saradnj ili izdaja

Sluge i munafici

Kad obican gradanin ili vojnik izda tajnu ili radi po diktatu i za racun druge države, onda se to smatra (vele)izdajom i za to se, najcešce, sudi na prijekim ili redovnim sudovima, medijski osuduje i stavlja na stub srama. Kada državnici i narodni predstavnici rade onako kako im diktira zapadna civilizacija i «svjetski policajac», onda se to smatra saradnjom i pokazivanjem dobre volje. Od takve volje narod gubi svu dobru volju za životom.

Dosta vremena mi je trebalo da provedem citajuci novinske clanke i prateci radio i televizijske vijesti da shvatim šta se podrazumijeva pod terminom «umjereni predstavnik» naroda po mjeri i kriterijima zapadne politike i interesima njenih predstavnika. Dugo sam mislio da je to samo novinarska kovanica koja nam govori o politickom usmjerenju i nacinu djelovanja odredene partije, grupacije ili politicara pojedinca. Ni u primisli mi nije bilo da je to osim politickog i licno opredjeljenje i karakterna osobina. Konacno, shvatio sam da je to, ustvari, ona vrsta politicara i narodnih tribuna koji zarad licnog, najcešce jadno sitnog i žalosno bezvrijednog interesa, izdaju svekolike interese naroda koji predstavljaju, krše sve moguce norme patriotizma, domoljublja i rodoljublja, stavljajuci pod noge moralne, ljudske, vjerske, svjetonazorne i sve druge vrijednosti za koje su se zakleli da ce ih braniti i zastupati. Jesam li ja manje inteligentan od drugih ljudi pa mi je trebalo dosta vremena da shvatim kako se svaki iole ispravan i iskren borac za slobodu svoje države i prava svoga naroda smatra teroristom, sasvim je nebitno, bitno je da sam konacno shvatio.

No, mnogo bitnije od toga je da li ce i kada oni koji rasprodaju svoje države, narode i njihove interese, shvatiti da smo to mi, obicni smrtnici, ipak shvatili i razumjeli. Ako se to desi i ako oni konacno prestanu prljati i sebe i nas, onda ovo vrijeme nije uzalud utrošeno i moja manjkava inteligencija može doživjeti satisfakciju. Bez toga oni ce i dalje raditi svoj posao izdavanja, a mi necemo imati šta raditi osim služiti njihovim licnim i stranim globalnim interesima. Naravno, za takvo šta trebat ce im i naš jasan stav i podrška.

Djed Božicnjak i vitezovi

Kada je prije nekoliko godina Alija Izetbegovic u jednom clanku tipa saopcenja za javnost iznio svoj stav o Djeda Mrazu kao kršcanskom vjerskom simbolu i tradiciji neprimjerenoj muslimanima, to je izazvalo nemalu medijsku pompu i osudu javnosti. Nevjerovatno malo muslimana je stalo na njegovu stranu (a trebalo je, ne zbog Alije, nego zbog istine) i složilo se u tome šta je i ko je Djed Mraz. Sada kad se u svim stranim filmovima ime ovog simpaticnog cicice, koji djecu raduje svojim poklonima, bez ustezanja prevodi kao Sveti Nikola i Djed Božicnjak, i dalje ga svi smatraju simpaticnim i cak primjerenim našoj tradiciji. Kakav je to mentalni sklop teško je razumjeti ali više niko ne može tvrditi kako je on nekršcanski svesvjetski simbol. Tada je Izetbegovic rekao i to da naš narod nije blecak pa biva zna i razumije, razlikuje i razdvaja, istinu od neistine, ispravno od neispravnog. Cini mi se da je ipak pogriješio i da smo u dobroj mjeri narod blecaka. Da nismo ne bi nam se stvari ponavljale kao što nam se ponavljaju. Nastranu to što muslimani, kao i kršcani (baška katolici baška pravoslavci), Kinezi, budisti i ostali, imaju svoju Novu godinu i što je obilježavaju, sa manje ili više sloboda, onako kako je to njima primjereno, ostaje i dalje prisutna nesmiljena presija da se ovaj simbol uvuce i ubaci u svaki dom i svaku porodicu. Šta dolazi u njegovoj torbi osim danajskih darova, lahko je prepoznati.

Nedavno su na podrucju Zenicko-dobojskog kantona «Malteški vitezovi» dijelili novogodišnje poklone muslimanskoj djeci u kojima su bili nesumnjivo prepoznatljivi kršcanski simboli i relikvije. Islamska zajednica jeste reagovala ali je ta reakcija ostala bez ikakva odjeka. Pokloni su odaslani a sa njima i jasna poruka gdje treba da se opredijelimo a da bi ovi i slicni im mentori bili zadovoljni. No, oni koji pristanu da rade na njihovo zadovoljstvo moraju znati da takvi mentori nikada nisu zadovoljni nego uvijek traže još i traže više od onoga što smo spremni uciniti. Islamska zajednica nije dobila podršku kao što je ni, svojevremno, nije dobio Iztebegovic. Ovakav izostanak podrške medu Bošnjacima nije nikakva novina. Uostalom, to je samo praksa koju Bošnjaci imaju vec poodavno.

Ne treba zaboraviti da je mnoge svoje saradnike i prijatelje i Izetbegovic ostavljao na cjedilu kada im je njegova pomoc bila najpotrebnija, bez obzira koliko su mu do tada bili korisni pomagaci. Nabrajati sve one koje je u svom politickom angažmanu istrošio kao lotos-maramice zaista bi bilo previše. Ono što se na primjeru ovih ljudi može nauciti jeste samo to da se sluganstvo ne isplati, da pristajanje na tudi diktat ne vodi sigurnosti, ali vodi ka gubitku kredibiliteta ili, narodski receno, gubitku obraza. Mnogi su izgubili zaposlenja, stanove, ugled u društvu i kod prijatelja i kod neprijatelja, pa ih sada ne podržava «ni Istok, ni Zapad», a mnogim politicarima je zabranjeno obavljanje svih javnih funkcija. To što je Izetbegovic dobio prestižnu nagradu «Islamska licnost godine», jeste znacajno, ali ne može biti satisfakcija za sve one koji ne mogu biti licnost ni u svojoj avliji a kamoli u caršiji ili državi. Bila je to prva lekcija o neisplativosti sluganstva koju Bosna i Bošnjaci nisu dobro savladali pa je sada moraju ponavljati i ponovo uciti kao i mnoge druge. Primjera o slabim dacima je bezbroj a mi se možemo zadržati na trenutno aktuelnom primjeru Izetbegovica i njegovog generala Sefera Halilovica.

Penzioneri nisu važni

Nebriga za vlastite ljude diktirana potrebom da se udovoljava stranom naredbodavcu sveti se prije nego što se bilo ko može nadati. Ako je neko mogao i prognozirati odlazak Izetbegovica sa javnih državnih i stranackih funkcija, ono nije mogao pretpostaviti da ce odnos onih koji dodu poslije njega, prema prethodniku, biti takav kakav jeste. A odnos je u najmanju ruku neljudski osim što je, u politickom smislu, krajnje nepragmatski i kontraproduktivan. Za vrijeme nedavne bolesti, Izetbegovica nije posjetio niko od predstavnika aktuelne vlasti. Posjetili su ga mnogi predstavnici diplomatskog kora, jer stranci dobro znaju šta je diplomacija i politika, znaju šta je red, znaju da je predsjednik države licnost za respekt cak i onda kada to prestane biti. Postavlja se opravdano pitanje kakva je to vlast koja ne pita za zdravlje prvog predsjednika ove države od ostvarivanja njene nezavisnosti? Kakva je to država u kojoj se bivši i to prvi predsjednik smatra penzionerom ravnim svakom drugom penzioneru a penzioner ne smatra covjekom. Da li je to samo stav sadašnje vlasti ili je to možda i nasljedstvo i zasluga prethodne, pa ce i sadašnji vlastodršci jednoga dana, po usudu Božijem, doživljavati slicnu sudbinu. Ako je to Izetbegovic i zaslužio, onda su sadašnji politicari morali biti mudriji pa ne ponoviti njegovu grešku.

Medutim, u Bosni ništa nije kao u drugim državama, pa ni ovakav odnos prema bivšim politicarima ne cudi. Dovoljno je vidjeti samo šta se radi sa još jednim znacajnim covjekom i penzionerom ove države generalom Seferom Halilovicem. Samo zato što je optuženik Haškog tribunala nikome od vladajuce Alijanse ne pada na pamet da mu dozvoli povratak na ministarsko mjesto prije okoncanja sudenja. Jasan je signal i znacaj ovoga stava. Naime, svi sadašnji politicari se sluganski i munaficki slažu s tim da Sefer Halilovic jeste ratni zlocinac i da je sasvim zasluženo u Hagu. To što su dali garancije za njegov izlazak i odbranu sa slobode samo je pokušaj da se ne ode preko «svih granica». Uostalom, da su znali da ce Sefer tražiti povratak na ministarsku funkciju, nikada mu ne bi dali garancije.

Ne želim raspravljati o politickoj opravdanosti ili neopravdanosti Halilovicevog zahtjeva, tome da li bi i za njega bilo bolje da odustane od svoga zahtjeva, nego samo hocu da naglasim kako je taj zahtjev i reakcija na njega pokazao svu bijedu i jad našeg politickog života i mišljenja. Zar je zaista moguce da se na svaki nacin okrenu leda generalu kojeg je bivša vlast oseknula, da mu se indirektno kaže kako ne treba ni ovoj vlasti i kako je sve što je uradio - uradio iz vlastitog cejfa a ne za dobrobit države u kojoj i bivša i sadašnja vlast vedri i oblaci. Siguran sam da se poruka i ovom prilikom ne šalje samo Seferu, nego svim seferima koji su stali u odbranu od fašisticke agresije. To je poruka da je njihova borba bila nešto što se ovih sadašnjih vlastodržaca ne tice i što i nije bilo po njihovoj volji.

Oni bi radije bili kooperativni

Jasno je da bi Alijansa bila najsretnija da Halilovic i ne postoji ni kao ministar ni kao bivši general, nego samo kao penzioner kojeg bi tretirali kao dosadnu brojku cije se odumiranje ocekuje. Oni bi radije bili kooperativni sa stranim nalogodavcima, što samo potvrduje kako nisu naucili lekciju o nekorisnosti takvog djelovanja. Uzalud je bivša vlast bila kooperativna, medunarodni faktor je po svaku cijenu nastojao da je ukloni sa scene. I ovu ce ukloniti onoga momenta kada bude izvršila ono što se od nje ocekuje. Jasno je da je devalvacija odbrambenog rata jedna od zadaca koju moraju izvršiti. Tako ce pokazati da su bili umjereni politicari, umjereni predstavnici svoga naroda i države, da su jednostavno kooperativni, ma šta to znacilo.
U prijevodu na svakidašnji jezik i govor obicnog covjeka, to se granici sa izdajom ako je u pitanju obican gradanin, a veleizdajom ako se radi o državnicima.

Kad obican gradanin ili vojnik izda tajnu ili radi po diktatu i za racun druge države, onda se to smatra (vele)izdajom i za to se najcešce sudi na prijekim ili redovnim sudovima, medijski osuduje i stavlja na stub srama. Kada državnici i narodni predstavnici rade onako kako im diktira zapadna civilizacija i «svjetski policajac», onda se to smatra saradnjom i pokazivanjem dobre volje. Od takve volje narod gubi svu dobru volju za životom.

Za narod, ni po jada, jer je naviknut na sve i svašta, ali kako oni koji rade po principima munafika, sluga i ulizica ne shvate da se to nikada nije niti ce se isplatiti na duge staze. Sljepilo vlasti ne daje nikakvu mogucnost da onaj koji je zasjeo na njeno sedlo sagleda greške svojih prethodnika i ne krene istim putem samozadovoljnog vladanja po svaku cijenu. Kako drugacije objasniti današnju aroganciju Zlatka Lagumdžije u odnosu na narod, na njegove politicke saradnike i protivnike, u odnosu na citav svijet koji ga okružuje.
Nije bilo toliko davno kada su sadašnji vlastodršci kritizirali vlast zbog istih grešaka koje sada sami prave vršeci funkcije. Privreda i dalje ne može da se odlijepi od nule, fabrike stoje, mašine hrdaju, radnici cekaju… Privatizacija nije ništa poštenija ni transparentnija u odnosu na onu prije dolaska Alijanse, privredni kriminal ni po cemu nije manje prisutan, šverc cvjeta, utaje poreza se ne smanjuju i tako redom. Za to vrijeme naši politicari su i dalje kooperativni i umjereni do neumjerenosti. Aferim!