pečat srpskom junaštvu
Ismet Hadziahmetovic | Novi Horizonti br/str. 73 Krivogledište
Poziv Ljiljane Karadžić njenom crnom Radovanu da se preda i skine teret pritiska sa svoje porodice dosta dobro je odjeknuo u medijima, ali u svijesti izvaranih Bošnjaka nije izazvao više interesovanja od vremenske prognoze, kao što ni hapšenje višegradskog monstruma Milana Lukića nije odjeknulo više negoli odvođenje bijesna psa u kafileriju. Razlika je samo u tome što se psi rata mogu nadati, više nagradi nego kazni od sudija Haškog tribunala.
Postoji jedna „srpska pesma“ koja kaže kako 'rado ide Srbin u vojnike; tri ga vuku a četiri tuku', i koja mi uvijek padne na pamet kad se povede razgovor o mitologiji srpskog junaštva. Porazno je da su taj mit više čuvali ostali narodi u srpskom okruženju negoli sami Srbi koji su o sebi znali istinu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo oni su i sami povjerovali kako su vojnici, borci pa čak i junaci. Još od dolaska na Balkan, kada su kao prateća ili lešinarska ''sila'' iskoristili osvajanja i vojne uspjehe superiornih Avara, oni su vazda lešinarili na tuđim pobjedama i svoje poraze pretvarali u uspjehe. Zaslijepljeni mitologijom, oni su konačno ušli u rat krajem prošlog stoljeća, e da bi svijetu i sebi, kad nema tuđih uspjeha, konačno pokazali svoje zločinačko i kukavičko lice i naličje.
Danas, deset godina nakon završetka krvavog srpskog pira nad Bosnom, kad se pokušavaju svesti računi i ljudske zvijeri privesti pravdi, oni se kriju po mišijim rupama od svoje Srbije do Argentine, Australije, nedođije i nepovratije. Kukavelji ne smiju ni priznati koliko su kukavni dok ih njihovi još kukavniji sunarodnici u svom nesuvislom, luđačkom, mitomanskom nepoimanju svijeta i ljudskog roda uopće, proglašavaju herojima, baš zato što se dobro kriju. A, ipak će odgovarati!
Taktiziranje zločinaca
Nedavno je Ljiljana Karadžić-Zelen pozvala svog dragog supruga Radovana da se preda i konačno skine teret pritiska sa njegove porodice. Taj poziv je za svakog bolje upućenog čovjeka bio samo još jedan manevar i taktiziranje zločinaca u međunarodnoj prevari koja se zove hapšenje ratnih zločinaca. Mediji su, naravno, objavili njen poziv i kasnije danima prežvakavali njegovo značenje, izjave međunarodnih zvaničnika tim povodom, kao i mogućnost da će Radovan uskoro biti uhapšen.
Interesantna je zaslijepljenost novinara ili njihova instrumentaliziranost, pa možda i plaćena neinventivnost u analiziranju tog poteza supruge ratnog zločinca kojega ''svi traže''. Interesantna je utoliko što su novinari koji prate međunarodnu prevaru hapšenja Radovana Kradžića već morali shvatiti, ma kako neki od njih bili glupi, da od te rabote nema ništa. Ljiljana je kao prava Srpkinja junački pozvala svog dragog Radovana, da se junački preda, pred kamerama se sva uvukla u sebe kao puž u kućicu, govorila o teškom životu koji vodi ona i porodica, i sve tako redom. Ta žena – monstrum, kakav je i njen muž, nijednom riječju nije osudila ono što je Radovan počinio, ono što su počinili srpski ''junaci'' pod njegovom komandom, ono što je počinio srpski narod nad bošnjačkim narodom. Ne, ona je samo, kukaveljski i prijetvorno, plazila ispred kamera, zmijski se uvijala i izvijala tražeći od Radovana da je posluša, ako je čuje.
Zaboravili su, i ona i novinari koji su joj davali pažnju, kako je donedavno u sasvim drugačijem maniru, oštro i osorno govorila o tome kako se njen Radovan nikada neće predati, kako ga čuva sav srpski narod, kako oni znaju gdje je, ali ga nikad neće izdati, i sve tako… Upravo zato je svaki ozbiljan gledalac televizije, slušalac radija i čitalac novina morao prepoznati u tom pozivu još jedan, nažalost, uspješan manevar zločinaca u međunarodnoj prljavoj i prevarantskoj igri „oko Karadžića“. Ona je vrlo vješto skrenula pažnju s muža na sebe, s traganja za njim na traganje za njenom mudrošću i odlučnošću. Federalni novinari su se posebno utrkivali u hvalospjevima za njen postupak, kao što su saučestvovali sa sinom Aleksandrom (kada su ga stranci fol hapsili) tepajući mu i nazivajući ga Saša, kao da im je vlastito kumče.
Međutim, svako onaj ko nije prepoznao pravu pozadinu poziva Ljiljane Karadžić postaje saučesnik u prikrivanju zločinca. Uzalud je Karla od Haga pokušavala zavarati Srebreničane i svjetsku javnost kako baš zbog toga što Radovan nije uhapšen ona ne može doći u Srebrenicu na desetu godišnjicu genocida. Uzalud, jer mi u Bosni već odavno znamo šta se zbiva. Znali smo još od prvog zaklanog Bošnjaka u Bijeljini '92. godine pa do krvavog pira u Srebrenici '95. Možda nismo ni sami sebi priznavali, ali smo znali.
Zato poziv Ljiljane Karadžić njenom crnom Radovanu da se preda i skine teret pritiska sa svoje porodice, iako je dosta dobro odjeknuo u medijima, u svijesti izvaranih Bošnjaka nije izazvao više interesovanja od vremenske prognoze, kao što ni hapšenje višegradskog monstruma Milana Lukića nije odjeknulo više negoli odvođenje bijesna psa u kafileriju. Razlika je samo u tome što se psi rata mogu nadati, više nagradi nego kazni od sudija Haškog tribunala.
Višegradski monstrum
Ne postoji ništa strašnije i nemoralnije nego porediti zločine koje su počinili ljudi i pokušavati utvrditi koji je veći ili strašniji. Ipak, čovjek ne može a da to ne čini u vremenima kakva su naša i vremenima kakva su bila kad su Karadžići i Lukići činili zlodjela po Bosni. Ponekad me zaboli što se u kazivanju o zločinima rijetko pominje Višegrad i ono što su tamošnji Srbi sa saveznicima preko Drine učinili. Od trinaest hiljada Bošnjaka, koliko ih je bilo po popisu 1991. godine, pobijeno je više od tri hiljade što znači da je svaki četvrti Bošnjak iz tog gradića ubijen. Po onome što znam, Višegrađani su procentualno najviše stradali. Uz to, u ovom gradu nije bilo nikakvih borbenih djelovanja nego samo genocid nad civilnim stanovništvom.
Od silnog broja Srba koji su u tome učestvovali teško je izdvojiti one koji su počinili najteže zločine ili najveći broj zločina. Kako izdvojiti kad u ovom gradu nije bilo Srbina koji, što prešutno, što aktivno, nije učestvovao u progonu svojih sugrađana Bošnjaka. Ipak, ime Milana Lukića je ono koje se neizostavno vezuje uz stradanje Bošnjaka. Taj monstrum je ubijao, palio, pljačkao, silovao neumorno i sa životinjskom upornošću. Išao je od kuće do kuće, od stana do stana, od sela do sela, hapsio, odvodio, mučio, i, na koncu, ubijao djecu, odrasle, starce, žene, muškarce, sposobne i nesposobne, slijepe i sakate, zdrave i sposobne, lude i pametne… Desetine ljudi zatvarao je u kuće te žive spaljivao. Što je mogao ubiti nije ostavljao u životu. Učestvovao je u odvođenju i ubijanju ljudi skinutih sa voza u Štrpcima, u ubijanju ljudi iz Sjeverina. Nema sela oko Višegrada i Rudog u kojem njegova ruka nije ubila nekog od Bošnjaka. Dokazni postupak na sudu će pokazati a u narodu se dobro zna da je Erdemović tek mala maca prema monstrumu sa Drine.
Šta će sud odlučiti, to njima na obraz i savjest. Kad razgovaram sa preživjelim Višegrađanima nema niti jednog a da ne spomene Lukića i uvijek sa sličnim rečenicama: odveo ovog, ubio onog, pobio porodicu, pobio desetak mladića i tako redom. Nikada nisam čuo da je neko rekao kako je Lukić učestvovao u vojnoj operaciji, u borbenoj akciji, da je udario na naoružana čovjeka – vojnika, da je u borbi pokazao i dokazao hrabrost. Ne, taj monstrum je znao samo za ubijanje nejači, nenaoružanog golorukog naroda, uz svesrdnu pomoć svojih istomišljenika i svih Srba koji su tada živjeli, a i danas žive u Višegradu.
Nakon rata, nakon svih zločina, taj srpski ''junak'' je podvio rep i pobjegao preko bijela svijeta te je konačno uhapšen u Argentini. Kakva to presuda može dati zadovoljštinu hiljadama ljudi koje je pobio ili naredio da budu ubijeni? Može li postojati pravedna kazna za zločince kakav je Lukić? Odgovor je jednostavan – ne postoji! Ipak, neka se bar javno i de iure potvrdi ono što je činio. Za to vrijeme njegovi šefovi Mladić i Karadžić junački se kriju u svojim mišijim rupama a demokratski svijet ne želi da im naruši ljudska prava i konačno ih uhapsi. Uostalom, kada bi se hapsilo za svaki zločin koji su Srbi počinili, malo bi ih ostalo na slobodi. Srpsko junaštvo je svakako zapečaćeno i pohranjeno u mit u koji ni Srbi više ne vjeruju.
Poziv Ljiljane Karadžić njenom crnom Radovanu da se preda i skine teret pritiska sa svoje porodice dosta dobro je odjeknuo u medijima, ali u svijesti izvaranih Bošnjaka nije izazvao više interesovanja od vremenske prognoze, kao što ni hapšenje višegradskog monstruma Milana Lukića nije odjeknulo više negoli odvođenje bijesna psa u kafileriju. Razlika je samo u tome što se psi rata mogu nadati, više nagradi nego kazni od sudija Haškog tribunala.
Postoji jedna „srpska pesma“ koja kaže kako 'rado ide Srbin u vojnike; tri ga vuku a četiri tuku', i koja mi uvijek padne na pamet kad se povede razgovor o mitologiji srpskog junaštva. Porazno je da su taj mit više čuvali ostali narodi u srpskom okruženju negoli sami Srbi koji su o sebi znali istinu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo oni su i sami povjerovali kako su vojnici, borci pa čak i junaci. Još od dolaska na Balkan, kada su kao prateća ili lešinarska ''sila'' iskoristili osvajanja i vojne uspjehe superiornih Avara, oni su vazda lešinarili na tuđim pobjedama i svoje poraze pretvarali u uspjehe. Zaslijepljeni mitologijom, oni su konačno ušli u rat krajem prošlog stoljeća, e da bi svijetu i sebi, kad nema tuđih uspjeha, konačno pokazali svoje zločinačko i kukavičko lice i naličje.
Danas, deset godina nakon završetka krvavog srpskog pira nad Bosnom, kad se pokušavaju svesti računi i ljudske zvijeri privesti pravdi, oni se kriju po mišijim rupama od svoje Srbije do Argentine, Australije, nedođije i nepovratije. Kukavelji ne smiju ni priznati koliko su kukavni dok ih njihovi još kukavniji sunarodnici u svom nesuvislom, luđačkom, mitomanskom nepoimanju svijeta i ljudskog roda uopće, proglašavaju herojima, baš zato što se dobro kriju. A, ipak će odgovarati!
Taktiziranje zločinaca
Nedavno je Ljiljana Karadžić-Zelen pozvala svog dragog supruga Radovana da se preda i konačno skine teret pritiska sa njegove porodice. Taj poziv je za svakog bolje upućenog čovjeka bio samo još jedan manevar i taktiziranje zločinaca u međunarodnoj prevari koja se zove hapšenje ratnih zločinaca. Mediji su, naravno, objavili njen poziv i kasnije danima prežvakavali njegovo značenje, izjave međunarodnih zvaničnika tim povodom, kao i mogućnost da će Radovan uskoro biti uhapšen.
Interesantna je zaslijepljenost novinara ili njihova instrumentaliziranost, pa možda i plaćena neinventivnost u analiziranju tog poteza supruge ratnog zločinca kojega ''svi traže''. Interesantna je utoliko što su novinari koji prate međunarodnu prevaru hapšenja Radovana Kradžića već morali shvatiti, ma kako neki od njih bili glupi, da od te rabote nema ništa. Ljiljana je kao prava Srpkinja junački pozvala svog dragog Radovana, da se junački preda, pred kamerama se sva uvukla u sebe kao puž u kućicu, govorila o teškom životu koji vodi ona i porodica, i sve tako redom. Ta žena – monstrum, kakav je i njen muž, nijednom riječju nije osudila ono što je Radovan počinio, ono što su počinili srpski ''junaci'' pod njegovom komandom, ono što je počinio srpski narod nad bošnjačkim narodom. Ne, ona je samo, kukaveljski i prijetvorno, plazila ispred kamera, zmijski se uvijala i izvijala tražeći od Radovana da je posluša, ako je čuje.
Zaboravili su, i ona i novinari koji su joj davali pažnju, kako je donedavno u sasvim drugačijem maniru, oštro i osorno govorila o tome kako se njen Radovan nikada neće predati, kako ga čuva sav srpski narod, kako oni znaju gdje je, ali ga nikad neće izdati, i sve tako… Upravo zato je svaki ozbiljan gledalac televizije, slušalac radija i čitalac novina morao prepoznati u tom pozivu još jedan, nažalost, uspješan manevar zločinaca u međunarodnoj prljavoj i prevarantskoj igri „oko Karadžića“. Ona je vrlo vješto skrenula pažnju s muža na sebe, s traganja za njim na traganje za njenom mudrošću i odlučnošću. Federalni novinari su se posebno utrkivali u hvalospjevima za njen postupak, kao što su saučestvovali sa sinom Aleksandrom (kada su ga stranci fol hapsili) tepajući mu i nazivajući ga Saša, kao da im je vlastito kumče.
Međutim, svako onaj ko nije prepoznao pravu pozadinu poziva Ljiljane Karadžić postaje saučesnik u prikrivanju zločinca. Uzalud je Karla od Haga pokušavala zavarati Srebreničane i svjetsku javnost kako baš zbog toga što Radovan nije uhapšen ona ne može doći u Srebrenicu na desetu godišnjicu genocida. Uzalud, jer mi u Bosni već odavno znamo šta se zbiva. Znali smo još od prvog zaklanog Bošnjaka u Bijeljini '92. godine pa do krvavog pira u Srebrenici '95. Možda nismo ni sami sebi priznavali, ali smo znali.
Zato poziv Ljiljane Karadžić njenom crnom Radovanu da se preda i skine teret pritiska sa svoje porodice, iako je dosta dobro odjeknuo u medijima, u svijesti izvaranih Bošnjaka nije izazvao više interesovanja od vremenske prognoze, kao što ni hapšenje višegradskog monstruma Milana Lukića nije odjeknulo više negoli odvođenje bijesna psa u kafileriju. Razlika je samo u tome što se psi rata mogu nadati, više nagradi nego kazni od sudija Haškog tribunala.
Višegradski monstrum
Ne postoji ništa strašnije i nemoralnije nego porediti zločine koje su počinili ljudi i pokušavati utvrditi koji je veći ili strašniji. Ipak, čovjek ne može a da to ne čini u vremenima kakva su naša i vremenima kakva su bila kad su Karadžići i Lukići činili zlodjela po Bosni. Ponekad me zaboli što se u kazivanju o zločinima rijetko pominje Višegrad i ono što su tamošnji Srbi sa saveznicima preko Drine učinili. Od trinaest hiljada Bošnjaka, koliko ih je bilo po popisu 1991. godine, pobijeno je više od tri hiljade što znači da je svaki četvrti Bošnjak iz tog gradića ubijen. Po onome što znam, Višegrađani su procentualno najviše stradali. Uz to, u ovom gradu nije bilo nikakvih borbenih djelovanja nego samo genocid nad civilnim stanovništvom.
Od silnog broja Srba koji su u tome učestvovali teško je izdvojiti one koji su počinili najteže zločine ili najveći broj zločina. Kako izdvojiti kad u ovom gradu nije bilo Srbina koji, što prešutno, što aktivno, nije učestvovao u progonu svojih sugrađana Bošnjaka. Ipak, ime Milana Lukića je ono koje se neizostavno vezuje uz stradanje Bošnjaka. Taj monstrum je ubijao, palio, pljačkao, silovao neumorno i sa životinjskom upornošću. Išao je od kuće do kuće, od stana do stana, od sela do sela, hapsio, odvodio, mučio, i, na koncu, ubijao djecu, odrasle, starce, žene, muškarce, sposobne i nesposobne, slijepe i sakate, zdrave i sposobne, lude i pametne… Desetine ljudi zatvarao je u kuće te žive spaljivao. Što je mogao ubiti nije ostavljao u životu. Učestvovao je u odvođenju i ubijanju ljudi skinutih sa voza u Štrpcima, u ubijanju ljudi iz Sjeverina. Nema sela oko Višegrada i Rudog u kojem njegova ruka nije ubila nekog od Bošnjaka. Dokazni postupak na sudu će pokazati a u narodu se dobro zna da je Erdemović tek mala maca prema monstrumu sa Drine.
Šta će sud odlučiti, to njima na obraz i savjest. Kad razgovaram sa preživjelim Višegrađanima nema niti jednog a da ne spomene Lukića i uvijek sa sličnim rečenicama: odveo ovog, ubio onog, pobio porodicu, pobio desetak mladića i tako redom. Nikada nisam čuo da je neko rekao kako je Lukić učestvovao u vojnoj operaciji, u borbenoj akciji, da je udario na naoružana čovjeka – vojnika, da je u borbi pokazao i dokazao hrabrost. Ne, taj monstrum je znao samo za ubijanje nejači, nenaoružanog golorukog naroda, uz svesrdnu pomoć svojih istomišljenika i svih Srba koji su tada živjeli, a i danas žive u Višegradu.
Nakon rata, nakon svih zločina, taj srpski ''junak'' je podvio rep i pobjegao preko bijela svijeta te je konačno uhapšen u Argentini. Kakva to presuda može dati zadovoljštinu hiljadama ljudi koje je pobio ili naredio da budu ubijeni? Može li postojati pravedna kazna za zločince kakav je Lukić? Odgovor je jednostavan – ne postoji! Ipak, neka se bar javno i de iure potvrdi ono što je činio. Za to vrijeme njegovi šefovi Mladić i Karadžić junački se kriju u svojim mišijim rupama a demokratski svijet ne želi da im naruši ljudska prava i konačno ih uhapsi. Uostalom, kada bi se hapsilo za svaki zločin koji su Srbi počinili, malo bi ih ostalo na slobodi. Srpsko junaštvo je svakako zapečaćeno i pohranjeno u mit u koji ni Srbi više ne vjeruju.
(sura Et-Tewba 111. ajet)