sefer halilović

1992.-2002. Sefer Halilovic, prvi komandant Armije BiH, nakon dolaska iz Haaga i duge medijske šutnje, ekskluzivno za Saff govori povodom 10-godišnjice oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu i odbrane od te agresije (II.)

Za pola godine sam vratio 100.000 ljudi kad je OHR vec bio digao ruke od povratka

Mi smo potpuno svjesni da je vlast koja je bila od Dejtona do 2001. godine, svojom politikom mnogo ucinila na beznadu i otvorila vrata odlasku u "trece zemlje". Potpuno smo svjesni i da su se obecanja koje je dala Alijansa - a tu mislim na dvije stranke, SDP i Stranku za BiH, za koje naši biraci nisu glasali, nego su glasali protiv SDA i njihove neefikasnosti - pokazala šupljim, jer su se te stranke pokazale strahovito neefikasnim. BPS se u ovom periodu veoma ojacao organizacijski i kadrovski i vrlo agresivno cemo ponuditi platformu izlaska iz krize. Sa programom koji imamo, i ekonomskim i socijalnim i politickim programom, i kvalitetom ljudi kojima raspolažemo, ali i sa okupljanjem patriotskih snaga. Na pomolu je novi patriotski blok koji je spreman za naredne izbore

Razgovarao:Nermin Kabahija

Jedna od kljucnih stvari koju ste, pri kraju svog komandovanja uradili, jest da ste direktno pomogli u spasavanju Srebrenice u aprilu 1993. Je li se Srebrenica mogla odbraniti i u julu 1995.?

Halilovic: Srebrenica se, 1993. godine, herojskim otporom naroda i boraca, uz moju podršku - kad sam im dostavio 12 helikoptera naoružanja, municije i lijekova, jer sam direktno komandovao jedinicama koje su pomagale Srebrenicu. I - odbranili smo je. Srebrenica je 1995. godine pala bez opaljenog metka. Pala je izdajom medunarodne zajednice i izdajom državnog vojnog vrha u BiH. U Holandiji je Vlada podnijela ostavku, i to sa velikim zaka-šnjenjem, ali je podnijela ostavku. Od domacih zvanicnika nije se našao niko da kaže da osjeca odgovornost što je Srebrenica pala. Oni šute jer se radilo o klasicnoj izdaji. Više puta se govorilo o zamjeni teritorije Srebrenice za neke dijelove teritorije oko Sarajeva, kao što su Ilidža, Vogošca, Ilijaš i tako dalje. I ta politika podjele Bosne je za posljedicu imala pad Srebrenice 1995. godine. Srpske snage koje su napadale Srebrenicu 1993. su bile deset puta jace nego one koje su je napadale 1995. Godine 1993. su napadala tri i po korpusa, i uspjeli smo je odbraniti.

Srebrenica se morala odbraniti i 1995. godine

U aprilu 1993. ste bili na direktnoj vezi sa Naserom Oricem u Srebrenici i uporedo se, u cetiri oka, na Sarajevskom aerodromu, gledali sa Ratkom Mladicem… Je li, nakon pada Srebrenice 1995., moglo neposrednim ukljucivanjem bar sprijeciti da ne dode do pokolja koji su uslijedili narednih dana?

Halilovic: Tada sam dnevno bio i po deset puta u vezi sa komandantom Oricem. U neposrednim razgovorima sa Mladicem, njegova pocetna pozicija je bila da se Srebrenica preda. Rekao sam da je to glupost i da možemo samo razgovarati o prekidu vatre. Situacija se mijenjala i onda je potpisano onako kako smo mi to izdiktirali. Demilitarizirano je samo gradsko podrucja Srebrenice i formirana je 18. divizija. To znaci da tamo nije bila demilitarizacija, nego je stvorena divizija koja je imala pet-šest solidno naoružanih brigada. I, nakon toga, 1995., dolazi do pada Srebrenice bez otpora, dogada se pokolj pred licem medunarodne zajednice, od koje mi nismo ništa ni ocekivali, ali i pokolj pred našim zvanicnicima, i vojnim i državnim, koji ništa ne cine da se spasi narod. Ako smo Srebrenicu 1993. mogli spasiti u mnogo težim uvjetima, moglo se i 1995. i nije bilo ni jednog razloga da se to ne uradi. Ako je holandska vlada priznala da je pogriješila, mnogo više razloga ima da to urade tadašnji vojni i državni zvanicnici BiH, da se javno oglase i priznaju da su i oni odgovorni za pad Srebrenice. Makar neka ta njihova odgovornost bude moralna, i neka kažu mi nismo poduzeli... ili neka pokažu šta su preduzeli. U pripremi pada Srebrenice je sudjelovao državni i vojni vrh jer nisu dostavili potrebnu kolicinu oružja i municije. Nisu ucinili ništa da ojacaju odbranu Srebrenice, ali su izvukli 18 kljucnih oficira, umjesto da ih je još toliko tamo uvedeno... I, konacno, kad su pocele borbe, u to vrijeme je pocela deblokada Sarajeva, koja je propala i jedinice Tuzlanskog, Zenickog, Sarajevskog , Hercegovackog korpusa trebalo je pregrupirati i ici ka Srebrenici, pa bar da se narod izvuce. Bilo je dovoljno i oružja i municije i ljudi… Jednog dana ce se morati odgovoriti srebrenickoj sirotinji šta se dogadalo i zašto ih nisu spasili. Oni su, nažalost, dobili ordenje za hrabrost.

Iz Sarajeva je trebalo osloboditi citavu BiH

Je li se deblokada Sarajeva trebala izvršiti mnogo ranije i iznutra?

Halilovic: Njihova teorija ratovanja je zasnovana na tradicijama tzv. bizantskog ratovanja: ako ne osvoje glavni grad - oni smatraju da su izgubili rat. Slijedom te logike, oni su svoje najelitnije snage koje su imali, iz Srbije i Crne Gore, usmjerili ka Sarajevu Najveci naš uspjeh je bio odbrana Sarajeva u tom periodu. Mi smo, prvo, ocistili Sarajevo iznutra. Nakon uspješnog uzimanja oružja iz kasarni, nakon Pofalicke bitke, Bitke za Mojmilo… i front se stalno pomjerao na štetu snaga koje su nas držale u okruženju. Tad smo imali procjenu da ne raspolažemo dovoljnom kolicinom oružja i municije da jednom operacijom deblokiramo Sarajevo, pa smo išli metodom rov po rov, da taj obruc stalno širimo, s kombinacijom djelovanja i s vana i iznutra, što je moglo dati neke rezultate. Pogledajte kako je karta Sarajeva izgleda na pocetku rata, kako je izgledala do kraja 1992. godine, a kako do 8. juna 1993. godine, dokad sam ja bio na celu Armije. Dolaskom Rasima Delica, nijedan rov nije osloboden, stanje se konzervira i to tako stoji do 1995. godine, kad se, kobajagi, pokušava nešto, a tad je, ni zbog cega, poginulo 150 i ranjeno oko 700 ljudi… Strategijom ratovanja i osvajanja jednog po jednog, mi smo oslobodili i Crni vrh, i Golo brdo, i Trnovo, i Rogoj, i imali slobodan koridor prema Goraždu. Kad je došao Rasim Delic, sve se zaledilo i više se ni na jednoj tacki ništa nije pomjerilo. Mi smo se opredijelili za stalno napredovanje, a ne za permanentno napadanje na razlicitim pravcima, jer je naša procjena bila da smo izuzetno nadmocni u ljudskom faktoru i moralu, a da su naši protivnici bolje naoružani, ali su imali lošiji moral i znatno manje ljudi. Stvorile bi se sve pretpostavke da oslobodimo zemlju kad bismo oslobodili Sarajevo onako kako smo to planirali do kraja 1993. ili pocetkom 1994. godine. Ali, oni prvo udaljavaju Kerima Lucarevica, a onda smjenjuju mene i stavljaju me potpuno na marginu, da bi me i iskljucili iz Armije, a stanje se konzervira i nastavlja se rat na tzv. dogovorenim teritorijama. Vareš je osloboden, i to bez ijednog opaljenog metka "osloboden", a Vareš je bio duboko u teritoriji i bilo je dogovoreno da pripadne u bosanskoj republici.

Šta mislite o tome danas je li potez sa tunelom genijalan i je li to trebao biti jedini izlaz iz Sarajeva?

Halilovic: Tunel nam je bio nužnost i mi smo to u rekordnom roku odradili. Tunel je i napravljen zahvaljujuci nama, da bi se kasnije Rašid Zorlak, koji pripada visockoj podrumaškoj grupi, hvalio da se on, kad je pretrcavao preko piste, sjetio da se tunel treba napraviti, a kad je on to predlagao, tunel je do pola vec bio iskopan... Mi na javnoj sceni u medijskom prostoru imamo posla sa lupežima koji pricaju gluposti i koji lažu... Tunel je bio nužnost, jedna od injekcija za grad, ali smo i dalje mislili stalno pomjerati liniju i ostati pri strategij o kojoj sam govorio. Nijedna vojska nije uspjela osloboditi Žuc, a naša je to uspjela. Prije je bila Pofalicka bitka, pa Mojmilo, Žuc, Bitka za Dobrinju. Dobrinja je bila u okruženju, 60.000 ljudi nam je tamo bilo pod nožem i na Dobrinji bi nam se dogodila Srebrenica da nije bilo naše strategije i permanentne borbe. I sa to malo oružja koje smo imali, nanosili smo poraze toj cetvrtoj sili, kako je zovu u Evropi. Dvojica generala agresorske vojske, Kukanjac i Baroš, iz Sarajeva su otišli pognute glave. Oni su trebali biti naši ratni zarobljenici, a politika ih je pustila da odu, iako im je trebalo suditi kao zlocincima. Dalje kroz tunel je izlazila vojska i tako smo pomogli u borbi za Igman, poslali smo ljude na hercegovacko ratište i u dijelove srednje Bosne. Što se tice strategije, tunel je bio samo privremena mjera, ali su kasnije sarajevski lopovi, koji su bili instalirani u državnoj aparaturi, shvatili da je tunel izvor bogatstva za šverc i kriminal. Oni su betonirali postojece stanje… Pokažite mi samo jedan rov koji je osloboden od 8. juna 1993. godine u Sarajevu do konacnog potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Naša strategija je bila potpuno ispravna. S malim snagama smo, u raznim pravcima i stalnim ofanzivama, postizali rezultate. Koristili smo male snage zbog minimalnih gubitaka, a velikih rezultata.

Evo u Pofalickoj bitki poginuo nam je jedan borac, a i vidite šta je bilo s tzv. deblokadom Sarajeva. E, nakon toga je došla politika koja je govorila da pregovorima možemo dobiti više nego ratom. Mi nismo imali ništa protiv pregovora, ali nismo odustajali od jacanja odbrambenog organiziranja. Medutim, zahvaljujuci odlucnosti bosanskih patriota, opstali smo i ostali ovdje. Sada se, organiziranom politickom borbom, mogu realizirati ciljevi, ali samo istinom i pezentiranjem stvarnog stanja narodu.

Evropa je bila na strani agresora

Kako gledate na odnos medunarodne zajednice u stradanju BiH? Citavim tokom rata su predlagali podjelu. Oni su inicirali i Dejton…

Halilovic: Treba biti oprezan kad se govori o medunarodnoj zajednici, ali ne u smislu da se ne zamjerimo nekom, nego u definiranju toga šta je to medunarodna zajednica. Medunarodna zajednica je i Albanija i Iran i Pakistan i Francuska. Kad se kod nas kaže "medunarodna zajednica", misli se na grupu visokorazvijenih evropskih zemalja, koje su, uglavnom, bile na strani agresora na BiH. Engleska, Fancuska i Rusija su bile na strani Srbije. Sve što su uradili njihovi predstavnici, bilo je u funkciji našeg uništenja, a ne naše odbrane. Amerika je dugo sa distance posmatrala šta se dogada, da mi sebi ne bismo dali preveliki znacaj, jer danas smo previše važni za americki nacionalni interes, kako to oni kažu. Ali, Evropa je bila na strani agresora. A mi smo imali neodlucno državno i politicko vodstvo. Nisu bili u stanju prepoznati naše neprijatelje, nego su s njima pregovarali. Zahvaljujuci toj vrsti državne politike, došlo se do situacije da se, kad je HVO bio pred totalnim porazom, stvara zajednica koja se zove Federacija Bošnjaka i Hrvata, cime su se Bošnjaci prakticno ustavno otcijepili od Republike BiH. Kad je naša vojska bila pred Banjom Lukom i Prijedorom i kad smo mogli krenuti u završne operacije oslobadanja, državni celnici govore da mi moramo potpisati ono što nam se nudi, da ce - ako ne pristanemo - Rusija Srbima dati atomsku bombu. Drugi razlog im je bio da cemo destabilizirati Srbiju velikim brojem izbjeglica, jer ce iz Bosanske krajine izbjeci u Srbiju. Trece, da ce Srbija otvoreno izvršiti agresiju na BiH, a ona je to uradila još u martu 1992. godine. Mi smo bili toliko pažljivi da Srbiju ne destabiliziramo velikim brojem izbjeglica!? I, konacno, ustvari je smiješna ta prica sa atomskom bombom... Kad je trebalo poraziti HVO - pojavio se Vašingtonski sporazum, a kad je trebalo poraziti cetnicku vojsku - uslijedio je Dejtonski sporazum.

Zahvaljujuci "mangupima u našim redovima", bio je razoran i uticaj medunarodne zajednice preko Francuske, Engleske i Rusije.

Cesto ste izjavljivali da Dejton predstavlja izdaju...

Halilovic: Svi znamo ko je bio u Daytonu. Ta delegacija je imala mandant da pregovara o miru i nije imala mandant da pregovara o Ustavu. Izucavao sam vojnu historiju, a na postdiplomskom studiju, a sam izucavao medunarodne odnose i poznati su mi svi ti mirovni ugovori. Tvrdim da ne postoji nijedan mirovni ugovor u historiji ratovanja koji u sebi sadrži nešto kao što je Aneks 4, a to je izmjena ustava u nekoj državi. Ustav u svakoj državi se mijenja na ustavom propisan nacin…

Mi smo imali Ustav RBiH, imali smo referendum gradana o nezavisnosti sa dvotrecinskom vecinom, i nakon toga smo imali grupu ljudi koja nije bila ovlaštena da mijenja Ustav, nego samo da potpiše mirovni sporazum u Daytonu.

Biste li ga Vi potpisali?

Halilovic: Ne, ne bih! Ja ga ne bih potpisao, a posebnu izdaju predstavlja da se bez ovlaštenja, u vojnoj bazi u Americi koja je 10.000 kilometara daleko od Republike Bosne i Hercegovine, mijenja ustav zemlje koja ima hiljadugodišnju tradiciju. Zato sam i onda, a i danas govorim o nekompetentnosti tih ljudi koji nisu bili ovlašteni pregovarati o Ustavu i mogli su vrlo jasno reci da o tome ne mogu govoriti, jer nisu ovlašteni…

Naša armija je bila u usponu, a agresorske snage su bile razbijene, i ja to tada ne bih potpisao! Trebalo je ici na oslobadane zemlje, a ne na stvaranje paradržave i stvaranje srpske republike na kostima Srebrenice. Da su temelji RS-a samo na stradanju Srebrenice, to je previše, a ne da se na više od 200.000 žrtava Bošnjaka i Hrvata stvara genocidna tvorevina. Niko nije imao pravo da joj daje legalitet.

Alijansa je htjela uništiti BPS

Da se vratimo Vašem politickom angažmanu. Otkud Bošnjacka patriotska stranka u Alijansi, kad su vaše politicke platforme razlicite i cinjenica je da se u mnogo cemu ne slažete?

Halilovic: Naša je procjena bila i ostala, i pokazalo se da smo u pravu, da sudjelovanjem u vlasti možemo uraditi mnogo više, nego da pišemo saopcenja za javnost. Bez obzira na sva neslaganja koja postoje, i politicka i prakticna neslaganja, i tretman SDP-a i Stranke za BiH prema BPS-u kao clanici Alijanse, taj kratkorocni savez je bio nužan jer smo sudjelovanjem u Alijansi pokazali i ucinili dovoljno. Naš predstavnik u Ze-Do kantonu Patkovic je najbolji ministar za boracka pitanja, a u sarajevskom kantonu je to ministar za boracka pitanja Gajevic. I neprijatno mi je to reci, ali su to drugi isticali, da je najbolje ministarstvo u Vladi Federacije bilo ministarstvo na cijem sam celu bio ja i da je za sedam-osam mjeseci uradeno više nego za ovih pet-šest posljednjih godina.

BPS-u su partneri podvalili najnezahvalnije resore?

Halilovic: Prilikom podjele resora, tražio sam Ministarstvo privrede ili Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali su oni odlucili tako jer niko nije htio Ministarstvo za povratak, socijalnu politiku raseljene osobe i izbjeglice i Ministarstvo za boracka pitanja. Mi smo to prihvatili uz uvjerenje da tu možemo napraviti preokret, a i zato što to tada niko nije htio. Meni su u OHR-u rekli da su smatrali da je to bila završena prica, a kasnije su mi priznali da smo ih uvjerili da je povratak moguc. Prakticno je povratak u punom zamahu krenuo od ljeta prošle godine i on se više ne može zaustaviti… "Partneri" su nam to dali da bi nas politicki pokopali, ali mi smo, zahvaljujuci kvalitetu ljudi koji su tu radili, postigli maksimum; i više nego što su svi prije nas tu uradili.

Šta ste konkretno uradili? Koliko je to u izgradenim kucama u RS-u?

Halilovic: Za samo šest mjeseci je izgradeno 10.000 kuca i vraceno više od 100.000 povratnika. Da smo nastavili tim tempom, mi bismo vratili ljude i vec završili sa povratkom kad su u pitanju izbjeglice koje se nalaze u BiH. Nije malo onih koji smatraju da je moje brzo procesuiranje i pokretanje kaznenog postupka u Haagu povezano sa nekim krugovima iz medunarodne zajednice kako bi se zaustavio povratak. To i nije daleko od zdrave pameti. Jer, nakon toga, nakon mog odlaska, zapravo, moge su stvari krenule krivim putem.

Patriotski savez za stvarne promjene

Šta i kako s ovim bosanskim i bošnjackim beznadem? Iz godine u godinu se sve teže i konfuznije živi. Gdje tu BPS vidi sebe i sa kakvim namjerama se pripremate za izbore?

Halilovic: Mi smo potpuno svjesni da je vlast koja je bila od Dejtona do 2001. godine, svojom politikom mnogo ucinila na beznadu i otvorila vrata odlasku u "trece zemlje". Potpuno smo svjesni i da su se obecanja koje je dala Alijansa - a tu mislim na dvije stranke, SDP i Stranku za BiH, za koje naši biraci nisu glasali, nego su glasali protiv SDA i njihove neefikasnosti - pokazala šupljim, jer su se te stranke pokazale strahovito neefikasnim.

BPS se u ovom periodu veoma ojacao organizacijski i kadrovski i vrlo agresivno cemo ponuditi platformu izlaska iz krize. Sa programom koji imamo, i ekonomskim i socijalnim i politickim programom, i kvalitetom ljudi kojima raspolažemo, ali i sa okupljanjem patriotskih snaga. Na pomolu je novi patriotski blok koji je spreman za naredne izbore. Siguran sam da cemo se nametnuti biracima i da cemo ih uspjeti uvjeriti da ta takva struktura ljudi može znacajnije izvuci BiH iz krize… Neshvatljivo je da Danska, koja ima makar pet puta lošije uvjete, može biti jedan od svjetskih izvoznika hrane, a BiH uvoznik i hrane. Uzmite samo cinjenicu da Federacija gotovo 80 miliona maraka godišnje daje na uvoz raznih oblika kisele vode iz Slovenije i Hrvatske…

Znaci li to da BPS sebe više ne vidi u sadašnjoj Alijansi nego u nekom drugom savezu?

Halilovic: U svakom slucaju, na pomolu je rješenje izlaska iz krize. Hoce li se naci neko od postojecih clanica Alijanse u tom bloku, to ne zavisi od nas. Svi koji budu prihvatili takav program izlaska iz krize - bit ce sa nama, a oni koji ne budu - nece biti u okviru tog patriotskog saveza.

Mi smo daleko odmakli u razgovorima za taj savez. O tome necemo sada detaljnije, nego kad se stvori. Razgovori su vrlo intezivni i sa vrlo jasnom i politickom platformom i ekonomskim i socijalnim programom za izlazak iz krize. Garantiramo da se - ako biraci daju povjerenje nama - kriza u BiH može prevazici za godinu ili dvije, i ekonomska i socijalna, i da BiH prvim korakom može uci u red srednje razvijenih zemalja, a kasnije i medu visoko razvijene zemlje.

Vas se pokušavalo marginalizirati medu prvim komandantima koji su bili kljucni za našu odbranu. Ostao je takav odnos spram legendi i heroja. Njih se i dalje omalovažava. Šta Vi mislite cemu vodi takav odnos spram zasluga tih ljudi?

Halilovic: O našoj sudbini su odlucivali ljudi ciji niko njihov nije sudjelovao u odbrani zemlje. To su ljudi ciji su bližnji bili u Istanbulu i Zapadnoj Evropi i Americi i prikupljali donacije koje nisu nikad stigle u našu zemlju. I logicna je naša sudbina, jer su njima Karadžic i Boban bili partneri u pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine, a mi smo im bili politicki protivnici, jer smo se tome suprotstavljali. I, nimalo nije cudno što se sve dogodilo kako se dogodilo.Meni cesto kažu da revolucija jede svoju djecu. Nažalost, ovdje revolucija jede svoje oceve. Ovdje se dogodilo da podrumaši slome i smijene ratne vojne komandante. U ratu su poceli s Kerimom Lucarevicem, kojeg nisu ostavili namiru ni u miru… Ja sam zahvalan Allahu, dž. š., što sam živ, jer samo Njemu na tome mogu zahvaliti. Hvala Bogu što je veliki broj tih ljudi još uvijek živ i u jednom komadu. Borba se nastavlja politickom borbom. Ja sam, u jednoj polemici, rekao: "Historija se ne izmišlja, nego se dogada, a historija u BiH se dogodila i vi ne možete vašim izmišljotinama promijeniti ono što se dogodilo!" Mi smo još uvijek tu, dobro smo se politicki uvezali i borba se nastavlja. Ja sam uvjeren da cemo mi istinom, uz Božiju pomoc, doci do pravde i slobode. Ja sam u to duboko uvjeren. Da nisam, sigurno bih radio nešto što je korisnije.