POSJETITE KURAN.BA
 
 

uloga i djelovanje supružnika u odgoju djece

Medina Jusic-Sofic | Novi Horizonti br/str. 67

PORODICNI ODGOJ


U vecini porodica radanje djeteta roditelji i njihova rodbina i prijatelji doživljavaju s radošcu, veseljem, kao nešto što simbolizuje dolazak nafake i blagostanja u porodicu, što dijete samo po sebi i jeste.
U ovom tekstu nakratko cemo se osvrnuti na vjerske dužnosti neposredno nakon rodenja djeteta:
- roditelji treba da daju djetetu lijepo muslimansko ime;
- babo, imam ili neko iz porodice ili džemata, treba da djetetu prouci ezan na desno, a ikamet na lijevo uho;
- lijepo je, ako to finansijske mogucnosti dozvoljavaju, zaklati kurban (akika) i podijeliti ga medu rodbinom, prijateljima i siromašnima.

Majcina uloga u brizi za dijete je primarna

Uloga majke u prve dvije godine djetetova života je znatno veca od oceve uloge, prvenstveno zbog potrebe i obaveze (kao i preporuke iz Kur'ana casnog) da doji dijete. Ovdje je zanimljivo napomenuti da su francuski naucnici tek prije cetiri ili pet godina ustanovili da je optimalan period dojenja djeteta dvije godine, baš kao što stoji u Kur'anu. Za to vrijeme dijete dobija svu potrebnu kolicinu hranljivih supstanci za dalji zdrav i pravilan rast i razvoj. A, kada smo vec kod naucnih istraživanja, valja napomenuti rezultate prema kojima su djeca koja su dojila duže vrijeme, otpornija na bolesti i imaju izgraden jaci imunitet od djece koja su se manje ili se nisu nikako hranila majcinim mlijekom. Osim toga, djeca koja su hranjena tom najprirodnijom hranom, u dosta manjoj mjeri su sklona gojaznosti u kasnijem životu, u odnosu na onu djecu koja nisu.
U ranom periodu dijete ima jako izraženu potrebu za blizinom majke, za njenim dodirom, glasom prisustvom. To nikako ne treba da znaci potiskivanje ocevog prisustva, niti njegovih obaveza.

Uloga oca je zaštitnicka i skrbnicka

Otac treba da porodici osigura uvjete za život, da brine o snabdjevanju porodice potrepštinama, te da na taj nacin liši suprugu brige o materijalnoj egzistenciji. Osnovna uloga oca je da svojoj porodici osigura sigurnost, toplinu doma i ljubav. Kada je rijec o zajednickom djelovanju supružnika i njihovoj ulozi u odgoju djeteta/djece, treba napomenuti da otac i majka, iako imaju razlicite funkcije u porodici, cine skladnu cjelinu i nadopunjuju jedno drugo.

Roditelji treba da što više vremena provode s djetetom, prema njegovom uzrastu, do punoljetstva. Naime, s obzirom na to da dojence ima potrebu za snom, ne treba ga mnogo uznemiravati, ali kasnije, u periodu kada dijete uci da hoda i usvaja prve rijeci i pojmove, prisustvo oba roditelja je neophodno. Kako dijete raste, rastu i obaveze i dužnosti roditelja prema njemu, samim tim što dijete ima vece potrebe za saznanjem, ucenjem, druženjem… Dijete se u potpunosti oslanja na odrasle koji ga okružuju, imitira ih, identifikuje se s njima i treba njihovo usmjeravanje i podršku. To posebno dolazi do izražaja u periodu puberteta kada je dijete emocionalno nestabilno zbog hormonalnih promjena koje se dešavaju u njegovom tijelu. U tom periodu, uloga roditelja je specificna i vrlo je bitno znati kako se ophoditi prema djetetu koje brzo i lahko mijenja raspoloženje, razdražljivo je, impulsivno, povodljivo za novim trendovima u društvu i sl. (Ali, to je problematika koja iziskuje dosta pažnje, te kako se ne bi isuviše udaljili od ove teme, Odgoj djece u doba puberteta cemo elaborirati kao zasebnu temu u narednom broju. )


No, o bilo kojem periodu djecijeg razvoja da je rijec, najvažnije je da dijete odrasta u toploj, opuštenoj i prijatnoj porodicnoj atmosferi, bez prepirki, svada, ljutnje i namrštenih lica. To ce mnogo ojacati emocionalne veze medu clanovima porodice. Roditelji treba da se trude da iskorijene svoje loše navike, kako ih ne bi prenijeli i na svoje potomstvo.

Porodica - djetetova prva socijalna sredina

Lijep govor, dobra djela i lijepo ponašanje, dijete usvaja u svojoj prvoj društvenoj sredini – porodici. Stoga je potrebno posebnu pažnju obratiti na to da obrasce kulturnog ponašanja dijete usvoji na pravi nacin i u pravo vrijeme, bez prisile i nagovaranja. Djeca u ranom uzrastu uce initiranjem, tako da je dovoljno samo da roditelji pokazuju svoj lijep odgoj, pa da i dijete krene istim putem.

U porodici je dosta uvriježena praksa da su majke dosta popustljivije i blaže od oceva, te da se djeca više boje oca. Majka zbog svojih osjecanja, više privrženosti i vezanosti za dijete, ne treba da izgubi osjecaj za realnost i pravednost, tj. da olahko prelazi preko djetetovih grešaka i lošeg ponašanja. Potrebno je da oba roditelja podjednako izgrade pozitivan autoritet kod djeteta, a ne da dijete bježi majci, kada ga otac zaruži i obrnuto, ili da traži privilegije kod onog roditelja koji mu je više naklonjen. Pogrešno je dijeliti i praviti razlike izmedu ljubavi prema djetetu i ljubavi djeteta prema roditeljima. Ne može dijete «više voljeti» majku ili oca ako se oboje podjednako dobro ophode prema njemu. Osim toga, ta borba roditelja za premoc nad onom djetetovom izjavom «više volim…» je besmislena. Pogotovo ako je drugi namecu sa strane i roditeljima, a i djeci, pitanjima : «Reci ti teti, koga ti više voliš: mamu ili babu? Ko te od njih dvoje više sluša?» i sl. Zbog toga, roditelji, nerijetko, da bi zadobili djetetovu ljubav, popuštaju mu maksimalno, ugadaju mu, ispunjavaju sve njegove želje… To nije neophodno i nužno da bi ih dijete voljelo.

Time oni dijete samo navikavaju da koristi beneficije kad su mu potrebne i da ih nerijetko i ucjenjuje na svoj nacin (rasplace se kada mu roditelji nešto ne udovolje ili pri tom govori da ga niko ne voli i sl.). Postepeno, dijete tako usmjerava svoje ponašanje i djelovanje ( a i roditeljsko!) u željenom pravcu. Kako?
Ako ste navikli dijete da skocite na svaki njegov mig, da dok ste u gostima idete kuci kad ono hoce, da mu uvijek kupite šta god poželi, onda nemojte ocekivati od djeteta da vas posluša, niti da ne pravi scene, ako kažete «ne!»onome što ono želi.

U odgoju je važno zajednicko djelovanje roditelja

Vrlo je važno da oba roditelja zauzmu isti stav i da se ne mimoilaze u prekoravanju djeteta za ucinjeni nestašluk (bar u njegovom prisustvu). Ako majka zabrani nešto djetetu, otac treba da je podrži u tome (naravno, ako je to ispravno), cak iako mu se u prvi mah ne cini da je to neophodno. Podrška jednog supružnika drugom je posebno važna u prisustvu djeteta, jer tada ono shvata da nema nesuglasica medu roditeljima i da ih nece moci privoliti da promijene mišljenje jer su zauzeli isti, zajednicki stav. Tome posebno treba dodati dosljednost u ponašanju, tj. stalno pridržavanje onog što je vec receno – kako rijecima, tako i djelom. Ako djetetu izricito kažete da je laganje ružno djelo, zabranjeno, loše i neprihvatljivo, nemojte da vam se desi da vas dijete «uhvati» u laži. Ili, ako ste djetetu nešto obecali, potrudite se da vaše rijeci budu i realizovane i da to obecanje ispunite. Ako, pak, ne budete u prilici i mogucnosti da to uradite, onda to djetetu objasnite, navodeci mu samo objektivno razloge.
Kada je rijec o ulozi oba supružnika, nikada nije preporucljivo da dijete, da bi dobilo odgovor na pitanje «Mogu li danas da se igram napolju?» mora da ide od majke do oca postavljajuci i jednom i drugom isto pitanje, jer je majka rekla «Idi pitaj oca!», a otac na to kaže: «Ako te mama pusti, onda cu i ja!». Dijete se tada osjeca kao igracka u rukama roditelja i biva mu jasno da oni nisu sigurni u sebe i da ne znaju, ni samostalno, a ni zajednicki da donose odluke.
Preporucuje se da se roditelji dogovore o bilo cemu, a ne da dijete koriste kao instrument za posredovanje i usaglašavanje odluka.

Roditelji treba da nesuglasice rješavaju nasamo

Prepirke i svade roditelja pred djecom, takoder su pogubne za odgoj. Poznato je da, kada su ljudi u afektu, cesto kažu i ono što misle i ono što ne misle, vrijedaju jedni druge, nisu objektivni, prebacuju krivicu na druge i sl. Takvim scenama dijete ne smije da prisustvuje, jer to može biti njegov potencijalni model ponašanja kada odraste. To se jednostavno usadi u djeciju dušu i ono to nosi kroz život. Ljutnja, prezir, histericnost i druge negativne emocije i emocionalna stanja ostavljaju trag u djetetovoj licnosti, posebno ako ih je ono prepoznalo u ponašanju njemu najbliskijih osoba koje su mu uzori.

Normalno je da se u bracnoj zajednici ponekad suceljavaju razliciti stavovi, pogledi na život, razmišljanja supružnika, ali to treba riješiti dijalogom, bez povišenih tonova, ironije u glasu i potcjenjivanja. Treba da vam bude jasno da svi ljudi, hvala Allahu, dž.š., nisu isti, i ne treba da budu, te da treba prihvatiti njihovu razlicitost. Ako drugi misle i cine loše, treba ih smireno i staloženo uputiti na dobro, a ne verbalno ih napadati. Prirodno je i to da supružnici imaju razlicite navike, iskustva i predznanja o odgoju djece i da ona mogu biti ponekad suprotna. Potrebno je saslušati argumente i razloge i doci do zajednickog zakljucka, jer samo zajedno, oba roditelja su «upotpunjena», jer nadopunjuju jedno drugo. Uzajamno poštovanje supružnika, spremnost na prihvatanje i prilagodavanje jedno drugom, te saradnja i zajednicko rješavanje problema osnov su za uspješno odgajanje i obrazovanje svakog djeteta. Bez toga, dijete ce biti izgubljeno i rastrgano izmedu hirova, svojeglavosti i medusobnog nerazumijevanja roditelja. A, o tome kakve su posljedice nesredenih porodicnih odnosa na odgoj djeteta, citajte, izmedu ostalog u narednom broju!