nastanak i početno djelovanje pokreta “muslimanska braća”

U narednim brojevima našega lista donosimo izabrane odlomke iz autorove magistarske radnje koja je pod naslovom “Nastanak i prosvjetno-pedagoško djelovanje pokreta “Ihvanu’l-muslimin” u Egiptu i njegove refleksije na Bosnu i Hercegovinu do 1945. godine” odbranjena na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 11. marta 2003. godine, pred komisijom u sastavu: dr. Omer Nakicevic, mentor, dr. Enes Karic, predsjednik komisije, dr. Jusuf Ramic, clan i dr. Šacir Filandra, clan).

I - U V O D

Pokret “Ihvanu’l-muslimin”, nastao i razvio se u Egiptu u prvoj polovici dvadesetog stoljeca, po nekima i “najveci islamski pokret u savremenom dobu”1 , nesumnjivo je udario snažan pecat na ukupnu stvarnost muslimanskog svijeta u prošlom stoljecu, narocito u Egiptu i arapskom svijetu, ali i u mnogim drugim muslimanskim podrucjima (Indija, Pakistan, Indonezija, Filipini...).
Njegov doprinos afirmaciji islama i islamskih vrijednosti, ponovnom vracanju samopouzdanja i samopoštovanja muslimana, jest ogroman i nesporan, bez obzira kakav se stav opcenito imao prema tom pokretu i kojim sve prefiksima on bio cašcen: revivalisticki, fundamentalisticki, selefijski, tradicionalisticki, konzervativni pa cak i teroristicki.

Zanemarujuci sve te odrednice, njegov utemeljitelj Hasan Benna (Hasan al-Banna) je, kako cemo to vidjeti, nebrojeno puta ponovio da je to samo “islamski pokret” i ništa više. “Muslimanska braca’* su”, kazat ce dr. Rešid Hafizovic, “sinonim za suvremena islamisticka gibanja u muslimanskom svijetu. Oni su neka vrsta idejnih nasljednika onih velikih misaonih tokova muslimanskog svijeta s kraja devetnaestog i s pocetkom dvadesetog stoljeca...”2 .

“Ihvanu’l-muslimin” su izrasli iz tla koje je pripremio Rešid Rida (Rashîd Rida, 1865-1935), istaknuti ucenik i nasljednik Muhammeda Abduhua (Muhammad Abdu, 1849-1905) – velikog islamskog reformatora iz druge polovice XIX i prvih godina XX stoljeca - koji je, otisnuvši se ka politickom aktivizmu, pripremio “pojavu jednog pokreta koji ce uzburkati politicku scenu, narocito u arapskom svijetu, pokreta “Muslimanske brace”, koji su nastojali “rekonstruirati muslimansku zajednicu prema najstriktnijim kur’anskim principima, koji bi nužno trebali iznaci rješenja za društvene probleme”.3

“Ihvanu’l-muslimin” su na svoj specifican nacin pokušali efikasno odgovoriti najezdi laicistickih, ateistickih, ekstremno liberalnih i inih vrijednosti i koncepcija koje su sa svih strana snažno zapljuskivale muslimanski svijet ozbiljno prijeteci da ga istrgnu iz samog njegovog korijena, da ga pometu sa historijske pozornice. Temeljna odrednica tog njihovog pokušaja temeljila se na aksiomu islamskog ucenja, tj. da islam predstavlja cjelovit, zaokružen sustav covjekovog individualnog i društvenog življenja.
Svoj put u realizaciji svojih nastojanja “Ihvanu’l-muslimin” su prepoznali u prosvjetno-pedagoškoj aktivnosti, u ponovnom pobudivanju i raspirivanju oduševljenja islamom, njegovim ucenjem i nacinom života, jednom rijecju u ponovnom oživljavanju i afirmiranju svih zamrlih islamskih teorijskih i prakticnih vrijednosti.
Svoju misiju oni su, kako ce to istaknuti njihov utemeljitelj, shvacali kao “inicijativu za reformiranjem života naroda i zajednica”.4 U toj svojoj orijentaciji, danonocno izgarajuci i ustrajavajuci u radu, u vrlo kratkom vremenskom periodu postigli su zadivljujuci uspjeh.

Požrtvovanost njegovih clanova, njihova postojanost, nepokolebljivost i hrabrost snažno ce doci do izražaja u potonjim sudbonosnim dogadanjima. Kasnija skoro nadljudska borba u odbrani Palestine, koja ce ponekad graniciti s mitskim junaštvima, nevjerovatna hrabrost i postojanost koje su clanovi Pokreta iskazali u borbama za Suecki kanal, za oslobodenje Egipta5 , ali i drugih muslimanskih podrucja od kolonijalnih sila, ostala je zabilježena u brojnim dokumentima, snimcima, casopisima, knjigama..., u usmenom predanju širokih muslimanskih masa.
Nesalomljivost i nepopustljivost, cak i pod najokrutnijim i najbolnijim mucenjima kojima su bili izloženi, beskrajna vjera u ideale i u put kojim su išli – sve to, samo po sebi, namece pitanje: Kako je to bilo moguce postici? Kojim sredstvima se uspjelo izgraditi takve licnosti?

Protiv sebe su imali izrazito neprijateljsko okruženje. Žestoko su im se suprotstavljale engleske kolonijalne vlasti, domace vladajuce strukture koje su nastojale ocuvati vlastite pozicije, cionisti, kršcanski misionari, komunisti, laicisti i citav spektar onih koji su smatrali da zapadna civilizacija i njene tekovine trebaju zauzeti mjesto islamskog pravnog poretka – Šerijata (Al-Sharî´ah), no oni su, u velikoj mjeri zahvaljujuci i svom unutrašnjem ustrojstvu, uspijevali iznutra ostati cvrsti, snažno odolijevati napadima i uporno proširivati djelokrug svoga utjecaja i krug svojih simpatizera.
O ovom velikom pokretu kod nas je pisano vrlo malo, tek u uzgrednim napomenama, što je vjerovatno posljedica društvenog ambijenta u kojem se nalazila Bosna i Hercegovina u periodu poslije Drugog svjetskog rata, dakle upravo u vremenu kad “Ihvanu’l-muslimin” djeluju kao respektabilan društveni faktor, kad pokazuju izuzetnu snagu, ali i kada u Egiptu bivaju proglašeni teroristickom organizacijom s kojom se vladajuci režim obracunavao nemilosrdno.6

Drugi moguci razlog prenebregavanja ovoga pokreta možda se može naci i u cinjenici da je on, kako ga je definirao Luj Garde “više program akcije nego skolasticka doktrina”7 , te kako u vremenu poslije Drugog svjetskog rata nije moglo biti govora o nekakvoj akciji, to “Ihvanu’l-muslimin” nisu ni bili interesantni u smislu teorijskog elaboriranja njihove doktrine, koja u toj ravni i nije nudila niceg osobito novog, narocito kada se ima u vidu cinjenica da su ideje Muhammeda Abduhua i Rešida Ridaa - na kojima se uglavnom i zasnivala idejna koncepcija ovoga pokreta – bile prilicno poznate našoj javnosti, ponajviše zahvaljujuci djelovanju Husejna Ðoze koji ce do kraja svoga života (1982.) ustrajno i vjerno prenositi, propagirati i tumaciti njihove ideje i vizije.
Izuzimajuci jedan seminarski rad, uraden na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu,** ne postoji, koliko nam je poznato, ni jedan širi osvrt na ovaj veliki islamski pokret,8 u smislu tretiranja njegova ustrojstva i nacina djelovanja u njegovoj tzv. prvoj i drugoj fazi, što ohuhvaca period od dvadeset prvih godina njegova postojanja.

Upravo to i jest period u kojem ce se ovaj pokret isprofilirati, u kojem ce se odgojiti i iz kojeg ce izrasti brojni velikani savremene islamske misli cija ce se imena procuti diljem muslimanskog svijeta, pa i na ovim prostorima, medu kojima posebno treba spomenuti Seida Ramadana (Said Ramadan), Jusufa Karadavija (Yusuf al-Qaradawi) i Muhammeda Kutba (Muhammad Qutb). Uz to, što je za nas ovdje posebno interesantno, to je i period u kojem ideje i obrasci djelovanja ovoga pokreta svog izravnog eha nalaze i u Bosni i Hercegovini, što cemo jasno pokazati u drugom dijelu ove radnje.

Što se tice samog osnivaca Ihvanu’l-muslimina, Hasana Bennaa (1906-1949), na našem jeziku je, koliko nam je poznato, do sada tiskana samo jedna njegova poslanica - ”Naš projekat“ (Da’watuna), prevedena kao “Islamska poruka”9 , te zbirka izabranih dova – “Me’surat” (Al-Ma´thurat),10 na kraju koje je dat i “Dnevni vird obracuna sa samim sobom”, kojeg je takoder sacinio Hasan Benna.

Pokret “Ihvanu’l-muslimin” je, medutim, vec od samog svog pocetka imao stanovitog utjecaja na prostorima Bosne i Hercegovine. Grupa naših studenata, koji su u vrijeme njegova nastanka studirali u Kairu, ocigledno je bila upoznata s ovim pokretom i nacin njegovog djelovanja u toj prvoj fazi dijelom je, po povratku, prenijela i na ove prostore. Taj utjecaj moguce je pratiti sve do završetka Drugog svjetskog rata kad na vlast dolaze komunisti koji, izuzimajuci zvanicnu Islamsku zajednicu, zabranjuju svaki drugi oblik vjerskog organiziranja i djelovanja, pa tako i “El-Hidaju”, najprije organizaciju ilmijje Kraljevine Jugoslavije a potom i Nezavisne Države Hrvatske, u cijem radu se najsnažnije i osjecao utjecaj “Ihvanu’l-muslimina”.
Stoga držim da ce predstavljanje prosvjetno-pedagoškog rada ove organizacije od njena osnivanja pa do završetka Drugog svjetskog rata, biti skroman doprinos boljem razumijevanju pokušaja naših muslimana da iznadu adekvatan, efikasan i istovremeno islamski odgovor na brojne izazove s kojima su se suocili u periodu izmedu dva svjetska rata i za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, da se u tom pokušaju posluže iskustvima muslimana drugih podrucja koja su im se cinila primjerenim. U tom smislu najvecu nadu su im, bez sumnje, nakon gubljenja nade u Tursku, pružali muslimani Egipta.

Neka od tih iskustava primjenjiva su i danas. Mnogi izazovi i iskušenja iz onog vremena izazovi su i iskušenja i ovog vremena. S druge strane, neki oblici koji su tada primjenjivani u suocavanju s tim izazovima više nisu i ne mogu biti aktuelni, buduci da su se znatno promijenili kako uvjeti života tako i odnosi medu narodima. I jedno i drugo može se prepoznati iz konteksta same radnje.
Izazovi iz onog vremena bili su specificni. I, dok su oni u Egiptu prijetili gubitkom islamskog identiteta, ovdje u Bosni zaprijetili su još i biološkim nestankom muslimanskog naroda. Stoga su i odgovori bili slicni ili isti po suštini, dok su u prakticnoj realizaciji imali dosta zajednickih elemenata, ali i bili uvjetovani lokalnim društvenim ambijentom.

Jedan od osnovnih razloga zbog cega se od Ihvanu’l-muslimina preuzeta orijentacija – predstavljena u ulemanskom društvu “El-Hidaje” – nije mogla normalno razvijati i obogacivati jest snažni ratni vihor koji je pocetkom cetrdesetih godina zahvatio Bosnu i Hercegovinu. To ce u velikoj mjeri uvjetovati da ljudi, okupljeni u ovom društvu, najveci dio svoje pažnje, pored širenja vjerske prosvjete i rada na afirmaciji autenticnih islamskih moralnih uzusa, poklone brizi za biološki opstanak muslimanskog naroda.
U svakom slucaju, Bosna je bila samo daleki eho epohalnih dogadanja koja su se odvijala u Egiptu a koja su, najprije egipatskom a potom i ostalim muslimanskim narodima, iznova vracala nadu i vjeru u vlastitu snagu i uopce u mogucnost islamskog odgovora na ogromne, prije svega civilizacijske izazove s kojima su se suocavali, i koji su snažno pritiskali njihovu životnu stvarnost
*****

Prilikom izrade radnje nastojao sam, u što je moguce vecoj mjeri, koristiti se neposrednim izvorima, prije svega ‘Bilješkama’ (Al-Mudhakkirat)11 samog utemeljitelja pokreta Ihvanu’l-muslimin, Hasana Bennaa, te njegovim ‘poslanicama’ (Rasail)12 , kao i djelima onih autora koji su bili aktivni sudionici tih dogadanja. Takoder sam, kod idendificiranja onih elemenata u Bosni i Hercegovini u kojima se, posredno ili neposredno, manifestirao eho djelovanja Ihvanu’l-muslimina koristio izvore i literaturu iz tog perioda, odnosno pozivao se na sudionike tih zbivanja.

II–OSNIVAc IHVANU ’L–MUSLIMINA HASAN BENNA

Osnivac i neprikosnoveni autoritet organizacije Ihvanu’l-muslimin – Hasan b. Ahmed b. Abdurrahman el-Benna – roden je u gradicu Mahmudija (Al-Mahmudiyya), nedaleko od Aleksandrije u mjesecu oktobru 1906. godine. Otac mu Ahmed bio je mjesni imam, inace svršenik El-Azhara (Al-Azhar), i kroz citav svoj život družio se s knjigom i osobito bio sklon izucavanju islamske legislative.

Hasan Benna je vec u osnovnoj školi pokazivao neke osobenosti svojega karaktera. Naime, u višim razredima osnovne škole jedan od njegovih nastavnika ga je ukljucio u “Moralno-eticko udruženje” (Gam´iyyat al-ahlaq al-adabiyya), no on je vrlo brzo osnovao nekoliko novih udruženja s ciljem upucivanja na dobro a odvracanja od zla.13
Po završetku osnovne škole, upisuje uciteljsku školu u Demenhuru (Damanhur) a potom, 1923. godine, zapocinje studije na Daru’l-ulumu14 u Kairu. Tu veliku pažnju posvecuje analizi novih životnih obrazaca, te politickih, ideoloških, socioloških i ekonomskih gibanja koja su obilježavala Kairo u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeca. Osobito snažan dojam na njega je ostavljala sve izraženija moralna anarhija, koju je on smatrao jednim od snažnih talasa ateizma i ekstremnog liberalizma (ibahiyye), odnosno otvaranjem prema zapadnjackoj kulturi, liberalnoj demokratiji i socijalistickim idejama koje su takoder prodirale u Egipat. To mu je bio dodatni poticaj da odlazi na skupove i sastanke “Uzoritog islamskog bloka” (Mu´askar al-islamiyya al-fadila), tj. azharskog saveza, razlicitih islamskih udruženja i škole El-Menar (Al-Manar) koju je držao šejh Rešid Rida. Tu se upoznao s mnogim istaknutim i uvaženim licnostima.

Godine 1927. Hasan Benna završava školovanje na Daru’l-ulumu i zapošljava se kao nastavnik arapskog jezika u jednoj osnovnoj školi u Ismailiji, gdje kao 21-godišnji mladic zapocinje svoj samostalni život.
U novoj sredini odmah do izražaja dolazi njegova licnost. On se namece kao islamski pregalac novoga kova, novog nacina rada. Hasan Benna se tu ne obraca masama koje dolaze u džamiju, a koje su u velikoj mjeri bile opterecene frakcijskim nesuglasicama, vec za objekat svoga djelovanja uzima nekoliko vecih kafana i za svaku od njih odreduje dan u sedmici u kojem ce tu držati predavanje. Nakon samo šest mjeseci, takav nacin njegovog djelovanja pokazao je prve znake uspjeha: u mjesecu martu 1928. godine15 njega je u njegovom stanu posjetilo šest njegovih prijatelja: Hafiz Abdulhamid (Hafiz ´Abd al-Hamîd), Ahmed Husari (Ahmed al-Husari), Fuad Ibrahim (Fu´ad Ibrahîm), Abdurrahman Hasebullah (´Abd ar-Rahman Hasabullah), Ismail Izz (Isma´îl ´Izz) i Zekki Magrebi (Zakkî al-Magrabî).16 Tom prilikom oni su se zakleli i cvrsto obecali jedni drugima da ce nesebicno raditi za dobro islama i muslimana. Kad su toj svojoj zajednici htjeli dati i nekakvu odrednicu – udruženje, klub, tarikat, sindikat..., Hasan Benna se tome usprotivio. “Okanite se formalnosti i zvanicnosti!”, rekao je. “Neka ovaj naš prvi sastanak odredi ideja. Mi smo braca u službi islamu – prema tome, mi smo “Muslimanska braca”!”17

Bila je to jezgra iz koje ce izrasti najveci pokret savremenog Egipta, pokret koji ce znacajno obilježiti citavo dvadeseto stoljece ne samo u zemlji u kojoj je roden, vec i širom arapsko-islamskog svijeta.
Njegovi odjeci culi su se i u Bosni i Hercegovini.
Ebu’l-Hasan Nedevi (Abu al-Hasan al-Nadawî), jedan od vodecih savremenih muslimanskih autora,18 govoreci o El-Bennau, pored ostalog kaže:

“...Jedan od uspješnih reformatora; jedan od onih koji su se pojavili i izrazili u za to nimalo naklonjenim okolnostima, u nepovoljnom ozracju, štaviše u tmurnim, mracnim vremenima, u razdirucim, ubitacnim sredinama, u narodu kojeg je zahvatila intelektualna zamrlost, duhovna zapuštenost, otupjelost osjecanja, bezvoljnost..., tako da je citava ta generacija bila poput jednog izdanja jedne knjige, štampane u dobroj štampariji, gdje su svi primjerci i sve stranice potpuno identicni. Dovoljno je bilo procitati samo jednu knjigu i na temelju nje prosuditi o svim drugim: nema bogatstva ideja, nema razlicitog videnja, nema ambicija..., niceg, mimo uobicajenog, niceg iznad prosjeka, tako da je citav život licio na kompoziciju koju vuce samo jedna lokomotiva – lokomotiva materije i stomaka...”19
Hasan Benna ubijen je u Kairu, 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja “Mladi muslimani” (Al-Shubban al-muslimun).