ihjau ulumid-din

Imam Ebu Hamid el-Gazali

Poglavlje o Pokajanju (tevba) je prvo poglavlje (Kitab) iz dijela/cetvrtine koja govori o stvarima koje spašavaju (rubul-mundžijat) medu poglavljima Ihjaulumiddina. Imami Gazalija je ovo koncipirao na cetiri temelja (erkan), kako slijedi: Prvi: samo pokajanje, objašnjenje njegova okvira i suštine. I da je ono trenutna obaveza svim osobama u svim stanjima i da je ono primljeno ako je ispravno. Drugi: Od cega se kaje, to jest grijesi i objašnjenje njihove podjele na male i velike, na one koji su za pravo Allaha Uzvišenog i objašnjenje nacina raspodjele stepeni i položaja prema dobrim i lošim djelima i objašnjenje uzroka s kojim mali grijesi postaju velikima. Treci: Objašnjenje uslova pokajanja, njegovog trajanja, nacinu sustizanja onog što je ucinjeno od nepravdi i grijeha; nacinu brisanja i poništavanja grijeha i objašnjenje podjele pokajnika u pogledu trajanja pokajanja. Cetvrti: O motivirajucem uzroku na pokajanje i nacinu lijecenja i popravke u razvezivanju cvora ustrajnosti sa grješnika.

Objašnjenje podjele robova po trajnosti pokajanja (tevba)

Znaj da pokajnika imaju cetiri grupe. U Prvoj je neposlušnik koji okajava i ustrajan je na pokajanju do kraja svog života. On ispravlja ono što je propustio u vezi sebe i ne razmišlja o povratku na grijehe. Izuzetak su posrtaji kojih, uobicajeno, niko od ljudi nije pošteden ukoliko nije na stupnju vjerovjesnika. Ovo je ustrajnost (istikamet) u pokajanju i njezin posjednik prednjaci u dobrotama i loša djela mu se mijenjaju u dobra. Naziv ovog pokajanje je iskreno pokajanje (tevba nesuh), a ime ove mirujuce duše je smirena (mutmeinna) duša koja se vraca svome Gospodaru zadovoljna i zadovoljavajuca. Ovo su oni na koje išarete njegove, sallallahu alejhi ve selleme, rijeci: «Pretekoše pojedinci koji su slijepo i iz ljubavi predani spominjanju Allaha Uzvišenog. Sjecanje na Allaha (zikr) skide sa njih terete njihove i oni stigoše na Kijametski dan olakšani (od tereta).» U njemu se ukazuje da su oni bili pod teretima koje je sa njih skinuo zikr. Pripadnici ove skupine su na (razlicitim) stepenima (ruteb) obzirom na želju za prohtjevima. Ima pokajnik ciji su se prohtjevi umirili nadvladanošcu spoznajom, pa je njegova žudnja popustila i borba s njom ga ne ometa od kretanja (putem). Ima onaj kojeg nije prošla žudnja duše, ali on se može boriti sa njom i odbijati je. Takoder, se razlikuju i stepeni žudnje prema velicini i malosti, razlicitosti trajanja i razlicitosti vrste. I oni sami, takoder, se razlikuju po dužini života.

Neko bude ugrabljen i umre ubrzo nakon pokajanja. Prema njemu se može zbog toga bit ljubomorno, radi njegova spasenja i smrti prije malaksalosti. Nekome se da vremena. Njegova borba i strpljivost se odulji, njegova ustrajnost potraje i njegova dobra djela se uvecaju. Stanje ovoga je uzvišenije i vrijednije, jer svako loše djelo briše samo dobro djelo. Cak je jedan ucenjak rekao: «Grijeh koji je ucinio neposlušnik briše i iskupljuje da se nade deset puta u prilici, sa istinskom požudom, ali se strpi i slomi svoju požudu iz straha prema Allahu Uzvišenom.» Uvjetovanje ovim je neprihvatljivo (beid), iako se ne osporava velicina njegova ucinka, ako bi se moglo takvo što pretpostaviti.

Medutim, slabašan ucenik (murid) ne treba da ide ovim putem, pa da mu se pobuduje prohtjev i pripravljaju motivi tako da bude u mogucnosti, a onda da se nastoji suzdržati. On nije siguran od ispuštanja uzde prohtjeva iz svoga izbora, pa ce pociniti grijeh i pokvariti pokajanje. Zapravo, njegov put (tj. pokajanja) je bijeg od zacinjanja olakšavajucih motiva kako bi njihovi prilazi njemu bili zatvoreni, a i pored toga nastojat ce da skrši svoj prohtjev koliko može cime bi mu pokajanje bilo spašeno na samom pocetku.

U Drugoj grupi je pokajnik koji se krece putem ustrajnosti (istikamet) u temeljnim pokornostima i u ostavljanju svih velikih i odvratnih grijeha. S time da on nije pošteden od nekih grijeha koji ce mu se dogoditi nehotimicno i bez namjere. Ali, bice iskušavan njima tokom svojih stanja bez toga da donese odluku (azm) da se osmjeli na njih. Medutim, kada god da se osmjeli na njih, korit ce sam sebe, kajati se, žaliti i obnoviti svoju odlucnost na spremnost da se ogradi od motiva koji ga izlažu njima (tj. grijesima). Prikladno bi bilo da ovo bude duša koja kori (levvama), jer njezin vlasnik sam sebe kori zbog toga što ga ona izlaže pokudenim stanjima, ne iz (njegove) riješenosti, odlucnosti, naslucivanja, i namjere. Ovo je, takoder, visok stepen, iako niži od prve vrste. Ovo stanje najcešce prevladava kod pokajnika, jer je zlo ukvašeno u narav covjeka. Rijetko kad da je odvojeno od nje. Krajnje njegovo postignuce je da mu dobro nadvlada zlo kako bi njegova vaga bila teška, pa da prevagne tas dobrih djela. Potpuno je nezamislivo da tas loših djela bude prazan. Ovi imaju lijepo obecanje od Allaha Uzvišenog, kada Uzvišeni kaže: «I one koji se klone velikih grijeha, narocito razvrata, osim malih. Gospodar tvoj zaista mnogo prašta.» (En-Nedžm, 32.) Svakoj pogreški koja se uzima kao mali grijeh, ukoliko nije navika, pristoji da bude od malih (lemem) grijeha koji se opraštaju. Uzvišeni je rekao: «I za one koji se, kada grijeh pocine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole.»

(Ali Imran, 135.) On ih je pohvalio i pored toga što su sami sebi nepravdu ucinili, radi njihova kajanja i samoprijekora zbog nje. Na slican ovome stepenu ukazano je u njegovim, sallallahu alejhi ve selleme, rijecima koje je od njega prenio Alija, kerremallahu vedžhehu: «Najbolji medu vama je svaki onaj koji je na velikim kušnjama, a mnogo se kaje.» U drugoj predaji se kaže: «Vjernik je kao klas. Ponekad se presavije, a ponekad se nakosi.» U jednoj predaji se kaže: «I vjernik mora nekad te nekad nešto zgriješit.» , tj. s vremena na vrijeme. Sve su ovo neoborivi dokazi da ovaj omjer i kolicina (tj. grijeha) ne kvari pokajanje niti njegova vlasnika svodi na stepen onih koji ustrajavaju (tj. u malim grijesima). Onaj koji ovakvog baci u beznade, ocaj i udalji od stepena pokajnika je kao ljekar koji baca u ocaj zdravog covjeka u pogledu trajnosti i služenja zdravlja zbog toga što on, s vremena na vrijeme, uzima voce i toplu hranu i to neredovno i nestalno, ili kao ucenjak (fekih) koji baca ostavlja bez nade ucenika (mutefekkih) u pogledu postizanja stepena ucenjaka, zbog slabosti u ponavljanju i zapažanju u nekim rijetkim trenucima koji su kratkotrajni i malobrojni. To ukazuje na manjkavost i ljekara i ucenjaka. Ustvari, ucen u vjeri je onaj koji ne ostavlja u beznadu i razocaranosti stvorenja u pogledu postizanja stepena sretnosti zbog tog što im se slucajno dogode slabosti i iznenadno i kratko cinjenje loših djela. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: «Svaki covjek je grješnik, a najbolji grješnici su oni koji se pokaju i traže oprosta.» Takoder, je rekao: «Vjernik je pocijepan i zakrpan, a najbolji je onaj koji umre u svom zakrpljavanju.» , tj. pocijepan grijesima, zakrpan pokajanjem i žaljenjem. Allah Uzvišeni kaže: «Oni ce dobiti dvostruku nagradu zato što trpe i što dobrim djelom odbijaju loše djelo.» (El-Kasas, 54.) On ih nije opisao da nikako ne postoji loše djelo (tj. kod njih).

Treca grupa je da se pokajnik bude uporan u istrajnosti (istikamet) jedno vrijeme, a zatim ga prohtjevi nadvladaju u nekim grijesima i on se stvarno odvaži na njih s namjerom (zadovoljavanja) prohtjeva radi njegove nemoci da ga nadvlada, s time da je on i dalje ustrajan u pokornostima i ostavljanju grijeha u cjelini i pored (postojanja) sposobnosti i želje. Njega je savladao samo ovaj jedan prohtjev ili dva, a on silno želi da mu Allah Uzvišeni omoguci da ga slomi i da ga On zaštiti od njegova zla. Ovo je njegova najveca želja u stanju zadovoljavanja prohtjeva. Na kraju on se kaje i govori: «Kamo srece da to nisam ucinio. Ja cu se pokajati za to i boricu se protiv sebe u njegovom savladavanju.»

Medutim, duša ga vara i on odgada pokajanje više puta, dan iza dana. Ova duša se zove varajucom (musevvila), a njezin vlasnik je onaj o kome Allah Uzvišeni kaže: «A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i djela koja su dobra s drugim koja su loša izmiješali.» (Et-Tevba, 102.) Za njega ima nade zbog njegove ustrajnosti u pokornostima i njegova prezira onoga što ucini (od neposlušnosti). Možda mu Allah i oprosti. Njegov konacni završetak je izložen opasnosti zbog njegova odlaganja i odgadanja. Možda bude ugrabljen (tj. preseli) prije pokajanja, pa da bude pod Božanskom voljom (mešiet). Ako mu Allah ukaže milost iz Svoje dobrote, popravi njegovu slabost i podari ga pokajanjem bice prikljucen onima koji su prvaci (sabikun), a ako ga savlada njegova nesretnost i pobijedi njegov prohtjev, bojat se je da ce se na njemu ostvariti, u konacnom završetku, rijec (kavl) koja je prethodila u Prapocetnosti/Prastvaranju (Ezel).

Tako kada uceniku bude otežano da se, na primjer, ogradi od zapreka i smetnji ucenja ta otežanost ukazuje da mu je prethodilo u Prapocetnosti da bude od neznalica, pa je slaba nada za njega. Ako su olakšani motivi ustrajnosti postizanja (znanja) to ukazuje da mu je prethodilo u Prastvaranju da bude od skupine ucenih. Takoder, i povezanost sreca i nesreca ahiretskih za dobra i loša djela je po sudu odredbe Postavitelja uzroka (Musebbibul-esbab), kao što je to povezanost bolesti i zdravlja sa uzimanjem hrane i lijekova, povezanost postignuca duševnog razumijevanja (fikhun-nefs) kojim se postižu visoki položaji na dunjaluku sa napuštanjem lijenosti i ustrajnošcu osobnog naucavanja. I kao što je za položaj vlasti, sudenja i prednosti u znanju podesna samo ona osoba koja je postala ucena dugim naucavanjem tako isto je i za vlast ahiretsku, njegova uživanja i blizinu Gospodaru svjetova podesno samo ispravno srce ocišceno dugim precišcavanjem i cišcenjem. Ovako je prethodilo u Prastvaranju rasporedom Gospodara gospodara. Stoga je Uzvišeni i rekao: «I duše i onoga Koji ju je stvorio, pa je nadahnu razvratu njenom i bogobojaznosti njenoj. Uspjet ce onaj ko je ocisti, a propast ce onaj ko je pokvari.» (Eš-Šems, 7-10.) Kada god da rob upadne u neki grijeh, pa mu grijeh postane gotovina, a pokajanje odgoda to mu je znak neuspjeha.

Sallallahu alejhi ve selleme je rekao: «Uistinu, rob radi djela stanovnika dženneta, sedamdest godina, tako da ljudi pocnu govoriti da je i on od njegovih stanara. Izmedu njega i dženneta ostane samo jedan pedalj, (ali) ga pretekne odredba (kitab) pa uradi djelo stanovnika Vatre i ude u nju.» Dakle strah je za sami završetak (hatime) prije pokajanja. Svaki dah je završetak onom prethodnom, jer smrt može biti sa njim spojena, pa neka vodi racuna o dahovima. U protivnom past ce u nezgodu, a tuge i žalosti ce trajati kad žaljenje nece koristit.

Cetvrta grupa je kad pokajnik bude jedno vrijeme u istrajnosti (istikamet), a zatim se povrati cinjenju jednog ili više grijeha, ne razmišljajuci o pokajanju i ne žaleci zbog onoga što radi. Cak i ogrezne u pracenju svojih prohtjeva. Ovakav je od skupine ustrajnih u zlu (musirrun), a ovakva duša je ona koja stalno nareduje zlo i bježi od dobra. Bojati se ovakvog ružnog završetka, a njegov slucaj je u Allahovom htijenju. Ako mu završetak bude sa zlom to mu je nesreca kojoj se ne nazire kraj, a ako mu završetak bude s najvecim dobrom, pa da umre na tevhidu (svjedoceci Allahovu jedinost) ocekivat je za njega spas iz Vatre, pa makar to bilo i nakon nekog vremena. Nije nemoguce da ga obuhvati opcenitost oprosta (afv) zbog nekog skrivenog razloga u koje se nema uvida, kao što nije nemoguce da covjek ude u neku ruševinu tražeci blaga, pa mu se posreci da ga nade, ili da sjedi u kuci radi toga da ga Allah ucini ucenim, bez naucavanja, kakvi su bili vjerovjesnici, Allahovi blagoslovi na njima. Traženje oprosta (magfiret) s pokornostima je kao traženje nauke trudom i ponavljanjem, ili traženje imetka putem trgovine i putovanja morima. Njegovo traženje (tj. oprosta) samo s nadom i ispraznim djelima je kao traženje blaga na pustim mjestima ili traženje znanja poucavanjem od meleka. Kad bi svako ko se trudi naucio, kad bi svako ko trguje postao bogat, kad bi svakom ko klanja i posti bilo oprošteno?!

Svi ljudi su na gubitku (mahrumun) ako ne znaju, a svi uceni su na gubitku ako ne rade, a svi prakticari su na gubitku ako nisu iskreni, a iskreni su u velikoj opasnosti. I kao što onaj koji sruši svoju kucu upropasti imetak i ostavi sebe i svoju celjad gladnima tvrdeci da on ocekuje Allahovu blagodat; da ce ga On opskrbiti blagom koje ce naci ispod zemlje, na mjestu svoje srušene kuce, racuna kao budala i zaveden kod pronicljivih – iako to što ocekuje nije nemoguce iz svemocnosti i dobrote Allaha Uzvišenog - isto tako se onaj koji ocekuje oprost iz dobrote Allaha Uzvišenog, a manjkav je u pokornosti, ustrajan u grijesima i ne ide putem oprosta, racuna kao slabouman kod onih koji gospodare srcima (erbabul-kulub). Kako je samo cudno razumijevanje ovog slaboumnika i proturanje njegove gluposti kada on to lijepo kaže: «Allah je, uistinu, Plemenit. Njegov džennet nije tijesan za ovakve kao što sam ja.

Njemu nece naškoditi moja neposlušnost.» Poslije toga vidjet ceš ga kako putuje morima i prolazi nepristupacnim mjestima tražeci zlatnike. A kada mu se kaže: «Allah je, uistinu, Plemenit. Zlatnici Njegovih riznica ne mogu biti manjkavi za tvoje siromaštvo. Tvoja lijenost u trgovini nece ti naškoditi. Sjedi ti kod kuce. Možda te On opskrbi odakle se ti i ne nadaš.» on smatra nenormalnim onoga koji to kaže i ismijava se sa njim: «Kakva je ovo ludost?! Nebo ne kiši zlatom i srebrom. To se postiže samo zaradom. Tako je odredio Postavitelj uzroka (Musebbibul-esbab) i po tome sprovodi Svoj zakon, a Allahov zakon nema promjene.» Toliko je zaveden da ne zna da je Gospodar i ahireta i dunjaluka Jedan, da na obadvoma Njegov zakon nema promjene i da je On saopcio, rekavši: «Covjeku pripada samo ono što sam uradi.» (En-Nedžm, 39.), pa kako ce smatrati da je On Plemenit na ahiretu, a da nije Plemenit na dunjaluku? Kako ce govoriti da (Njegova) plemenitost ne iziskuje malodušnost u sticanju imetka, a iziskuje ju u radu za trajnu vlast i stalno uživanje i da ce njemu to biti dano na ahiretu zbog same Plemenitosti, a da ga (u isto vrijeme) to ne sprjecava da ulaže krajnje napore, u vecini poslova, na dunjaluku? On zaboravlja rijeci Uzvišenoga: «A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obecava!» (Ez-Zarijat, 22.) Tražimo zaštitu s Allahom od sljepila i zablude. Ovo je samo strmoglavljene na tjeme i bacanje u tmine neznanja.

Posjedniku ovog dostojne su rijeci Uzvišenoga: «A da ti je vidjeti grješnike kako ce, oborenih glava pred Gospodarom svojim, reci: 'Gospodaru naš, vidjeli smo i culi smo, pa nas povrati da dobra djela cinimo.'.» (Es-Sedžde, 12.), tj. uvidjeli smo da si istinu rekao kada si rekao: «Covjeku pripada samo ono što sam uradi.» (En-Nedžm, 39.), pa nas povrati i mi cemo raditi. Medutim, vracanje tada nije moguce i na njemu ce se obistinit kazna. Tražimo zaštitu s Allahom od uzroka neznanja, podozrijenja i sumnje koja nužno vodi lošem povratku i završetku.

Ocjena hadisa: Abdur-Rahim ibnul-Husejn el-Iraqi