cionizam i obecana zemlja

Prof. Alfred Gulijam

Na koga se sve odnose Božija obecanja? Kolika je bila površina obecane zemlje? Da li je obecanje bilo bezuslovno ili je zahtijevalo ispunjavanje odredenih uvjeta?
Poznati kršcanski teolog professor Alfred Gulijam (1888-1965) analizira jevrejske tvrdnje u vezi sa Palestinom, i to u svjetlu Starog zavjeta. On istražuje biblijske pasuse koji su veoma poznati religioznim Jevrejima i koji su veoma važni za kršcane, narocito za kršcane u Americi.
Njegovi odgovori glase: Zemlja je bila obecana cijelom Abrahamovom (Ibrahim, a.s.) potomstvu, ukljucujuci i Arape, ne samo Izraelcane.
Obecanje je bilo (vremenski) ograniceno.
Božija obecanja patrijarsima prekinuta su zbog nacionalne izdaje. (Jer u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje) poslanici su vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom.

Biblija to ne obecava

Na prvi pogled, može izgledati, da na osnovu Božijeg obecanja, Jevreji zaista imaju pravo da posjeduju obecanu im zemlju (Palestinu). Jer, tumacenje Božijeg obecanja od prije cetiri hiljade godina o dodjeli zemlje odredenim ljudima (Jevrejima) te ponavljanog od strane Jevreja, imalo je velikog utjecaja na kršcane, posebno na kršcane u Americi.
Stoga, a zbog želje i nastojanja Jevreja da posjeduju Palestinu, navedeno pitanje treba pobliže razmotriti.
Zato sam odlucio da istražima i prokomentarišem nekoliko pasusa (iz Biblije-Stari zavjet) koji su dobro poznati svim religioznim Jevrejima, a veoma važni za kršcane, narocito za kršcane u Americi.
U Božijem (Allahovom, dž.š.) obecanju poenta je u sljedecem:
Prvo: Kome je (zemlja) bila obecana?
Drugo: Kolika je bila površina obecane zemlje?
Trece: Da li je obecanje bilo bezuslovno ili je zahtijevalo ispunjavanje odredenih uvjeta?

Kome je zemlja bila obecana?

Prvi put je Palestina obecana Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima na Sicemu (današnji Nablus), kao što se spominje u Bibliji (Knjiga postanka 12: 7) „Jehve se javi Abrahamu pa mu rece: „Tvome cu potomstvu dati ovu zemlju“. Zatim, u istoj knjizi, poglavlje 13:15, spominje se da je Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kada je stajao na brdu blizu Bethela došla objava „Oci svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu istoku i zapadu, jer svu zemlju koju možeš vidjeti dat cu tebi i tvome potomstvu‚ zauvijek’“..
Zatim u poglavlju 15:18 (Poceci izabranog naroda) obecanje je još jasanije:“Toga je dana Jehve sklopio Savez s Abrahamom (Ibrahim, a.s.) rekavši: „Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke Eufrata...“. A obecanja u poglavnju 28: 12 odnose se na Izaka (Isahk, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.) „Uza nj je Jehve te mu govori: „Ja sam Jehve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat cu tebi i tvome potomstvu.“

Ugovorom o obrezivanju (sunecenju), izmedu Boga (Allaha, dž.š.) i Abrahama (Ibrahim, a.s.) spomenutom u poglavlju 18:18, sva zemlja Kanaan bila je obecana Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kao „stalno posjedovanje“.
Mogli bi se navesti i drugi pasusi iz Biblije (Starog zavjeta), ali oni su reprezentativne prirode i ništa ne mijenjaju u vezi sa predhodno navedenim obecanjem.
Smatra se da se Božija obecanja, koja smo prethodno spomenuli, odnose na Jevreje i samo na Jevreje. Ali to nije u skladu sa onim što se nalazi u Bibliji.
Jer rijeci ‘tvome potomstvu’ neizbježno ukljucuju i Arape, kako muslimane tako i kršcane, koji mogu tvrditi da su Abrahamovi (Ibrahim, a.s.) potomci od sina Ismaila.
(Ovdje nije bitna muslimanska tradicija koja govori da je Abraham (Ibrahim, a.s.) bio jednom u Meki i tamo ostavio sina Ismaila).

Jišmail (Ismail, a.s.) smatra se (pra)ocem velikog broja arapskih plemena. Knjiga postanka (u Bibliji) takoder bilježi da je on otac brojnih sjevernoarapskih plemena preko sluškinje Keturah.
Nije ispravno tvrditi da biblijski pasusi u poglavlju ‘Poceci izabranog naroda’ (21:10-12) poništavaju obecanja koja se odnose na cijelo Abrahamovo (Ibrahim, a.s.) potomstvo. Gdje se spominje da “Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipcanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa rece Abrahamu: “Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom -s Izakom!” To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmail bio njegov sin. Ali Bog rece Abrahamu: “Nemoj se uznemiravati zbog djecaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer ce Izakovo potomstvo tebi ovjekovjeciti ime. I od sina tvoje sluškinje podici cu velik narod, jer je tvoj potomak.”

Tacno je da se Izakovo (Ishak, a.s.) potomstvo, a Izak je ‘Abrahamov potomak’ pocelo nazivati Izraelcanima. Ali to nije bilo od samog pocetka i zbog toga Jišmailovi (Ismail, a.s.) potomci takode imaju pravo da se nazivaju i smatraju Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima.
Osim toga, kada je Abraham (Ibrahim, a.s.) sklopio ugovor o obrezivanju (sunecenju) (Knjiga postanka u Bibliji 17) i zemlja Kanaan bila mu je obecana za ‚trajno posjedovanje’, Jišmail (Ismail, a.s.) bio je onaj koji je osunecen, a Izak (Ishak, a.s.) još nije bio niti roden.

Iz ove kratke analize Božijeg (Allahovog, dž.š.) obecanja, koje se odnosi na Abrahamove (Ibrahim, a.s.) potomke, može se vidjeti da obecanje u pocetku neizbježno ukljucuje i Jišmailovo (Ismail, a.s.) potomstvo. Zatim je, kasnije, u vrijeme Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), ograniceno samo na njihovo potomstvo, ali tako da nije jasno iskljucilo Arape. Takode, poznato je da je puno Arapa bilo sa Mojsijem (Musa, a.s.) i Jošuom prilikom ulaska u Palestinu, kada je njihova zemlja bila djelimicno okupirana. Uz to, treba spomenuti da je za Mojsijev (Musa, a.s.) uspjeh, u velikoj mjeri, zaslužan Jesre Mediatinac, zbog svoje ljubaznosti i gostoprimnosti, a on je bio Arap i uz to Mojsijev (Musa, a.s.) punac.
Sve to implicira da Arapi, kako muslimani tako i kršcani imaju pravo da se smatraju Abrahamovim (Ibrahimovim, a.s.) potomcima.

Površina obecane zemlje

Na pitanje kolika je bila površina obecane zemlje malo je teže odgovoriti. Razlog je u tome što biblijski pasusi, spomenuti u prethodnom dijelu, neprecizno ukazuju (ponavljaju) ‚ta zemlja’, pocevši od Sicema (Nablus) ukljucujuci sav prostor od rijeke Egipat do rijeke Eufrat. Zatim, u trecem paragrafu govori se o proširivanju Abrahamovih (Ibrahim, a.s) potomaka na sve cetiri strane.
Ovdje je još jednom bitno primijetiti da obecanje o posjedovanju zemlje od Nila do Eufrata, izvršeno prije rodenja Jišmaila (Ismail, a.s.), kao i Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), što inicira da ta teritorija, ne mora iskljucivo pripadati samo Izraelcanima.
Važno je spomenuti da su Arapi uvijek, ako izuzmemo kratko razdoblje Solomonove (Sulejman, a.s.) vlasti, posjedovali (kontrolisali) tu teritoriju.

Ako ponovo pogledamo u Bibliju (Knjiga postanka, 13:15) jasno se vidi da je i Transjordanija takode ukljucena u obecanje Abrahamu (Ibrahim, a.s.), jer se to jasno može vidjeti sa uzvišice na Bethelu. Ali i to, takode prethodi rodenju Ismaila i Ishaka, te su zbog toga neosnovane tvrdnje da dio Jordana pripada Izraelcanima.
Zatim, u Bibliji (Knjiga Ponovljeni zakon) spominje se da je Mojsije (Musa, a.s.) rekao svome narodu da im je Bog naredio da udu i zauzmu teritoriju koja se prostire od Sredozemnog mora na zapadu pa do Eufrata na istoku, te Nedžd na jugu, pa do Libana na sjeveru. Ali, te nardebe Izraelcani nisu htjeli ili nisu mogli ispuniti. Oni nisu uspjeli zauzeti obalne predjele koje su Filistejci kontrolisali. Takode, Izraelcani nisu nikada posjedovali luke ili priobalni pojas Fenecije.

Nekoliko stoljeca poslije toga, u vrijeme Davida (Davud, a.s.), Izraelcani su preuzeli kontrolu nad Damaskom. David (Davud, a.s.) je takode sklopio ugovor o prijateljstvu sa Hirarom, tirejskim carem. Zatim, uz pomoc velikog Solomonovog (Sulejman, a.s.) angažovanja i završetkom (Svetog) hrama, delegacije su dolazile iz dalekih krajeva (iz predjela Hama sa dalekog sjevera, kao i iz modernog Al-Ariša smještenog daleko na jugu. Ali, prije kraja Solomonove (Sulejman, a.s.) vladavine vecina Davidovog (Davud, a.s.) carstva pripala je prethodnim vlasnicima. S tim, kao što je poznato, proces gubljenja teritorije potrajao je sve dok se kraljevstvo Judeje nije ustabililo na teritoriji od samo nekoliko stotina kvadratnih kilometara oko Jerusalema, da bi i to pripalo Babiloncima, 597 godine p.n.e.

Da li je obecanje bilo (vremenski) ograniceno?

Može se primijetiti da se u dva ranije navedena biblijska pasusa, spominju rijeci ‚zauvijek’ i ‚trajno posjedovanje’ što implicira buduce izraelsko zauzimanje i kontrolu Palestine.

Te rijeci koriste se, kako u prevodu na engleski jezik tako i u Bibliji na izvornom hebrejskom jeziku. Ali ,trajno posjedovanje’ nije pravi prevod rijeci ‚olam’, koja se spominje u Bibliji.
Rijec ‚olam’ znaci ‚dug period’, ,drevna davnina’, ponekad kažemo ,stara vremena’, ili ,napušteno staro mjesto’ i drugi izrazi. Sve se to odnosi na gore spomenutu rijec (‚olam’) koja je prevodena kao ,zauvjek’ ili ‚trajno’. To je isto kao izraz pisca pobožnih pjesama‚ zauvijek cu pjevati’, koji nijedan jezicki interpretator Svete knjige nije bukvalno preveo, nego uvijek u prenesenom znacenju.

Obecanje nije bilo precizno i bezuvjetno

Iz spomenutog se može zakljuciti da Palestina nije obecana samo Jevrejima, te da prvo obecanje nije bilo precizno ‚ta zemlja’ da bi se kasnije proširilo, ukljucujuci Transjordaniju, Siriju, Liban i zemlje nomada sve do Eufrata. Na kraju, može se takode primijetiti da obecanje ‚trajnog posjedovanja (zemlje)’ nikad nije bilo bezuvjetno, iako se radilo o dugom i neodredenom vremenskom periodu.
Sada smo došli u period historije i prorocanstva, koji još više ima utjecaja na sadašnje pogrešno shvatanje hebrejskog prorocanstva.
Da nije bilo objave poslanicima koja nas upucuje, moglo bi se smatrati da su obecanja o posjedovanju Kanaana bezuslovna. Ali, ugovor izmedu Boga i Izraila traži poslušnost ljudi, kako pojedinaca tako i zajednice, te uzejamnu pravednost, i ako ljudi ne bi ispunili date im obaveze zadesila bi ih teška sudbina (kazna koja im je obecana).

Mojsijove (Musa, a.s.) rijeci spomenute u Bibliji (28. poglavlje Ponovljnog zakona), odnose se, djelimicno, na patnje Jevreja, ali, takode, u njima su mnogi vidjeli prorocanstvo za ono što se dešava u današnje vrijeme.
„Ali ako ne budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ne držeci i ne vršeci svih zapovjedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naredujem, sva ce ova prokletstva doci na te i stici ce te...Jahve ce iz daljine, s kraja zemlje dovesti na te narod koji ce sletjeti kao orao. Bit ce to narod kojemu jezika neceš razumjeti:... U tjeskobi i jadu, kojima ce te neprijatelj tvoj pritisnuti, jest ceš plod utrobe svoje-meso sinova svojih i kceri svojih koje ti dadne Jahve, Bog tvoj.“

Iz navedenog se vidi da su Božija obecanja patrijarsima prekinuta zbog nacionalne izdaje. Zbog toga su u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje, poslanici vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom.
Poslanici su takode govorili svome narodu da ce se ostatak naroda ponovo vratiti (u Palestinu) te obnoviti (Sveti) hram i vjerski život u toj sredini. Oni su govorili i o vremenu kada ce zemlja biti ispunjena Božijim znanjem.
Uz sve to, cesto se zaboravlja da su ti ljudi bili samo nadareni pjesnici, koji su miješali veoma bitne stvari, kao što su: povratak iz babilonskog prognanstva, sa velicanstvenim slikama pustinje (rascvjetanim kao ruža), lavom koji leži pokraj jagnjeta, ljudi koji sijeku svoje sablje odricuci se i napuštajuci zauvijek rata i borbe.
Oni su, takode, predskazivali ponovno uspostavljanje Davidovog (Davud, a.s.) carstva.

Iskrivljavanje predskazanja iz Starog zavjeta

Nažalost, prakticno se obistinilo a idealno ostaje idealno. Zahvaljujuci cinjenici da se stvari o kojima je religiozni covjek maštao(težio) nisu obistinile nakon povratka Jevreja u Palestinu, pocelo se tumaciti ne samo o životu poslije smrti, vec i o moralu itd., iz poglavlja Poslanici (u Bibliji), ono što se odnosi na prakticna i politicka predskazanja koja ce se desiti u buducnosti. S tim da se sva prediskazivanja u Starom zavjetu neminovno odnose samo na jevrejski narod i njihov poseban odnos s Bogom. Zlatni period (koje ce nastupiti) nalazi uporište u Svetom gradu naseljenom svetim Izraelcanima.
Prema nadanju nekolicine, ako bi se Jevreji vratili u Palestinu i osnovali svoju državu, „zlatno doba“ ce nastupiti na Zemlji na neki misteriozan nacin.

Takva mišljenja su iskrivljivanje predskazanja u Starom zavjetu koja govore o povrataku Jevreja iz Babilona i svih ostalih mjesta iz kojih su bili prognani.
Sva ta predskazanja su se obistinila. Jevreji su se vratili u Judeju, obnovili su zidove Jerusalema, a obnovili su i (Sveti) hram. cak su uspjeli, s puno srece, da osiguraju i kratak period politicke nezavisnosti i ekspanzije pod Makabljanima.
Na taj nacin predskazanja o povratku su se obistinila, i ne mogu se ponovo desiti, jer po (kanonskom) tumacenju Starog zavjeta nema predskazanja o drugom povratku, poslije povratka iz babilonskog prognanstva, zbog toga što:
a) Poslije progona svi Jevreji koji su to htjeli vratili su se u Svetu zemlju, iako ih je vecina više voljela da ostane u drugoj zemlji, gdje su se organizovali, što je poslije cinilo osnovu kršcanske crkve.
b) Posljednji od poslanika umro je stoljecima prije rušenja Jerusalema sedamdesetih godina n.e. (i poslije toga nema predskazanja).

(Preuzeto iz: Impact International, novembar 2000.)