islam i umjetnost

Hatidža ben Kanneh: Poštovani gledaoci esselamu alejkum. U vremenu u kojem živimo prosto smo okruženi raznim oblicima umjetnosti koje je gotovo nemoguce neprimjetiti. Umjetnost, bilo da se izražava slikom ili muzikom, nije samo slobodno izražavanje pojedinca, nego je ona postala osnovni temelj na kojem se zasniva opca kultura pojedinih naroda ili podneblja. Kakav stav vjernik treba da zauzme prema raznim oblicima umjetnosti, kakav je stav islama prema istom i kako vjernik da ucestvuje u razvoju umjetnosti a da pri tome ne dolazi u sukob sa osnovama svoga vjerovanja?
O ovim i još mnogim drugim pitanjima veceras razgovaramo sa naši dragim gostom, uvaženim alimom dr. Jusufom el-Kardavijem kojem izražavamo dobrodošlicu!
Doktore, šta je to umjetnost i kakav je, opcenito, stav islama prema umjetnosti?

Dr. Kardavi: Bismillahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada Allahu, dš.š., i neka je salavat i selam na Njegovog miljenika Muhammeda, s.a.v.s., te na njagovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegov put do Sudnjeg dana.
Najkraca definicija umjetnosti je osjecaj covjeka za ljepotom i pokušaj njegovog prezentiranja drugima. Neki kažu da je umjetnost proizvodnja lijepih stvari. Dakle, radi se o osjecaju covjeka za ljepotom i predstavljanje tog osjecaja na razne nacine koji docaravaju tu ljepotu. Upravo ovaj osjecaj je Allah, dž.š., podario covjeku zbog kojeg se on divi ljepotama koje ga okružuju u njegovoj okolini, Zemlji, cijelom svemiru. Onaj ko cita Kur'an primijetit ce da veliki broj ajeta govori o ovim ljepotama i usmjerava pažnju citatelja (karije) prema ovim primjerima ljepote kojima je ukrašena cijela Zemlja i kompletan svemir. Allah, dž.š., kaže: «A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda. A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomicna brda pobacali i dali da iz nje nice raznovrsno prekrasno bilje.» (Kaf, 6.7.) Nebo i Zemlja su ukrašeni Allahovim ukrasima, a On u Kur'anu kaže: «Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomocu koje Mi dajemo da ozelene bašce prekrasne,...» (En-Neml, 60.) Takoder, na mnogo mjesta Allah, dž.š., odmah uz ukrase spominje i korist koju ljudi imaju, a koja je dar Uzvišenog Allaha. On kaže: «I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoce štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kad je sa ispaše vracate i kad je na pašu izgonite.» (En-Nahl, 5.6.) O moru On kaže: «On cini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite...» (En-Nahl, 14.) Dakle, ukrasi i ljepota u Kur'anu su spomenuti na mnogo mjesta i Allah, dž.š., nam pažnju okrece prema njima. Ovo sve ispunjuje covjeka ljepotom i inspiracijom za iskazivanje svog osjecaja. Takoder, Allah, dž.š., nas upucuje na ljepotu covjeka kojeg je On stvorio, i kaže: «Mi covjeka stvaramo u skladu najljepšem» (Et-Tin, 4.) Znaci, vjernik koji cita Kur'an i razmišlja o njegovim porukama je svjestan da je okružen ljepotom cije primjere je moguce pronaci u svakom stvorenju. To je Allahova moc koju covjek može da vidi u prirodi.

Islam na umjetnost, na ljepotu posebno, gleda i poklanja joj posebnu pažnju zbog toga što je ona neophodna covjeku i njegov je sastavni dio. Islam zauzima stav prema covjeku kao bicu koje se sastoji iz više komponenti i ne zapostavlja nijednu od njih, naprotiv svaku s posebnom pažnjom njeguje i razvija kako bi insan bio kompletna jedinka i cvrsta licnost. Insistirajuci na ibadetu, islam kod covjeka hrani duhovnu komponentu, izucavanjem nauke razvija razum, sportom i drugim tjelesnim aktivnostima razvija tijelo, a upucujucu na umjetnost i ljepotu, razvija lijepe osjecaje kod covjeka.

Kada je u pitanju islamska umjetnost, onda je osnovna razlika izmedu nje i ljudske umjetnosti u tome što je ona omedena osnovnim vjerskim odrednicama. Dakle, to je umjetnost koja svoju snagu crpi iz Objave i u skladu je sa osnovnim vjerskim nacelima. Znaci, umjetnost ili književnost nije samo za sebe, nego ona treba imati osnovne okvire koji je cuvaju u granicama istinske ljepote.
Dakle, islamskom umjetnošcu smatramo onu koja je u skladu sa osnovnim islamskim principima bez obzira odakle ona dolazila i ko je njen autor. Mi imamo mnogo umjetnickih slika, predmeta i raznih stvari koje koristimo a njeni proizvodaci ili autori nisi muslimani. Dok s druge strane imamo muslimane autore ali njihova djela ne smatramo islamskom umjetnošcu jer se suprostavljaju osnovnim islamskim nacelima. Da bi nešto smatrali islamskom umjetnošcu to mora biti u skladu sa osnovnim islamskim nacelima!

Hatidža ben Kanneh: Što je to što je specificno u islamskoj umjetnosti po cemu se ona razlikuje od ostalih umjetnosti i na kojoj filozofiji ona pociva?

Dr. Kardavi: Filozofija islamske umjetnosti se zasniva na osjecaju ljepote koju je Allah, dš. ukomponovao u sve što je stvorio, Zemlju, nebesa, covjeka kao i izražavanje o toj ljepoti na lijep nacin. Nekada su to rijeci, nekada slika, nekada pjesma itd. Medutim, sve ove stvari nisu apsolutne širine bez ikakvih ogranicenja, kao što to razumiju drugi.

Islam ne zabranjuje nijedan nacin umjetnickog izražavanja koji je lijep, a to znaci da nije protiv osnovnih islamskih nacela. Pjesništvo je bilo jako razvijeno i prije islama. Islam ga ne dokida. Covjek ima potrebu da sluša i da izgovara ono što je lijepo, i ne samo covjek, nego i životinje. Arapima je poznato da kada jahac deve lijepo pjeva, deva se brže krece, poslušnija je i može podnijeti daleko jaci napor. Dakle, pjesništvo je lijep nacin umjetnickog izražavanja ali moraju postojati odredena pravila i ogranicenja koja nece dozvoliti da to pjesništvo izide iz okvira lijepog. U ovom slucaju imamo ogranicenja po pitanju rijeci koja se ne smiju upotrebljavati u pjesmi poput alkohola, nemorala, odnosno onoga što je zabranjeno. Takoder, postoje ogranicenja po pitanju kolicine upotrebe. Zamislite covjeka koji cijeli dan samo sluša pjesme. Da li on pretjeruje?! Dakle, neophodno je postaviti odredena pravila koja nece dozvoliti izlazak pjesništva iz okvira lijepog.

Ova pravila su važeca ne samo za pjesništvo nego za sve oblike umjetnickog izražavanja. Umjetnost mora zauzeti kurs koji vodi ka uzvišenim ciljevima islama i slijediti logiku islama na tom putu ali bez uzurpiranja slobode izražaja. Problem s kojim se susrecemo po ovom pitanju je što se uvijek nalazimo izmedu dvije krajnosti, apsolutne slobode ili potpunog oduzimanja slobode!
Postoje pojedinci koji misle da vjera ubija svaku radost i ljepotu u covjeku, što je potpuno pogrešno i strano islamu. Muhammed, s.a.v.s., je bio covjek koji je jako puno bio nasmijan. Islam ne zabranjuje lijepe stvari, a oni koji žele da oharame sve do cega stignu su u zabludi, kao i oni koji njima kontriraju pa sve dozvoljavaju. Pravi put je izmedu ove dvije krajnosti, a to je put sredine i umjerenosti.

Hatidža ben Kanneh: Imamo izuzetno žestoke stavove po pitanju pjesme. Neki kažu da je jedino recitovanje dozvoljeno i to bez upotrebe bilo kakvih muzickih instrumenata. Šta nam možete reci po ovom pitanju?

Dr. Kardavi: Ovo pitanje sam pojasnio u nekoliko mojih dijela, cak sam napisao i knjigu koja se zove «Fikh pjevanja i muzike» u kojem sam odgovorio na sve argumente onih koji kažu da je pjevanje zabranjeno. Neki uzimaju za dokaz 6. ajet sure Lukman u kojem Allah, dž.š., kaže: «Ima ljudi koji kupuju price za razonodu, da bi, ne znajuci koliki je to grijeh, sa Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih ceka sramna kazna.» Citiraju predaju Ibn Abasa u kojoj se on zaklinje da se ovo odnosi na pjevanje. Medutim, ako pažljivo procitamo ajet shvatit cemo da se njime ne kore price za razonodu, nego upotreba istih s ciljem odvracanja ljudi od Allahove vjere. Dakle, ako bi se neko služio pjesmama da odvoji ljude od vjere, odnosno njihovih osnovnih obaveza, nema sumnje da griješi i da njegov postupak nije u redu!
Ibn Hazm kaže da, kada bi neko kupio Kur'an da bi proucavao nacine pomocu kojih ce odvoditi ljude od islama, ne samo da je pogriješio, nego je i postao kafir! Dakle, ako se nešto koristi u zabranjene svrhe onda je upotreba toga strogo zabranjena kako bi se sprijecilo zlo. Medutim, upotreba neceg što nije zabranjeno u dobre svrhe je pohvalna i nema nikakve zabrane za to. U Kur'an i sunnetu ne postoji nijedan vjerodostojan i jasan dokaz koji zabranjuje pjevanje. Zbog toga se držimo šerijatskog pravila koje glasi: «Osnov kod stvari je da su dozvoljena (ako nema dokaza o njihovoj zabrani)».

Jedne prilike sam bio u Evropi na jednom kongresu na kojem je bila rasprava o ovom pitanju. Nakon rasprave šetali smo parkom a s nama je bio jedan koji je bio protiv dozvoljenosti pjevanja. Kada je cuo prelijep cvrkut ptica sa divljenjem je uzviknuo: «Divne li Allahove muzike!» rekao sam mu: «Zašto se diviš muzici ptica a zabranjuješ muziku ljudskih glasova kada je lijepo i jedno i drugo?!»
Ljudski glas je lijep i nije zabranjeno u njemu uživati. Takoder, pjesme koje pojacavaju borbeni duh u vrijeme rata su dozvoljene, ili pjesme koje podsticu kod covjeka lijepe osjecaje.
Medutim, kao što sam rekao, ipak postoje odredena pravila koja se moraju ispoštovati kada je u pitanju pjevanje. Pjesma ne smije pozivati, upucivati, niti hvaliti ono što je haram. To bi dozvoljenu pjesmu ucinilo zabranjenom. Takoder, pjesme koje proizvode odredene sumnje poput stihova jednog pjesnika u kojima kaže: «Ne znam odakle sam došao, ali sam došao. Moji prethodnici su mi utrli put pa sam išao. Kako sam išao i kako spoznao put, ne znam. Zašto ne zna, ne znam!» Dakle, sve same sumnje. Od ovih stihova niko nema koristi i oni se ne mogu prihvatiti.
Takoder, nekada rijeci pjesme nisu loše ali neke stvari uticu na to da se ne može prihvatiti. Kao primjer uzimamo ples. Dakle, da ljudi gledaju plesacicu kako pleše, odnosno pjevacicu kako, vrlo cesto polugola, pleše prilikom pjevanja je djelo koje nije dozvoljeno!
Zbog toga kažemo da postoje odredena pravila koja se moraju poštovati da bi mogli kazati za pjevanje da je dozvoljeno.

Hatidža ben Kanneh: Takoder, nalazimo velike razlicitosti u stavovima islamskih ucenjaka po pitanju bioskopa, te televizijskih programa. Da li se možemo slobodno koristiti ovim sredstvima i kakav je stav islama po ovom pitanju, s obzirom da ona imaju izuzetno jak utjecaj na formiranje svijesti kod ljudi?

Dr. Kardavi: Tacno je da oko ove teme postoje jako suprostavljeni stavovi, od onih koji ovo potpuno zabranjuju do onih koji ovo dozvoljavaju. Interesantno je da se ova tema veže za slikanje. Dakle, televizor ne smatraju zabranjenim zbog njega samog nego što se na njemu prikazuje program koji je u slikama, a oni smatraju da je slikanje strogo zabranjeno, te isti propis važi i za televizor. Sjecam se jednog medunarodnog kongresa islamskih ucenjaka koji je održan u Medini prije dvadeset pet godina na kojem je prisustvao veliki broj islamskih ucenjaka iz mnogih krajeva islamskog svijeta. Tako znacajan skup je bio jako interesantan medijima pa je ekipa saudijske televizije došla da napravi reportažu o ovom skupu. Domacini sa islamskog univerziteta su to energicno odbili i izbazili televizijsku ekipu koja je došla da snima skup, pod izgovorom da je slikanje i snimanje strogo zabranjeno.

Kada je u pitanju slikanje, mi nemamo nijednog jasnog i vjerodostojnog dokaza koji potvrduje njegovu zabranu. Naprotiv, u Kur'anu imamo par ajeta koji nam ukazuju na njegovu dozvoljenost. Allah, dž.š., u govoru o Sulejmanu, a.s., kaže: „Oni su mu izradivali što god je htio; hramove i spomenike, i zdjele kao catrnje, i kotlove nepokretne...“ (Saba, 13.) Takoder, postoji nekoliko hadiskih predaja u kojima se zabranjuje slikanje, medutim ova vrsta slikanja koja je hadisom zabranjena je slikanje koje potpuno formira novi lik, odnosno izrada kipova. U hadisu se kaže da ce slikaru, kiparu biti naredeno da udahne dušu kipu kojeg je napravio. Dakle, ako ce mu biti naredeno da udahne duši, onda to mora biti sposobno da primi dušu, tj. da posjeduje kompletno tijelo. Na osnovi ovog zakljucujemo da se ova zabrana odnosi na izradu predmeta koji posjeduju kompletno tijelo, a nikako na fotografije ili snimanje kamerom.

Snimanje kamerom ili slikanje fotografskim aparatom nije stvaranje novog lika, to je prikazivanje postojeceg lika covjeka kojeg je Allah, dž.š. stvorio i na njemu ništa nismo promijenili. Naš izgled onakav kakvog je Allah, dž.š., stvorio se samo prikazuje na televiziji ili slika fotografskim aparatom. Te dvije stvari nisu iste i ne treba ih mješati.
Kada je u pitanju utjecaj filmova i predstava na formiranje svijesti ljudi onda je potrebnu ukazati na veliki utjecaj kojeg ovi mediji imaju na gledaoce. Putem ovih sredstava se vode psihološki ratovi, organiziraju se kampanje za formiranje svijesti gledalaca na nacin na koji to odgovara onima koji plasiraju takve programe. Zbog toga je nama jako potrebna naša produkcija, naši filmovi koji ce biti adekvatan odgovor na ogroman strani utjecaj kojeg trpimo u ovoj oblasti. Na nama je da oformimo islamsku kinematografiju i sve što je potrebno da imamo naše filmove, programe koji ce pomoci savremenom covjeku u njegovim svakodnevnim problemima. Kada kažem islamski scenario ne mislim na historijske filmove o pocetku pojave islama i velikim historijskim licnostima, nego mislim na savremene filmove koji ce na realan nacin oslikavati našu svakodnevnicu sa svim problemima s kojima se susrecemo. Ja znam neku našu bracu koji su pokušali snimiti film o ratu u Bosni i Hercegovini. Skoro su bili završili njegov scenario, ali za snimanje takvog filma je potrebno mnogo stvari i sredstava koje nam nisu bile dostupne. Jednostavno, još uvijek nismo dovoljno slobodni i samostalni u ovakvim projektima. Potrebna nam je velika podrška država i bogatih ljudi kako bi se oformila islamska produkcija koja bi proizvodila program koji nije u sukobu sa osnovnim islamskim propisima i od kojeg cemo mi imati velike koristi.

Hatidža ben Kanneh: Svjedoci smo prilicnog broja umjetnika koji, kada prihvate vjeru, ostavljaju umjetnost, potpuno je napuštaju. Kakavo je vaše mišljenje o vezi izmedu praktikovanja vjerskih obreda i napuštanja bavljenja umjetnošcu?

Dr. Kardavi: Tacno je da neki umjetnici nakon što pocnu praktikovati vjeru ne nalaze u svom okruženju pogodnu atmosferu za prakticiranje vjerskih obreda i osjecaja. Svaka oblast ima svoje okruženje. Pojedine grane umjetnosti su jako stare i one imaju svoje okruženje i svoje osobenosti. Pocetak mnogih grana umjetnosti datira od prije pojave islama, tako da su te osobine nasljedene od predislamskog vakta. Umjetnici koji su vjernici naravno da se u takvom okruženju nece ugodno osjecati te oni biraju izmedu vjere i svog zanimanja. Smatram da nije neophodno napuštanje bavljenja umjetnošcu osobi koja je prihvatila vjeru. Ona treba da ostane na svom radnom mjestu i u tom segmentu da svoj doprinos propagiranju vjerskih vrijednosti. Raduje me da mi danas imamo nemali broj umjetnika koji su se vratili vjeri a ostali su na svojim radnim mjestima. S nekim od njih sam se nekoliko puta sreo i govorio im o vrijednosti njihovog angažmana u propagiranju vjere kroz umjetnost. Spomenuo sam im rijeci Omera, r.a., koji je, nakon primanja islama, rekao: «Necu ostaviti niti ijedno mjesto na kojem sam radio u džahilijetu ili s njega javno propagirao džahilijet a da sada s istog necu propagirati islam i njegove vrijednosti!». Neki su poslušali moje rijeci poput naše sestre Afaf, glumice iz Egipta, koja, kada nastupi vrijeme namaza prekine s radom i javno pozove svoje saradnike da klanjaju namaz. Mnogi se odazovu njenom pozivu i zajedno klanjaju. Covjeku je potreban neko ko ce ga podsticati na dobro. Neophodno je tražiti od ljudi da rade dobro i veliki broj njih ce se odazvati. Smatram da umjetnici trebaju dati svoj doprinos u svojoj oblasti na pozivanju ljudi u dobro.

Hatidža ben Kanneh: Umjetnici u svom radu, poput glumaca, cesto su u situaciji da rade nešto što šerijatski nije dozvoljeno. Da li je vjerniku dozvoljeno baviti se tim, s obzirom da on nema izbora?
Dr. Kardavi: Ovdje je nemoguce donijeti generalno pravilo, nego svaki slucaj treba pojedinacno razmatrati. Naravno da vjernik nece dozvoliti sebi da radi nešto što je zabranjeno nego ce pokušati izbjeci zabranjene stvari. Naša sestra koju sam maloprije spomenuo se bavila plesom, nisam joj mogao reci da se nastavi baviti plesom jer ne postoji islamski ples, ali ona se jako dobro snašla, uzela je uloge u kojima nema nedozvoljenih radnji i tako riješila problem. Naravno, ovdje nije problem samo do radnika. Glavni problem je što nemamo islamske institucije koje ce se baviti ovim poslovima. Dok ih ne budemo imali, na radnicima je da sami sebi iznalaze riješenje za probleme s kojima se susrecu.

Hatidža ben Kanneh: Takoder, mjesto žene u umjetnosti, je tema o kojoj se mnogo razgovaralo i još uvijek mnogo prica. Kakav je vaš stav po pitanju angažmana žene u umjetnosti?

Dr. Kardavi: Prije nekoliko godina pozvan sam na jedan medunarodni kongres u Kairu na temu «Savremeni islamski mediji» gdje se raspravljalo o mnogim pitanjima bitnim za ovu oblast, a poseban osvrt je bio na ulozi žene u ovoj oblasti. Rekao sam da uloga žene nije upitna. Nema oblasti života u kojoj žena nije zastupljena. Kada citamo kur'anska kazivanja o poslanicima, vidjet cemo da se u svakom kazivanju spominje i žena poput Have, žene Nuha, Sare i Hadžere supruga Ibrahima, a.s. Koliko hadisa spominje žene poslanika Muhammeda, s.a.v.s., hazreti Fatimu i mnoge druge žene. Dakle, nema nijedne oblasti u kojoj žene nemaju svoju ulogu. Zbog toga one trebaju biti zastupljene i u ovoj oblasti. Medutim, rekao sam da po ovom pitanju trebamo primjeniti dva šerijatska pravila: Olakšavanje i postepenost. Ako želimo djelovati u ovoj oblasti s ciljem uskladuvanja sa islamskim propisima, onda trebamo ici pravilom olakšavanja, jer Muhammed, s.a.v.s., nikada nije bio u izboru izmedu dvije stvari a da nije izabrao lakšu, samo pod uslovom da je halal. Znaci, ne treba primjenjivati najžešce stavove u ovoj oblasti, nego biti maksimalno tolerantan ali paziti da se ne izide iz okvira dozvoljenog.

Takoder, ne treba u samom startu tražiti potpunu primjenu šerijatskih pravila jer u svakom prelaznom razdoblju je potrebna postupnost. To je Allahov, dž.š., zakon kojeg trebamo poštovati. Nikada Allah, dž.š., nije nešto zabranio a da ta zabrana nije postupno dolazila, zato je na nama da postepeno privikavamo ljude na ono što je halah, tj. da ih postepeno odvikavamo od harama.