svijet i arabija prije islama

Sira –Muhammedov, sallallahu 'alejhi ve sellem, životopis

Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, posljednji je Allahov poslanik. Allah Uzvišeni ga je odabrao da dostavi Njegovu poruku i uputu ljudima. Slanje Muhammeda, s.a.v.s., najveca je milost i blagodat Gospodara svjetova. On, kao dostavitelj Allahove rijeci i upute, uzor je ljudima u svim segmentima života. Zato je poznavanje Poslanikovog životopisa od izuzetne važnosti za svakog covjeka; za muslimane zato što ne mogu biti pravi vjernici, osim ako se ugledaju u Poslanika i njegov život, a za nemuslimane zato što bi trebalo, prije konacnog suda o Muhammedu i njegovoj misiji, da upoznaju njegov život i djelo. U ovom prilogu govorimo o prilikama koje su vladale u svijetu i Arabiji pred rodenje Muhammeda, s.a.v.s.

Geopoliticko i vjersko okruženje

Kada se govori o povijesti, istraživaci cesto isticu cinjenicu da je ljudska povijest, zapravo, samo slijed zbivanja, uzroka i posljedica. Da bismo razumjeli vrijeme i prilike koje su vladale na Arapskom poluostrvu prije pojave Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., potrebno je upoznati se sa glavnim susjedima koji su okruživali taj dio svijeta.

Arapsko poluostrvo je, u šestom stoljecu nove ere, bilo okruženo s dva velika carstva: Bizantskim i Perzijskim. Bizant i Perzija su, zapravo, bile dvije vodece svjetske sile u to doba.
U šestom stoljecu, konkurecija izmedu Istocnog i Zapadnog rimskog carstva se intenzivirala. Rim, koji je dugo vremena vladao Zapadom sve do Galije i Engleske i koji je s ponosom gledao na doba Julija Cezara, postepeno je poceo gubiti slavu. S druge strane, slava Bizantije (Istocnog rimskog carstva) je rasla. Nakon urušavanja rimske moci, poslije upada Vandala i osvajanja Rima, 476. godine, Bizantija je postala jedini nasljednik prostranog Rimskog carstva. Ti krupni dogadaji, dakako, nisu protekli bez utjecaja na kršcanstvo, koje se pocelo dijeliti u razlicite sekte a svaka sekta se pocela dijeliti u frakcije, od kojih je svaka imala razlicito mišljenje u odnosu na vjeru, njena nacela i temelje.

U nedostatku zajednickih nacela pomocu kojih bi se te razlike mogle pomiriti, sekte su postajale neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj. To je vodilo u predrasude, antagonizam i brojne sukobe. Neke od tih sekti su poricale da je Isus (Isa, a.s.) ikada imao tijelo, osim sjene koja je bila poput duha i u kojoj se pokazivao ljudima. Drugi su posmatrali licnost i dušu Isusovu tako neobicno povezane da bi samo najizbirljivija mašta mogla shvatiti šta su htjeli da kažu. Bilo je i onih koji su obožavali Mariju (Merjem, a.s.), a drugi su poricali da je ostala djevica nakon Isusovog rodenja. Vjerske polemike bile su veoma ucestale i samo su produbljivale jaz medu sljedbenicima razlicitih kršcanskih sekti. Opisujuci tadašnju situaciju jedan crkveni redovnik je zabilježio: ' Grad i sve njegove cetvrti bile su pune kontraverze – na pijaci, u ducanima odjece i nakita, kod mjenjaca, u prodavnicama mješovite robe. Zatražiš da se komad zlata promijeni kod mjenjaca, no uskoro se nadeš u situaciji da te ispituju o tome šta je u licnosti Isusa stvoreno, a šta nije. Navratiš do pekare da kupiš štrucu kruha. Upitaš za cijenu, no jedino što cuješ je pekarevo pitanje: 'Slažeš li se da je Otac uzvišeniji od Sina i da je Sin podreden Ocu?' Upitaš slugu pri kupanju da li je voda topla ili ne, a sluga ti odgovara: 'Sin je stvoren od nicega.''

Medutim, propadanje koje je zadesilo kršcanstvo i pruzrokovalo rascjep u frakcije i sekte nije uzdrmalo politicke temelje Bizantskog carstva. Bizantija je u 6. stoljecu, izmedu ostalih podrucja, vladala prostorima današnje Sirije, Jordana, Palestine, dakle, podrucjima koja se nalaze na sjeveru i sjeverozapadu Arabijskog poluostrva. Vlast Bizanta protezala se i na podrucje Sjeverne Afrike, gdje je Egipat zauzimao posebno znacajno mjesto. I neka podrucja Istocne Afrike, poput Abesinije (današnja Eritrija i dijelovi Etiopije), bila su pod patronatom Bizanta. Abesinija, zemlja drevne civilizacije, otela je od Arapa plodnu pokrajinu Jemen. Iste godine kada je roden Muhammed, a.s., Abesinci (kršcani) su pošli u pohod na Mekku s namjerom da sruše Kabu, ali su protiv njih – kako kaže Kur'an – poslana 'jata ptica koja su na njih grumenje od pecene gline bacala', pa su na taj nacin bili uništeni. Ta godina je nazvana 'godinom slona' a Arapi su po tom dogadaju racunali svoje vrijeme.

Drugi veliki arapski susjed bila je Perzija (ar. Faris). Vlast Perzije protezala se ogromnim podrucjima, sjeveroistocno od Arabijskog poluostrva. Perzija je vodila duge i iscrpljujuce ratove protiv Bizantije. Zvanicna religija u Perziji zvala se mazdeizam, neki je nazivaju i zoroastrizam ili vatropoklonstvo. Poput kršcanstva u Bizantskom carstvu, i zoroastrizam u Perziji bio je u fazi propadanja. Iako je obožavanje vatre i dalje nudilo razlicitim frakcijama prividno jedinstvo, ta religija i njeni sljedbenici podijelili su se u razlicite sekte koje su se medusobno ubijale. Naizgled nedirnuta religijskim neslaganjem o božanskim personifikacijama i njihovim znacenjima, politicka struktura države ostala je jaka. Sve sekte tražile su zaštitu perzijskog cara, a on im je to nudio, pa makar samo da bi povecao svoju moc i da bi upotrijebio jedne protiv drugih u situacijama kada bi želio politicki uznapredovati ili da bi izbjegao opasnost od prevelikog jacanja bilo koje sekte.

O tome koliko je koliko je moralna anarhija uzela maha u tadašnjoj Perziji svjedoci podatak da je perzijski car imao snage da pred citavim dvorom izjavi da carica ne pripada iskljucivo svom carskom suprugu, jer svaki covjek ima prava na svaku ženu, pa i na caricu. Te rijeci nisu postidjele caricu, niti su kod cara izazvale ljubomoru.
U drugim dijelovima svijeta stanje nije bilo ništa bolje. Kina je vrhunac civilizacije dostigla u vrijeme Konfucija (Kung-Fu-Tsu, 551-479. prije nove ere). Uoci pojave islama tamo je vladao opci haos i dekadencija: konfucijevskii državni sistem bio je u raspadanju, a budizam, koji je došao iz Indije, još više je doprinio da u Kini dode do sveopceg previranja. Dolazak na prijestolje svake od tri dinastije (Vej, Vu i Šu) doveo je do bratoubilackih ratova.

Stanje na indijskom potkontinetu, takoder, nije bilo zadovoljavajuce. Hindusko društvo je bilo zapalo u teško stanje: njihov sistem kasta i princip nemiješanja sa arijevcima, njihovo divljenje pojavama umjesto Tvorcu tih pojava (što je dovelo do veceg broja bogova nego broja vjernika: u indijskom panteonu moglo se nabrojati cak oko cetristo miliona bogova), zatim njihovo ucenje o odricanju od svijeta kao o jedinom nacinu postizanja savršenstva, vjerovanje u seljenje duša koje dovodi do dobrovoljnog pokoravanja povrijedenih okrutnoj sudbini.
Dakle, generalno gledajuci, cjeli ljudski rod bio je zapao u teško stanje i bilo mu je potrebno novo vodstvo i vjera koja ce mu dati ispravno usmjerenje i omoguciti da se i materijalna i duhovna dimenzija ljudskog bica skladno i pozitivno razvijaju.

Sukobi Bizanta i Perzije zbog Jemena

U Jemenu, koji se nalazi na jugu Arabijskog poluostrva, na vlasti su generacijama bili vladari iz dinastije Benu Himjer. Jedan od njihovih kraljeva bio je i Zu Nuvas. On nije volio paganizam svoga naroda i, vremenom, prešao je u judaizam, na što su ga naveli Jevreji koji su se bili nastanili u Jemenu. Historicari su saglasni da upravo na tog himjerskog kralja upucuje Kur'an u kazivanju o 'ashabu-l-uhdud', o kojem se govori u suri El-Burudž:
Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjerniciima radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog vjerovali, cija je vlast i na nebesima i na Zemlji, - a Allah je svemu svjedok. (El-Burudž, 4-9)

Historicari navode da je ovo prica o pobožnom kršcaninu , zvanom Kajmijun, koji je emigrirao iz Bizanta, nastanio se u Nedžranu (mjesto na granici današnje S. Arabije i Jemena) i svojom pobožnošcu, vrlinama i lijepim postupanjem u kršcanstvo prebratio cijelo to mjesto. Kada je vijest o preobracenicima i sve vecem utjecaju kršcanstva stigla do Zu Nuvasa, on je otišao u Nedžran i upozorio njegove stanovnikeda se moraju preobratiti u judaizam ili ce biti ubijeni. Oni su to odbili, a Zu Nuvas je naredio da se iskopaju široki i duboki rovovi koji ce biti ispunjeni vatrom i da se svi koji odbiju njegovu naredbu o preobracenju pobacaju i spale u tim rovovima. Prema biografima, oko dvadeset hiljada ljudi je ubijeno na takav nacin. Neki su uspjeli pobjeci i zatražili su pomoc od bizantijskog cara Justinijana kojeg su molili da osveti pokolj kršccana u Nedžranu. Pošto je Bizant bio suviše udaljen od Jemena, bizantski car se pismenim putem obratio Negusu od Abesinije da osveti jemenske kršcane.

U to vrijem (6. stoljece nove ere), Abesinija je bila na vrhuncu moci i dominirala je velikim dijelom pomorske trgovine i nametala je svoj utjecaj na susjedne države. Abesinsko kraljevstvo bilo je saveznik Bizantskog carstva i pobornik kršcanstva na Crvenom moru, kao što je Bizantsko carstvo bilo pobornik kršcanstva na Mediteranu. Kada je Negus primio poruku bizantijskog cara, on ga je zamolio da mu osigura brodove koji ce prevesti njegovu vojsku preko Crvenog mora i nakon što je to uradeno, abesinska vojska pod Arjatovom komandom prešla je na Arabijski poluotok i zauzela Jemen. Jedan od vojskovoda u toj ekspediciji bio je Ebreha el-Ešrem, koji ce, nakon Arjatove pogibije, biti abesinski vladar u Jemenu. On ce kasnije povesti vojsku prema unutrašnjosti Arabijskog poluostrva s ciljem da uništi Kabu, koja je bila mjesto koje su hodocastila mnoga arapska plemena iz raznih dijelova Poluostrva. Medutim, Ebreha i njegova vojska su uništeni, a o tom dodgadaju govori i Kur'an, u suri El-Fil.

Ebrehini nasljednici su tiranski vladali Jemenom. Jedan od potomaka Himjera, koji se zvao Sejf ibn Zi Jezen, obratio se bizantskom caru, žaleci se na nepravdu Abesinaca i moleci da pošalje bizantskog guvernera radi uspostavljanja pravde. Medutim, taj zahtijev je odbijen zbog savezništva Bizanta i Abesinije. U povratku, Sejf se zaustavio na dvoru Nu'mana ibnu-l-Munzira, perzijskog namjesnika za Hiru i okolne zemlje Iraka. Nu'man je obecao da ce se ga povesti do perzijskog cara Husreva, što je i ucinio.

Husrev ih je docekao u svojoj rezidenciji, sa krunom koja je bila previše teška da bi je mogao nositi na glavi te je bila pricvršcena za plafon zlatnim lancem, a Husrev bi stavljao svoju glavu ispod nje. Na taj nacin nastojala se prikazati moc perzijskog cara. Kada je upoznat s vijestima o tiranskoj vladavini Abesinaca u Jemenu, Husrev je, nakon izvjesnog oklijevanja, ipak, odlucio da u Jemen pošalje vojsku pod komandom Vahriza, jednog od najboljih perzijskih vojskovoda. Perzijska armija je stigla u Jemen, savladala Abesince i protjerala ih nakon 72 godine vladavine. Jemen je ostao pod vlašcu Perzije sve do dolaska islama i ulaska svih arapskih zemalja u islam i islamsku državu.

Prilike na Arapskom poluostrvu

Ako se pogleda karta Starog svijeta koji je obuhvatao tri kontinenta (Evropu, Aziju i Afriku) odmah se primjecuje da Arabijsko poluostrvo zauzima centralni dio tog svijeta. Arabija je podjednako udaljena od sva tri kontinenta. To je jedan od prakticnih razloga da upravo to podrucje bude izabrano kao središte poslanicke misije Muhammeda, a.s. Postoje i brojni drugi razlozi, koji zavreduju da se o njima napiše zasebna studija. Ovom prilikom želimo ukratko ukazati na prilike koje su vladale u samoj Arabiji prije islama.
Neki historicari, poput Filipa Hitija, cjelokupnu arapsku historiju dijele na tri glavna perioda: 1. sabejsko-himjeritski period, koji se završava pocetkom šestog stoljeca nove ere; 2. period džahilijjeta, koji se, u izvjesnom smislu, proteže od stvaranja Adema, a.s., pa sve do poslanstva Muhammeda, a.s., (uzet specificnije taj period obuhvata stoljece koje neposredno prethodi pojavi islama) 3. islamski period koji seže do današnjih dana.
Dakle, vrijeme koje je prethodilo poslanickoj misiji Muhammeda, a.s., naziva se periodom džahilijjeta. To se obicno prevodi sa 'vrijeme neznanja' ili 'barbarstvo', a, ustvari, znaci period u kome Arabija nije slijedila neki od Boga, dž.š., objavljeni zakon.

Za razliku od Jemena, koji se nalazi na jugu Arapskog poluostrva, gdje su bili evidentni jevrejsko-kršcanski pa i perzijski utjecaji, ogromna vecina Arabijskog poluostrva nije bila podložna širenju religijskog poziva, ni kršcanskog ni jevrejskog ni zoroastrovskog. Antagonizam i ocajnicki sukobi brojnih kršcanskih sekti smatraju se jednim od glavnih razloga zbog kojih je ogromna vecina džahilijetskih Arapa ostala suzdržana od pristajanja uz bilo koju kršcansku grupu. Arapi su tada bili pagani; dakle, obožavali su kipove i, generalno gledajuci, nisu prihvatili ni jevrejsku ni kršcansku vjeru. Oni su bili zadovoljni da nastave ici stopama svojih predaka i da ostave i kršcane i jevreje na miru sve dok se oni ne uplicu u njihovu (mnogobožacku) vjeru. Stoga je obožavanje idola nastavilo da cvjeta medu njima, pa se cak proširilo i na centre nastanjene njihovim kršcanskim i jevrejskim susjedima, poput Nedžrana i Jesriba. Jevreji iz Jesriba tolerisali su obožavanje idola, koegzistirali s njima i, konacno, sprijateljili se uzajamno blagotvornim vezama s paganskim Arapima.

Neki istraživaci isticu da je politeizam (višeboštvo), zapravo, najjaca car paganizma za slabe duše u bilo kojem vremenu ili prostoru. Slaba duša je, po prirodi, nesposobna da se uzvisi dovoljno visoko da bi mogla ostvariti kontakt sa Vrhovnim bicem koje je vece od svega što postoji, sa Uzvišenim Stvoriteljem i Velicanstvenim Gospodarem. Dakle, slaba duša zaustavlja se na jednom od fenomena, poput Sunca, Mjeseca ili vatre, i nespretno odustaje od podizanja iznad toga kako bi spoznala Stvoritelja tih pojava.
U svom paganstvu i idolatriji Arapi su slijedli mnoge puteve. Idolatrijske prakse su bile raznovrsne. Svako pleme je imalo drugog idola kojeg je obožavalo. Opcenito gledano, predmeti obožavanja su pripadali trima vrstama: metalne i drvene statue, kamene statue, te bezlicne mase kamenja koje bi neko pleme 'posvetilo' smtrajuci njihovo porijeklo božanskim. Božanstva su imala i imena, od kojih su neka spomenuta i Kur'anu. Medu idolima posebno mjesto su zauzimala imena sljedecih kipova: Lat, 'Uzza, Menat (koji su smatrani božanskim kcerima), Isaf, Naila i dr. Hubel je bio najveci clan arapskog panteona i bio je smješten u Mekki, unutar Kabe.

Hodocasnici su dolazili u mekkansko svetilište iz svih krajeva Poluostrva, prinoseci žrtve. Idolopoklonstvo je bilo uzelo toliko maha da su Arapi, u vrijeme džahilijjeta, i pored tolikih kipova u Mekki i njenoj okolici, obicavali usvajati i druge statue ili sveto kamenje za porodicno obožavanje. Svoje idole su nosili sa sobom na putovanjima, a u nekim biografskim djelima zabilježeno je da su neki Arapi kada bi, na putovanjima, ogladnjeli (po)jeli svoje idole koje su pravili cak i od tijesta!
Svi kipovi, bili oni u Kabi, oko nje ili rasuti po plemenima ili provincijama, smatrani su posrednicima izmedu onih koji ih obožavaju i vrhovnog božanstva. O tome govori i sam Kur'an:
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored njega uzimaju zaštitnike (govoreci): 'Mi im se (kipovima) klanjamo samo zato da bi nas Allahu što više približili' – Allah ce njima, zaista, presuditi u onome u cemu su se oni razilazili. Allah nikako nece ukazati na pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik. (Ez-Zumer, 3)

Predislamski Arapi su, dakle, smatrali obožavanje idola nacinom zbližavanja s Bogom, mada im je to obožavanje, u stvarnosti, uzrokovalo zaborav istinskog obožavanja Boga, dž.š. Takav nivo svijesti rezultirao je time da su medu njima bile raširene mnoge negativne pojave, poput bratoubilackih ratova, zakopavanja žive ženske djece, prostitucije i dr.

* * *

Stanje na Arabijskom poluotoku je, dakle, pred rodenje Muhammeda, a.s., bilo haoticno. Ustvari, ono se nije mnogo razlikovalo od opceg stanja u svijetu u to doba. I površan pogled u prilike koje su vladale svijetom pred poslanicku misiju Muhammeda, a.s., dovoljan je da se svaki osvjedoci da stanje nije bilo uredu. Cesti ratovi, bjesomucna netrpeljivost u svim oblicima (rasna, vjerska, lokalna, jezicka i dr.), sveopca bijeda zbog nepravedne raspodjele dobara koja su se nalazila u rukama manjine, dok vecina nije imala ništa. Ljudi su bili zaboravili da potjecu od istog oca i majke (Adema i Havve). Bratoubilacka mržnja, kojom su bili zadojeni, ljude je cesto spuštala na razinu životinje, jer su mnogi od njih živjeli po principu vucije logike. Oni koji su se željeli posvetiti duhovnom životu povlacili su se i izolovali od svijeta, ali to povlacenje je koristilo samo njima, ljudsko društvo od toga nije imalo nikakve koristi.

I jedni i drugi bijahu zaboravili da je covjek bice koje je sazdano od duše i tijela i da treba i jednom i drugom aspektu covjekove egzistencije osigurati normalan razvoj. Tadašnje ideologije i religije, poput judaizma, kršcanstva, zoroastrizma, budizma, idolopoklonstva i dr., nisu mogle ponuditi rješenje za nagomilane probleme ljudskoga roda. Zbog toga je covjecanstvu trebalo novo vodstvo i vjera koja ce mu dati opce usmjerenje, pokazavši mu oba puta, i fizicki i duhovni, te osigurati uvjete da se covjekov duh i tijelo skladno razvijaju. Taj sklad omogucio je islam, vjera koju je Svevišnji Stvoritelj objavio covjecanstvu preko poslanicke misije Muhammeda, a.s.