tvoj dzennet ili tvoj dzehennem

Piše: Khalid Baig

Neko je jednom upitao Božijeg Poslanika, s.a.v.s: “Kakva su prava roditelja prema djeci?“ On je odgovorio: “Oni su tvoj Džennet i (tvoj) Džehennem.” (Prenosi Ibn Madže).
Navedeni elokventni hadis daje odgovor u samo tri rijeci (u izvornom arapskom jeziku) ne samo šta smo, nego i zašto smo dužni da budemo poslušni prema roditeljima. Mi trebamo da poštujemo roditelje, da ih pazimo, da brinemo o njima na najbolji nacin, zavisno od naših mogucnosti, zato što cemo, na taj nacin, zadobiti Allahovo zadovoljstvo. U suprotnom, naše nepoštivanje i neposlušnost prema roditeljima dovest ce nas do vrata Džehennema.
Naglašena važnost poslušnosti prema roditeljima može se razumjeti iz cinjenice da se u Kur’anu ova dužnost spominje uporedno sa poslušnošcu prema Allahu.
“...budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni ce se sve vratiti.“ (Lukman, 31: 14). Reci: “Dodite da vam kažem šta vam vaš Gospodar propisuje: da mu ništa ne pridružujete, i da roditeljima dobro cinite...“ (El-En’am, 6: 151).

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobrocinstvo cinite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni:“Uh!“, “I ne podvikuj na njih, i obracaj im se rijecima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan (spusti krilo poniznosti prema roditeljima iz milosti) i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio djete, njegovali!“ (El-Isra’, 17: 23-24).
Izraz “ spusti krilo poniznosti prema roditeljima iz milosti“, poredenje je sa pticom koja visoko leti i spušta krilo nad svoju mladuncad iz milosti koju osjeca prema njima.
Stavljanje dvije spomenute obaveze pod znake navodnika, implicira da one zahtjevaju pažljivije razmatranje. cinjenica je da je odnos roditelja i djece specifican. Roditelji žrtvuju sve za dobro svoga djeteta i u svakom pogledu žele da djeci bude bolje nego što je bilo njima. U isto vrijeme, oni ne ocekuju da im se to uzvrati. Ustvari, roditeljska ljubav dio je božanske ljubavi. Medutim, dok je roditeljska ljubav vecinom prirodna, nacin na koji postupamo sa našim rodteljima prepušten je nama. Možemo izabrati: da poštujemo i budemo poslušni prema roditeljima, ili izabrati nepoštovanje i neposlušnost. Odatle se i referiše na Džennet i Džehennem (tj. Da su roditelji naš Džennet ili naš Džehennem).

Na taj nacin mi slobodnom voljom izabiremo put Dženneta ili Džehennema. Bitno je još nešto spomenuti, a to je: ne smijemo nikada misliti da smo uradili sve što je trebalo da uradimo.
Koncept porodice u današnje vrijeme je veoma razlicit u odnosu na islamske principe. Uobicajena metafora kojom se koriste Englezi da opišu porodicu je njeno poredenje sa pticijim gnijezdom. Pticad borave u gnijezdu dok roditelji vode brigu o njima. Ali, cim porastu pticad napuštaju gnijezdo da bi živjela na svoj nacin. Naravno, odrasle ptice ne znaju ili ne vode brigu o roditeljima, djedovima i nenama, ili amidžama i dajdžama ili drugim rodacima. U njihovom slucaju to je u redu, zato što ptice ne treba da grade civilizaciju ili cvrstu zajednicu.
Nažalost, ova metafora približno prikazuje stvarnost života u našim, ili bolje receno zapadnim društvima, koja su se spustila na nivo ptica i životinja. Otac je postao „starac“, a glavna izreka omladine je „ovo je moj život, ostavi me na miru“. Legalna struktura društva (zajednice) podržava to mišljenje, isto kao i literatura, mediji i eksperti razlicitih ubjedenja i razmišljanja. Katastrofalne posljedice svega toga vec uveliko su poznate.
Porodica se toliko dezintegrisala tako da je ne možemo prepoznati, a meduljudski odnosi su se potpuno pocijepali. Starci tužno preživljavaju u starackim domovima. Žrtvovanje, predanost i poštivanje roditeljskog autoriteta tako su strani kao da djeca i roditelji ne pripadaju jednoj porodici i takvih slucajeva sve je više. Tako je jedan Amerikanac koji je primio islam, rekao: “Na Zapadu pojedinac nema niti jednog prijatelja u kojeg može imati puno povjerenje.

U poredenju sa tom tužnom i jadnom situacijom, porodicni život u islamskoj zajednici bio je i ostao na visokom nivou, uprkos opcem nazadovanju društva. Iako je porodica u islamu, kao institucija napadana sa svih strana, taj bedem islama nije srušen. Glavna ideja tog napada je da se djeca bore protiv roditelja i da se umanji roditeljska vlast nad djecom, i to u ime - niceg drugog nego - ‘prava djece’. Oni koji žive i odrastaju u takvom društvu i koji usvajaju njegovu kulturu doživljavaju islamsko ucenje cudnim, baš kao što bolesna osoba doživljava normalnu, zdravu i ukusnu hranu.
Sve u svemu, važno je da se mi i naša djeca podsjecamo na islamsko ucenje u vezi sa našim dužnostima prema roditeljima.

Osnove kojih trebamo da se pridržavamo su:
1) Moramo poštivati naše roditelje u svim situacijama, bez obzira da li mi mislimo da su to oni ‘zaslužili’ ili ne. To je njihovo pravo koje im je zagarantovano, cak iako nisu muslimani. U našem postupanju prema njima ne smijemo im reci ni rijeci prezira ili omalovažavanja. Moramo pokazati veliku poniznost prema njima.

2) Moramo im biti poslušni u granicama šerijata. Jer, u islamu nema potpune pokornosti niti jednom od Allahovih stvorenja. Svaka vrsta poslušnosti: radnika prema svojim šefovima, djece prema roditeljima, podanika prema vladarima, žene prema mužu - zasniva se na principu opisanom u hadisu: “Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.“

3) Pojedinac u granicama šerijata treba da bude poslušan svojim roditeljima, cak iako su roditelji bili nepravedni prema njemu u prošlosti. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s, ponovio je to tri puta “cak iako su roditelji bili nepravedni prema njemu.“

4) Obaveze odredene šerijatom ne zahtijevaju odobrenje roditelja, ali dobrovoljne -zahtijevaju. Na primjer, ucenjaci smatraju da je putovanje daleko od kuce s namjerom da se poziva u islam, iako je to pohvalan cin, zahtjeva odobrenje roditelja muslimana jer je to rad na dobrovoljnoj osnovi.

5) Takode, roditeljsko pravo je da se djeca mole za njih (uce dovu) dok su živi, kao i kad umru. Mali su izgledi da ce neko, nakon što je cinio dovu za svoje roditelje, uraditi nešto što ce ih povrijediti.

6) Dobro postupanje prema roditeljima treba takode da se proširi i na njihove prijatelje i rodake (tj. da djeca takav stav imaju i prema rodacima i prijateljima svojih roditelja, op. red).
U vrijeme dok sve to radimo sa dubokim osjecanjem zahvalnosti, i nijjetom da zaslužimo nagradu u Džennetu bitno je da se prisjetimo da nam dobro ili loše postupanje prema roditeljima donosi nagradu ili kaznu i na ovom svijetu. Jer, oni koji povrijede i ražaloste svoje roditelje u vecini slucajeva dožive istu sudbinu. A tako i oni koji razvesele i obraduju svoje roditelje i sami dožive radost i veselje.

(Preuzeto iz: Impact International, novembar, 2000. “Your Heaven, Your Hell”.)