zločin nad bošnjackim civilima

U PROLJECE 1992. POCELE SU PRIPREME HVO-a ZA POKOLJ I PROTJERIVANJE BOŠNJAKA

Piše: Ahmed Bajric

Knjiga "Zlocini u Vrbanji jula 1993." jedno je od najpreciznijih svjedocanstava o planovima, pripremama, organiziranju i izvršenju monstruoznih zlocina koje su, nad bošnjackim stanovništvom srednje Bosne, pocinili politicki i vojni vrh Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Za razliku od dosadašnjih naucnih i pu-blicistickih radova koji se bave temom zlocina u srednjoj Bosni, ova knjiga je pisana na osnovu originalnih dokumenata koje su iza sebe u srednjoj Bosni ostavljali pripadnici Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatskog vijeca odbrane i Hrvatske vojske iz Republike Hrvatske.

U poredenju sa hrvatskim svjedocanstvima koja pokušavaju dokazati da su Bošnjaci prvi napali hrvatsko stanovništvo radi "stvaranja islamske države u Bosni", knjiga "Zlocini u Vrbanji jula 1993." ozbiljno je metodološki i vremenski strukturirana.

Korijeni zlocina

"Turci su jedan veliki dio teritorije Hrvatske inkorporirali u Bosnu. Pored toga, BiH je, povjesno gledano, vezana za Hrvatsku i one zajedno tvore nedjeljivu zemljopisnu i gospodarsku cjelinu. Bosna i Hercegovina zauzimaju središnji dio te cjeline, odvajajuci Gornju Panoniju od Donje Panonije. Stvaranje BiH kao zasebnog entiteta cini da se Hrvatska, teritorijalno i zemljopisno, nalazi u izuzetno teškoj situaciji u gospodarskom pogledu i, stoga, u politickom pogledu u širem smislu, veoma nepovoljnoj za život i razvoj, a u administrativnom pogledu, neprilagodenoj i nepovoljnoj. Ti cimbenici u velikoj mjeri objašnjavaju zašto je sporazum koji je 1939. sklopljen izmedu Beograda i Zagreba (Banovina) predvidio inkorporiranje sljedecih regija Bosne u banovinu Hrvatsku: citave Hercegovine, Mostara i onih kotara Bosne u kojima Hrvati cine vecinu".

Ovo objašnjenje velikohrvatskog projektanta Franje Tudmana o tome šta treba uraditi sa Bosnom i Hercegovinom, Medunarodni sud za ratne zlocine u Haagu prihvatio je kao elementarni dokaz u presudi hrvatskom zlocincu generalu Tihomiru Blaškicu, osudenom na 45 godina zatvora.

Uoci 1992. godine, Tudman je primio hrvatske novinare kako bi opravdao svoj odlazak u Sarajevo (2. januar 1992.), gdje je, nekoliko dana kasnije, sa zlocincem Slobodanom Miloševicem, potpisao primirje u srpsko-hrvatskom ratu 1990-1991. godine.

"Izmedu Hrvata i Srba mir se može uspostaviti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan... U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan nacin, kako je bila rješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemlje Bosne', gdje bi Muslimani imali vecinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon izmedu Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina."

Ovu izjavu Tudman je dao nakon sastanaka sa Miloševicem u Karadordevu i Tikvešu, nakon kojih su formirane ekspertne komisije hrvatske i srpske strane sa ciljem da isplaniraju podjelu BiH.

U Grudama je, 12. novembra 1991., održan sastanak predsjednika kriznih štabova HDZ-a hercegovacke i travnicke regionalne zajednice, ciji je prvi zakljucak bio: "Hrvatski narod u BiH mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije stoljetnog sna - zajednicke hrvatske države".

Pored toga što su krizni štabovi zakljucili da se iz HDZ-a moraju izbaciti svi koji podržavaju "nepostojecu suverenu BiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuden na genocid i povijesni nestanak", da se Evropi i svijetu moraju prezentirati dijelovi BiH koji pripadaju Hrvatima, vojnicki se pripremiti za sukobe sa svima koji "pokušaju zaustaviti neminovan proces stvaranja slobodne hrvatske države", donijet je i zakljucak:

"Hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tudmanom, održanim 13. i 20. lipnja u Zagrebu".

Vec 18. novembra 1991., u Grudama je osnovana Hrvatska zajednica "Herceg-Bosna".

Dokumenti svjedoce da je njen predsjednik Mate Boban, 27. decembra 1991., u Zagrebu predocio plan hrvatskom predsjedniku Franji Tudmanu da na podrucju paradržavice "Herceg-Bosna" živi 55 posto Hrvata, 27 posto Muslimana, devet posto Srba i devet posto ostalih. U delegaciji sa Bobanom su bili potpredsjednici "Herceg-Bosne" Božo Rajic i Dario Kordic i sekretar Ignjac Koštroman, dok je Stjepan Kljujic smijenjen na sastanku u Tomislavgradu (Duvnu) cetiri dana prije toga. Franjo Tudman se složio sa Bobanovim planom da se procent Hrvata poveca na 65 posto, da treba istjerati one koji se ne žele pokatoliciti, pobiti sve koji pruže otpor i premjestiti dio Hrvata iz dijelova koji ce biti dati Srbima.

Nakon ovih dogovora hrvatskih voda u Zagrebu i Grudama, trebalo je naci ljude koji ce izvršiti planirane zlocine. Sve se ovo dogadalo dok rat u Bosni i Hercegovini nije zapoceo, kad su trajali medurepublicki pregovori uz pomoc zemalja Evropske zajednice, kad su Alija Izetbegovic i Kiro Gligorov zagovarali asimetricnu federaciju ili konfederaciju na prostoru bivše Jugoslavije kako bi se izbjeglo ratovanje, dok su u Sarajevu gradani pjevali miru...

Koljaci u ime "Herceg-Bosne"

Hrvatsko vijece obrane je osnovano u Mostaru 8. aprila 1992. odlukom Mate Bobana. To je, navodno, bio odgovor na osniva-nje Teritorijalne odbrane BiH legalnog Predsjedništva Republike BiH. Iz "zapovijedi Glavnog stožera Grude, 10. travnja 1992., broj: Z-01-11, upuceno svim opcinskim stožerima HVO-a", vidi se da TOBiH "za Hrvate u Herceg-Bosni ne postoji", a HVO je "jedino legalan i jedino služben termin". Ova zapovijest je izdana dva dana nakon što je general-bojnik Ante Roso, komandant Glavnog stožera HVO-a, naredio ("pov. broj; 01-33/92., Grude, 8. maja 1992.") ukidanje Teritorijalne odbrane RBiH kao ilegalne formacije na podrucju "Herceg-Bosne".

Postupajuci po ovim naredbama Bobana i Rose, 10. maja su Bobanov potpredsjednik HDZ-a Dario Kordic i šef opcinskog stožera HVO-a Busovace Ivo Brnada ukinuli civilnu vlast u ovom gradu i uspostavili vojnu vlast HVO-a. Pripadnici TO-a Busovaca, u kojoj su vecina bili Bošnjaci i manji broj Srba, dobili su pismeni ultimatum HVO-a da predaju naoružanje i opremu, stave se pod komandu HVO-a i stave obilježja HVO-a. Naredba br. 62/92, HVO, OS Busovaca, odnosila se na uspostavu kontakta sa srpskom stranom na Kaoniku, odnosno sa garnizonom JNA u Zenici, kako bi ovaj region potpuno blokirali HVO, cetnicki dobrovoljacki odredi i JNA.

Poslije ovih naredenja, donijet je kljucni dokument statutarne odluke o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na podrucju HZ "Herceg-Bosna" (15. maj), kojim je HVO postao najviša izvršna i upravna vlast. HVO je, ustvari, postao vlada HZ "H-B" u srednjoj Bosni. Vladu HVO-a cinili su odjeli odbrane, unutrašnjih poslova, privrede, finansija, društvenih djelatnosti, pravosuda i uprave. Poslije su formirani opcinski HVO-i, od kojih je najdominantniji bio u Bugojnu (osnovan 7. jula 1992.).

U Bugojnu su vrh HVO-a cinili Vladimir Šoljic (nakon rata, predsjednik Federacije BiH), Ante Bagaric, Pavo Pavlovic, Leon Cosic, Branko Šaric, Mihovil Strujic, Željko Zelic i Zvonko Brajkovic.

I, dok se Bosna i Hercegovina pokušavala organizirati za odbranu od srpskog agresora, Hrvati su se u srednjoj Bosni pripremali i organizirali vojnu vlast za provodenje plana etnickog cišcenja.

Nastavlja se