majcini dukati

Prošao sam u mislima kroz godine, vratio se unazad, u djetinjstvo, u rano proljece, kad još ništa u mom životu nije bilo izvjesno sem mašte i napora da sviknem na one nesigurne, neodredene, nekazane šutnje u kojima se gubila sva moja mladalacka neutažena žudnja za spoznajom svijeta pocesto prebrodena smirenim majcinim glasom ili pogledom koji je uvijek duboko uranjao u moje lice, milo, bez žurbe, znacajno. Prošao sam sve vrijeme i znacajne dogadaje života hitro, promakao pored njih, sve neravni obišao pomalo ravnodušno, ne osjecajuci potrebu da ih dotaknem sjecanjem kao da su nešto u tom vremenu proživljeno uzalud, idem tamo ka vedrini u mislima utišanim korakom, sa strepnjom u dubini srca i u duši, možda zato što majke više nema, što sam sam, što je štošta ostalo nedoreceno, ponajviše oni kratki casovi izliva ljubavi kojih tada nisam bio svjestan, a danas mi oni bolno nedostaju.

Negdje u meni tuga traje, tješi se suzom neproplakanom, do malocas umirena, možda premorena, slabost obuzima me u dubini prsa pokrece se i gubi u tijelu nedosljedna u pokušaju da me sveg obuzme, tu je, negdje oko srca, sabrana u poravno izdušen uzdah, u pogled kao oslonac svemu, kad se neprestano ocekuje rijec kao izraz olakšanja nakon cega se odbije razgovor o bilo cemu. Došao sam do prostora koji sam uvijek zamišljao kao predio sna, uvjeren da je tu ono moje ugodno osjecanje pobjede nad životom, gdje sam bez misli koje se neocekivano jave, bez vidljivog grca na licu, pomalo iznenaden tišinom koja se odjednom rasprsnula u meni, drži me sjecanje u mjestu, mirujem i šutim, živa je u meni samo majcina snaga, dugo skrivana u želji da nama, cetverici sinova, bude štit i potporac, razbor i svjetlo u nevidjelu, nekako, ma cime, da nam nadomjesti sve buduce mracne životne bogaze. Valjda je zbog toga u njenim ocima uvijek bilo pomalo straha od kojeg se branila iskorakom naprijed na put u nepoznato, nesvjesno uprtim pogledom u daljinu ili onom sitnom, neocekivanom kretnjom rukom kad bi otirala celo dlanom, žurno, sigurno, pomirena s dešavanjem unaprijed, a ipak…

Jednom je majcino lice izgledalo sasvim drugacije… još su ostaci noci bili vidljivi… zora se kao tracak nade pomaljala… lomi se negdje tamo iza vrhova brda zvuk najedralog dana…prolazim s majkom putem, pored gumna, ispod podzide od koje se pogledom ne može daleko, a moralo bi se, život je sam po sebi potijesan…sve je u onom casu priklopljenih kapaka na ocima, klonulo, umorno, ceka… koracamo mimo živice brzo, nosi me misao o putu u nepoznato…majka nekud ide…ne znam kud…nešto je u njedrima sakrila, guta je necega golema, cega li? Pitam se i skakucem uz nju pobjedonosnim korakom, važno, u napetosti ocekivanja neceg neobicnog, dok me isturene grane šiblja pored puta udaraju po licu, po ocima, po ruci kojom pokušavam da se odbranim uzalud, žile su mi pune krvi i ona bjesomucno u meni tuce, radujem se silasku u caršiju i necemu, cemu li, što ce se dogoditi i zbog cega me ipak pomalo hvata strah pa se uz majku pribijam cvršce…Koracamo putem na neki poseban, narociti nacin, kao da prelazimo neku nevidljivu granicu ili neko odredeno doba u kom uocavam tihu, prigušenu majcinu strepnju koja se umece u šutnju i ceka da se mimoide s nekim novim, drugacijim osjecanjem. Pred nama se bijeli uzak, strmen put omeden gustim šibljem i nedokucenim daljinama koje me opojno privlace i u kojima prepoznajem, nekim svojim, djetinjim zamišljajem, neprekinuta, bezgranicna trajanja koja, opet, pokušavam da odredim smislom, nevicno, usplahireno, pomalo stiješnjen iznutra, osjecam kako mi noge klecaju, nešto je u meni što nije moje, hrabrim se nerecenim rijecima, bujam i rušim se u misao nadajuci se necemu što ce me, makar prividno, jasnim izrazom okuražiti.

I nekako odjednom, u cas, izbijemo na cistinu Begovih caira gdje majka uspori, utiša korak, a i ja.
Stajali smo koji cas nepomicno, kao pritajeni, ne usudujuci se progovoriti, slušam majcino prigušeno disanje koje se nekako spaja s tišinom i krajolikom, neka radost odjednom zaiskri iz majcinih ociju, i sve na njoj, i lice i tijelo, ukoraci u tu radost nijemo, mocno, kao da ce trajati neprekidno.
Ravno ispred nas, zelene se cairi i velika njiva Kolacuša tek razorana namamila ptice i sunceve zrake pa se po njoj lome sjenovitim odrazom, svecano, raspuklo se jutro svjetlom i zvukom, duša boli od ljepote. Gore, povrh caira, bijeli se gusto brezište i odmah uz njega, neustrašivo se uzdižu stoljetni hrastovi koji na trenutak ustave pogled i povedu misao izvan obicnosti, u pobjede i osvajanje nekog tamo prkosnog svijeta, makar u mislima. Onda je majka polahko ispustila moju ruku, nekako se neosjetno odvojila od mene, otkoracila korak-dva naprijed i stala, pomalo skrušeno, pomalo odvažno, okrenula je lice suncu kao da upravo hrli njemu u susret, prilazila mu prižmirnutim ocima ne žureci, ne povlaceci se pred njegovim blještavilom, stišavala je neko meni nepoznato osjecanje radosti koje joj se odjednom vidjelo po rumeni u licu. Stajala je tako poduže, cini mi se, sve dok se u njoj nije površila neka svrha tog stajanja, sasvim umirena, možda ljepotom krajolika koja se nudila ocima izdaleka, možda samim cekanjem u kom se gubila neka njena sitna, skrivena neodlucnost, možda na golo izvedenom mišlju kojom se upravo poucavala iznutra ili to bi neki cas budenja, ko zna? A onda je podigla ruku prema celu, ovlaš ga dodirnula, zadigla nekoliko pramicaka kose i sišla rukom niz potiljak polahko, pomalo zamišljeno, otkrivajuci dram nedoumice u mislima i ono beskrajno vrijeme odluke koje opkoli i pomalo zasjeni pogled.

- Kad kupim, ako Bog da, Begove caire i njivu Kolacušu, bice nam, djeco, poravno i poširoko živjeti! - rekla je tihim, jasnim rijecima, meni ili citavom krajoliku, nisam siguran. Ucinilo mi se da joj glas cepti od kratke a snažne pobune, kao da je u nekoj zavjeri sama sa sobom, i dok je još jedan dugi cas cekala u mjestu zagledana netremice u daljinu, odala se pomalo drhtavim, pomalo nemirnim, osmijehom u uglovima usana, blizu da zaplace. A onda je oborila pogled na moje lice, kao da traži tragove svojih, upravo izgovorenih rijeci, gledala me netremice, kao da je niko od tog pogleda ne može odvratiti. - Hajdemo, sine… valja nam do noci sve završiti! - rekla je, malo pošutila i dodala: -…Ako dobro prodam dukate, sve ce ovo, vec sutra, biti vaše…! - ipak joj je u glasu bio tracak sumnje i nemir koji je negdje strpljivo cekao i baš u taj cas je zaskocio postajuci ono odredeno, napeto stanje kad se pogled izdvoji iz svega, težak i uzbunjen, natopljen suzom, vrluda po putu.
Sad je majka zakoracila nešto brže, premda jednako odmjerenim korakom, nekako taruci put pod sobom, pomalo tvrdog izraza lica koji obicno izražava netom naišlu mucaljivu misao, cak i osmijeh u uglovima usana tad odaje zamor. Bilo je nešto u njenom hodu uporno, podnošljivo, sviklo, neocekivano sam otkrio da u tom koracanju upravo pronalazi ono neko pravo mjesto na putu gdje ce stati nogom ne ostavljajuci mogucnost da promijeni pravac kretanja, išla je pravo, kao da je koraci nikada nece umoriti. Eto, vec smo stigli, prolazimo neznatno razbudenim ulicama, cuje se poneki glas tih, pa neciji nemiran, doziva uporno s puta, sve je nekako prigušeno, utišano, obilježeno svježinom jutra, gledam oko sebe s onim zanimanjem kojim se prvi put dotakne predio ispred sebe, sad vidim da je to nešto što draži damare na pobunu, rado bih krenuo niz strmu ulicu postrance odakle dopiru živi vedri glasovi koje ja u svojoj mašti uljepšavam, ali me majcina ruka cvrsto drži, kao da se boji da ce me izgubiti.

Prošli smo i jedan djelic uskog puta poplocan sitnim, bijelim kamenom oblutkom, obišli isturen zid necije velike kuce, pa kroz živicom ograden puteljak naglo izbili na potijesnu zaravan iza koje se, orubljena ogradom sitnog, živicastog raslinja, bijelila nevelika kuca s poširokim dvorištem i bašcom koja se postrance nazirala iza gustih stabala vocaka i šljivik mlad, tek okalemljen, vidio se s druge strane kuce. I majka je tu, pred kapijom, stala, udahnula duboko, u ledima se ispravila, pomalo me grubo privukla sebi bliže i, ne gledajuci u mene, rekla je tiho, jedva sam razaznao rijeci: - Kad udemo, ništa ne pitaj, samo gledaj i šuti!- Rekla je to i istog casa otvorila vratnice koje škripom najaviše naš dolazak. I upravo taj pokret rukom, dok je otvarala kapiju, ucini mi se kao neka tajna sprega izmedu majke i onoga što ce uslijediti, neka posebna snaga i sigurnost odjednom je izbila na vidjelo, i sve one stišane oluje u njoj, sad bijahu onaj trenutni, nemjereni, neukroceni ali stvarni izraz u njenim dubokim, crnim ocima. Do tad mislima otežan pogled sad je sebi našao oduška, upire naprijed smjelo, spokojno, ovlaš natkriljen trepavicama, cini mi se, prati suncanu zraku na putu u odmetništvo, lomi se negdje u sjenci ovlaš namaknutog osmijeha i ne odaje tajnu progovora duše.

Kod ulaznih vrata, malo postrance, sjedio je za baštenskim stolom covjek u poodmaklim godinama, okrenut licem prema putu i nama, gledao je nekud mimo nas, dalje, u širinu neba, nekim u misli potisnutim pogledom, kao da sam sebi razgaljuje neku nevidnu tugu, strpljivo, nijemo, svladuje one sitne, neželjene nemire koji hrle da izadu na vidjelo makar kroz odjek misli, nekako razgoliceno, nerazumno. A onda je vratio pogled na nas, gleda u majcino lice, pa u moje, s necim se u sebi miri, malaksalo, bezvoljno, s onom teškom nepokretnosti u tijelu.
- Tražiš nekoga, ženo? - rece glasom koji ne izražava osjecanja, hladno, oprezno.
- Tražim… - majka koji cas pošuti. -…Imam nisku dukata…tražim dobrog kupca! Rekli su mi da dodem tebi…!
- Ko ti je rekao? - neodredeno, suzdržano ce covjek.
- Ljudi! Kažu, pošten si, neceš prevariti! - smjelo, nekim izmijenjenim glasom odvrati majka i važno pogleda covjeka u oci.

- A-aha…- nešto je u covjekovom glasu smekšalo. - A, ciji su…dukati?
- Moj miraz! - odvrati majka šapatom, a ipak cvrsto, uznosito, s onim mocnim uzbudenjem u glasu od kojeg svo tijelo odjednom oživi, prode ga drhat, u nekoj nadmocnosti i preobilju, zorno, izdaje je pogled prožet trudom i neznatnom pometnjom.
- A-aha…- ponovi covjek.- Miraz, veliš…Pa, dobro… daj da vidim! - rece to i nekako umah sakrije pogled iza onog maloprijašnjeg odsutnog izraza koji ne odaje ništa.
Majka se istog casa zakrene malo ustranu, cucne i iz njedara izvadi u bošcicu zamotane dukate koji, kad je bošcicu razmotala, bljesnu na suncu snažno, živo, vrelo, cuo se mehak odzvon dok ih je namještala na dlanu pažljivo, nekim pokretom što je licio na milovanje, na igru, na djetinju želju sabranu u tišini nadanja, sve do tad željeno, slast snova o mnogocemu nejasnom, godine i dani, žito i sunce, sve je u casu potrto, ništavno, jasna je samo blaga strepnja u njenim ocima zbog koje se osjecam pomalo krivim i bez mogucnosti da se ikada odužim.
- Evo, vidi…pa reci, koliko nudiš! Ali onako kao da dušu na njima vagaš!- rece majka potiho, kao da se unaprijed plaši njegovog odgovora, ili je to bio neki njen cas slabosti koji se, inace, dešava iznenada, tek, neukrocena rijec zazvuci nesigurno, izmetnuta u neki spoljašnji uzrok, potraje u zraku.

Ali kad je covjek pogledao dukate, ucas oživljenim pogledom, brzo, prebrzo, odjednom pokrenut necim što mi se ucinilo kao izoštren oprez, vidio sam pred sobom covjeka koji upravo odustaje od necega bez rijeci, osvrtao se oko sebe, gledao pažljivo svukud, kao da je zbunjen i uplašen, zausti nešto kazati i odmah se predomisli pa odsjedne u šutnji malo poduže, kao da je upravo šutnja ono što mu je trenutno najprece.
- Ženo…- konacno izusti.- Ja ti za ove šorvane mogu platiti deset hiljada! A to je - malo! Nego, otidi u Donju mahalu, kod Ljulje konjušara, on odnedavno kupuje zlato i dobro placa! Reci da sam te ja poslao i nedaj ispod dvadeset hiljada!

- Zar…zar toliko…vrijede?! - majka ce zbunjeno, s nevjericom u glasu.
- Vrijede! - odgovori covjek i po prvi put se na njegovom licu pojavi nešto nalik na osmijeh. - I, pazi dobro, ne pokazuj ih nikome osim njemu! A i to nasamo! Teška su vremena, ljudi svakakvi, sve je na prodaju: I glava i duša!
Osjetio sam da se u majci nešto zbiva, neko olakšanje koje se upravo tice ovog razgovora, a koji ja tad nisam razumio, trajala je neka vjecna spona izmedu covjeka i majke, neko povjerenje je upravo osvojeno, pomislim, i da nema potrebe u to se miješati, rijec je citavo jedno vrijeme i prostranstvo, ona konacnost koja putuje uporedo s mislima, a život tece dalje, ne može se usporiti ni ubrzati, sem što je izvjesno nepovratan.
Gledala je u covjekovo lice ravno, iz zasjena trepavica, kao da izranja iz neke novonaišle misli, živo i pažljivo zagledana, pamti taj cas po svaku cijenu i ne zna šta da kaže. Bila je to ona šutnja koja zbližava ljude i u kojoj se, i da hoce, ne može govoriti.

- Hajde sad…- požuri je covjek. Htio je još nešto kazati, onako umah, ne dišuci, ali je samo odmahnuo rukom kao da nešto odbija od sebe, pomalo ošamucen nekim konacnim razlogom u sebi zbog kojeg se svega odrice.
Polahko, kao bez snage da ubrza korak, išla je majka niz put i ja za njom, nekako kao da joj je svejedno, pomalo nesabrano je gledala ravno ispred sebe u tiho, od sunca blještavo jutro, sve je na njoj odavalo naglu smjenu osjecanja kojima je ugušila sumnju, a ostao je izraz vanredne dobiti od koje se duša osnaži jednom za sva vremena. Išli smo šuteci, u nekom ugodnom moranju, misli nas pridržavale, išli smo putem kao prolazom u duge casove nadanja, ostavljajuci trag u ocima, išli smo osluškujuci jedno drugome korake, bez žurbe, prekracujuci vrijeme šutnjom u kojoj smo gotovo po navici. Napokon, majka rece tiho, znacajno:
- Vidiš, sine…ovaj covjek je…covjek! Mogao me je prevariti a nije! Malo je takvih danas! Malo, premalo! - rekla je to i zatvorila se u šutnju s nekom neobicnom pažnjom, ocekivao sam, ne znam zašto, mnogo više rijeci od nje, neku radost zaboravljenu a opipljivu, neku rijec na vrijeme nezauzdanu, bilo šta, samo ne šutnju.
A ja sam u mislima išao preko Begovih caira, usput brao iscvjetali maslacak, gazio razoranu Kolacušu i naviše, do pod brezište, peo se lagahnim korakom, ozaren, okrecem se glasanju ptica u tišini i prostranstvu, grozd je u meni opojne slasti, branim se tek tajanstvenim osmijehom kojeg ni po koju cijenu ne želim ukloniti s lica.
…

Danas, cetrdesetak godina kasnije, prolazim putem pored naših caira i iznosim na vidjelo svoju skrivenu stranu, cini mi se, vidim i opipavam kako se život polahko sužava, vrijeme je slicno ondašnjem, poratno, mnogome bi dobro došla Kolacuša i cairi. Ljudi se susrecu bez rijeci i isto tako razilaze do nekog boljeg vremena za koje se nadaju da nije daleko, cuvam se neopreznih rijeci i dana gorcih od cemera, po nekoj zamisli koju mi nalaže savjest, ugodno smješten u vjerovanje kako je život sam po sebi snošljiv, ipak, opasno je pridodati mu znacaj puta bez izlaza, sve je jednom vec videno, premda nejasno. I baš danas, kad se sjecam majke na nacin kao da sam u molitvi, u tišini i sigurnosti oluka tijela, onim tihim protokom misli, odjednom se na putu preda mnom pojavi žena s djetetom u narucju.
Zbunjen i nepripremljen, zurio sam koji cas u nju, u njeno ukoceno, gotovo zgrceno lice, pomalo odbojno, bezobzirno, kao da je guram od sebe, a ipak ganut izrazom tuge u njenim ocima. Gledala je zbunjeno u mene, kao da ocima pokušava objasniti svoju nesrecu, krila je pogled nemocno iza obilja muke koja joj se jasno vidjela na licu.

- Imam cetvero djece…- poce tiho, prenemoglim glasom.-…a brašna nimalo! Ako bi kupio ovaj prsten, makar u pola cijene, mogla bih kupiti vrecu žita! - rece i ispruži ruku prema meni. Na otvorenom dlanu bljesnu zlato i alem, negdje se u dubini kamena polomila traka sunca pokazujuci svijetle udolice i rubove opasane mrežasto iskovanim zlatom. Vidim u blještavilu i modre ženine zjenice, tu su negdje u blizini i djetinje, rekao bi, suza se otela, sad ce proplakati.
Dah mi je odjednom zagušen kao da sam u tijesnoj, zagušljivoj prostoriji, negdje u prikrajku lebdi majcin lik i vidim ga jasno, sve je nalik na ono jutro kad je majka prodala dukate, samo sam ja onaj koji u ovom casu dušu na drame vaga.

- Ženo…- pocnem i gotovo se zagušim od navrlog placa…- Prsten vrijedi više od vrece žita…a osim toga, ja mu nisam kupac! Nego, podi sa mnom, do moje kuce, dacu ti vrecu žita da preturiš koji dan s djecom! A poslije, kako Bog dadne…- istisnem s mukom iz sebe, osjecajuci da sam sav drugaciji, i glas da mi je razapet placom, drhtav, nesiguran. Bio je to onaj tren u kom se odjednom, ucas, izgubi vlast nad sobom, kad se oci obore naniže i gledaju u neki svoj bezizlaz, a rijec zapne medu šipila zuba pa se jedva izmuca, o, kako bi lijepo bilo zaplesti se u neko veselo pricanje bez kraja koje dušu vodi do vedrine, jest' jah, kad bi se moglo do casa u kojem se okruni smisao…

Prolazim putem polahko, žena iza mojih leda s djetetom u narucju koraca sporo, nesigurno,otežano, znak je neki u tim koracima koji me se ticu i ja ga prepoznajem, cini mi se, da ispružim ruku, dodirnuo bih majcino lice koje je tu negdje, u blizini. Nisam gledao u cistinu neba, ni u vrhove brda, ni u šta nisam gledao. Skrivao sam se iza napregnutog sluha, osluškivao dotad neopažene šumove dana na izmaku, odjednom nepodnošljivo osjetljiv, cuo sam neki cudesno mio zvuk nalik na utišan majcin dah. Pokušavam otkriti izvorište zvuka, gledam oko sebe, vjetar nocnik polahko silazi niz caire i njiše krošnje drveca, sjenke su vec oborene, provlacim se i nestajem u želji odgoneta, sve je moje izvan mene pomjereno iz ležišta misli, okapavam kao vrijeme i vidim u daljini odsjev sunca na zalasku, prosuli se majcini dukati, kruni se blještavilo po krajoliku i svukud. Tiha tuga negdje u meni romori, prisiljava me na šutnju od koje se branim nesvjesno i uzalud, suza me vrela prokazala.