brak s nijjetom razvoda

Porodično pravo u islamu

Oficijelna ulema izdaje fetve po narudžbi i u skladu sa interesima vladajuće elite, a neoficijelna ulema, kojoj narod vjeruje, slijedi je i primjenjuje njene stavove, nastoji da, radi Allahova zadovoljstva, ne žaleći ni vremena, ni položaja, niti bilo kakvih ovosvjetskih privilegija, ispravlja fetve oficijelne uleme, štiti islam od svih trgovaca vjerom i objašnjava narodu pravu istinu kako ne bi živjeli u zabludi.

Uslovi za validnost bračnog ugovora (šurutus-sihha)
Da bi bračni ugovor bio validan i proizveo pravne posljedice moraju biti ispunjena dva uslova:
1. Da žena s kojom se sklapa brak bude šerijatski prikladna za sklapanje braka, tj. da u njenom slučaju ne postoji neki uzrok za zabranu sklapanja braka, svejedno bilo to privremenog ili stalnog karaktera.
2. Da se sklapanje bračnog ugovora verifikuje svjedočenjem.

Svjedočenje pri sklapanju bračnog ugovora
Samo međusobno zadovoljstvo supružnika da izborno i dragovoljno stupe u bračni život po islamu nije dovoljno za validnost braka. Da bi se napravila razlika između bluda i tajnog braka s jedne, i legalne bračne veze s druge strane, islam uslovljava, za validnost bračnog ugovora, i svjedočenje pri njegovu sklapanju.
Islam to uslovljava i zbog dužnosti i prava koja bračni ugovor proizvodi, jer se ona ne bi mogla potvrditi i ustanoviti ako bi se dozvolilo da se brak sklopi bez ugovora.
Islamski pravnici o pitanju prisustva svjedoka pri sklapanju bračnog ugovora nemaju jedinstven stav.

Prvi stav

Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici validnost bračnog ugovora uslovljavaju svjedočenjem pri njegovu sklapanju. Svoj stav oni temelje na sljedećim dokazima:
1. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Nema braka bez velije (staratelja) i dva pravedna svjedoka.»
2. Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Nužno je da se pri sklapanju braka nađe četvero: staratelj, muž i dva svjedoka.»
3. Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Prostitutke se udaju bez svjedoka.»
4. Zastupnici ovog stava opravdavaju ga i logičkim dokazom, tvrdeći da se bračni ugovor ne tiče samo njegovih ugovarača nego i posljedica koje će proistići iz njega, tj. djece. Zbog toga se njegovo sklapanje uvjetuje prisustvom svjedoka, da otac ne bi zanijekao dijete i na taj način poništio njegovo porijeklo.

Drugi stav

Malikijski pravnici, na čelu sa imamom Malikom, r.a., smatraju da prisustvo svjedoka pri sklapanju braka nije uvjet nego je uvjet samo obznanjivanje i razglašavanje braka.
Malikijski pravnici svoj stav temelje na sljedećim dokazima:
1. Uzvišeni Allah, dž.š., nije uslovio svjedočenje pri sklapanju bračnog ugovora kao što ga je uslovio pri kupoprodajnom ugovoru. Uzvišeni je rekao: «Uzmite svjedoke kada kupoprodajne ugovore zaključujete…» El-Bekare, 282.
2. Svi hadisi koji govore o svjedocima su slabi.
3. Poslanik, s.a.v.s., se Safijom, Hujjejovom kćerkom, oženio bez svjedoka.
4. Mnogi ashabi su se oženili bez svjedoka. Prenosi se da su se Ibn Omer, Hasan, Ibn Zubejr i dva Ibn Omerova sina: Salim i Hamza, oženili bez svjedoka.

Međutim, dokazi kojima malikijski pravnici dokazuju svoj stav nisu imuni na prigovor. Može im se replicirati na sljedeći način:
1. I pored toga što su dokazi koji uslovljavaju svjedočenje pri sklapanju braka slabi ipak su brojni. Na osnovu metodologije razumijevanja hadisa, brojnost verzija jedne predaja daje predmetnoj predaji snagu i diže je na veći stepen autentičnosti. Ako to pravilo primijenimo na ovaj slučaj, onda možemo reći da brojne verzije koje govore o svjedočenju pri sklapanju braku imaju integralno status hasen hadisa i pored toga što su u individualnom smislu slabe.
2. Raširenost neke prakse među muslimanima daje joj legalnost i snagu i pored toga što po autentičnosti ona nije toliko jaka. Većina ashaba, tabiina i muslimana u svakom vremenu i prostoru sklapali su brak uz prisustvo svjedoka. Prema tome, ono što navode malikijski pravnici da su neki ashabi sklapali brak bez svjedoka samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo. A ako bismo to i prihvatili kao vjerodostojno, to ne bi mogao biti dokaz kojim bi se moglo oponirati stavu većine ashaba, tabiina i većine muslimana u svakom vremenu i prostoru.
3. Ako je i tačno da se Poslanik, a.s., oženio Safijom bez svjedoka, to treba shvatiti kao njegovu specifičnost na osnovu koje nije dozvoljena analogija.

Vrijeme svjedočenje

Većina islamskih pravnika smatra da svjedočenje treba da bude pri samom činu sklapanja braka, tj. kada svjedoci čuju ponudu i prihvatanje. Brak sklopljen bez svjedoka bio bi smatran nepotpunim (fasid).
Malikijski pravnici smatraju da svjedočenje ne mora biti pri samom sklapanju braka. Oni dozvoljavaju da svjedočenje bude i pri sklapanju ili poslije sklapanja braka, ali prije bračnog odnosa. Ipak, vele da je mustehab da to bude pri sklapanju bračnog ugovora. Ako bi svjedočenje izostalo, pri sklapanju braka i poslije njega, a dođe do bračnog odnosa, takav brak, po malikijskim pravnicima, bio bi nepotpun (fasid), a bračni odnos bio bi smatran haramom i takav brak trebalo bi razvrgnuti.
Prema tome, malikijski pravnici uslovljavaju svjedočenje radi legalnosti bračnog odnosa a ne radi legalnosti bračnog ugovora, dok ga ostali pravnici uslovljavaju radi legalnosti bračnog ugovora.
Po malikijskim pravnicima, ako bi pri sklapanju bračnog ugovora prisustvovala dva svjedoka koji bi bili uslovljeni da taj brak ne obznanjuju, takav brak, po njima, ne bi bio validan. Ostali pravnici ne misle tako.

Uslovi koje moraju ispuniti oni koji svjedoče na vjenčanju
Islamski pravnici nemaju identičan stav o pitanju osobina koje moraju imati bračni svjedoci. Ukratko ćemo se osvrnuti na osnovne osobine koje moraju imati bračni svjedoci da bi njihovo svjedočenje bilo validno. Te osobine su:
1. Punoljetnost i prisebnost (el-bulug i el-'akl). To su dva uslova o kojima su islamski pravnici saglasni. Znači, bračni svjedoci ne mogu biti osobe koje nisu punoljetne, niti one koji nisu normalne, jer se uz takve svjedoke ne bi mogle realizovati osnovne intencije radi kojih se i traži prisustvo svjedoka. Uvažavanje takvih svjedoka ne bi bilo kompatibilno s ozbiljnosti takvog ugovora, niti bi njegovo zaključenje putem njih bilo uvjerljivo, niti bi njihovo prisustvo bilo dostojno takve vrste ugovora.

2. Brojnost i spol svjedoka. Ovdje ćemo se osvrnuti na dvoje:
a) Broj svjedoka pri sklapanju bračnog ugovora
Većina islamskih pravnika smatra da je nužno, pri zaključenju bračnog ugovora, da bude više od jednog svjedoka, tj. dva i više, jer uz prisustvo samo jednog svjedoka nije dozvoljeno sklopiti bračni ugovor.
Svoj stav temelje na hadisima u kojima se uslovljava da pri sklapanju braka, prisustvuju dva svjedoka, poput: «Nema braka bez staratelja i dva pravedna svjedoka», «Nema braka bez svjedoka.»

b) Spol svjedoka
O ovom pitanju islamski pravnici nemaju jedinstven stav. Šafijski, kao i malikijski i hanbelijski pravnici, po oficijelnom mišljenju svojih mezheba smatraju da svjedoci pri zaključenju bračnog ugovora moraju biti muškarci i da nije dozvoljeno sklopiti brak uz svjedočenje dvije žene i jednog muškarca, dok smatraju da se takvim svjedočenjem mogu sklapati kupoprodajni ugovori.
Svoj stav obrazlažu time što bračni ugovor proizvodi opasnije posljedice od drugih ugovora i što je on rjeđi, pa se zbog toga ne može poistovjetiti s ostalim ugovorima koji uzrokuju bezopasnije posljedice i koji su rjeđi.
Svoj stav potvrđuju i Zuhrijevom izjavom: «Sunnetom je potvrđeno da se svjedočenje žena u fiksnim kaznama (hududima), te pri zaključenju i razvodu braka ne prihvata.»
Henefijski pravnici i Ahmed u jednoj predaji smatraju da brak može biti sklopljen svjedočenjem dvije žene i jednog muškarca analogno kupoprodajnim ugovorima koje je dozvoljeno zaključiti uz takve svjedoke.
Svoj stav obrazlažu time što je žena pravno sposobna da prenese i elaborira svjedočenje. Njeno svjedočenje se ne prihvata u fiksnim kaznama zbog toga što se takve kazne ne izvršavaju u slučaju postojanja i najmanjih nedoumica i sumnji. Svjedočenje žena u fiksnim kaznama involvira u sebi određene sumnje i nedoumice i zbog toga se ne prihvata.
Znači, većina islamskih pravnika sljedeći ajet: «…i navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke, ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti….» El-Bekare, 282., ograničavaju samo na kupoprodajne ugovore i ugovore koji su im slični, a svjedočenje prilikom sklapanja braka i razvoda, kao i u fiksnim kaznama i odmazdi prihvataju samo od muškaraca.
Hanefijski pravnici svjedočenje žena ne prihvataju samo u fiksnim kaznama i odmazdi, dok ga sa svjedočenjem muškaraca prihvataju u svim ostalim slučajevima.

3. Vjera
Islamski pravnici saglasni su da svjedoci moraju biti islamske vjeroispovijesti, ako se brak sklapa između muslimana i muslimanke, jer bračni ugovor u islamu ima i vjersku dimenziju pa se zbog toga uslovljava da njegovo zaključenje potvrde svjedoci koji su iste vjere koju slijede budući supružnici.
Međutim, u slučaju kada se brak sklapa između muslimana i kršćanke ili židovke, islamski pravnici nemaju jedinstven stav da li i u tom slučaju svjedoci treba da budu muslimani.
Šafijski i hanbelijski pravnici, te hanefijski Muhammed b. Hasan i Zufer, smatraju da i pri sklapanju takvog braka svjedoci moraju biti muslimani.
Svoj stav temelje na sljedećim dokazima:
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Nema braka bez velije i dva pobožna i moralna svjedoka» Zbog toga što je svjedočenje vrsta tutorstva, jer nije dozvoljeno da nemusliman ima tutorstvo nad muslimanom.
Ebu Hanife i Ebu Jusuf smatraju da je dozvoljeno da pri sklapanju takvog braka jedan od svjedoka bude i nemusliman. On će se u tom slučaju smatrati svjedokom nemuslimanke a ne muslimana. Smatramo da je drugo mišljenje prihvatljivije.

4. Pobožnost i moralnost (el-'adale)
Pod ovom osobinom misli se da onaj ko se uzima za bračnog svjedoka ne bude čovjek koji javno čini grijehe i nemoral, tj. da je poznat kao pošten i moralan.
Islamski učenjaci u vezi s ovom osobinom zastupaju sljedeće stavove:
Šafijski pravnici i Ahmed, u jednoj predaji, smatraju da brak ne može biti zaključen uz svjedočenje svjedoka koji su veliki grešnici.
Svoj stav potkrepljuju sljedećim dokazima:
- Hadisom u kojem se kaže da nema braka bez dozvole staratelja i dva moralna i pobožna svjedoka.
- Svjedočenje se traži i obavezno je pri negiranju braka i ostalih ugovora, a svjedočenje javnog grešnika i razvratnika ne može biti prihvaćeno po mišljenju većine pravnika. Čak kada bi dva razvratnika došla na sud da potvrde zaključenje nekog bračnog ugovora, njihovo svjedočenje ne bi bilo prihvaćeno po mišljenju većine učenjaka, pa kako onda da bude prihvaćeno pri sklapanju braka?!
Ebu Hanife i Ahmed, u jednoj predaji, smatraju da pobožnost i moralnost nisu uslov za validnost bračnih svjedoka.
Prema tome, dozvoljeno je da bračni svjedoci budu ljudi koji nisu pobožni i moralni. Svoj stav temelje na sljedećim pravnim zaključcima:
- Grešnik je odgovoran za sebe i zbog toga je dozvoljeno da se sam oženi i da njegova priznanja u vezi s ubistvom, dugom, itd. budu prihvaćena.
- Onaj ko može da upravlja svojim postupcima pravno je sposoban i dostojan da bude svjedok i pri sklapanju braka.
- Grešniku je dozvoljeno da obnaša javne funkcije pa čak i da bude lider islamske države. Što znači da mu je dozvoljeno obnašati i manje odgovorne funkcije i dužnosti.
S obzirom da je spomenuto svojstvo uslovljeno na osnovu običaja i vremena u kom su živjeli oni koji su ga uslovili, a što se danas uveliko promijenilo, onda bi trebalo i propis koji je na osnovu njih donesen uskladiti s novim običajima i prilikama.
Zbog toga smatramo da u današnje vrijeme i u našim prilikama treba na prvom mjestu tražiti svjedoke koji su potpuno moralni i pobožni, a ako ih je nemoguće ili teško naći onda treba preferirati svjedoke koji su bliži moralu i pobožnosti i ne dozvoliti da se zbog nedostatka tog svojstva odgodi sklapanje braka, posebno kada se ima na umu da neki pravnici uopće ne uslovljavaju prisustvo svjedoka nego se zadovoljavaju samo javnim objelodanjivanjem braka.
U svakom slučaju, dovoljni su prividna moralnost i pobožnost, jer je bogobojaznost ono za što će se suditi na onom svijetu, pa se zbog toga na osnovu nje ne mogu donositi pravne norme i propisi.

5. Vid i sluh
Neki hanefijski i šafijski pravnici smatraju da brak ne može biti sklopljen uz svjedočenje slijepca, jer on, navodno, ne može razlikovati onog ko nudi brak i onog ko ga prihvata.
Dok većina pravnika smatra da svjedočenje slijepih treba prihvatiti ako su u mogućnosti da raspoznaju glasove onih koji sklapaju brak.
Većina islamskih pravnika smatra da brak ne može biti sklopljen uz svjedoke koji su gluhi, jer se putem njih ne realizuju osnovne intencije radi kojih se traži bračno svjedočenje. Neki pravnici to, pak, ne uslovljavaju.
Na osnovu mišljenja većine učenjaka brak ne može biti sklopljen na osnovu svjedočenja pijane osobe koja ne razumije ono što čuje niti se može sjetiti toga nakon što se otrijezni.
Također, svjedok ne može biti ni onaj koji ne razumije jezik na kom se sklapa brak. To je oficijelno mišljenje hanefijske pravne škole.
Hanefijski pravnici su donijeli dva pravila koja definiraju ko sve može biti bračni svjedok. Prvo je da svako ko sebi može biti staratelj (velijj) pri sklapanju braka može biti i svjedok. A od Ebi Jusufa se prenosi drugo pravilo da se svakome na osnovu čijeg svjedočenja može biti donesena neka presuda, dozvoljava da bude bračni svjedok, a na osnovu čijeg svjedočenja se to ne može, to se ne dozvoljava.

Svjedočenje srodnika po uzlaznoj i silaznoj liniji
Hanefijski i neki hanbelijski pravnici dozvoljavaju da svjedoci po uzlaznoj i silaznoj rodbinskoj liniji onih koji sklapaju brak budu bračni svjedoci. Muškarcu je dozvoljeno da mu bračni svjedoci budu njegova dva sina, ali ne sinovi žene s kojom sklapa brak. Također je i ženi dozvoljeno da joj bračni svjedoci budu njena dva sina, ali ne sinovi muškarca s kojim sklapa brak. Čak se, na osnovu nekih mišljenja, muškarcu dozvoljava da mu svjedoci budu dva njegova sina ili sinovi žene s kojom sklapa brak.
Prema generalnim pravilima koja regulišu instituciju svjedočenja u hanefijskoj pravnoj školi, svjedočenje srodnika po uzlaznoj i silaznoj rodbinskpj liniji ne bi bilo validno. Međutim, cilj svjedočenja pri sklapanju braka nije potvrđivanje i ustanovljavanje braka u slučaju njegova negiranja i nastanka nekih bračnih nesuglasica. Ono, po njima, ima za cilj da brak izvede iz tajnosti u javnost i da ukaže na njegovu važnost kako bi se brak što bolje čuvao i vodila briga o njemu.
Zbog svega toga, dozvoljeno je da bračni svjedoci budu i oni od kojih se pri negiranju ostalih ugovora ne prima svjedočenje, poput grešnika i slijepca. Kao što je i dozvoljeno da bračni svjedoci budu srodnici po uzlaznoj i silaznoj liniji.
U slučaju da supružnici zaniječu brak ili neku obavezu koja proistekne iz njega, svjedočenje sina u korist njegova oca ili majke ne bi bilo prihvaćeno, dok bi bilo prihvaćeno ako bi svjedočio protiv svoga oca ili majke.
Svjedočenje srodnika po uzlaznoj ili silaznoj rodbinskoj liniji pri utvrđivanju braka ne može biti prihvaćeno zbog mogućnosti postojanja naklonosti i pristrasnosti, tj. sukoba interesa. Ali, već je istaknuto, da cilj svjedočenja pri sklapanju braka, po hanefijskim pravnicima, nije utvrđivanje i ustanovljavanje braka i zbog toga takvo svjedočenje oni prihvataju.
Mišljenje koje preovladava među hanbelijskim pravnicima je da brak ne može biti sklopljen u slučaju da su svjedoci srodnici po uzlaznoj ili silaznoj liniji zbog postojanja osnovane sumnje da može doći do sukoba interesa.
Šafijski pravnici smatraju da muškarac može sklopiti brak ako su svjedoci dva njegova sina i sin žene s kojom sklapa brak. Po drugom mišljenju, muškarac može sklopiti brak uz svjedočenje dva sina žene s kojom sklapa brak ali ne i svjedočenje njegova sina, jer muškarac treba da utvrdi brak a ne žena.