POSJETITE KURAN.BA
 
 

senad hadzifejzovic

Tarik Lazovic | Saff br/str. 70

Senad Hadžifejzovic, novinar i nekadašnji urednik bh. televizije, objavio knjigu "Rat uživo"


Ja sam zabranjen covjek

Sadašnja Federalna TV nije TV Bosne i Herrcegovine, nije ona TV na kojoj sam ja radio. Ona je ugašena i više ne postoji, ovo što sada ima nije ni pola onoga što je bilo


Razgovarao: Tarik Lazovic

Senad Hadžifejzovic je, kao urednik TV-dnevnika, doživio da mu se u program direktno jave Radovan Karadžic, generala Kukanjac, prenosio je prijetnje Murata Šabanovica da ce srušiti branu na Drini kod Višegrada, kidnapiranje predsjednika Izetbegovica.


Nakon rata pa do gašenja BHT, bio je glavni i odgovorni urednik, ali je, kako kaže, postao "zabranjeni novinar" i nestao sa TV-ekrana. Ovih dana se opet oglasio, ali knjigom "Rat uživo".

Vaša knjiga je napokon ugledala svjetlo dana...


Hadžifejzovic: Od kada su mi zabranili da radim, od kada sam zabranjen covjek, pola godine sam proveo razmišljajuci. Nakon toga sam, posljednju godinu, proveo u intenzivnom radu. Ja sam i autor i izdavac i distributer. Prepustit cu drugima da prosude o knjizi, ali mogu reci šta sam htio. Nisam namjeravao obuhvatiti sve bitne dogadaje iz perioda 1992.-1996. Knjiga jest dnevnik, ali dnevnik primjera koji simboliziraju neke najznacajnije dogadaje. To je skup situacija koje su se u TV-dnevniku vanredno dogodile uživo, ali toliko vanredno da su i za mene bile šok. Te situacije nisam ni sanjao da ce mi se dogoditi, jer se nikome do tada nisu dogadale takve stvari. Takoder, to je i skup nekih mojih najava-komentara, ali iskljucivo onih koji su nastali uživo, u studiju. Nisam mogao ni pomisliti da mi se u program može javiti, recimo, Kukanjac, komadant napadacke vojske, ili Karadžic. Ko je mogao i pomsiliti da ce, uživo preko televizije, ici kidnapiranje predsjednika države. Tad se javio Ðurdevac, koji je bio moj komadant prije deset godina u JNA. Moj komadant kidnapira mog predsjednika u situaciji u kojoj sam ja kao novinar bio pregovarac... Želio sam postici i to da ljudi sami vrate film i sjete se dogadaja...

Sadašnja TV nije ni pola od onoga što je bilo


Knjiga je uglavnom sastavljena iz arhivske grade iz perioda 1992.-1996. Je li bio problem pronaci sav taj materijal? Culo se da sadašnja televizija nema arhivu snimaka ili da ih ne želi javno prikazivati?

Hadžifejzovic: Sadašnja Federalna TV nije TV Bosne i Herrcegovine, nije ona TV na kojoj sam ja radio. Ona je ugašena i više ne postoji, ovo što sada ima nije ni pola onoga što je bilo. Arhiv Televizije BiH je pripao PBS-u. Medutim, ja sam sve TV-dnevnika imao snimljene kod sebe. Ja cu svoj arhiv vrlo rado pokoniti PBS-u kako bi upotpunili svoj.


Je li se Tribunal u Haagu interesirao za neki od snimaka kao dokazni materijal u procesima protiv ratnih zlocinaca?

Hadžifejzovic: Ne znam, ali su im ti snimci dostupni.


Šta mislite kako ce javnost reagirati na knjigu?

Hadžifejzovic: Ne sumnjam da ce izazvati pozitivne reakcije.


Hocete li knjigu distribuirati u RS-u?

Hadžifejzovic: Nisam planirao, ali znam da ima zainteresiranih i u RS-i i u Srbiji i Crnoj Gori.


Ocekujete li negativne reakcije "medunarodnog faktora" zbog sadržaja "koji bi mogao podici tenzije"?

Hadžifejzovic: Ne, knjiga uopce nije takva da bi mogla izazvati ogorcenje ili mržnju. Vidi se da mi ni u ratu nismo gajili mržnju niti je podsticali. U ratu smo bili nevjerovatno tolerantni ili - teška je rijec - pošteni. Ako ima nešto u cemu smo bili neprofesionalni, onda je to da kad bi se desio masakr ili nešto slicno, umjesto da po pravilima profesije kažemo samo desilo se to i to, tada i tada, mi smo odmah iza toga govorili da niko ne treba pomisliti da se osveti susjedu druge nacije. To nije knjiga mržnje nego naše stvarnosti.


Ko Vam je od gostiju djelovalo najstabilnije, ko je ostavio najbolji dojam?

Hadžifejzovic: Ja sam još uvijek pod dojmom same cinjenice da se sve to dogadalo nama.


Nadao sam se da ce nas svijet spasiti

Može li neko ko nije bio ovdje iz knjige moci razumjeti sve ono što se dogadalo?


Hadžifejzovic: Nekoliko ljudi ju je citalo u Beogradu. Prilicno su šokirani, ali i sa reakcijom u smislu: "Zaista nismo znali da je sve ovo ovako bilo".

Kad je, zapravo, Vama bilo jasno šta se dogada u Bosni?


Hadžifejzovic: Ja sam 2. aprila 1992. rekao: Ovo je rat! Volio bih da sam pogriješio, pa da mi se danas smiju. Kad je Karadžic rekao u Skupštini ono što je rekao, bilo mi je potpuno jasno, ali sam, kao i vecina Bosanaca, vjerovao da se to može ublažiti, sprijeciti, da treba razgovarati. Znao sam da ce biti rat, ali nisam znao da ce biti u ovolikim dimenzijama. Doduše, i vjerovao sam, ali kratko, da ce nas svijet spasiti, da to Evropa sebi nece dozvoliti.

Je li Vam se ikad tokom tih ratnih TV-dnevnika dogodilo da pomislite: "Evo, kraj je rata, pobijedili smo"?


Hadžifejzovic: Samo jednom sam pomislio da ce nešto što je bosansko pobijediti onda kad je krenula ta Dudakoviceva i Alagiceva ofanziva, u to sam bio uvjeren. Ali sam kasnije shvatio da ce t o biti zaustavljeno politickim sredstvima, što se i dogodilo. Recimo, kad je Dejton poceo, bio sam siguran da ce to biti kraj rata. Ništa prije toga. Kad je prošlo pola godine rata, onda je bilo jasno da je Kljuic bi u pravu kad je rekao da ce trajati tri-cetiri godine.

Prve pogrdne rijeci izgovorio je Srbin


Tokom rata su bili cesti pregovori van BiH. Možete li se, hronološki, sjetiti svih pregovora?

Hadžifejzovic: Lisabon, Geneva, London, Rim, Nev York, Atina, Kopenhagen...Washington, Dayton. To je to. Ja sam te gradove gdje bi se održavale te mirovne konferencije nazivao glavnim gradovima BiH.


Jeste li imali prigovora kolega novinara i urednika zbog slobode svojih komentara?

Hadžifejzovic: Ne. Prve pogrdne rijeci, prve rijeci ogorcenja, prve termine, poput "napadaju nas divljaci", nije izgovorio niko od Bošnjaka, nego moje kolege Srbi. Moj kolega Ljubomir Lubojevic je direktno u eter poslao "rafal" takvih rijeci.


Sjecate li se kad ste pri put na TV upotrijebili termin cetnici?

Hadžifejzovic: To nije samo pogrdni naziv za srpske jedinice, nego i zvanicni srpski termin za neke formacije. Prvi put sam upotrijebio taj termin u maju 1992., kad je granatirano Porodilište u Sarajevu.


S Izetbegovicem, Kljuicem, Karadžicem, Kukanjcem... ste kao novinar cesto ravnopravno sudjelovali u pregovorima. Kako ste se osjecali u tim trenucima?

Hadžifejzovic: Nisam htio knjigu opterecivati svojim doživljajem i osjecajima. Ja sam zaista prvih dvadesetak minuta bio posrednik izmedu ta tri punkta, ali u jednom momentu sam, pogotovo kad sam cuo da je Ðurdevac na liniji, osjetio da ja tu mogu nešto pomoci.


Jeste li se ikad osjetili kao politicar? Nekada ste se tako postavljali u razgovoru?

Hadžifejzovic: Ne, nikada, mislim da su to sve bila novinarska pitanja.


Je li se dogadalo da Vas kolege zovu na nacin: "Senade, vadi nas iz ove situacije"?

Hadžifejzovic: Nekako su sve te situacije gurane meni u šake. Ali bilo je i situacija kad nisam mogao raditi. Kad je bio maskr na Markalama, ja sam pogledao snimke, plakao i rekao da ne mogu raditi.


Mislite li da je sve to kako ste radili od 1992. do 1995. razlog zašto Vas više nema na televiziji?

Hadžifejzovic: Nezvanicno, to je tako. Sva neoficijelna objašnjenja se mogu skratiti u jednu recenicu: "Ne može on to raditi jer je bio u ratu!" Nema nikakve kvalifikacije o tome jesam li bio dobar ili loš... Ja bih to i prihvatio kao nekakav kriterij i prvi bih je sam napustio, ali da to važi za sve. Ne važi za neke ljude koji su itekako otvoreno bili na nekoj strani.


Jeste li još uvijek zvanicno zaposleni na Televiziji?

Hadžifejzovic: Jesam, bio sam zaposlen na BHT-u. Kada je ona ugašena, radna knjižica mi je prebacena na PBS, ali bez posebnog zadatka.


Jeste li razgovorali o daljnjem angažmanu?

Hadžifejzovic: Jesam, sa Dragom Maricem i Lazarom Petrovicem. Mogu reci da se radi o dvojici vrlo korektnih ljudi, usprkos cinjenici da nijedan od njih nije televizijski novinar; jedan je radijski, a drugi je vezan za štampane medije.


Vidite li se ponovo na TV u istoj ulozi u pola osam?

Hadžifejzovic: Jedino bih to volio u ovom trenutku raditi. Ali, i bez toga, ja se na neki nacin osjecam pobjednikom. Borio sam se u ratu da moja zemlja ima televiziju - i ima je. Bez obzira na sve.


Bojite li se nekih kriterija na PBS-u koji ce se morati ispoštovati da bi se "zadovoljile sve tri strane"?

Hadžifejzovic: Te kriterije smo mi zadovoljavali i u ratu i poslije rata, samo je pitanje nacina na koji se te kriterije namece. Naš je kriterij je bio "Dnevnik" vode i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, ali sa jednim osnovnim nadkriterijem da to rade profesionalci Bošnjaci, Srbi i Hrvati.


Nisam htio na "Bošnjacku televiziju"

Nakon rata ste prihvatili mjesto glavnog i odgovornog urednika BHT-a. Ima mišljenja da ste se prerano uhvatili u koštac sa rukovodecom i odgovornom funkcijom, da se niste baš snašli. Kako na to gledate?


Hadžifejzovic: Jest neobicno da frontmen televizije dode na to mjesto, i to je bila molba Mire Purivatre koju sam ja prihvatio. Ni u jednom momentu nisam bio klasicni rukovodilac, radio sam i dalje kao i prije, i "Face to face" i "Dnevnik". Televizija BiH nikada nije bila bolje nego u tom periodu.

Znaci li da ostajete na PBS-u?


Hadžifejzovic: Oni su sad na potezu.

Vjerovatno ste imali ponuda drugih medija?


Hadžifejzovic: Bilo je tu i cudnih ponuda, iz bankarstva, recimo. Mnogo je bilo ponuda za posao iz oblasti javnih odnosa, što je sad veoma popularno. Medutim, ja se nisam vidio ni na jednom od tih mjesta.

Cuo sam da ste bili ukljuceni i u projekat "Bošnjacke televizije"?


Hadžifejzovic: Ne.

A bilo je poziva?


Hadžifejzovic: Jest, bilo je.

Ko su Vaši politicki favoriti, sada i kroz sve ove godine?


Hadžifejzovic: Ja sam novinar, a i tako sam odgajan da sam izvan i iznad toga. Znam da ovo zvuci prepotentno, ali ja volim da je to tako. Nikad nisam imao potrebe da se petljam sa politikom. Kao novinara, 1987., na Omladinskom programu Radija me slušalo 800.000 ljudi. Nije se znalo za nikog od ljudi koji su sada na sceni. Možda jedino za Rasima Kadica, kao omladinac da je bio poznat. Meni plitika i politicari ne trebaju da bih postao neko i nešto.

Uklapa li se u Vašu viziju Bosne ijedan od postojecih modela koje nude politicari?


Hadžifejzovic: Ne. Mnogi pokušavaju protumaciti za koga navijam. Ne navijam ni za koga. Jedan sam od rijetkih koji je procitao programe postojecih stranaka. Oni su vrlo slicni. I, onako, vrlo fini. Ali, ne vidim nijednu politicku akciju koja vodi u onom pravcu u kome bih ja volio da nas neko vodi.

Kako iz Vašeg ugla danas izgleda bh. medijska scena?


Hadžifejzovic: Kao i uvijek u Bosni, mnogo je više jakih pojedinaca od jakih medija.

Najradije bih radio na svojoj televiziji


Postoji li medij informiranja na kome bi radili osim na PBS-u?

Hadžifejzovic: Na privatnoj televiziji.


Vašoj?

Hadžifejzovic: Da, naravno.


Mislio sam neki od postojecih.

Hadžifejzovic: Ne.


Biste li neki od postojecih izdvojili po svom ukusu?

Hadžifejzovic: Vrlo je iznenadujuce pozitivno ono što radi "Hayat". To je paradoksalno ali se može reci da je ta televizija, na jednom malom prostoru, informativnim programom logicki, programski, konceptualni nastavak Televizije BIH. Odlicna TV.