rizik poslovanja i kako ga izbjeci

U drugom nastavku ovoga serijala o poslovanju i investiranju, prenosimo i dio fetve koju je izdao Islamski pravni kolegij (najautenticnija fikhska pravna institucija muslimana, koja okuplja fakihe iz cijelog islamskog svijeta) u vezi sa komercijalnim osiguranjem i njegovim razlicitim vidovima (osiguranje života, imovine, trgovacke robe i slicno)

Piše: Semir Imamovic,dipl. isl. pravnik

Rizik u smislu nepoznavanja ishoda je, prema definiciji islamskih pravnika, svako poslovanje u kojem covjek sumnja u dobivanje željene robe i ne poznaje njena svojstva, izgled i kolicinu. Njegova zabrana se smatra jednim od najbitnijih temelja i principa islamskog poslovanja i investiranja. Na to upucuju rijeci Poslanika, s. a. v. s., u kontekstu govora o prodaji plodova prije negoli sazriju: "Šta misliš da Allah, dž. š., ucini da plodovi ne rode, pod kojim izgovorom bi uzeo imetak svoga brata?" (hadis je zabilježio Buharija u "Poglavlju o kupoprodaji"; broj hadisa 2.208. i Muslim u "Poglavlju o navodnjavanju"; broj hadisa 1.554.-1.555.). Prenosi se od Ebu- Hurejre da je Poslanik, s. a. v. s., zabranio prodaju koja se ostvaruje bacanjem kamencica i prodaju sa rizikom (hadis je zabilježio Muslim u "Poglavlju o kupoprodaji", broj 1.513.).

Tri vrste rizika

Povod zabrane je jasan, a on je otklanjanje i prekidanje svih uzroka koji mogu odvesti bespravnom uzimanju imetka i zavadi medu ljudima. Rizik se dijeli na tri vrste:

a) Prodaja trenutno nepostojece stvari (koja se uglavnom ne može pribaviti u dogovorenom roku). Kao primjer, možemo navesti prodaju na više godina (tj. prodaju bostana koji sadrže vocke za nekoliko godina unaprijed), prodaju plodova prije sazrijevanja, prodaju mladuncadi u utrobama životinja i slicno. Rizik u ovim i slicnim vidovima kupoprodaje se ogleda u mogucnosti nepostoja-nja robe u dogovorenom vremenu ili vremenske nepogode koja može uništiti plodove o kojima je sklopljen ugovor. Spomenuti primjeri kupoprodaje su zabra-njeni u vjerodostojnim hadisima, zabilježenim u dvije najvjerodostojnije zbirke, Buharijinoj i Muslimovoj, a izostavio sam ih radi obilnosti materije koju tretira ovaj feljton i skucenosti prostora.

b) Prodaja stvari koju prodavac ne može isporuciti kupcu. Najpogodniji i najbliži primjer za ovu vrstu rizika jest prodaja stvari prije njenog potpunog preuzimanja.

Prenosi se od Hakima ibn-Hizama da je upitao Allahovog Poslanika, s. a. v. s.:

"Allahov poslanice, bavim se kupovinom odredenih stvari i njihovim preprodavanjem, pa možeš li mi pojasniti šta mi je dozvoljeno, a šta zabranjeno u svemu tome?" "Nemoj prodavati nijednu stvar prije negoli je preuzmeš."

Rekao je šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje: "Povod (razlog) zabrane prodaje neke stvari prije njenog preuzimanja i posjedovanja leži u nemogucnosti kupca da je isporuci onome kome ju je on preprodao, jer se može dogoditi da prvi prodavac, od kojeg je on kupio tu stvar, zakaže u njenom isporucivanju, a pogotovo onda kad vidi da je kupac dobro zaradio na njoj. U tom slucaju, on ce nastojati da poništi ugovor, bilo negiranjem da se on uopce dogodio, bilo lukavstvom, bilo na neki drugi nacin" ("El-Mulehasu el-fikhijju", 2/23.). Nažalost, veliki broj trgovaca danas se lahkomisleno odnosi prema ovome propisu ili ga jednostavno ignoriraju. Kupuju robu i prodaju je prije njenog preuzimanja ili nakon djelomicnog preuzimanja, koje u islamskom pravu nema karakteristiku punovažeceg i ispravnog preuzimanja, pa, tako, prebrojavaju vrece, pakete ili sanduke dok su još u magacinu prodavca, a zatim ih preprodaju bez prenošenja u svoje vlasništvo. Prenosi se od Abdullaha ibn-Omera da je rekao: "Kupio sam ulje na pijaci, kad sam ga htio preuzeti, naišao je covjek i ponudio mi lijepu zaradu za njega. Pošao sam da se rukujem sa njim, kao znak slaganja i prihvatanja njegove ponude. Medutim, neko me je uhvatio za ruku otpozadi i sprijecio u naumu. Okrenuo sam se i, na moje iznenadenje, ugledao Zejda ibn-Sabita. Rekao mi je:

"Ne prodaji robu na mjestu na kojem si je kupio dok je ne preuzmeš i ne preneseš u svoje vlasništvo, jer je Poslanik, s. a. v. s., zabranio trgovcima da prodaju robu dok je ne preuzmu" (hadis bilježe Ahmed i Ebu-Davud, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim i Ibn-Hibban). Ovdje se namece logicko pitanje: "Šta se podrazumijeva pod preuzimanjem ili posjedovanjem koje covjeku dozvoljava raspolaganje kupljenom robom?" Pojam preuzimanja se razlikuje od robe do robe. Ako se roba vaga ili mjeri u komadima, preuzimanje se ogleda u njenom vaganju ili mjerenju i prenošenju u vlasništvo kupca. Ako se radi o stoci, automobilima, odjeci i sl., preuzimanje se ostvaruje prenošenjem tih stvari u posjed kupca. Ako se radi o stvarima koje se mogu držati u ruci, poput dragog kamenja, nakita, knjiga i sl., preuzimanjem ce se smatrati njihovo uzimanje u ruku. I, na kraju, ako se radi o robi koju nije moguce prenijeti sa jednog na drugo mjesto, kao što su kuce, zemlja I sl., preuzimanje se ostvaruje davanjem dozvole kupcu da raspolaže tim stvarima.

c) Prodaja nepoznate robe. Kad se kaže "nepoznata roba", misli se na potpuno nepoznatu robu, tj. robu kojoj se ne znaju izgled, kolicina i vrsta, i djelomicno nepoznatu robu, tj. robu kojoj nije poznata jedna ili dvije od tri spomenute karakteristike.

Velicina rizika

Medu islamskim ucenjacima postoji razilaženje o dozvoli (zabrani) prodaje nepoznate robe, a razlog je razilaženje o tome smatrali se kupovina nepoznate stvari velikim rizikom koji šerijat ne tolerira ili malim rizikom koji šerijat tolerira ili se, pak, ne radi o riziku. Oni koji smatraju da se radi o velikom riziku (ucenjaci šafijskog mezheba), kategoricki zabranjuju prodaju nepoznate stvar, pa makar ona bila precizno definirana i opisana prilikom ugovora. Oni koji smatraju da se radi o malom riziku (ucenjaci malikijskog, hanbelijskog i zahirijskog mezheba), dozvoljavaju prodaju nepoznate stvari pod uvjetom da se precizno opiše prilikom ugovora. Oni koji smatraju da se uopce ne radi o riziku (ucenjaci hanefijskog mezheba), dozvoljavaju prodaju nepoznate robe uopceno, s tim da kupac ima slobodu izbora nakon što vidi robu. Najprihvatljivije mišljenje, ujedno i srednje mišljenje, jest mišljenje ucenjaka koji dozvoljavaju prodaju nepoznate robe pod uvjetom preciznog opisa, a pogotovo u ovom vremenu u kome postoji veliki broj savremenih proizvoda koji se ne mogu tako lahko i jednostavno donijeti na mjesto kupoprodajnog ugovora; bilo to zbog njihove velicine, bilo zbog velikih troškova transporta, bilo zbog trošenja odredenih vrsta robe. Uvjetovanjem opisa, nosioci ovog mišljenja su uklonuli rizik, koji, inace, prodaja nepoznate robe sadrži u sebi, a samim time su izbjegli i Poslanikovu, a. s. zabranu.

Savremeni vidovi poslovanja uz rizik

Kad govorimo o riziku, ne možemo a da se ne osvrnemo na jedan od savremenih vidova poslovanja koji se uvukao u gotovo sve pore društvenog života, a sigurni smo da velika vecina muslimana na našim prostorima ne zna stav islama prema njemu. Radi se o razlicitim vidovima komercijalnog osiguranja. Prenosimo i dio fetve koju je izdao Islamski pravni kolegij (najautenticnija fikhska pravna institucija muslimana koja okuplja fakihe iz cijelog islamskog svijeta), na redovnom sastanku, održanom u Mekki 10. ša'bana 1398. h. g., u vezi sa komercijalnim osiguranjem i njegovim razlicitim vidovima (osiguranje života, imovine, trgovacke robe i slicno). Evo dijela njihovog govora:

"Nakon što je Kolegij temeljito prostudirao navedeno pitanje i konsultirao mišljenje svih njegovih clanova, donio je stav, sa izuzetkom šejha Mustafe Zerke, o zabrani komercijalnog osiguranja i svih njegovih vidova. Pri tome su se pozvali na sljedece šerijatske dokaze: 1. Osiguranje spada u imovinske ugovore koji u sebi sadrže velik procent rizika i nepoznanice, jer osiguranik, u vrijeme sklapanja ugovora, ne zna koliko ce uložiti imetka i koliko ce imetka biti dato za njegovu eventualnu odštetu. Postoji mogucnost da, nakon što je uplatio samo jednu ratu, bude pogoden velikom štetom koju mora platiti osiguravajuce društvo, kao što postoji mogucnost da se šteta uopce ne dogodi i da njegov imetak nepravedno uzme osiguravajuce društvo. U vjerodostojnom hadisu, koji bilježi Muslim, navodi se da je Poslanik, a. s., zabranio poslovanje (kupoprodaju, investiranje) koje sa sobom nosi rizik ili nepoznanicu.

2. Osiguranje sadrži u sebi obje vrste kamate (kamatu vrijednosti i kamatu odgode). Onda kad osiguravajuce društvo da osiguraniku ili njegovim nasljednicima više novca nego što je uplatio, pada u kamatu vrijednosti (naprimjer, osiguranik je uplatio 200 KM, dok je osiguravajuci zavod za štetu koja se njemu dogodila, izdvojio 1.000 KM), a pošto ta nadoknada biva placena nakon odredenog vremenskog perioda, onda, u isto vrijeme, upada i u kamatu odgode. Ako mu dâ onoliko koliko je uplatio, onda upada samo u kamatu odgode, jer je osiguranik dao novac pri ugovoru, a osiguravajuce društvo daje novac tek onda kad se dogodi šteta.

3. Osiguranje u sebi sadrži uzimanje covjekovog imetka bez odgovarajuce protuusluge, što je zabranjeno i ulazi u znacenje rijeci Allaha, dž. š.: "O vjernici, jedni drugima nepravedno imetke ne prisvajajte"(En-Nisa, 29.). Jedini vid osiguranja koji je dozvolio ovaj uvaženi fikhski kolegij jest tzv. kooperativno (saradnicko, pomagacko) osiguranje. Ono se ogleda u tome da grupa ljudi koji su izloženi nekoj vrsti opasnosti ulože jednaku kolicinu imetka kako bi uz pomoc tih sredstava oformili fond iz kojeg bi se placala naknada za eventualne štete i nesrece svakog od njih. U ovom slucaju i osiguravajuce društvo i osiguranik cine istu stranu i nikome nije cilj zarada. Ako uplacena kolicina novca bude prelazila potrebno osiguranje, pripada svima zajedno, a ako bude manja od potrebnog osiguranja, svi zajedno nadomiruju manjak.