Kad babo postane majka, a majka postane babo
Piše: Nezir Halilovic
Dvije majke i nijedan babo
Sve to su slucajevi radi kojih ce djeca pretrpjeti teške posljedice koje ce se neminovno odraziti na njihove licnosti. Ovakve situacije predstavljaju najplodnije tlo svim oblicima psihickih i spolnih poremecaja kod djece i zato se moraju što energicnije prekinuti.
Sljedece što se najcešce dogada u navedenim oblicima porodicnih odnosa jest priuštavanje djeci svega što požele. Mnogi roditelji omogucuju djeci apolutno sve što ona zatraže, bez ikakvog izuzetka. Takvi roditelji stavljaju sve svoje finansijske mogucnosti na raspolaganje djecijim željama i prohtjevima i, što je još gore, ne uce djecu pravoj vrijednosti novca. Ta djeca ce izrasti u rasipnike, jedino sposobne za život od danas do sutra. Djeca koja odrastaju u ovakvim porodicama obavezno izrastaju u velike "gotovane", rasipnike i uobražene ljude. Nastavljajuci tradiciju iz djetinjstva, takvu djecu ce i kad odrastu interesirati samo vlastiti ugodaj. Potpuno su strani takvoj djeci briga i razmišljanje o drugim i pomoc drugim. Duh džemata (društva) i pripadnosti zajednici njima nema nikakvog znacaja ni važnosti. Sve to direktno narušava fitru - prirodu covjeka kao društvenog bica, te kod te djece ubija i uništava ustrajnost, želju za aktivnijim angažmanom u društvu i, indirektno, razara im hrabrost.
Vrlo cesto se dogada da dijete traži nešto od roditelja i, kad mu oni to odbiju, brizne u plac, ne bi li na taj nacin postiglo ono što želi. Roditeljima takav plac vrlo brzo dosadi i oni požure ispuniti "želju" svoga djeteta, bilo zato što su se sažalili i smilovali ili zato da ušutkaju dijete i kutarišu se placa. To je jedna od najopasnijih grešaka u odgoju djece i ona neminovno rezultira slabošcu duha i licnosti.
Ovo je greška u kojoj roditelji svojoj djeci uskracuju priliku za pokazivanje odgovornosti. Ponekad to cine radi pretjerane pažnje prema djeci, tj. zato što ne žele opterecivati svoje dijete, a ponekad to cine zato što nemaju povjerenja u njeg. I za ovaj slucaj ima bezbroj primjera u svakodnevnom životu. Tako se dogada da roditelji posjeduju tvornice ili lance trgovinskih radnji, a za rad u njima unajmljuju druge ljude. U isto vrijeme, njihova djeca sjede besposleni i ljencare bez ikakve obaveze i posla. Još gore je kad u takvim porodicama djeca rade kod drugih. Gdje je u svemu tome mjesto i uloga roditelja i ko ce pripremiti tu djecu za život bez bogatstva roditelja? Sjetimo se samo kako su kod nas završili begovski sinovi kad im je nakon Drugog svjetskog rata komunisticka vlast oduzela bogatstvo i imanja…
Dogada se da pojedini roditelji radi sitnica prozivaju i ismijavaju svoje dijete. Tu bezazlenu sitnicu su u stanju pamtiti dugo i prozivati svoje dijete. Tako, ako dijete nešto ukrade (umjesto da se zapitaju zašto je dijete to ucinilo i bi li to ucinilo da su mu oni nabavili to), oni ga nazivaju kradljivcem, lopovom i slicno. Ili, u drugom slucaju, kad dijete slaže nešto, dozivaju ga lažljivcem. Na taj nacin, roditelji sitnu pogrešku djeteta tretiraju kao kljucnu i jedinu osobinu! Kao da je to nemoguce popraviti... Dijete to sluša i pati, na svoj nacin podnoseci bol, ali, istovremeno, u svojoj duši stvara ubjedenje kako je ono rodeni kradljivac, lažov itd. Nakon izvjesnog vremena, dijete to prihvata kao istinu, uopce ne reagira na takvo tretiranje i više i ne pokušava to izmijeniti i popraviti. Postavlja se pitanje ko ce izbaviti i zaštititi to dijete.
Ovo je još jedna velika greška koja se pojavljuje kod onih roditelja koji pribjegavaju tome da tuku dijete. Dijete je još uvijek malo, u fazi je narastanja i sazrijevanja, i samim tim je nemoguce da shvati svijet onako kako ga roditelji shvataju. Allahov Poslanik, s. a. v. s., kaže: "Ko nema milosti prema mladim i poštovanja prema starijim, ne može reci da spada u naše redove". Cesto uz udaranje ide ruganje djeci i njihovo ismijavanje radi svake sitnice, a pogotovo krupnijih stvari, te teško prekoravanje djece, vikanje na njih i nazivanje ružnim imenima i nadimcima. Sve to sebi dopuštaju jedino oni roditelji koji uopce nisu svjesni svoje funkcije. Takoder, nisu ni svjesni da ce jednog dana ili, još bolje receno, dugo gorko otplacivati sve te svoje nepromišljene postupke u (ne)odgoju djece. Osnova u odgoju su blagost, ljubav, nježnost, pažnja. Medutim, kazna se nikad ne smije u potpunosti iskljuciti. Ona uvijek mora biti aktuelna, ali se smije primjenjivati samo u najtežim oblicima djecijih prijestupa, i to onih koje djeca više puta cine svjesno. Prilikom kažnjavanja se mora voditi racuna da kazna ne dobije džahilijetski oblik i da ne bude produkt ljutnje i bijesa roditelja. Nažalost, u našoj svakodnevnoj praksi su kazne, najcešce, sredstvo da roditelji smire živce. Roditelji moraju znati da se dijete ne smije kažnjavati za prijestupe koji su mu nanijeli ozljede, bol i tegobu. Kad se roditelji odluce za kažnjavanje, moraju paziti da to ne bude pred drugima. Kazne mogu biti dvojake - psihicke i fizicke. Psihicke su sljedece: prekidanje hvaljenja djeteta, pokazivanje nezadovoljstva njegovim ponašanjem, ukorima, ruženjem itd. Fizicke kazne moraju biti takve da dijete od njih osjeti bol, ali da mu ne naškode i ne ostave vidljive tragove (koji cesto znaju biti izvor ismijavanja u društvu druge djece).