novi svjetski poredak i islamski svijet

Dr. Murad Wilfried Hofmann na tribini Ilmijje BiH «Ummet danas» u Sarajevu

Veliko mi je zadovoljstvo što sam ponovo u Sarajevu. Prvi put sam ovdje došao iz Beograda prije 25 godina kao zamjenik šefa misije njemacke ambasade kako bih prisustvovao na sahrani tadašnjeg jugoslovenskog premijera Džemala Bijedica.
U to vrijeme Sarajevo, pod komunistickom vlasti, jedva da je bilo prepoznatljivo kao muslimanska sredina. Danas, nakon što je tako mnogo propatilo, ono je ponovo centar najvažnijeg muslimanskog ummeta u Evropi i dokazuje da islam nije strano tijelo na Starom kontinentu.
Molim Svevišnjeg Allaha da Džennetom nagradi sve one koji su žrtvovali živote, izgubili svoje najmilije ili imetak odupiruci se onome što su Srbi nazvali «etnicim cišcenjem», a što je u stvarnosti bila moderna verzija muslimanskog holokausta. Uvijek sam smatrao da takozvani civilizirani svijet nikada ne bi tolerisao srpsko-hrvatske zlocine toliko dugo da su agresori bili muslimani a žrtve kršcani. Ta opaska vodi nas u pravcu do naše teme.

Dva izazova

Prihvatio sam da govorim o odnosu islamskog svijeta prema «novom svjetskom poretku» iako nisam uvjeren da postoji nešto što bismo mogli nazvati novim svjetskim redom. Jer, ono što vidimo prije se može nazvati novim svjetskim neredom ili novom svjetskom hegemonijom jedne supersile. Ne dozvolimo, dakle, da nas zbune apstraktni koncepti i osvrnimo se na stvarnost kakva jeste a koju karakteriziraju dva glavna fenomena: americki imperijalizam i globalizacija.

Novi imperijalizam

Hladnoratovska podjela svijeta je iza nas. A ona je svijet dijelila na: slobodni i kapitalisticki- prvi svijet, totalitarni i socijalisticki - drugi svijet i treci svijet - ukliješten izmedu prva dva. Današnja slika bitno je drugacija.
Bivše sovjetske supersile više nema. To ne znaci da su totalitarizam i socijalisticka praksa potpuno išcezli. Naprotiv, sama Rusija i mnoge neovisne, postsovjetske centralnoazijske republike još se bore sa prošlošcu i cesto su demokratske i kapitalisticke po formi više nego po suštini.

S druge strane bivše sovjetske republike na Baltiku i u istocnoj Evropi brzim korakom sustižu Evropu. Ipak, Evropska unija, uprkos svojim industrijskim potencijalima i ljudstvu, još ni izdaleka ne predstvalja novu supersilu s obzirom na njene unutrašnje podjele duž etnickih i religijskih linija. Ni druga dva centra zadivljujuceg ekonomskog rasta – Istocna Azija, ukljucujuci i Kinu, i Južna Azija, uglavnom Indija – (još) nemaju kvalitete supersila. To znaci da zbog odsustva drugih Sjedinjene Države ostaju jedna i jedina savremena supersila što je situacija koju svijet nije vidio još od pada Rimske imperije u anticko doba.
Važnije od toga je da se mnogim Amerikancima vrlo brzo svidjela ta ideja. Oni cak pokušavaju uciniti vjecnom svoju nadmoc održavanjem snaga dovoljno jakih da se istovremeno suprotstave mogucem neprijatelju bez obzira ko to bio. Tako su se SAD, cak i prije Buša mladeg, našle na putu u svoju drugu imperijalisticku fazu. (Prva je bila u vrijeme Tedija Ruzvelta prije sto godina).

Tragicni dogadaji od 11. septembra 2001. ubrzali su i znacajno osnažili taj proces, u nekim slucajevima do tacke paranoje. Ako poznajete ili ste redovno posjecivali SAD u posljednjih pedeset godina, kao što sam ja, bit cete zapanjeni. Jer po mnogim stavovima vi više ne možete prepoznati tu zemlju.
Da li biste ikada povjerovali da ce Amerikanci biti ponosni što su smrvili najsiromašniji narod na Zemlji i to dalekometnim oružjem i masovnim bombardovanjem s velike udaljenosti? Zar više nema osjecaja za fer borbu?
Da li biste ikada povjerovali da Amerika može otvoriti svoj vlastiti gulag sistem zlostavljajuci ratne zarobljenike na nacin na koji to cini u Guantanamo zalivu, tretirajuci ih neinsanski, izolovano od svijeta i izvan americke jurisdikcije?

Da li biste mogli pretpostaviti da ce osnovne slobode i principi vladavine prava u Americi biti potrti s istom lahkocom kao i u slucaju japanskih Amerikanaca tokom Drugog svjetskog rata i americkih socijalista tokom McCarthyjeve ere. Na bazi nedavno donesenog famoznog Patriot Acta, Amerika više nije sigurna za muslimane. Ono što je posebno opasno je pravo da ljudi budu predmet pretresa bez posebnog razloga. Pretresi su dozvoljeni bez konkretne sumnje, u nadi da ce se pronaci dokazi koji ce retroaktivno legitimirati kršenje privatnosti.
Gore od toga, muslimani se više ne smatraju nevinim dok se ne dokaže da su krivi. Teret dokaza o nevinosti sada je, cini se, na njima. Cak i ako su se dosada pridržavali zakona oni i dalje mogu biti pod sumnjom, jer: ne postoji li mogucnost da su ti ljudi bez kriminalne prošlosti clanovi teoristicke «mirujuce celije»?
Da li biste ikada ocekivali da SAD, od svih nacija na svijetu, torpediraju medunarodno pravo koje se, hvala Allahu, polahko i bolno razvijalo tokom zadnja cetiri stoljeca? To naše cijenjeno medunarodno pravo zabranjuje svaku agresiju makar se ona zvala i «preventivni rat». Preventivni napad dozvoljen je samo u slucaju bliske opasnosti, tj. kada se napad ocekuje svakoga casa. U slucaju Iraka ne postoji takvo opravdanje. Zato napad na Irak jasno treba prethodno odobrenje Vijeca sigurnosti UN. Tvrditi da SAD – bez obzira na sve – mogu tražiti «promjenu režima», tj. medunarodno miješanje u unutrašnje stvari druge zemlje jeste pokušaj rušenja zaštite koju medunarodno pravo pokušava garantirati malim državama u odnosu na velike.

Da li ste ikada culi za zemlju koja je bila napadnuta zbog toga što nije uspjela dokazati da ne posjeduje odredeno oružje? Zar su suprotni dokazi gotovo nemoguci? A, što se tice tzv. dokaza koje nude obavještajne službe, nisu li se takvi dokazi pokazali fatalno pogrešnim i u Beogradu i u Bagdadu tokom Prvog zalivskog rata?
Da se razumijemo, ja nemam nikakve simpatije za okrutni fašisticki režim Sadama Husejna. Ja znam za njegovu prljavu prošlost korištenja hemijskog oružja. Ali, kao pravnik, ja sam jako zabrinut kršenjima medunarodnog prava, neovisno odakle takve porijetnje dolazile, od predsjednika Buša ili kancelara Šredera.

To je prvi fenomen s kojim se suocavamo. Istina, predsjednik Buš i njegovi saradnici tvrde da oni ne vode krstaški rat protiv islama. Možda i jeste tako!? Pred ocima ljudi kao što su zamjenik ministra odbrane Volfovic i Ricard Perl možda to nije uništenje islama vec zaštita interesa Izraela. Ali, mala je to utjeha ako se i dalje uglavnom muslimani dovode u vezu, ili cak identificiraju s terorizmom. Kako, kao predsjedniki Buš ili britanski premijer, možete tvrditi da cijenite islam kao religiju kada istovremeno muslimane izjednacavate s teroristima? Nemojmo sami sebe lagati. Napad na Svjetski trgovacki centar dao je element stvarnosti Hantingtonovoj, inace sumnjivoj teoriji o sukobu civilizacija izmedu Zapada i ostatka svijeta.

Pogledajmo samo nove koalicije koje Sjedinjene Države formiraju samo na osnovu toga što je neko na «pravoj strani» u americkom «ratu protiv terorizma». Ništa drugo izgleda nije važno. Muslimanski borci za slobodu su etiketirani kao «teroristi» od strane Putina i on je zato najbolji Vašingtonov prijatelj. Muslimani u Alžiru, u gerilskom otporu suprotstavljaju se bezbožnoj vojnoj hunti, automatski su alžirski generali najbolji prijatelji Vašingtona. Isti mehanizam na americki nišan stavlja borce za slobodu u Palestini i Kašmiru. Nisu li Indija i Izrael bezrezervni americki partneri u «ratu protiv terorizma» - kao da državni terorizam nije terorizam?

Globalizacija

Drugi fenomen s kojim se susrece muslimanski svijet je globalizacija. Globalizacija ili mundijalizacija, kako je nazivaju Francuzi, u suštini je ekonomsko-tehnološki proces kome je svijet bio svjedok od svojih pocetaka: viša tehnologija i kvalitetniji i jeftiniji proizvodi uvijek su osvajali nove teritorije s istom predvidivošcu s kojom voda tece nizbrdo. Zato je pogrešno tražiti neki viši plan ili urotu iza tog fenomena. Da je Bil Gejts kojim slucajem Arap, internet bi vjerovatno kolonizirao SAD s Bliskog istoka.
Ipak, globalizacija nije samo ekonomska i tehnološka jer i proizvodi i industrijski procesi takoder prenose ideologije. To je zaista nešto novo. Kada je islamsko-arapski svijet bio centar opceg napretka, tj. izmedu 800. i 1.300. godine, dok su matematika, optika, hemija, poljoprivreda pa i poezija i islamska filozofija putovale iz muslimanskog svijeta u Evropu, s njima nije bio prenošen islam. Sasvim tipicno, Kur'an nije bio preveden na jezik Zapada – latinski – do 1.141. god. u Toledu.
Zašto je danas sve drugacije? Razlika se nalazi u cinjenici što su u srednjem vijeku oba svijeta: Orijent i Okcident, bili religiozni. Svi su vjerovali u Boga, Njegove meleke, poslanike, objave, Džennet i Džehennem. Do doba prosvjetiteljstva, Okcident i Orijent bili su suprotstavljeni, ali vrlo slicni. Današnji problem je što vodeca civilizacija nema duhovnosti, što je potpuno materijalizirana, potrošacka, de facto agnosticka, ako ne i potpuno ateisticka. To se jasno ocituje kroz svaki TV-program, kroz nacin života i kod vrijednosti koji globalizacija prenosi i cak namece.
Ukratko, globalizacija djeluje kao neokolonijalizacija, s tim što njen uticaj ide dalje nego što je uticaj kolonijalizma ikada otišao. Danas je cijeli identitet muslimana pod opsadom.

Muslimanski odgovor

Kako da se muslimanski svijet postavi spram ta dva medunarodna fenomena: imperijalizma i globalizacije? Kako da reaguje? Kako da zaštiti svoje lice i svoju vjeru, imajuci u vidu masivni napad ovosvjetskoga i nevjere?
Što se americkog imperijalizma tice, moramo biti strpljivi – kao što svaki musliman i treba biti – i suzdržati se od optuživanja cijelog americkog naroda za ono što njegova vlada u patriotoskom zanosu cini svijetu u ovom trenutku kroz svoj unilateralizam. Istina, SAD nikada nisu analizirale uzroke napada od 11. septembra 2001. godine. Najvjerovatnije zato što bi takva analiza morala biti fokusirana na Izrael. Tako vecina Amerikanaca još uvijek ne razumije da ako žele sigurnost i slobodu onda moraju promovirati pravdu. Jer iza vecine «terorista» naci cete historiju nepravde u tako velikom obimu koji vodi samo u beznade.
Ja ipak vjerujem da ce americki narod, prije ili kasnije, dozvoliti da se klatno vrati iz sadašnjeg ekstremnog položaja i da ce ponovo stati u odbranu demokratskih sloboda, za sve pa i za muslimane.
Istovremeno, muslimanske zemlje moraju prestati biti pasivne i totalno podijeljene. Zar se muslimanske vlade danas nisu sklonile u zavjetrinu, ostavljajuci Nijemcima i Francuzima da se odupru onome što nekima lici na ratnohuškacki diskurs?

Kako to da su se Evropljani uspjeli ujediniti, korak po korak dok oko pedeset muslimanskih zemalja nalaze da je nemoguce ujediniti njihove resurse? Je li to zbog toga što smo sunnije, ši'ije, zejdije 'ibadije, hanbelije, šafije, hanefije, malikije ili sufije? Ili je to možda zato što u muslimanskom svijetu nema dovoljno demokratije, te zato ni civilnog društva, ni privatne inicijative? Ili zato što muslimanska društva u svojoj muško-šovinistickoj zabludi zanemaruju potencijal polovine svoje populacije, tj. razlicite talente svojih žena? Ili možda zato što smo zaboravili da se Allah, dž.š, objavio ne jednom, vec dva puta: jednom u Svojoj knjizi a drugi put kroz Svoje stvaranje – pa su onda muslimani stoljecima zanemarivali prirodne znanosti i posvetili se samo hadisu, siri, tefsiru i fikhu?

Istina je da su svi ti faktori – doktrinarni, politicki, civilizacijski i obrazovni – uzroci naše slabosti. Ako ih ne izmijenimo, u opasnosti smo da sami sebe marginaliziramo. Staljin je zbijao šale na racun Vatikana pitajuci: «Koliko papa ima divizija?» Džordž Buš ili ljudi poput Ramsfelda i Cejnija mogli bi postaviti ista pitanja kada se bave muslimanskim svijetom. Zaista, postoje vremena kada samo moralna snaga nije dovoljna.
Mi smo takoder hendikepirani posebnom muslimanskom navikom da branimo svoju braca i kada su upravu i kad griješe. To je castan stav. Medutim, ako smo osumnjiceni da makar i potajno imamo simpatije za velike zlocine koje su pocinili muslimani, onda se ne smijemo žaliti što nas diskriminiraju. Može se razumjeti da smo milostivi prema grešnicima, ali ne i prema grijehu. Tamo gdje muslimani pocine zlocin, nazovimo to zlocinom.

Stav prema globalizaciji

Što se globalizacije tice, mi takoder imamo više opcija. Jedna je da koristimo Internet za širenje islama. To se vec dešava u Evropi i SAD i pokazuje da globalizacija nije jednosmjerna ulica. Dakle, hajde da umjesto objekata postanemo subjekti i informacionu tehnologiju ucinimo instrumentom da've.
Drugo, proizvodi globalizacije, kao što su kompjuter, TV, CD, DVD i brojne vrste mobitela tehnologije su cija se upotreba i proizvodnja daju nauciti. Kada je izumljen telefon, muževi su se bojali za moral svojih gospoda. Isto je bilo i kada je Henri Ford proizveo prvo vozilo za masovnu upotrebu, model T. U stvarnosti, istinska muslimanska familija ce dominirati svim tim stvarcicama za transport i komunikacije ne dozvolivši da dode pod njihovu dominaciju. To nije lahko, ali je moguce.

Svakako, danas otac više ne može zaštititi svoju djecu, posebno svoje kcerke, fizicki sprecavajuci njihov kontakt s modernim svijetom. U najmanju ruku, radio je svima dostupan a i mobitel je vec uvezan s Internetom. U tim okolnostima, najbolje što ocevi i majke mogu uciniti je imunizacija djece protiv modernih opasnosti, ne silom vec ubjedivanjem.
Da navedem konkretan primjer, dokle god moramno slati svoju djecu u školu, makar one bile i privatne elitne škole, ona ce doci u dodir s ovisnim i cesto smrtonosnim drogama. Zbog toga naša prevencija mora biti usmjerena na to da ih upozoravamo na takvu mogucnost. Sa svojom djecom moramo pronaci nacin za razgovor i usmjeriti ih kako bi mogli ušutkati i otjerati ponudace bilo tzv. lahkih bilo teških droga.
Nemojmo paniciti. Uostalom, globalizacija dosada nije promijenila engleštinu Britanca, njihov specificni humor, ono što vole ili ne vole, nacin kako se šišaju ili hrane. Isto tako je i za francusku i njemacku kulturu. Sve što te dvije nacije cini razlicitim još uvijek je tu uprkos globalizaciji. Da, dešava se nešto što bismo mogli nazvati mekdonaldizacijom. Ali ona ne ide dalje od sendvica, frapea, doner-cevapa i kuskusa.

Dalje, mi se neželjenoj uniformnosti možemo oduprijeti reagujuci ne apologetski vec proaktivno. Hajde da budemo nametljivi umjesto da se branimo. Muslimanski svijet se uostalom suocava sa zapadnom civlizacijom koja i sama ima velike probleme. Vi znate simptome: djecija pornografija i zloupotreba djece cak i od strane svecenika, promoviranje homoseksualnih i lezbijskih veza, široko rasprostranjeni abortus, maloljetnicka delikvencija koja obicno završi vatrenim obracunima u školama, strukturalna ovisnost: od nikotina, do alkohola, marihuane i ekstazija, raspad familije, ekstremni, poluautisticki individualizam, gotovo potpuno odsustvo duhovnosti...
U vezi s tim i mnogim drugim pitanjima upravo islam je lijek koji može osigurati opstanak moralno posrnule zapadne civlizacije. Americki muslimani su toga svjesni. Oni su, i na vlastito iznenadenje, shvatili da su gotovo jedina grupa u Americi koja još uvijek brani i njeguje sistem vrijednosti koji su u americki ustav ugradili utemeljitelji te velike nacije. To americke muslimane ne cini posljednjim mohikancima, vec posljednjim istinski konzervativnim americkim gradanima.

Ako to shvatimo mi cemo, sasvim prirodno, reagovati pozitivno jer znamo da mi ne tražimo samo da nas se toleriše. Ne, mi Zapadu nudimo neke stvari koje on ocajnicki treba: moralnost ukotvljenu ne u ljudskim ugovorima vec u božanskom pravu i transcendentalnim vezama bez kojih nijedna kultura nije dugo poživjela.
Kao što odnos dvije osobe ovisi o stavovima i akcijama obje strane, tako je i s odnosom muslimanskog svijeta prema ostatku svijeta. Zato, nemojmo se ponašati kao narod koji ima nešto kriti ili nije siguran u sebe, vec se ponašajmo kao velikodušan narod koji ima šta dati i koji je ponosan na to! To ce svijet uciniti boljim a možda ce i SAD još jednom razmisliti o mudrosti svoje vanjske politike spram muslimanskog svijeta generalno, i spram Palestine posebno

.
Braco i sestre, ako budemo samo cekali, bit cemo sigurno pregaženi!