poligamija – pravilo ili izuzetak ?

Halil Mehtic | Novi Horizonti br/str. 67

Poligamija ili višeženstvo u islamskom braku nije baš cesta tema o kojoj se u našim glasilima piše. Medutim, ta tema izazvala je burne reakcije u našim medijima nakon što je federalni poslanik u predstavnickom domu Mirsad Hasanic iz Maglaja, iskoristivši svoje poslanicko pravo, pokrenuo inicijativu o zakonskoj legalizaciji poligamije. Bh. mediji su to, uglavnom, prokomentarisali kao neprihvatljivu i retrogradnu inicijativu, a neki su je, s puno ironije, nastojali i ismijati.

“Ako se bojite da prema ženama sirotama necete biti pravedni, onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po cetiri. A ako strahujete da necete pravedni biti, onda samo sa jednom; ili - eto vam onih koje posjedujete. Tako cete se najlakše nepravde sacuvati.” (En-Nisa’, 3.)
Islam kao univerzalni sistem življenja postavljen je prvenstveno radi covjeka. To je jedini realni i pozitivni sistem koji je podudaran s njegovom prirodom, sredinom, vremenom i prilikama u kojima on živi. Islam uzima covjeka u njegovoj realnosti i položaju na kojem se on nalazi, kako bi se s njim vinuo na najviši nivo. To je sistem koji vodi racuna o covjekovoj etici i cistoti kompletnog društva, ne dozvoljavajuci izgradnju materijalnog napretka uz narušavanje njegovih etickih vrijednosti.



U kontekstu islamske univerzalnosti treba promatrati i znacenje citiranog ajeta iz sure «En-Nisa'», koji govori o bitnom segmentu bracnog života muslimana i muslimanke. U prvom dijelu ajeta spominju se «žene sirotice» koje su ponekad bile meta njihovih staratelja, koji su, ženeci se njima, željeli pridobiti i njih i njihov imetak, nastojeci tako izbjeci davanje propisanog udadbenog dara (mehr). Tim povodom Uzvišeni je objavio spomenuti ajet kojim se zabranjuje brak staratelja sa šticenicom ukoliko on nece biti pravedan prema njoj. Ujedno im je naredeno da sklapaju brak s drugim ženama koje im odgovaraju, sa po dvije, sa po tri i sa po cetiri. Ovaj dio ajeta ima opce znacenje i odnosi se na sve muslimane. Njime se odreduje broj žena koji je muškarcu dozvoljen u islamskom braku i upravo ovim dijelom ajeta pozabavit cemo se u nastavku ovoga teksta.

Aktueliziranje poligamije

Buduci da živimo u Evropi koja s podozrenjem gleda na sve što dolazi sa islamskog istoka, pa tako i na ovaj šerijatski propis, ne iznenaduju takve reakcije. Medutim, u isto vrijeme, prateci programe naših elektronskih medija uocava se sistematsko protežiranje perverznih pojava koje su zahvatile «civilizirani svijet». TV-stanice, u najgledanijim terminima, gledateljstvu namecu teme o legalizaciji homoseksualizma, bluda i drugim nastranostima zbog kojih je Allah, dž.š., kako se navodi u Kur'anu, uništavao pojedine narode, kada su u tome svaku mjeru prevršili. Nažalost, svjedoci smo vremena kada se sistemski grijeh izdiže na nivo vrijednosti, dok se ono što je prirodno i u odredenim prilikama nužno, ismijava i apriori odbacuje. To je cijena našeg pridruživanja Evropi koja je vec davno zabranila poligamiju a legalizirala homoseksualizam, lezbijsku ljubav, prostituciju, a u nekim skandinavskim zemljama, zadnjih nekoliko godina aktuealizira se i pitanje braka sa odredenim životinjskim vrstama. Ponukani tom cinjenicom smatramo da smo obavezni, dokazima naše vjere, historijskim i pragmaticnim razlozima, bar djelimicno, osvijetliti ovaj dinski propis i približiti ga našoj javnosti, nadajuci se nagradi Uzvišenog koji je u svojoj Knjizi kazao: «Ko poštiva Allahove propise – znak je cestita srca.» i «Ko poštiva Allahove svetinje, uživace milost Gospodara svoga.» (El-Hadždž, 32, 30.)

Islam i poligamija

Poligamija nije izum islamskog svjetonazora. Ona je postojala mnogo prije pojave posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., medu svim istocnim narodima: Židovima, Perzijancima, Arapima itd. U islamu su potpuno ravnopravni monogamni i poligamni brak. Islam ne potice poligamiju nego je samo ogranicio njen broj i, u isto vrijeme, propisao uvjete za njeno prakticiranje. Islam, samo u kontinuitetu, nastavlja ono što je bio propis i u ranijim religijama. Nema nijedne religije koja mu je prethodila a da zabranjuje poligamni brak, jer to nije odluka bilo kojeg pojedinca, vlade ili parlamenta, vec zapovijest Gospodara svjetova. Stoga oni narodi koji su prihvatili islam, prihvatanjem poligamije nisu dobili ništa novo.

Povijesni uzroci poligamije

Protivnici ove islamske odredbe kazace kako je to pojava iz patrijarhalnog sistema i vremena kad je muškarac imao dominantnu ulogu nad ženom. Ako je tako, zašto je zapadnjaci nikada nisu prihvatili, buduci da patrijarhat nije bio ogranicen samo na Istok.
Zapadnjakinja je prije pola stoljeca bila najnesretnija žena na svijetu. Cak se i u pogledu onog što je iskljucivo njeno, zahtijevalo da to nadgleda njezin muž. Zapadnjaci sami priznaju da je u srednjem vijeku ženi na Istoku bilo daleko bolje nego ženi na Zapadu. Gustav Le Bon piše: «U danima islamske civilizacije ženama je bio dat isti položaj i status koje su evropske žene imale tek puno vremena nakon toga. To znaci da se nakon viteškog ponašanja andaluzijskih Arapa taj primjer poceo širiti po Evropi...
Le Bon dalje navodi: «Obicaj monogamije u zapadnim zemljama je cista farsa i prazna formalnost koja je propisana jedino u pravnim knjigama, buduci da u stvarnom socijalnom životu nema ni traga od toga. Osim toga, poligamija je postojala na Istoku u zakonskom obliku, to znaci prihvacanje bracnog ugovora sa ženom i ocinskih obaveza prema njezinoj djeci, dok je na Zapadu ona bila pod okriljem hipokrizije i u nezakonitom obliku, u obliku upuštanja u intimne veze s prijateljicama i ljubavnicama, bez sklapanja bracnog ugovora sa ženom i bez ikakvih ocinskih obaveza prema njezinoj djeci.

Prakticni razlozi za poligamiju

Cuveni egipatski ucenjak i reformista Rešid Rida, braneci ovaj islamski stav u svom tefsiru, navodi nekoliko argumenata koji se ogledaju, uglavnom, u sljedecem:
- Veci broj žena u cijelom svijetu nego muškaraca, pa bi, u slucaju stroge monogamije, dio žena morao biti uskracen od prava na porodicni život i potomstvo.
- Muškarac može dobiti potomke tokom cijelog života (oko 100 godina), dok žena može samo u prvoj polovici svoga života (oko 50 godina).

- Historijski gledano, ne može se naci nijedan oblik društvene zajednice, a da u njoj nije bilo poligamije, što je prisutno i u slucaju vecine životinjskih vrsta.
- I zapadnjaci, izuzev vrlo malog procenta, žive u poligamiji, s tim što je ona nelegalna, jer se radi o bludu i prostituciji.
- Višeženstvo u predislamsko doba nije bilo ograniceno brojem, niti uslovljeno pravednošcu medu suprugama, a to sve islam zahtijeva.
- Ima slucajeva gdje je žena nerotkinja, pa višeženstvo dode kao pravo rješenje za takve porodice, kako bi i one imale potomstvo.
- Žena u periodu menstruacije ne može imati odnos sa muškarcem, što može potrajati i više dana, pa muškarac u tome periodu dolazi u iskušenje.
Naš istaknuti alim Mehmed-ef. Handžic, Allah mu se smilovao, napisao je u listu «El-Hidaje» (1938. god.) clanak pod naslovom «Prava žene u islamu», u kojem je odgovorio na prigovore islamu u vezi s pitanjem poligamije i Muhammedovog, a.s., višeženstva, gdje istice:
- Poligamija nije kulturni nazadak i nije smetnja napretku civilizacije.


- Islam priznaje ogranicenu poligamiju i uslovljava je pravednošcu prema svim suprugama.
- Poligamija je prirodna, dok je iskljuciva monogamija neprirodna.
- Statisticki podaci iz raznih zemalja svijeta pokazuju da je broj žena veci nego broj muškaraca, te da je broj udovica više nego duplo veci u odnosu na broj udovaca.
- Svrha braka je porod, a u poligamiji on je brojniji.
Svaki od navedenih razloga zahtijeva dodatno pojašnjenje, ali mi cemo se, ovom prilikom, zadržati samo na nekima.

Nesrazmjer u natalitetu

U casopisu Sukhan (godina 6, broj 11) dr. Zahra Khanalari prevela je clanak pod nazivom «Žena u politici i društvu», koji je izvorno publiciran i ilustriran u mjesecniku UNESCO-a. U tom se clanku navodi tvrdnja Ashleya Montagua da je priroda žene znanstveno superiornija nad prirodom muškarca. Kromozom X koji je vezan za ženski spol jaci je od kromozoma Y koji je vezan za muški spol. Posljedica toga je da je ženina dob duža od muškarceve. Žena je, opcenito, zdravija od muškarca. Veca je i njezina otpornost na bolest. Ona se uglavnom i brže oporavlja...
Do tog nesrazmjera, pored ostalog, dolazi i zbog poslova kojima se muškarac bavi u društvu, bez obzira kojem podneblju ili naciji pripadao. Historijski gledano, žrtve ratova, teških fizickih poslova, utapanja, sukobljavanja i dr. uglavnom su muškarci. Primjerice, smrtnost muškog spola u dva zadnja svjetska rata dosegla je brojku od sedamdeset miliona. Taj broj jednak je broju smrtnosti covjecanstva u ratovima posljednjih nekoliko stoljeca. Dodamo li tome i cinjenicu najnovijih ratova na Bliskom i Dalekom istoku, Africi, pa i našem okruženju, nemoguce je ne složiti se s nesrazmjerom nataliteta u korist ženske populacije.

Gdje je izlaz?

Ako smo svjesni te realnosti, kako je lijeciti? Da li je izlaz u slijeganju ramenima i zatvaranju ociju pred cinjenicama, ili ce se ti problemi, možda, riješiti sami od sebe, ako se opredijelimo iskljucivo za monogamni brak. Eliminacijom poligamije milioni žena ostat ce bez mogucnosti da se ikada udaju, zakljuce brak i osnuju porodicu. Dokumenti o ljudskim pravima i slobodama, pocevši od Univerzalne deklaracije pa do Evropske deklaracije o ljudskim pravima, deklarativno podjednako garantuju pravo na brak muškarcu i ženi, poput prava na slobodu, sigurnost, rad i dr. Unatoc proklamovanim pravima žena, zbog nesrazmjera u broju u odnosu na muškarce, milioni žena ne ostvare ovo pravo i ostaju neudate. U takvoj situaciji covjecanstvo se nalazi, kako tvrdi Sejjid Kutb, pred tri mogucnosti:

1. Da se svaki covjek sposoban za brak ženi s jednom ženom sposobnom za brak, a njih jedna ili više ostaje bez braka provodeci svoj život bez mogucnosti osjecaja draži muškarca i porodice.
2. Da se oženi svaki covjek sposoban za brak, samo sa jednom ženom u zakonski cistom braku, a da ima ljubavnicu i cini blud sa jednom ili više žena u društvu u kome je veci broj žena od broja muškaraca.
3. Da se žene svi sposobni muškarci ili neki od njih sa više žena i da ta druga žena upozna muškarca u zakonskom braku javno, a ne ni kao ljubavnica ili «prijateljica», nezakonito.


Prva mogucnost je nehumana i protuprirodna jer lišava ženu prava na brak. Pravo na brak je najprirodnije ljudsko pravo. Nijedna osoba ne bi trebalo da bude lišena tog prava, ni pod kakvom izlikom niti po bilo kojem osnovu. Pravo na brak je pravo koje svaki pojedinac može tražiti od svog društva, kao i pravo na rad, pravo na slobodu, obrazovanje i sl. U ma kakvom blagostanju žena živjela, ona je istinski nezadovoljna svojim životom bez muža. Hiljadu poslova, hiljadu zarada ne može zadovoljiti potrebu žene za prirodnim životom, bilo da se radi o njenim tjelesnim potrebama ili nagonu, potrebi duše ili intelekta za smirenjem i druženjem u porodici. Zar i muškarac ne nalazi posao i ne ostvaruje zaradu, ali mu to nije dovoljno, nego nastoji živjeti u porodici. Zar i ona nema želju i pravo za toplinom doma, za muškom blizinom i potomstvom koje ju cini sretnom. Svakako, i žena i muškarac isti su kada je o tom pitanju rijec, jer su od jedne vrste.

Druga mogucnost je protiv cistog islamskog stremljenja, protiv pravila islamske etike, kao i protiv interesa same žene. U tom slucaju žena se, donekle, tjelesno zadovoljava ali je takode lišena obiteljskog života koji je za nju važniji od zadovoljenja njezinih strasti. Ako se ženi uskrati obiteljsko okruženje, ona nipošto ne može, upuštanjem u promiskuitet i ljubavne veze, zadovoljiti cak ni u najmanjoj mjeri svoje materijalne i duhovne potrebe. Pravo na brak za muškarca znaci pravo na zadovoljenje instikta, pravo na ženu, partnera, suputnika dostojnog povjerenja i pravo na zakonitu djecu, ali za ženu pravo na brak znaci, osim svega spomenutog, i pravo na zaštitnika, muškarca pokrovitelja u kojeg se može pouzdati da ce mariti za njene osjecaje. Tu soluciju podržat ce je samo oni koji se suprotstavljaju Allahu i njegovim zakonima i zdravoj ljudskoj prirodi.


Treca mogucnost je ona koju je odabrao islam. Nju je odabrao kao uvjetnu povlasticu, da bi se suocio sa realnošcu u kojoj ne vrijedi slijeganje ramenima niti tupavo mirenje sa stvarnošcu. Nju je islam odabrao kao neizbježnu realnost s kojom ce se ljudi susretati dok budu živjeli na ovom svijetu. Rješava je tako što bi muškarac koji posjeduje potrebne finansijske, moralne i fizicke mogucnosti trebalo da prihvati brak sa više od jedne žene. Prva žena trebalo bi, u duhu islamske dobrodušnosti, za volju i ljubav svoje sestre u islamu, suosjecati s njenim problemom i podnijeti žrtvu. Ona bi trebalo da, drage volje, pristane na tu vrstu sudjelovanja u izgradnji islamske zgrade koja pociva na temeljima morala i cestitosti. Stoga bi prosvijecene muslimanke, svjesne tog problema, trebalo da podrže tu islamsku odredbu i ožive sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., za cije oživljavanja on garantuje nagradu, svima onima koji taj sunnet budu prakticirali, bez umanjenja nagrade samim izvršiocima. U krajnjem slucaju višeženstvo bi se trebalo smatrati pravom žena koje su lišene muževa i obavezom muškaraca i udatih žena.

«Zaštitnici» prava žene

Niko ko pozna duh islama i njegovu težnju ne može reci da je poligamija potreba sama za sebe, da je to dopušteno bez nužnog prirodnog ili društvenog opravdanja, bez neke stvarne potrebe, da je to samo iz animalnog uživanja i potrebe za mijenjanjem žena... Višeženstvo je prijeka potreba koja se suocava sa problemom i koja ga rješava. Poligamija nije ostavljena na milost i nemilost strasti, bez uvjeta i ogranicenja u islamskom sistemu koji gleda licem u lice svakoj realnosti u životu.
Oponenti islamskom videnju poligamije kažu da u savremenom svijetu odnosi izmedu muža i žene pocivaju na uzajamnim pravima i obavezama zbog cega bi bilo teško da žena prihvati priznanje poligamije koliko bi bilo teško ocekivati od muškarca da toleriše suparnika u bracnim odnosima. Bez obzira na cinjenicu da je to netacna analogija, za rješenje problema viška žena u društvu, nije pronadeno ništa bolje od poligamije. Zatvaranje ociju pred tim socijalnim problemom i uzvikivanjem parola 'živjela monogamija i smrt poligamiji' ne nudi se izlaz.

Misionari zapadnjackog stila života nisu spremni da iznesu problem u njegovoj pravoj perspektivi i otvoreno kažu istinu. Oni su, zapravo, branitelji prostitucije i promiskuitetnog života. Opredjeljujuci se iskljucivo za monogamni brak, oni se deklaršu kao gorljivi zaštitnici prava žene, a, u biti, oni su uzurpatori njenog osnovnog prava.
One zajednice cije je spiritualno jamstvo prožeto pobožnošcu i cednošcu putem vodstva velikih božanskih religija riješile su taj problem putem poligamije, a zajednice kojima vrijednosti pobožnosti i kreposti previše ne znace, od tog su fenomena napravile sredstvo razbludnosti i propasti.


Osoba koja je lišena svojih prirodnih prava je živo bice, sposobno za sve reakcije koje živo bice može pokazati kada je u stanju lišenosti. To bice je ljudska duša sa svim mentalnim i emocionalnim spoznajama i psihickim kompleksima koji proizlaze iz neuspjeha. To je žena sa snagom ženske magije: Havina kci sa svim potencijalom da prevari Adema. Ne radi se o pšenicnom zrnu ili jecmu koji se mogu baciti u more kada ih ima više nego što je potrebno ili se mogu iz predostrožnosti pospremiti u skladište; to nije kuca ili soba da se može zakljucati kada nije potrebna. To je živo bice, ljudsko bice, žena; ona ce pokazati svoju cudesnu moc. Ona je spremna da se osveti socijalnom poretku svijeta. Ona ce kazati:
Reci cu ti istinu, ne mogu biti strpljiva
Dok drugi uživaju u hrani a ja ih gledam.
(...) Žene lišene kucnog života ucinit ce sve što je u njihovoj moci da zavedu muškarca koji ni u jednom pitanju kao u ovom nije tako kolebljiv i neodlucan.
Hoce li se tu stati? Ne! To ce u zagrljaj uhvatiti udate žene. Žene koje zateknu svoje muževe u stanju bracne nevjere, takode ce se odluciti da se osvete svojim muževima i razmišljat ce o svojoj nevjeri.

Epidemija nemorala

Historija kao uciteljica života, uci nas da su najmocniji narodi i civilizacije propadali ne zbog njihove ekonomske ili vojne nemoci, vec onda kada su se moralno srozali.
Ne može se reci da je distanciranje od poligamije jedini uzrok moralnoj anarhiji. Puno je razloga koji su vecinu društava u svijetu doveli na ivicu moralnog sunovrata, ali zasigurno je ignorisanje ove islamske odredbe uveliko doprinijelo njenom širenju. Ta pošast dobrano je zahvatila i bošnjacko društvo. Mislilo se da ce ratna stradanja u našoj zemlji doprinijeti moralnom procišcenju, medutim, utjecaji evropske kulture i nesrazmjeran broj žena i djevojaka koje su ostale bez mogucnosti udaje, doprinose ponašanju koje je suprotstavljeno Allahovim, dž.š., propisima.

Dakako da ne treba kriviti jedino ženu, možda nju treba ponajmanje osudivati, jer je za tu pojavu odgovorno više saucesnika. I društvena i Islamska zajednica, kao najodgovorniji faktori, nijemo posmatraju tu pojavu, iako su svjesni njenih štetnih ucinaka. Gotovo da nema ni osude a kamoli sistemskog rješavanja. Kada su jednog uglednog zvanicnika Islamske zajednice u TV-emisiji pitali šta on misli o višeženstvu u islamu i da li bi to on ucinio, odgovorio je: «To može uraditi samo pijan covjek, a kao što vidite ja nisam pijan.» Takvim izjavama potpomažu se džahili i pronositelji lošeg odgoja koji ismijavaju Allaha, dž.š., i Njegov zakon, zadovoljni i nagradeni s onih strana kojima je stalo da se spletkari protiv ove vjere. Bježanjem od problema ne rješava se problem nego ga samo produbljuje. Stoga, ukoliko nismo spremni doprinijeti afirmaciji nekog propisa nemojmo ga omalovažavati i destruktivno djelovati. Opravdanosti ove islamske povlastice ponekad su svjesniji muškarci i žene na Zapadu nego sami muslimani i muslimanke. Za kraj, poslušajmo šta o svemu tome kaže gospoda Ani Bizant, teozof:
«Zapad tvrdi da ne prihvata višeženstvo. Medutim, muškarci na Zapadu našli su nacina da zaobidu zakon i da održavaju seksualne odnose sa više žena i to bez odgovornosti koje traži zakonski brak.

Time im je omoguceno da odbace neželjene ljubavnice kad god im se prohtije, ne ostavljajuci joj drugi izbor nego da ode na ulicu i oda se javnoj i masovnoj prostituciji. Sudbina takve žene neuporediva je sa pozicijom žene koja je ušla u poligamni zakonski brak i koja, iako dijeli muža sa drugom ženom, uživa muževljevo starateljstvo, postaje majka, pa i nana u porodici. Kada nocu posmatram hiljade žena na našim ulicama uvjerena sam da Zapad mora uciti od islama i mora prestati kritikovati islam u vezi sa višeženstvom. Islam omogucava ženi u poligamnom braku da ima muža i djecu u svom krilu na legitiman nacin i sa svim dužnim poštovanjem. A to je mnogo bolje, sretnije, poštenije i dostojanstvenije za ženu od neizvjesnog i teškog samotnickog života u društvu i na ulici. Ona nosi njegovo nezakonito dijete, a zakon je uopce ne štiti.
Gospodaru naš, daruj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost. Amin!