POSJETITE KURAN.BA
 
 

čuvajmo se jakih riječi!

Muharem Stulanovic | Novi Horizonti br/str. 70

Ko zamagljuje Istinu a ko je iskreno slijedi?
El-Islamu ja'lu ve la ju'la a'lejhi
(Islam nadvisuje sve a njega ništa)

Najčešća vijest u posljednje vrijeme bila je vijest o kršćanskom vođi u liku prošlog i novog pape. Mediji iz kršćanskih zemalja i našeg okruženja tako su nametnuli vijesti i događanja u vezi sa smrću starog pape i izbora novog da je to proglašeno planetarnim događajem koji su koristile nebrojene medijske kuće i novinari.

Islamski informativni list „Preporod“ navodi:
„Iako se u nekim izvještajima govori kako su muslimani u džamiji u Rimu dva puta, u vrijeme džume, upućivali svoje molitve za spas bolesnog pape, a također u nekim gradovima učestvovali u zajedničkim molitvama, iz islamskog svijeta nema nekih osobitih reagiranja, ni izraza sućuti, izuzme li se politički aspekt, odnosno dolazak na sahranu brojnih predsjednika i premijera iz tih zemalja na sahranu pape, dok prisustvo vodećih muslimanskih vjerskih lidera, baš kao ni pravoslavnih, nije zabilježeno.“

Sasvim je razumljivo što vjerski autoriteti iz islamskog svijeta nisu nimalo impresionirani papom. Oni znaju da je Vatikan oduvijek imao više lica koja ne pokazuje javnosti. Pravo vatikansko lice javnost ne vidi, ono je skriveno u utrobi tajnih vatikanskih misija širom svijeta.
Jednu od tih misija, koja se tiče nas muslimana na ovim prostorima, razotkriva „Preporod“ pa navodi:
„Tajnica Mesićevog ureda priznala postojanje tajnog dokumenta koji je Mesić potpisao sa Vatikanom i u kome se Hrvatskoj nudi neograničena novčana pomoć za ekonomsko preuzimanje BiH Federacije. Novčana pomoć je namijenjena i jačanju Katoličke crkve te budućim akcijama poput Međugorja. Ugovor najavljuje proglašavanje još jednog mogućeg kardinala sa područja Federacije. Papin osobni izaslanik, slovački kardinal Jozef Tomko i papinski nuncij u Hrvatskoj monsinjor Giulio Einaudi su izjavili da su to stvari koje se tiču Svete Stolice i Hrvatske džave ali ne i građana Federacije.“

Dakle, pored tog zakrabuljenog lica koje se ne otkriva, osim ako nekako procuri istinita slika u javnosti, jedno vatikansko lice svi znaju i ono je javno i dostupno kamerama i medijima, jer ta uloga za obmanu javnosti pripada upravo papi, koji, sa vatikanskih prozora, upućuje poruke mira, ljubavi i prosperiteta svim ljudima, bez obzira šta se kuhalo u njihovoj kuhinji.
To, ipak, ne može zavarati svjesnog muslimana jer on zna da je ono što se često javno odašilje u javnost suprotno onome što se misli ili sprema.

Međutim, vjerski lideri muslimana koji su u okruženju kršćanskog svijeta i pod neposrednim utjecajem kršćanskih medija, oni koji se ustvari osjećaju ugroženim, čiji biološki opstanak dolazi u pitanje na svaki mig iz Vatikana ili oko Vatikana, oni su se izdigli iznad kurtoaznih pa i vjerskih okvira odašiljući žalopojke, povodom smrti jednog pape i čestitke povodom izbora novog, u takvoj formi kao da se radi o njihovim ličnim i najvoljenijim predvodnicima; ustvari, možda čak ne bi ni o svojim predvodnicima iz islamskih zemalja govorili s takvim poštovanjem i takvim pijetetom.
Utrkuju se busati, kazati i istaći kako su se više puta susretali sa papom. I to smatraju tako značajnim, tako prestižnim, da to navode kao nešto s čime se treba ponositi, hvaliti i što ima magičnu vrijednost u sabiranju nekih samo njima znanih poena.
Pa, čak, ističu kako je poglavar Rimokatoličke crkve u osobi Karola Jozefa Vojtile bio čovjek koji je vjerovao u Boga.
Drugi naš vjerski lider iz dijaspore navodi da je papa: „...divan primjer ne samo vjernicima već i cjelokupnome čovječanstvu...“
Nikada nisam čuo izjavu koja je teža i pogubnija po islamski akaid, vjersku doktrinu i ideologiju onoga koji to izgovara a da u isto vrijeme ništa ne znači onome kojemu se upućuje.
Što je značajno o samom papi, kao vjerskom poglavaru, reći da je vjerovao u Boga?!
Međutim, šta znači sa kur'ansko-hadiskog stanovišta po akaid, doktrinu i vjeru muslimana reći da je papa vjerovao u Boga kad taj isti musliman svakodnevno uči u svom namazu doveći:

Uputi nas na pravi put
Na put onih kojima si milost svoju darovao,
A ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali,
Niti onih koji su zalutali.

Prenosi Hammad b. Seleme od Adijj b. Hatima koji je rekao:
Pitao sam Allahovog poslanika, o riječima Uzvišenog: «...o onima koji su protiv sebe srdžbu izazvali“, pa je rekao da se misli na židove! A o „onima koji su zalutali“ pa je rekao da se odnosi na kršćane.
Razlog zbog koga se Uzvišeni Allah rasrdio na židove i kršćane, i razlog zbog koga su kao nevjernici zalutali jeste baš to što su iskrivili svoje vjerovanje pa ne vjeruju u Boga. Jer da vjeruju u Boga, Allah, dž.š., ih ne bi nazivao nevjernicima i ne bi im prijetio u Kur'anu.

Uzvišeni Allah kaže:
«Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je Mesih, sin Merjemin!» A Mesih je govorio: «O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog smatra Allahu ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti: a nevjernicima neće niko pomoći. (5:72)
«Nevjernici su oni koji govore: 'Allah je jedan od trojice!' A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.» (5:73)
«O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravog puta skrenuli.» (5:77).

O zalutalosti, zabludi i skretanju kršćana s pravog puta, o čemu Kur'an govori kao o vjerskoj istini, u naše doba progovorio je upravo jedan kršćanin - Den Brown napisavši roman, savremeni svjetski bestseler, „Da Vinčinijev kod“ koji je za samo godinu preveden na više od 40 svjetskih jezika. Preveden je i na hrvatski i na srpski jezik.
U romanu se otkrivaju historijske činjenice o iskrivljenju kršćanske ideologije, iskrivljenju i ljudskom autorstvu Biblije te ljudskoj intervenciji u samoj srži kršćanske teologije, nazivajući to grotesknom transformacijom.
Brownov junak iz romana Tibing kaže:

(ovdje navodim njegove riječi iz dijela poglavlja romana koji je objavljen u „Preporodu“ br. 6/800 od 15. marta 2005., pod naslovom „Groteskna transformacija“, str. 26.)
„Bibliju je u ovom obliku u kojem nam je danas poznata, kompletirao paganski imperator Rima, Konstantin Veliki... Konstantin je odlučio da se nešto mora uraditi. Godine 325. odlučio je da ujedini Rim pod jednom religijom.
Kršćanstvom...

Historičari se još uvijek čude genijalnosti pomoću koje je Konstantin preobratio pagane koji su obožavali sunce u kršćane. Spojivši paganske simbole, datume i rituale s kršćanskom tradicijom, napravio je neku vrstu hibridne religije prihvatljivu objema stranama...

Ništa u kršćanstvu nije originalno...
Konstantin je morao da ojača novu kršćansku tradiciju i stoga je održao čuveno ekumensko okupljanje poznato kao

Nikejski sabor...
Na tom skupu se raspravljalo i glasalo o mnogim aspektima kršćanstva ... i božanskom statusu Isusa...
Sve do tog trenutka u historiji, Isusa su njegovi sljedbenici smatrali smrtnim prorokom (samo poslanikom)... velikim i moćnim čovjekom ali ipak samo čovjekom.
Smrtnikom...

Proglašavanje Isusa za „sina božijeg“ bilo je zvanično predloženo na Nikejskom saboru, gdje se o tome i glasalo...
I to veoma tijesno glasalo...

Ipak, uspostavljanje božanskog statusa Isusa je ključno za dalje ujedinjenje Rimske imperije i za uspostavljanje novog uporišta moći Vatikana. Zvaničnim prihvatanjem Isusa kao božijeg sina Konstantin je pretvorio Isusa u božanstvo koje je postojalo izvan granica svijeta čovjeka, entitet čija je moć iznad svega. Ovo ne samo da je onemogućilo dalje pagansko ugrožavanje kršćanstva, nego su i sljedbenici Krista mogli da se iskupe jedino preko uspostavljenog svetog posrednika – Rimske katoličke crkve...

Sve je to bilo isključivo zbog moći...
Krist kao Mesija bio je ključan za funkcioniranje Crkve i države. Mnogi naučnici tvrde da je rana Crkva bukvalno ukrala Isusa od njegovih prvobitnih sljedbenika otimajući njegovu ljudsku poruku, ogrnuvši je neprobojnim plaštom božanstva i upotrijebivši je u cilju proširenja sopstvene moći...

Budući da je Konstantin podigao Isusa na viši stepen gotovo četiri stoljeća nakon njegove smrti, već je postojalo na hiljade dokumenata koji su bilježili život Isusa kao smrtnog čovjeka.

Konstantin je znao da će mu biti potreban hrabar potez kojim bi preinačio historiju. Iz ovog se rodio najdublji momenat u istoriji kršćanstva...

Konstantin je je naručio i finansirao pisanje nove Biblije, iz koje su izostavljena sva ona jevanđelja koja su govorila o Hristovim ljudskim odlikama, a u koju su ubačena jevanđelja koja su ga činila božanstvom. Ranija jevanđelja su zabranjena, sakupljena i spaljena...
Svako ko bi se opredjelio za zabranjena jevanđelja, umjesto za Konstantinovu verziju bio je proglašen za jeretika... Oni koji su birali originalnu historiju Krista bili su prvi jeretici... Na sreću po historičare neka od jevanđelja Konstantin nije uspio da uništi...

Naravno, Vatikan je držeći se svoje tradicije dezinformiranja, svim silama pokušao da spriječi objavljivanje ovih svitaka...“ (završeni citati)
I prije pojave ovoga romana, sedamdesetih godina prošloga vijeka, kršćanstvo je potresala velika teološka rasprava o tome da li je Isus, neuzu billahi, Bog ili samo čovjek, tj. o mitu Božije inkarnacije u čovjeku, tj., Isusu i o trojstvu.

Da je božanska osoba Isusa neistina i samo crkveni mit, dokazali su i kršćanski teolozi, profesori kršćanske teologije sa najpoznatijih svjetskih univerziteta.
Sedmerica poznatih univerzitetskih profesora iz Britanije napisali su knjigu pod nazivom „The Myth of God incarnate“ koja je prvi put objavljena 1977. u Londonu. Do 1981. (dakle, za samo četiri god.) već je bilo razgrabljeno šest izdanja ove knjige . Radi se o intelektualnoj eliti, istaknutim ličnostima i profesorima kršćanske teologije s Oksforda, Kembridža, Birmingema, itd., a ne o običnim ljudima.

Međutim, knjiga i njeni autori doživjeli su strahovit napad Crkve, kao i zahtjev da budu smijenjeni s položaja crkvenih velikodostojnika. Uprkos tome knjiga je doživjela svjetski uspjeh.

Na internetu, pod naslovom knjige na engleskom, postoje nebrojene rasprave koje su izazvane tom činjenicom i osporavanjem crkvenog učenja o Božijoj inkarnaciji u ličnosti čovjeka – Isusa, od strane tih poznatih kršćanskih teologa.

Prema tome, čovjek koji je na čelu Vatikana i Crkve kao institucije koja iza debelih vatikanskih zidova krije, kroji i modificira svoje teološke istine, gledajući s kur'ansko-sunnetskog stajališta, ne zastupa vjeru u Boga nego vjeru u instituciju Crkve i ne može biti nikakav uzor pravim vjernicima.

Za žaljenje je što se neki naši vjerski lideri, iz zemlje i dijaspore, tako bahato, vjerski neodgovorno razbacuju izjavama koje su u suprotnosti s našom islamskom doktrinom i kur'ansko-sunnetskim učenjem.

Ne bi smetalo da kršćanima, svakodnevno, izražavamo sućut na smrti pape, ali politički i kurtoazno, niti bi smetalo, svakodnevno, čestitati povodom izbora novog pape, ali ne bi to trebalo na način koji je u suprotnosti s islamskom akidom, iznoseći konstatacije koje su suprotne kur'anskim ajetima ili koristeći kršćansku vjersku terminologiju kao što je govoriti o „svetom ocu“, „svetoj stolici“, „svetoj kuriji“ i sl..

Ništa svetog nema u iskrivljavanju Allahove, dž.š., vjere.
Molim Uzvišenog Allaha da nam Istinu pokaže Istinom i omogući njeno slijeđenje, te da nam neistinu pokaže u njenom pravom svjetlu i omogući njeno ostavljanje. Amin!