pojedinacne zrtve imaju pravo na naknadu stete
Ragib Hadzic | Novi Horizonti br/str. 20Svoj puni smisao i opravdanje dok traju žive igre oko Bosne i Hercegovine, dobijaju pitanje: Imaju li pojedinacne žrtve dvostruke agresije, pravo na naknadu štete, od koga, po kojoj proceduri i koliko?
Posebnu težinu svemu tome daju sljedece cinjenice:
a) da je u Bosni i Hercegovini voden agresivni rat, sa svim manifestacijama organizovanog državnog terorizma, sa zlocinom kao ratnim ciljem,
b) da politicke vode, koje su rat izazvale još nisu uklonjenje sa scene,
c) da fašizam, ciji je sociološko-politicki izraz formulisan u velikodržavnim projektima, nije poražen vojno i politicki,
d) da je postojeci ustavnopravni instrumentarij Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nedorecen i osakacen, bez efikasnih mehanizama države Bosne i Hercegovine,
e) da se sve veci broj prognanih vraca na zgarišta, uništena, opljackana i u svemu devastirana imanja i
f) da žrtve ne snose ni individualnu, ni kolektivnu odgovornost za štetu koju su pretrpjele.
Prethodne konstatacije daju okvir za sliku trenutnog stanja i pretpostavka su za analizu. Ostavljajuci po strani ostala pitanja organizovane “industrije zlocina”, što bi moglo biti i stilska figura kojom se opisuju paradržavne satelitske subjekte na teritoriji Bosne i Hercegovine, skoncentrisat cemo se samo na žrtve ovoga rata, osnov i visinu štete koju su pretrpjele i pokušati otvoriti pravnoteorijska pitanja mogucnosti naknade štete, instrumentima pravne države.
Žrtve ovog rata bi se mogle razvrstati u slijedece kategorije:
a) ubijeni u toku vansudskih egzekucija, u toku provodenja politike “etnickog cišcenja”,
b) žrtve fizicke i psihicke torture, mucenja i, opcenito, necovjecnog postupanja,
c) neosnovano i nezakonito internirani u koncentracione logore i logore za istrebljenje,
d) žrtve organizovanog spolnog nasilja (silovanja),
e) osobe cija je imovina opljackana ili uništena,
f) osobe, cija je imovina, pod raznim vidovima pritisaka, “dobrovoljno” poklonjena nekom pravnom ili fizickom licu sa tada okupiranog podrucja, danas, podrucja entiteta sa vještacki uspostavljenom srpskom vecinom, koje se naziva RS, ili, mutatis mutandis, “nepostojecoj” HR HB,
g) osobe koje su, zamjenom nekretnina, koje su imale na teritorijama koje se danas nazivaju RS ili “nepostojecoj” HR HB, na tada slobodnoj teritoriji dobile nekretnine ocito nesrazmjerne vrijednosti.
Naravno, klasifikacija žrtava mogla bi biti i drugacija, po nekim drugim kriterijima, ali je metodološka postavka obrade ove teme postavila okvir za navedenu kalsifikaciju žrtava.
VIDOVI I OSNOV ŠTETE
Vidovi i osnov štete koju žrtve trpe mogu se definisati na slijedeci nacin:
1. Žrtve vansudskih egzekucija: (pojedinacna ili masovna smaknuca, cesto pracena mucenjima i necovjecnim postupcima),
Procjene govore da je u Bosni i Hercegovini pobijeno, bez suda i zakona, preko 200.000 ljudi, žena i djece. Obzirom da je smrt svakog od njih pojedinacno, u pravilu neskrivljena i nicim izazvana, te težak i nenadoknadiv gubitak za njihove najbliže, a njihova smrt, uz to i rezultat organizovanog, kriminalnog cina i organizovanog zlocina, po opcim pravilima za naknadu štete, aktivno su legitimisani za potraživanje naknade štete najbliži srodnici žrtava (najcešce, nasljednici iz prvog nasljednog reda). Osnov za naknadu je protivpravnost u postupanju pocinioca, s jedne, a sa druge - objektivna odgovornost vlasti (bolje reci, imitacije vlasti), koja je tolerisala, dopuštala, a nerijetko i stimulisala vansudske egzekucije na nacionalnoj osnovi. Vidovi štete su neimovinske prirode i odnose se na pretrpljeni bol, strah, duševnu patnju, te, eventualno, gubitak izdržavanja. U slucajevima naknadne ekshumacije žrtve u obzir dolazi i naknada troškova ukopa.
Obveznik naknade štete, ukoliko bude pronaden, neposredni je izvršilac vansudske egzekucije, a po principima komandne odgovornosti, koju poznaje Medunarodni krivicni sud u Hagu, obveznik, solidarno, može biti i svaka osoba nadredena izvršiocu, u lancu komandovanja i rukovodenja. No, pošto je još uvijek veoma veliki broj nepoznatih pocinilaca, koje, institucionalno krije i od krivicne odgovornosti abolira vlast entiteta sa vještacki uspostavljenom srpskom vecinom, ima osnova da se traži naknada štete od tog entiteta, po principima objektivne odgovornosti države za štetu koja je prouzrokovana na njenoj tertoriji, usljed akata nasilja, terorizma, nereda i sl. U tom smislu, aktivno legitimisano lice, ulazi u postupak za naknadu štete, tužeci entitet koji sebi priskrbljuje atribute države. Upravo stoga, a temeljem clana 11 Ustava RS, te na osnovu clana 154, stav 3, clana 180, stav 1, Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa clanom 28, stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (Sl. glasnik RS, br. 17/93, str. 671), ostvaruje se puni pravni osnov za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpjelo neko lice zbog vansudske egzekucije najbližeg srodnika, za egzekuciju nastalu u kampanji genocida i progona na etnickoj osnovi sa prostora koji se danas zove RS. Naravno, uz to idu i ostala potraživanja, kao što su: pravo na rentu, izdržavanje i sl, po opcim odredbama ZOO (Zakon o obligacionim odnosima).
2. Žrtve fizicke i psihicke torture, mucenja i, opcenito, necovjecnog postupanja: (ako, uz to, žrtva i nije vansudski likvidirana),
Nemoguce je utvrditi broj osoba koje su, u kampanji formiranja entiteta sa danas srpskom vecinom, a u toku izvodenja zlocinackog plana tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, bile podvrgnute nekom od oblika zlostavljanja: od verbalnih uvreda, do unakaženja i trajne invalidnosti. Jasno je da su žrtve trpjele fizicku bol i duševnu patnju i da imaju pravo na pravicnu restituciju – naknadu štete.
Osnov za naknadu je, s jedne strane, u protivpravnosti postupanja pocinioca, a sa druge strane, objektivna odgovornost vlasti, koja je dopustila, tolerisala, ili cak i stimulisala takva ponašanja. Vidovi pretrpljene štete su imovinski i neimovinski, a odnose se na:
I/ imovinski, na naknadu za umanjenje životne i radne sposobnosti, te tjelesno unakaženje i oštecenje, kao posljedica preživljene neskrivljene torture,
II/ neimovinski, na naknadu za pretrpljeni strah, bol, psihicke posljedice
Aktivno legitimisana za potraživanje naknade je sama žrtva, ili njen nasljednik, (ukoliko je žrtva u meduvremenu umrla), a obveznik naknade (dužnik – tuženi), je ili sam neposredni izvršilac, odnosno, solidarno odgovoran, njegov neposredni pretpostavljeni u lancu komandovanja i rukovodenja, iz osnova komandne odgovornosti, ili entitet, koji se naziva RS, iz osnova kršenja clana 14 Ustava RS, te vec navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Sama visina štete je fakticko pitanje i stvar je mišljenja žrtve i stava sudske prakse.
3. Neosnovano i protivzakonito internirane osobe – bivši logoraši,
Jedan od ratnih cijeva je bio i svojevrsna izolacija radno i vojno sposobnog stanovništva, posebno muškog, koje je neselektivno prikupljano (osim kriterija nacionalne pripadnosti), neosnovano lišavano slobode i internirano u koncentracione logore. Pored cinjenice da su takva lica protivzakonito lišena slobode, ona su korišcena, doslovno, kao robovska radna snaga, za najprljavije i najopasnije poslove, nerijetko završavali u “živim štitovima”, skoncavali u rudokopima u Srbiji (Aleksinac, Bor, Trepca) itd.
Boravak u koncentracionim logorima, osim što je, sam po sebi, ponižavajuci, bio je, uz to, pracen citavom lepezom postupaka, ciljano usmjerenih na rušenje ljudskog dostojanstva (batinaški špaliri na doceku, redovne tuce, zlostavljanja i, inace necovjecna, postupanja). Osobe, bivši logoraši, pored psihickih, cesto nose i fizicke posljedice boravka u logorima, zatvorima i slicno, kao što su: manji ili veci stepen invalidnosti, umanjenje životne i radne sposobnosti itd.
Osnov za potraživanje naknade je u kršenju clana 12 Ustava RS, odnosno, u protivpravnosti postupaka pocinilaca vansudskog lišenja slobode, te, tretmana logoraša van pravila humanitarnog prava, odnosno, u objektivnoj odgovornosti vlasti (odnosno, njihove imitacije), koje ne samo da nisu sprecavale i kažnjavale otvaranje koncentracionih logora, neosnovano lišenje slobode i nehumano postupanje sa logorašima, nego su takva postupanja odobravale, tolerisale, pa cak i stimulisale.
Aktivno je legitimisana žrtva ili njeni srodnici, ukoliko je žrtva u meduvremenu umrla, a dužnik (obveznik naknade – tuženi) je pocinilac, odnosno, solidarno odgovoran, neposredni pretpostavljeni, ili entitet, zbog cijeg je formiranja i vršeno vansudsko zatvaranje, po kriteriju entnicke pripadnosti.
Visina štete je stvar mišljenja žrtve i sudske prakse.
4. Žrtve organizovanog spolnog nasilja (silovanje žena iz druge etnicke skupine, kao cilj i sredstvo rata), svakako najdelikatnije i najteže pitanje sa kojim se srece, kako nacionalna, tako i pravna misao Medunarodnog suda u Hagu, je pitanje kakve – takve restitucije žrtvama organizovanog spolnog nasilja.
Ta oblast iznimno je široka i zaslužuje poseban tretman u elaboraciji, zbog cega cemo se ograniciti samo na neka osnovna pitanja.
Žrtva akcidentnog silovanja ucinjenog u miru u veoma je kompleksnoj situaciji, jer je silovanje, samo po sebi, iznimno složen delikt, koji prati niz neugodnosti.
Situaciju žrtve silovanja dodatno usložnjava još nekoliko elemenata, kao što su: posebna brutalnost nasilnika, dodatna psihicka i fizicka patnja uzrokovana neprijateljstvom nasilnika i njegovom mržnjom prema svemu što u njegovoj svijesti žrtva simbolizira, dugotrajnost neugodnih doživljaja (duži boravak u namjenskim logorima – neke od njih dobro poznaju i oficiri OUN, ucešce veceg broja silovatelja itd.), te, osobito, neželjena trudnoca i porod.
Kao i ranije, osnov za naknadu štete je u protivpravnosti postupka prema žrtvi, iz cega proistice da je obveznik (dužnik – tuženi), kako neposredni izvršilac, tako, solidarno i pretpostavljeni u lancu rukovodenja ili komandovanja (komandna odgovornost), ili, iz osnova objektivne odgovornosti, entitet, koji želi da bude država, zbog cinjenice da pojave sistematskog spolnog nasilja njegove vlasti (odnosno, imitacija vlasti), nisu sprijecile, sankcionisale i žrtvu zaštitile, nego, upravo obrnuto, odobravale (precutno ili izricito), tolerisale, pa i stimulisale. Vec je ranije šire govoreno o pravnim propisima, koji, kao opci instituti obligacionog prava konkurišu za primjenu.
Posebno pitanje koje bi se ovom prilikom pokušalo, bar djelimicno, elaborirati je pitanje neželjene trudnoce i poroda neželjenog potomstva.
Naime, ovdje se javlja pitanje, najprije definisanja, a potom i naknade neimovnske štete, ciji su oblici do danas apsolutno nepoznati (uz pretpostavku da osnov nije sporan). U situaciji neželjene trudnoce, koja nastupa kao posljedica sistematskog spolnog nasilja u onom smislu u kojem to po prvi put bilježi istorija ratovanja, kao u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, žrtva doživljava do sada nezabilježene vidove patnje. Naime, logicno je da je svaka željena trudnoca svojevrsna radost za buducu majku (u smislu željene trudnoce. Kada se poredi stanje logorašica iz logora za silovanje, može se reci da je željena i radosna trudnoca cak i vanbracna trudnoca u normalnim uslovima života kada žena zanese dijete, za cije rodenje nema ili socijalnih ili ekonomskih uslova, ali sa željenim partnerom). Medutim, mislimo da se teško može definisati patnja žrtve, koja je silovana tako da ostane gravidna (dosta je svjedocenja u kojima žrtve kazuju da su im njihovi nasilnici govorili da: “Balinke radaju najbolje Srbe”), a potom, kada je ostala gravidna, ostavljena u namjenskom logoru za iživljavanje, do momenta kada nije bila u mogucnosti da se, medicinski, bezbjedno po sebe, oslobodi neželjenog djeteta.
Koji nivo produženja patnje doživljava žena koja je grubo i bezobzirno silovana, redovno više puta, ostala gravidna, te rodila neželjeno djete, kada je do kraja života, svaki pogled na to dijete podsjeca na vrijeme njegovog zaceca i poniženja, patnje i boli koji je doživljavala dok je bila sa nasilnicima? Taj vid duševne patnje nije zabilježen u historiji. Ovdje, isto tako, možemo postaviti i pitanje duševne patnje djeteta, ako i kada sazna istinu o svom zacecu i sazna cinjenicu da je zaceto u mržnji, patnji i boli i da je apsolutno neželjeno i sa oceve i sa majcine strane. Stvar se dodatno usložnjava i pitanjima utvrdivanja i dokazivanja ocinstva, zbog izdržavanja, naslijeda i slicno, a nije bez znacaja i jeziva, makar i teorijska mogucnost da brak sklope polubrat i polusestra.
Pode li se od postavke da je uspostavljanje entiteta zvanog RS produkt zlocinackog plana, mislimo da ima osnova za ustanovljenje lanca odgovornosti i za ove vidove štete, najprije kod neposrednih izvršilaca, a potom kod naredbodavaca, te duhovnih mentora i podstrekaca agresije na Bosnu i Hercegovinu, do, konacno, objektivne odgovornosti produkta tog plana, entiteta, koji pod svaku cijenu hoce biti država.
5. Osobe cija je imovina opljackana ili uništena,
Jedna od pratecih pojava rata koji je za nama, bilo je i nepojmljivo pljackanje i otimacina tudeg. Što je posebno zanimljivo, u dosta slucajeva ošteceni znaju ko je šta opljackao, ukrao, odnio, i što je specificno, u pravilu su to prve komšije oštecenih.
Pitanje naknade imovinske štete ovim žrtvama, barem danas, ne bi trebalo predstavljati osobitu teškocu. Osnov nije sporan, a nalazi se u protivpravnom postupanju ucinioca, visina štete je relativno lahko dokaziva, a ni aktivna legitimacija nije upitna. Tuženi može biti, ukoliko je poznat, pocinilac štetnog dogadaja. Ukoliko nije poznat, obzirom da je pljacka i otimacina tudeg vršena na prostoru koji su pokrivale samozvane vlasti današnjeg entiteta koji se naziva RS, iz osnova objektivne odgovornosti vlasti za štetu koja nastane u sitacijama nereda, terora, nemira i slicno, kako je vec ranije navedeno, tuženi može biti taj entitet. Treba napomenuti još nešto, što se, kao opce pravilo može uzeti i u svim ostalim naprijed navedenim slucajevima i, inace, slucajevima odgovornosti vlasti po principima objektivne odgovornosti. Naime, organi vlasti, kada se pojave na tuženoj strani zbog naknade štete, imaju pravo tzv. regresnog zahtjeva prema stvarnom štetniku i svaka eventualna parnica, koja bi se pokrenula protiv entiteta, koji se naziva RS, ne dira u pravo tog entiteta da postavi regresni zahtjev prema stvarnom štetniku i isti zahtjev i ostvari. Bitno je samo ustanoviti da je, zbog propusta vlasti, neko pretrpio neskrivljenu štetu.
Manji problem može se pojaviti u dijelu tog entiteta koji je bio zahvacen ratnim djelovanjem, prilikom kojih je ili u vezi sa kojim je nastala šteta na privatnoj imovini. Prema opcim pravilima ratnog prava - nedopušteno je “nesrazmjerno” uništavanje tude imovine u toku izvodenja borbenih dejstava, u slucaju da uništavanje nije opravdano vojnim potrebama. To je pravni standard i fakticko pitanje i može usložiti pitanje pasivne legitimacije. Obzirom da su ratna djelovanja izvodile paravojne i parapolicijske formacije entiteta koji se naziva RS, paravojne i vojne formacije iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, jedinice bivše JNA, pitanje je: Ko može biti tuženi? Zanimljivo bi bilo i razmisliti o pitanju: Da li zbog štete koju su prouzrokovale jedinice bivše JNA mogu biti tužene sve države, univerzalni sukcesori bivše SFRJ, odnosno, kolika je odgovornost, npr. Glavnog stožera Hrvatske vojske ili Generalštaba Vojske Jugoslavije, kolika je odgovornost zapovjednika vojne ili paravojne jedinice, koja je fakticki izvodila borbena djelovanja? Zanimljivo bi bilo i pitanje: Ko može procijeniti srazmjernost upotrebe vojne sile u smislu naprijed istaknutog pravnog standarda?
No, kako je to fakticko pitanje, stvar je procjene oštecenog prema kome ce upraviti svoj tužbeni zahtjev, koji se, naravno, u toku postupka može modificirati, prema pravilima parnicnog postupka o suparnicarstvu i slicno.
6. Pitanje imovine koja je “dobrovoljno” poklonjena RS ili tzv. HR HB
Jedna od pratecih pojava organizovanog zlocina bila je i minuciozno isplanirana pljacka privatne nepokretne imovine. Naime, prilikom kampanje zlocina progonom - žrtve, prognanici osobito, oni koji su imali imovinu velike vrijednosti (kuce, zemljišta, zanatske radionice, ugostiteljski objekti i sl.), bile su prisiljene da potpišu darovne ugovore kojima su svu svoju imovinu poklanjali entitetu koji se naziva RS ili tzv. HR HB. Nerijetko je i jedan od uslova da se izvuce živa glava, poznat kao odobrenje za iseljenje, bio, darovanje imovine paradržavnim tvorevinama.
Strogo formalno, radi se o apsolutno ništavnom pravnom poslu, zbog mana volje (jer je “ugovor” sklopljen pod prijetnjom ili prinudom, dakle, nije izraz slobodne volje). Apsolutno ništav pravni posao ne proizvodi nikakvo pravno delovanje i može biti srušen u svakom trenutku.
Stoga, barem teorijski, ošteceni nema zakonskih smetnji da u svakom momentu vrati svoju imovinu, koju je “poklonio”, pod uslovom da dobije odobrenje za odlazak, odnosno, pod prinudom. Slicna je situacija i sa imovinom koja je na istovjetan nacin i iz istovjetnih razloga “dobrovoljno” poklonjena pravnim ili fizickim licima sa teritorije koja se nazivala HR HB ili one koja se danas naziva RS, ili je jednostavno uzrpirana nakon što su zakoniti vlasnici protjerani.
Danas situaciju usložnjavaju dvije stvari:
Najprije je to Memorandum o razumijevanju, prema kojem su priznati svi dokumenti koje su donijeli organi vlasti u entitetu koji se naziva RS, te Zakon o priznanju javnih isprava, kojim su priznate javne isprave koje je donosio prelazni administrativni aranžman, tzv. HR HB. To znaci da su konvalidirali, npr. upisi u zemljišne knjige (tamo gdje nisu spaljene, da bi se uništio dokaz o stvarnom vlasništvu), a koji su upisi utemeljeni na ugovorima o “dobrovoljnom” poklanjanju imovine entitetu nazvanom RS, ili nekom pravnom ili fizickom licu sa podrucja tog entiteta, odnosno, tzv. HR HB. Po svim uzusima pravne sigurnosti, na taj nacin je NE-PRAVO konvalidiralo u PRAVO, odnosno, jednim potpisom na jedan, u najmanju ruku sumnjiv dokument, priznati su ekonomski efekti progona, genocida i ratnog zlocina.
Drugo pitanje koje može dobiti na znacaju nakon uspješnog poništavanja takvih radnji, je pitanje naknade štete u vidu izgubljene dobiti koju vlasnik nije mogao ostvariti, jer je bio onemogucen da svoju imovinu ekonomski valozira, odnosno, da na temelju svog prava vlasništva ostvaruje dobit sa svoje imovine.
Kao i ranije, i ovdje se naknada štete u oba vida treba tražiti od entiteta koji se naziva RS. Prvi vid naknade je poništenje ugovora o “dobrovoljnom” poklonu cjelokupne ili dijela svoje imovine u korist tog entiteta ili u korist nekog pravnog ili fizickog lica sa teritorije tog entiteta i uvodenje u posjed svoje imovine, a drugi vid je naknada izgubljene dobiti. Osnov je u cinjenici da taj entitet, koji pretenduje da bude država, nije silom državne vlasti sprijecio sklapanje ugovora sa manama volje, nije sprijecio nastupanje štetnih posljedica od takvih nezakonitih poslova i nedopuštenog raspolaganja imovinom (upis u zemljišnu knjigu, npr.), te omogucio nekome ko nema pravni osnov da na tudoj imovini zaraduje. Naravno, ovim se ne dira u pravo tog entiteta da ostvaruje regresno pravo prema onome ko je imao koristi od nezakonitog korišcenja tude imovine.
7. Pitanje razlike u vrijednosti imovine nastale njihovom razmjenom,
Žrtva agresije, koja je da bi spasila što se spasiti dade, zamijenila svoju nekretninu, koja je ostala na podrucju koje se naziva RS ili se nazivalo HR HB, za nekretninu na teritoriji dijela Federacije Bosna i Hercegovina, u pravilu je dobila nesrazmjerno manje vrijednu imovinu.
Razumljivo je da takva žrtva ima pravo na naknadu štete.
Treba postaviti još jedno pitanje, koje nije nikada javno izneseno, ali predstavlja jednu, svojevrsnu javnu tajnu.
Naime, poznato je da je vrijednost bošnjacke imovine na teritoriji entiteta koji se naziva RS, vještacki i do bescijenja obezvrijedena, a da je vrijednost, uglavnom srpske imovine, koja je na teritoriji dijela Federacije, do besmisla precijenjena.
Iz brojnih razgovora sa žrtvama ovog rata, zakljucuje se da postoji svojevrsna direktiva kojom je Srbima zapovijedeno da prilikom kupovine bošnjacke imovine na teritoriji entiteta koji se naziva RS ne daju vece iznose, koji ni blizu ne odgovaraju stvarnoj vrijednosti te imovine. Nije jasno, zbog svojevrsnog zida šutnje, da li se radi o zvanicnoj tajnoj zapovijedi vlasti tog entiteta ili je u pitanju djelovanje iz sjene SDS-a, ili njoj slicne organizacije. Bilo kako bilo, tako postavljena disproporcija u cijenama nekretnina postaje veoma efikasno sredstvo u daljoj ekonomskoj destrukciji Bošnjaka. Bilo bi veoma zanimljivo povesti sudski spor zbog oštecenja preko polovine, sa solidarno tuženim entitetom zvanim RS i kupcem nekretnine koja je placena ispod svih kriterija vrijednosti.
U vezi sa prednjim, treba navesti i slucajeve iznudene zamjene u kojima se dobila nasrazmjerno mala vrijednost, za šta ošteceni treba tražiti naknadu štete. Tužbu valja upraviti i prema entitetu zvanom RS i prema fizickom licu koje se neosnovano obogatilo. Osnov prema fizickom licu je neosnovano obogacenje, a prema entitetu zvanom RS je u tome da je, svojim prethodnim ponašanjem, kada je tolerisao nezakonitosti i nacionalnu segregaciju, omoguceno oštecenje jednog i neosnovano obogacenje drugog.
KAKO NE-PRAVO PREVESTI U PRAVO
Kako se vidi, osnovno pitanje je kako instrumentima prava i zkonitosti, uvesti u pravni red nešto što je osnovano na kršenju ljudskih prava i elementarnih normi prava. S tim u vezi je i pitanje kako jedno NE-PRAVO, (kakvo je kampanja zlocina, progona i genocida iz ljeta 1992. godine, a kasnije, nakon pocetka rata izmedu ARBiH i tzv. HVO, s proljeca i ljeta 1993.g.), danas, u situaciji kada postoji jedna država, sa kakvim – takvim pravnim redom, i ustavnom obavezom, cak neposredne, primjene medunarodnih pravnih akata o zaštiti ljudskih prava, prevesti u pravo?
Država odgovara po principima objektivne odgovornosti i ne dokazuje se krivica za štetu. Kod jedinacnog štetnika, krivica za štetu se mora dokazati, ukoliko ne postoji neki od Zakonom o obligacionim odnosima ustanovljenih izuzetaka, kada se odgovara po drugim principima.
Od entiteta koji se zove RS, upravo zato što pretenduje da bude država, valja tražiti naknadu štete po svim vidovima, pored ostalog i kako bi se vidjelo da li je taj entitet dovoljno vjerodostojan u svom nastojanju da bude država. Konacno, svrha i smisao postojanja države je da osigura pravni red, te poštivanje i zaštitu ljudskih prava, odnosno, da bude na usluzi svojim gradanima. Entitet koji se naziva RS svecano je to proklamovao u svom Ustavu (clanovi 10 do 49), nabrajajuci citav set ljudskih prava koja garantuje i obezbjeduje. No, prema dogadanjima na terenu, posebno u ljeto 1992. godine, kada je obavljana organizovana kampanja genocida i progona nesrpskog življa, ocito se zakljucuje da se, ustvari, radilo samo o proklamaciji, a da je, prakticno, kompletan mehanizam tog entiteta, imao samo jednu svrhu, da bude u funkciji organizovanog zlocina.
Sa druge strane, organizacija, koja ima pretenzija da bude država, mora imati jasno i konsekventno provedenu dezideologizaciju u primjeni prava, odnosno, Ustav i zakon moraju biti jednaki za sve i svi moraju biti jednaki pred Ustavom i zakonom.
Kako ocito, usljed propusta onoga što se zvalo državna vlast, nastupa šteta, jasno je da su pravni mehanizmi jedini nacin da se jedno NE-PRAVO pretvori, odnosno, konvalidira u PRAVO, kao poseban vid restitucije štete nastale kao posljedica ideologizacije u primjeni prava.
S druge strane, Zakon o obligacionim odnosima koji važi na teritoriji entiteta koji se naziva RS, prema svojim opcim pravilima, daje aktivnu legitimaciju oštecenom da traži naknadu štete, a ukazuje i na pasivno legitimisanu stranku u postupku te naknade, a to je taj entitet, iz osnova objektivne odgovornosti.
OŠTECENI IMAJU PRAVO NA NAKNADU
Eventualni prigovor da su prošli rokovi zastare za naknadu štete (prema Zakonu o obligacionim odnosima opci rok zastare za potraživanje iz osnova naknade štete je pet godina od štetnog dogadaja), nije osnovan. Naime, prema odredbi clana 377 stav 1 ZOO (Zakon o obligacionim odnosima), ako je šteta prouzrokovana krivicnim djelom, zastarjevanje zahtjeva za naknadu štete nastupa kada nastupi zastarjelost krivicnog gonjenja. Zna li se da su svi nabrojani vidovi štete nastali izvršenjem krivicnih dijela protiv covjecnosti i medunarodnog prava (genocid, ratni zlocini protiv civilnog stanovništva i sl.), a kako gonjenje za ta krivicna djela ne zastarjeva, ne može zastariti ni pravo oštecenog da postavi zahtjev za naknadu štete. Pri tome uopce nije bitno da li su pocinioci pojedinih krivicnih radnji poznati i da li su procesuirani. U tom smislu, pomenucemo i stav ICTY (Medunarodni krivicni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu), da ošteceni imaju pravo da se namire od lica koja taj sud osudi. To je ispravno, ali je time pravo oštecenih bitno reducirano na tacno odredenog izvršioca, personalno odredenog presudom tog suda i na tacno odredeni štetni dogadaj. No, zna li se da, s jedne stane, vecina neposrednih izvršilaca nije poznata, a sa druge strane, da država ima regresno pravo na namirenje štete koju je naknadila od stvarnog štetnika, ostaje da se zakljuci da je mnogo jednostavnije tužiti entitet koji nastoji biti država, upravo iz osnova objektivne odgovornosti.
Kad je rijec o oštecenima koji su štetu pretrpjeli usljed postojanja tzv. HR HB, pasivno legitimisano lice može biti univerzalni pravni sljednik tog prelaznog administrativnog aranžmana, a to je danas, tzv. hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
Valja dodati još nešto: pred Medunarodnim sudom pravde u Hagu u toku je postupak po tužbi Republike Bosne i Hercegovine, protiv Srbije i Crne Gore, zbog agresije i genocida. Jedno od pitanja koje ce se raspravljati je i pitanje ratnih reparacija. Vrijedi razmisliti i o pripremama da se ošteceni pojave pred nadležnim organima države Bosne i Hercegovine, te prijave štetu koju žele izmiriti iz osnova ratnih reparacija od tuženih država. No, o tom pitanju bit ce više rijeci kasnije.
(sura Et-Tewba 111. ajet)