reakcija u bosnjaka

Sve ovo što nas sad “iz cipela izbija” i tjera na ulice bilo je i dan prije, i 6. maja i 5 maja, i 4. i mnogo prije, a po svemu sudeci bit ce i poslije, ali nikome na um nisu padale niti demonstracije niti bilo koji drugi vid reakcije. Kako je samo glupo i tužno da nas iznenade kamenice od onih koji su samo prije par godina na nas bacali granate

Dok se, po ko zna koji put, na ekranu vrte slike prestrašenih lica naših nana i deda kako se pokušavaju domoci kakvog zida ili drveta, tražeci spas od kamenica i divljanja razularene mase, pokušavaš, ponižen i duboko povrijedenog ljudskog ponosa, pronaci, izmisliti nacin, mogucnost da reagiraš i daš oduška srdžbi. Naravno, kao i svaki pravi pripadnik naroda našeg mentalnog sklopa, prvo što ceš uraditi jest da - sacekaš. Da vidiš šta ce ostali uraditi. Ni ne pada ti na um da ce i oni uraditi isto. Ne, suviše si rezigniran i srdit da bi o tome razmišljao, i stalno se pitaš do kad cemo dozvoljavati da nam se ovakve stvari dogadaju. Nestrpljiv si, umireš od želje da reagiraš. “Ta, nismo valjda toliko nesposobni”, razmišljaš i samo cekaš prvi mig da izideš na ulicu sa svojom, friško kupljenom, zelenom zastavom sa mjesecom i zvijezdom. “Necu morati cekati Bajram da je pokažem komšiluku”, samo na tren ti prode misao.

Bilo da si izišao na ulicu ili nisi, u postelju liježeš sa gorkim saznanjem i uvjerenjem da nisi uradio ništa (cak te ni komšije nisu vidjele sa zastavom). Osim što si se “džaba” nasikirao, zakljucuješ lagahno toneci u san. Vec sutra je novi dan, nova nafaka.

Prespavat ce naš junak “snom pravednika” prava pitanja koja nije imao petlje sam sebi postaviti. Tako je lakše, i manje boli. Zažimirit ce nad cinjenicom da, ustvari, pojma nije imao niti o kakvom kamenu temeljcu, niti o kakvoj Ferhadiji džamiji. Nije ga interesiralo. Niti zna za stotine drugih porušenih džamija širom države. Naš vrli junak nema vremena da se raspita ko to otvoreno zabranjuje obnovu stolackih džamija. Uostalom, razmisli li uopce, barem usput, hoce li mnogi povratnik i veceras zanociti ne samo bez ezana, nego i bez sigurnosti za svoj život, kad imetka vec odavno nema.

Nekako smo postali poznati po tomo da se trznemo samo kad nas baš otvoreno i direktno udare toljagom po glavi. Razmišljamo o reakciji samo na udarce koji bi i mrtvog probudili. Ne znam ko se ne bi zaprepastio i poželio da na bilo kakav nacin reagira, prostestira, odgovori, poslije onakvih poniženja. Biti "nasikiran i našpanovan" za "konacni obracun" samo poslije onakvih scena, nije nikakva snaga, vec samo kristalno jasan znak slabosti, zaborava i neprincipijelnosti. Pa, zar nije poražavajuca cinjenica da se mora dogoditi Banja Luka, pa da se mi sjetimo Ferhadije i porušenih džamija, ratnih zlocinaca na slobodi, licemjerne politike medunarodne zajednice, ravnogorskog cetnickog pokreta... Sve ovo što nas sad “iz cipela izbija” i tjera na ulice bilo je i dan prije, i 6. maja, i 5 maja, i 4., i mnogo prije, a, po svemu sudeci, bit ce i poslije, ali nikome na um nisu padale niti demonstracije niti bilo koji drugi vid reakcije. Kako je samo glupo i tužno da nas iznenade kamenice od onih koji su samo prije par godina na nas bacali granate.

Problem je u nama. Jedino što znamo je trznuti se kad nas udare, a i kad se trznemo, i kad reagiramo, onda je to, obicno, sporo, traljavo, nikakvo. Ako ce nam biti lakše - a ne bi smjelo - slicno se ponašaju i naša ostala braca po vjeri. Dovoljno je samo sjetiti se primjera Palestine i Kudsa. Cini se da dok nam baš ne sruše i ne raznesu trecu po svetosti džamiju, necemo se sjetiti da bismo trebali odlucnije reagirati.

Pažljiviji posmatrac mogao bi postaviti suštinsko pitanje: Možemo li mi, ustvari, adekvatno reagirati?!

Ako si od onih koji smatraju da bi postupak po onoj narodnoj "klin se klinom izbija", bio jedini efektivan nacin, onda se pomiri sa cinjenicom da za tebe, još dugo, predugo, nece biti rješenja. Jer, nažalost, mogucnost upotrebe sile još dugo ce biti privilegija samo onih koji su se definitvno odlucili da je ne upotrebljavaju, osim u, možda, dva slucaja. Prvo, ukoliko bude ugrožena njihova licna i imovinska sigurnost, i, drugo, ukoliko neko od Bošnjaka ili uopce muslimana odluci, na svoju ruku, primjenjivati spomenutu narodnu poslovicu.

U slucaju da se baš i ne slažeš sa narodnom mudrošcu i smatraš da se problem može riješiti pregovorima i mirnim putem, predlažem ti da još jednom pregledaš snimke iz Banje Luke i preslušaš izjave zvanicnika vlasti RS. Ako i poslije toga budeš istog mišljenja, onda ti predlažem da - još jednom to ponoviš i dobro razmisliš može li se zaista, poslije svega, sa takvim ljudima odnos zasnivati na dogovoru, povjerenju, obostranom poštivanju.

Nesumjnivo je da postoji neko trece rješenje, srednji put. Težak, ali moguc nacin, koji zahtjeva strpljiv i planski rad, nama obicno nesvojstven, ali, zasigurno, jedini koji nudi adekvatan i konacan odgovor. Proces, više nego reakcija cije bi rezultate, ukoliko se potrudimo i odmah onu energiju revolta usmjerimo u tom pravcu, mogla gledati naša djeca.

Definitivno je vrijeme da se pocnemo pripremati da našoj djeci otvorimo vrata i osiguramo uvjete kako bi našli nacina da riješe one probleme sa kojima mi, ocigledno, nemamo snage živjeti.

I još, barem dok smo tu, mogli bismo se malo više interesirati, raspitivati i pratiti zvivanja, posebice u vezi s povratkom prognanih... Sigurno je da ce se naci nešto mimo mahanja zastavama i busanja parolama, što ce se konkretno moci uraditi.