zivjeti bez "centrifuge"

Svi oni koji su prije agresije živjeli u Sarajevu, a koje nije mimoišla velika navijacka euforija koja je, pored Sarajeva, zahvatila i sve dijelove bivše držve, sigurno se sjecaju dogadaja koji se dugo prepricavao medu sarajevskom navijackom rajom. Desio se usred Beograda kada je jedan sarajevski "manijak", navijac “Željeznicara”, došao u sukob sa velikom grupom "grobara", navijaca “Partizana”, u kojem su, što je posebno interesantno, deblji kraj izvukli "grobari".

Ko je, ustvari, bio covjek što je imao hrabrosti da se sam suprotstavi razularenoj hordi huligana, malo je ko znao, a i oni koji su ga znali, teško da bi ga danas prepoznali.

Sam protiv "grobara"

"Tada sam bio u Beogradu sa navijacima “Sarajeva”, iako sam bio navijac “Želje”, jer nekada sam na gostovanja išao i sa "Hordama zla", kaže Zemir Prolaz - Zema.

"Bilo nas je sedmorica u grupi i naišli smo na jednu vecu grupu "grobara", koji su odmah u nama vidjeli žrtve na kojima ce pokazati svoju snagu i iskaliti nekontrolisani bijes. Medutim, nije došlo do sukoba jer su oni vjerovatno, osjetili da ih nema dovoljan broj pa su otišli po pojacanje i vratili se sa grupom od oko stotinu pijanih i nadrogiranih huligana željnih tuce. Shvatio sam da nije bilo smisla bježati i odmah nasrnuo na prve koji su mi bili nadohvat ruke, misleci da ce i ostala šesterica uciniti isto. Medutim, prevario sam se, našao sam se sam usred te gomile i uspio par njih oboriti, sve dok me neko od njih nije udario kamenom u glavu. Tada mi je jedina misao bila da ne smijem pasti na zemlju, jer da sam pao vjerovatno ne bih izvukao živu glavu. Nekako sam se iskobeljao i zatražio od onih koji su bili sa mnom bilo šta, kamen, palicu, i jedan od njih mi je dobacio cakiju. "Grobari" ohrabreni svojim brojem, nisu mislili da sam spreman da je upotrijebim, ali kada sam nanio povrede trojici od njih, svi su se pokolebali i povukli, tako da sam mogao otici u ambulantu da mi previju glavu. Kasnije su u tu istu ambulantu doveli i jednog od onih koje sam ranio, a "grobari", kada su se konsolidovali, pokušali su da provale u ambulantu, ali ih je sprijecila milicija."

"Nije to moj svijet"

Zemir Prolaz je bio reprezentativac ex-Jugoslavije u hokeju na ledu, cime se bavio aktivno osam godina, i bio je jedan od najboljih u svojoj generaciji. Namjeravao se profesionalno baviti tim sportom, medutim, njegov život je krenuo potpuno drugim tokom. Zbog loše situacije u Hokejaškom klubu "Bosna" i hokejaškom savezu uopce, napustio je hokej i ušao u društvo koje ce biti jezgro za formiranje poznate navijacke grupe "Manijaci" i postao jedan od voda i najvatrenijih clanova. Život mu je bio ispunjen navijanjem, stalnim dokazivanjem, tucama, sve do dogadaja koji ce u potpunosti promijeniti živote vecine ljudi na ovim prostorima.

"S obzirom da sam se kretao po utakmicama širom bivše države, veoma rano sam osjetio da se nešto sprema, uostalom, stadioni su tada bili prva mjesta na kojima se pocela manifestirati nacionalna netrpeljivost, naravno, zna se sa cije strane i prema kome. Vec tada sam znao da nas mrze i zbog cega. Znajuci to, nekolicina nas iz Staroga Grada, gdje sam živio, pokušali smo se, cak i prije “Zelenih beretki” i “Patriotske lige”, na neki nacin organizirati i pripremati za odbranu. Naravno, kasnije smo se prikljucili njima, a ja sam bio u jurišnom odredu koji je bio stacioniran u "Domu Ljiljana". Tokom agresije dva puta sam ranjavan, u nogu, a zatim i u stomak. Pred kraj rata razmišljao sam kao i vecina omladine u to vrijeme, kako se što prije "ispaliti" u “obecanu zemlju” negdje na Zapadu. Na koncu, krenuo sam sa licnom kartom, trbuhom za kruhom, i došao prvo u Hrvatsku gdje sam proveo neko vrijeme, a zatim u Italiju i na kraju u Njemacku. U pocetku nije bilo sretnijeg covjeka od mene, radovao sam se jer sam preživio i napustio ratom poharanu Bosnu, dovoljno mi je zadovoljstvo bilo da samo gledam prepune izloge. Medutim, ubrzo je ta pocetna radost išcezla i shvatio sam da se nalazim u svijetu hladnom, željnom samo ovosvjetskih uživanja. Zaposlio sam se u jednoj fabrici, radio od jutra do mraka, bio sam željan vidjeti sunce, a mislio sam da na zapadu samo mene cekaju i sve ce mi u životu dati. Teško mi je bilo iako sam imao novca, bio sam depresivan, znao sam otici u park sam i plakati kao malo dijete. Shvatio sam, nije to moj svijet, nije to ono što sam tražio, ljudi su tako hladni i pohlepni, nikakvog duševnog zadovoljstva. Nema one topline doma, porodice kao u Bosni, kada te doceka nana sa pitom i kaže: "Bujrum sine", što, ustvari, dolazi od Islama, što cu ja tek kasnije shvatiti."

Negdje u to vrijeme u Njemacku je došla i Zemirova tadašnja djevojka, a sadašnja supruga. Živjeli su još neko vrijeme u Njemackoj, a potom se vratili u BiH, gdje su se i vjencali.

Ramazan je promijenio sve

"Život u braku, s obzirom na stanje u kojem sam se nalazio, bio je tegoban, stalne svade, nesuglasice, problemi kojima je jedini uzrok bio moj nacin života, kojemu je nedostajao Islam. Pokušao sam živjeti kao što žive stari sarajevski mangupi, koji misle da su sve u životu prošli i probali, i sada provode dane u birtiji, sa cašom u ruci i mezom na stolu, i nostalgicno se vracaju na beskonacne price o "podvizima" i belajima iz mladosti, i osjetio svu tegobnost i turobnost takvog života. Tada sam vec bio zreo da se upitam, zbog cega živim, šta mi je cilj u životu, a ako je život kakav je bio dosad, kako cu izdržati do kraja. Sve su to bila pitanja koja su mi se vrzmala po glavi, a nisam znao odgovor. Bio sam izrazito depresivan u to vrijeme, imao ružne snove, ali sam postao svjestan da lijek necu naci u alkoholu i drogi, znao sam se zatvoriti po nekoliko dana u kucu i razmišljati "360 na sat", gdje je istina, šta poslije smrti. Nekako u to vrijeme nastupio je ramazan, a pošto sam roden i odrastao u muslimanskoj porodici, Islam mi nije bio potpuno stran, a i hanuma je neko vrijeme, dok je boravila u Turskoj, išla u neku vrstu medrese. Zajedno smo odlucili da taj ramazan ispostimo i primijenimo što više Islama u našem životu. Ispocetka mi je išlo teško, posebno namaz, ruku i sedžda su za mene predstavljali ogroman napor, nervirale su me mnoge stvari, posebno što me supruga stalno ispravljala, jer je znala više od mene. Tek kasnije sam shvatio da je time šejtan želio da me odvrati od povratka Islamu. Vremenom su stvari postajale bolje, ali se onda iznenada ramazan završio, bili smo zaprepašteni, toliko nam je bilo žao što se ramazan završio da smo oboje plakali. Osjecali smo nekakvo duševno zadovoljstvo tokom tih mjesec dana, slagali se, jednostavno nije više bilo one trke za dunjalukom, one "centrifuge" u koju kad jednom udeš, ne znaš kako ceš izaci. Odlucili smo oboje nastaviti, i iz dana u dan, pocetne poteškoce su išcezavale i Islam je postajao naš život."

Navijanje, strast koja ne donosi nikakva dobra

S obzirom da je dobar dio svog dosadašnjeg života Zemir proveo na tribinama nogometnih stadiona, zanimljivo je cuti kako sada gleda na ponovno vracanje navijacke euforije medu omladinu.

"Vrijeme prije agresije u kojem se naglo povecala popularnost navijackih grupa, poklopilo se sa nacionalnim budenjem i širenjem nacionalizma, što vjerovatno nije bilo slucajno. Mi smo se vec tada medu navijacima podijelili. Znalo se gdje su na tribinama Srbi, cije su vode sad vojvode po Romaniji ili tjelohranitelji mafioza po Srbiji, Hrvati su se vecinom koncentrirali u manju grupu Željinih navijaca "Joint Union", a i mi smo, na neki nacin, osjecali gdje pripadamo. Navijali smo sa tekbirima, pjesmom "Željo, muslimanski tim, cijela Bosna ponosi se njim". Ne želim ovdje da tražim opravdanje za ono što smo radili, ali, ako je tada bilo ikakve koristi od toga, onda je to što smo bili svjesni koliko nas mrze i na šta su sve spremni. U suštini, to je velika strast koja covjeku ne može donijeti nikakva dobra. Mnoštvo ponese covjeka, pa je, da bi se pokazao pred ljudima, u stanju svašta uciniti. Hvala Allahu koji me izbavio iz toga, jer stvarno ne znam šta ce oni ljudi koji citav život provode po tribinama, viseci po gelenderima, trošeci grla i vrijeme, misleci da su nekakve vode koje ljudi slijede. Ustvari, to je jedino što ti ljudi imaju, jer da nema toga, oni bi bili totalni anonimusi, ali ovako, oni umišljaju da su neko i nešto. Navijanje je uvijek imalo više veze sa nadmetanjem u "snazi", ludosti, huliganstvu, nego sa samom igrom, fudbalom. Uostalom, ja sam bio vatreni navijac, a citav život trenirao hokej. Zgrozio sam se kada sam cuo da su navijaci iz Zenice psovali navijacima iz Sarajeva Markale i šehidsko groblje Kovaci. Na kraju bih želio da im porucim, i tom Džinetu i Javi da razmisle zbog cega žive i šta im je cilj. Neka shvate da je Islam istina i da nema boljeg puta od njega."