ebu bekr el-dzessas

Velikani tefsirske znanosti

Džessas je, u svoje vrijeme, bio najistaknujtiji islamski pravnik hanefijskoga mezheba. Pored fikha, narocito se istakao u tefsiru, akaidu i arapskom jeziku. U Bagdad su mnogi dolazili kako bi od njega nešto naucili. Njegov tefsir jedan je od najistaknutijh fikhskih tefsira, pogotovo tefsira hanefijskoga mezheba, ciji je Džessas bio pripadnik.

Njegovo puno ime je: Ahmed ibn Ali er-Razi ebu Bekr el-Džessas. U stvari, El-Džessas mu je nadimak, ali je po njemu poznatiji nego po vlastitom imenu. Roden je 305/917. godine, prema jednima u Bagdadu , a prema drugima u Rejju. Temeljitije analize njegove biografije ukazuju da je roden u Rejju, te da se u Bagdad preselio kada je imao dvadeset godina, odnosno 325. hidžretske godine. Naime, stanovnik Rejja naziva se Razi, što je nadimak nekoliko islamskih ucenjaka, kao i samoga Džessasa. Pored toga, u nekoliko njegovih biografija navodi se da je u Bagdad došao 325. godine. Istakao se u više naucnih disciplina i autor je brojnih djela. Bio je izuzetno skroman, pobožan i principijelan. Dva puta mu je nudeno da se prihvati sudstva, ali to nije prihvatio - bojeci se pritisaka onih koji su bili na visokim položajima – iako je i tada bilo ucenjaka koji bi jedva docekali da im se ponudi takav položaj.

Naime, abasijski halifa Muti' (946-974) tražio je najucenijeg i najsposobnijeg islamskog pravnika da preuzme upravljanje sudstvom na nivou države, pa su mu ucenjaci predložili Džessasa. Znajuci kakvo je stanje u tadašnjoj državi, Džessas je to oba puta odbio, dajuci tako i ostalim islamskim ucenjacima primjer kako se Allahovi propisi ne smiju podvrgavati i potcinjavati interesima grupe ljudi, organizacije, pa ni države. Naprotiv, principi islama treba da budu iznad svega ostalog i bilo koji ucenjak, a pogotovu kadija (šerijatski pravnik), mora biti neovisan ako hoce da sudi po Allahovim zakonima. U tome mu je sigurno dobar primjer bio i njegov ucitelj i šejh Ebul-Hasan El-Kerhi, koji je, takoder, slicnu ponudu odbio i zahtijevao od svojih ucenika da takvo šta ne prihvataju. Interesantno je da su ga u toj odluci podržali iskreni islamski ucenjaci, koji su bili svjesni stanja u tadašnjem društvu.

Cetvrto stoljece po hidžri karakteristicno je po slabljenju abasijskoga hilafeta, pojavi nereda i raznih vrsta potresa, te otcjepljenju pojedinih dijelova hilafeta. Stanje se pogoršalo do te mjere da je centralna vlast imala utjecaja samo nad Bagdadom i njegovom okolinom, dok su svi ostali dijelovi hilafeta samo formalno priznavali halifu, a u stvari su djelovali potpuno samostalno. U to vrijeme prisutne su bile i razmirice i sukobi na nacionalnoj ili mezhebskoj osnovi, što je dodatno destabiliziralo društvo. Kada se to sve uzme u obzir, postaje još jasnije zašto Džessas nije prihvatio visoku funkciju koja mu je bila nudena.Dio života proveo je u Ehvazu i Nisapuru, ali je, uglavnom, živio u prijestonici hilafeta, Bagdadu, gdje je i umro, 370/980. godine.

Džessas kao ucenjak

Iako su politicke i društvene prilike bile tako teške, ipak je cetvrto stoljece po Hidžri poznato po pravom procvatu, uoblicenju i konacnom formiranju svih islamskih naucnih disciplina. To stoljece dalo je veliki broj strucnjaka u svim islamskim znanostima, što je, svakako, pomoglo i u obrazovanju i formiranju Džessasa kao ucenjaka koji se istakao u više naucnih disciplina. On se obrazovao pred najistaknutim ucenjacima toga vremena, kao što su:

· Ebul-Hasan el-Kerhi, koji je svojevremeno bio najistaknutiji hanefijski pravnik – on mu je bio glavni šejh i ucitelj i od njega je najviše naucio,

· Ebu Sehl ez-Zudžadži, koji se posebno istakao u disciplinama arapskoga jezika,

· Ebu Umer Gulam Sa'leb, koji je bio strucnjak u hadiskim disciplinama,

· Ebul-Kasim Sulejman ibn Ahmed et-Taberani – cuveni muhaddis i autor dobro poznatih hadiskih zbirki,

· Ebul-Abbas el-Esamm en-Nejsaburi – istaknuti ucenjak u hadiskim disciplinama,

· Abdul-Baki ibn Kani' el-Kadi - istakao se u više disciplina, narocito u hadisu,

· Da'ledže ibn Ahmed - istakao se u više disciplina, narocito u fikhu i hadisu,

· Abdullah ibn Džafer ibn Ahmed ibn Faris – narocito se istakao u disciplinama arapskoga jezika,

· Ebu Ali el-Farisi – cuveni ucenjak u disciplinama arapskoga jezika,

· Muhammed ibn Abdullah el-Hakim en-Nejsaburi – cuveni historicar i muhaddis, autor cuvenoga Mustedreka, i drugi.

Brzo je napredovao u izucavanju razlicitih naucnih disciplina, tako da se za njega kao ucenjaka culo još dok je bio veoma mlad. Istakao se u svim tradicionalnim islamskim znanostima: akaidu, hadisu, arapskom jeziku, a posebno fikhu i tefsiru. U skoro svim Džessasovim biografijama istice se podatak da je, u svoje vrijeme, bio najuceniji hanefijski pravnik i najveci autoritet u hanefijskome fikhu. cuveni Hatib el-Bagdadi kao njegove osnovne karakteristike navodi: '...prvak u hanefijskome fikhu u svoje vrijeme, bio je cuven po skromnosti i pobožnosti.' Zbog ucenosti, mnogi su dolazili do njega u Bagdad, kako bi neko vrijeme proveli sa njim i stekli odredeno znanje, pogotovu iz oblasti hanefijskoga fikha. Mnogi za njega tvrde da je bio mudžtehid, tj. ta je mogao samostalno izvlaciti šerijatske propise iz kur'anskog i hadiskog teksta, a samo pojedini izuzeci mu ne priznaju taj nivo.

Njegovi biografi navode poprilicno dug spisak istaknutih ucenika koji su ucili pred njim, kao šejhom i uciteljem. Od njih zavreduju da se posebno spomenu:

· Muhammed ibn Jahja ibn Mehdi el-Džurdžani – cuveni pravnik hanefijskoga mezheba,
· Ebu Bekr Ahmed ibn Musa el-Huvarizmi – istakao se u tefsiru, hadisu i historiji,
· Ahmed ibn Muhammed ibn Umer – posebno se istakao u hadisu,
· Ebu Dža'fer Muhammed ibn Ahmed en-Nesefi – istaknuti strucnjak u fikhu i kadija,
· Muhammed ibn Ahmed ibn Ahmed ez-Za'ferani – posebno se istakao u fikhu,
· Muhammed ibn Ahmed ibnut-Tajjib el-Kemari - posebno se istakao u fikhu, i mnogi drugi.

Džessas je autor brojnih djela, od kojih su najpoznatija:

· Ahkamul-Kur'an – njegov tefsir,
· Kitabu usulil-fikh – djelo iz oblasti osnova šerijatskoga prava,
· Šerhu muhtesaril-Kerhi - komentar djela njegovoga šejha u oblasti hanefijskoga fikha,
· Šerhu muhtesarit-Tahavi – komentar Tahavijevog fikhskog djela,
· Šerhul-džami'il-kebir - komentar Šejbanijevog fikhskog djela,
· Šerhul-džami'is-sagir – komentar drugog Šejbanijevog fikhskog djela,
· Muhtesaru ihtilafil-fukaha' – siže Tahavijevog fikhskog djela,
· Šerhul-esmail-husna,
· Dževabat - odgovori na pitanja koja su mu upucivana, itd.

Iz naziva vidi se da je dosta djela napisano u obliku komentara na ranije napisana djela iz oblasti hanefijskoga fikha. Medutim, treba istaci da to ukazuje na Džessasovu izuzetnu strucnost u fikhu, jer se pisati komentare postojecih djela mogu usuditi samo oni koji izuzetno dobro poznaju tematiku i ono što je autor htio da kaže. Kroz komentare on je obradio skoro sva glavna djela hanefijskoga mezheba, od vremena Ebu Hanife pa do svog vremena. S dozvolom svoga šejha Kerhija, Džessas je otputovao u Nisapur, kako bi jedno vrijeme ucio od svoga drugog ucitelja Hakima Nejsaburija. Dok je boravio u Nisapuru, šejh Kerhi je umro, 340. hidžretske godine, pa se Džessas vratio 344. godine u Bagdad, kako bi preuzeo katedru i ulogu koju je imao Kerhi. Sama cinjenica da to mjesto nije moglo biti dodijeljeno nekom drugom, govori o njegovoj ucenosti i poštivanju od strane ostalih islamskih ucenjaka.

Džessasov tefsir

Naziv njegovoga tefsira Ahkamul-Kur'an (Kur'anski propisi) ukazuje na to da je u tefsiru posebna pažnja obracena na ajete sa fikhskom tematikom, odnosno na ajete iz kojih se mogu izvuci šerijatski propisi. Takva vrsta tefsira zove se fikhski tefsir, ili tumacenje ajeta koji u sebi sadrže propise (tefsiru ajatil-ahkam). Sva cetiri mezheba imaju svoje fikhske tefsire, odnosno, iz svih mezheba pojavili su se odredeni ucenjaci, koji su te ajete tumacili shodno stavovima doticnoga mezheba. Doduše, ima i tefsira koji su nezavisni u odnosu na mezhebe, pa mufessiri, u takvim slucajevima, tumace ajete koji u sebi sadrže propise onako kako smatraju da je najispravnije, bez obzira na to sa kojim ce se to mezhebom slagati.

Pošto je Džessas bio hanefijskoga mezheba i pošto zastupa stavove tog mezheba, njegov tefsir spada u fikhske tefsire hanefijskoga mezheba. Smatra se jednim od najvažnijih fikhskih tefsira, pogotovo za sljedbenike hanefijskoga mezheba, jer ga on, kroz ovo djelo, brani i populariše. On tumaci skoro sve kur'anske sure, shodno njihovom redoslijedu, ali obuhvata samo ajete koji su u vezi sa fikhskim propisima. U vecini slucajeva ajete tumaci kroz poglavlja, tako što iz samih ajeta izvuce temu i po njoj nazove poglavlje u kojem tumaci doticne ajete. Vrlo rijetko se desi da u okviru jednoga poglavlja obradi više ajeta, a daleko cešce se u jednom poglavlju obradi samo jedan ajet, ili jedan ajet protumaci u nekoliko poglavlja, shodno velicini i tematici samoga ajeta. Medutim, on ne navodi samo propise koji se direktno mogu izvuci iz ajeta koje tumaci, nego se upušta u fikhske rasprave, navodeci opširno dokaze pojedinih ucenjaka. Zato dolazi u situaciju da, u nekim slucajevima, navodi i propise koji samo indirektno, izdaleka imaju vezu sa doticnim ajetima, ili nemaju skoro nikakve veze sa njima. Tako npr. prilikom tumacenja rijeci Uzvišenog: 'A one koji vjeruju i dobra djela cine obraduj džennetskim bašcama kroz koje ce rijeke teci...' on, izmedu ostalog, navodi i pitanje kada neko kaže da ce osloboditi roba koji ga obraduje viješcu o rodenju djeteta, pa ga njih više obavijesti o tome. Upravo zato njegov tefsir je poprilicno opširan i do sada je štampan u tri toma. Zbog toga što opširno navodi stavove raznih mezheba i odgovara na njih, neki ucenjaci mu prigovaraju da to djelo više lici na neko fikhsko djelo, nego na tefsir.

Ono što mnogi ucenjaci prigovaraju Džessasu jeste da je on, iako navodi i stavove drugih mezheba, ocito pristrasan svome mezhebu, pokušavajuci uvijek da dokaže da je mišljenje hanefijskoga mezheba najispravnije. Tako npr. dr.Zehebi, ukazujuci na to, kaže: 'Autor je – Allah mu se smilovao i oprostio mu – jako pristrasan hanefijskome mezhebu, zbog cega u svome tefsiru nategnuto tumaci neke ajete – kako bi išli u prilog njegovome mezhebu, ili kako barem ne bi mogli služiti kao dokaz ucenjacima drugih mezheba. Onaj ko se služi tim tefsirom osjeca duh pristrasnosti hanefijskome mezhebu na mnogim mjestima. (...) Tako npr. kada tumaci drugi ajet sure En-Nisa': 'I sirocadi imanja njihova urucite, hrdavo za dobro ne podmecite...', te šesti ajet iste sure: 'I provjeravajte sirocad dok ne stasaju za brak; pa ako ocijenite da su zreli, urucite im imetke njihove...', ocito je da iz ta dva ajeta pokušava izvuci dokaz za mezheb Ebu Hanife, po kojem je dužnost predati sirocetu njegov imetak kada napuni dvadeset i pet godina, makar se kod njega i ne osjetila zrelost.' Pored toga, on u slucaju nekih pitanja, braneci vlastiti mezheb, zna negativno govoriti o ucenjacima drugih mezheba, pogotovu o Šafiji.

Iz tumacenja pojedinih ajeta takoder se može zakljuciti da je donekle bio pod utjecajem akaidske škole mu'tezilija. Tako npr. pri tumacenju ajeta o sihru, on govori da je sihr opcinjavanje, nagovor šejtana i ogovoranje – a ne stvarnost sama po sebi (hakika) – te porice vjerodostojnost hadisa koji navodi Buhari a u kojem stoji da je sihr bio napravljen i samome Poslaniku, s.a.v.s. Pored toga, tumaceci 103. ajet sure El-En'am, on ga povezuje sa 22. i 23. ajetom sure El-Kijame, zakljucujuci da nece biti moguce videnje Allaha ni na drugome svijetu, što je dobro poznat stav mu'tezilija. Zbog tih karakteristika, neki su Džessasa ubrojali u mu'tezile. Medutim, ako se to pitanje temeljito promotri, onda se dode do zakljucka da za to nema osnova. Nakon takve analize, može se doci do zakljucka da je on, samo u vezi s pitanjem videnja Allaha na ahiretu, bio pod utjecajem mu'tezilija, a da u svemu ostalom ostaje zaslužan i istaknuti ehlisunnetski ucenjak. U više slucajeva, u mnogim svojim djelima, on je sasvim jasno zastupao stavove ehli-sunneta a kontrirao mišljenjima mu'tezilija.

Na samome pocetku svoga tefsira Džessas ukazuje na to da je vec prije napisao uvod u tefsir, u kojem je dao osnovne naznake iz oblasti akaida i osnovna pravila na osnovu kojih se izvlace šerijatski propisi iz ajeta i hadisa, te da se to sve mora dobro poznavati ako se želi tumaciti Kur'an, odnosno izvlaciti iz njega šerijatske propise. Time on aludira na svoje djelo Kitabu usulil-fikh, koje je, ipak, ostalo zasebno djelo i nije štampano zajedno sa njegovim tefsirom. Zatim, nakon dove upucene Allahu za uputu u toku pisanja toga djela, on pocinje sa tumacenjem Bismille. Odmah na pocetku on ukazuje na šta ce usmjeriti svoju pažnju prilikom njenoga tumacenja:

1. Neizreceno znacenje Fatihe, koje se podrazumijeva,
2. Da li je Bismilla na pocetku Kur'ana njen sastavni dio?
3. Da li je ona sastavni dio Fatihe?
4. Da li je sastavni dio ostalih sura na cijim pocecima se nalazi?
5. Da li je ona sama kompletan ajet?
6. O njenom ucenju u namazu.
7. O njenom ponavljanju na pocetku svake sure u namazu,
8. O njenom ucenju naglas, i
9. O njenim brojnim znacenjima i koristima.

I iz navedenog se vidi da je on opširno i temeljito prilazio tumacenju svakoga ajeta. Iako stoje primjedbe koje su mu upucivali odredeni islamski ucenjaci, ipak je njegov tefsir izuzetno vrijedan i nezaobilazan kada su u pitanju fikhski tefsiri. To se može vidjeti i iz toga što mu to priznanje odaju i oni koji su pripadnici drugih mezheba i koji mu upucuju odredene kritike. Za njega se, takoder, može reci da je jedan od prvih mufessira koji je pisao na naucno utemeljen i precizan nacin, shodno pravilima usuli-fikha, koje je sam iznio u uvodu u svoj tefsir, odnosno u djelu Kitabu usulil-fikh. Iz samih navoda u tefsiru i ukazivanja na svoja druga, vec napisana djela, može se zakljuciti da je tefsir Ahkamul-Kur'an njegovo zadnje ili jedno od njegovih zadnjih djela.

Poznato je da u surama El-Bekare i En-Nisa' postoji najviše ajeta koji govore o fikhskim propisima, pa zato i u njegovome tefsiru tumacenje tih sura zauzima dosta mjesta. Tako on, u prvom tomu svoga tefsira, tumaci samo sure El-Fatiha i El-Bekare. U drugom tomu on tumaci sure Alu Imran, En-Nisa' i El-Maide, a u trecem tomu tumaci sve ostale sure za koje je smatrao da se iz njih mogu izvuci šerijatski propisi. Što se tice najkracih sura, odnosno sura u posljednjem, tridesetom, džuzu Kur'ana, on tumaci slijedece sure: El-Inšikak, El-A'la, El-Beled, Ed-Duha, El-Inširah, El-Kadr, El-Bejjine, El-Ma'un, El-Kevser, El-Kafirun, En-Nasr, Tebbet i El-Felek. Interesantno je primijetiti da ne tumaci suru En-Nas, iako je ona bliska po znacenju suri El-Felek i iako se njih dvije zajedno navode u hadisima kao mu'avvizetani, tj. sure koje se uce kao zaštita od šejtana, sihra i svake vrste zla.