grad sunca pijeska i ezana

Hišam Hafizović | Saff br/str. 67

Vodic pripovijeda da je Sfinga ostala bez nos po dolasku ashaba. Tada joj je, veli, iz pijeska virila samo glava, a neki su joj se klanjali, pa su ashabi, da bi pokazali da je to samo komad kamena, razbili njen nos. To je jedna verzija. Drugu cesto pricaju Evropljani - o Napoleonovim topovima i glavi Sfinge…


Imao sam osjecaj da sam u vozu. Avion koji se tek spustio na kairski aerodrom kretao se prema mjestu našeg iskrcavanja, pri tom rolajuci po betonskim plocama na pisti, što je stvaralo dojam kloparanja voza.

Mnogobrojni Egipcani nasta-njeni po Evropi, dovodeci sa sobom brojnu djecurliju, vec su bili na nogama. Vjerovatno u nestrpljenju da cim prije stanu na tlo rodne zemlje.


Malo sam se neobicno osjecao u tom avionu, u kome smo moj rodak Tarik i ja bili jedini koji nismo bili crnpurasti.

Otvaraju se vrata i vruci pustinjski zrak nas upozorava gdje smo.


Pomišljam: Ako je ovako vruce u tri sata ujutro, kako li je tek u podne?!

Dolazimo do pasoške kontrole. Svi su vec odavno prošli, a mi i dalje cekamo. Cinilo mi se da su naši pasoši ili izgubljeni ili da nešto nije uredu s njima. Napokon, donosi ih krupni policajac vicuci preko cijele sale: "Bosna, Bosna!" Pri tom nas strijelja pogledom kao da smo na optuženickoj klupi. Ali, sve je uredu.


"Bakšiš, bakšiš!"

Nešto novca smo vec razmijenili, jer su nas, odmah poslije pasoške kontrole, uhvatili neki tipovi iz nekakve turisticke agnecije, tako smo odmah dobili prijevoz i smještaj na petom spratu nekoga hotela, nedaleko od Tal'ata Harba. Momcic koji, kao biva, radi za gazdu ove turisticke agencije, odmah je uprtio dva kofera i krenuo s njima do kombija. Ljudi iz agencije pokazali su nam kombi u koji cemo se smjestiti zajedno sa stvarima. Cim je prtljag ubacen, djecak je povikao: "Bakšiš, bakšiš!", spominjuci dolare i druge valute.


Tarik je, izmedu zamijenjenih para, uzeo jednu novcanicu. Momcic je zgrabio i nestao. Pošto nam je bio sumnjiv njegov nestanak, poceli smo brojati novac i shvatili da je uzeo 40 egipatskih funti (oko 25 KM). Nastade gungula da se "bakšiš" vrati te se, zahvaljujuci pravdoljubivom gazdi, racunica nekako poravnava.

Kad su nas gazda i još jedan isporucili pred hotel, uvidjeli smo da je stanje - spram naših mjerila o higijeni - kriticno, pa smo se bacili u potragu za drugim hotelom. Ne znajuci kuda i tražeci po planu Kaira ucrtane hotele, nekako smo se snalazili. Nad Kairom se vec pojavilo jutar nje sunce zamotano pusti njskim pijeskom, a mi smo i dalje pitali za cijene po hotelima, sve dok nismo uvidjeli da je onaj prvi bio upravo ono što nam treba.


Kako je Sfinga ostala bez nosa

Kao i svi turisti, ciju smo ulogu i mi otprilike igrali, logicno je bilo da cemo posjetiti i Gizu, gdje su izgradene piramide… Na kraju, kad razmislim, piramide me nisu oduševile. Dojmile su me se kao spomenici ljudske gluposti i samoljublja. Upuste vas u piramidu i hodate gore-dolje, prolazite kroz nekakve prostorije… i, na kraju, opet ništa.


Jedino što mi je iz Gize ostalo u sjecanju, a što mi je tek poslije ispricao vodic u Luksoru, jest Sfingin nos, kojeg, ustvari, i nema. Naime, kip sa glavom covjeka i tijelom lava ostao je bez nosa još u vrijeme dolaska ashaba u Egipat. Vodic kaže da je Sfingi tada iz pijeska virila samo glava. Neki su joj se klanjali, pa su ashabi, da bi im pokazali da je to samo komad kamena bez posebne vrijednosti, razbili njen nos.

To je jedna verzija.Drugu cesto pricaju Evropljani - o Napoleonovim topovima i glavi Sfinge.


Kako mirišu duše egipatskih vjernika

Ono što ce mi sigurno ostati neizbrisivo i što nikad necu i ne želim zaboraviti jest taj lijepi osjecaj koji me pratio dok sam bio u Egiptu - osjecaj topline u duši. Neko ce reci da je tome razlog dobrota egipatskih ljudi, neko nešto drugo. Medutim, ja mislim da je tome razlog miris duša koji Allah, dželle šanuhu, daje vjernicima i s pomocu kojeg se lakše prepoznaju. Taj miris ne može zagušiti ni ogromno siromaštvo koje se u Egiptu može sresti gotovo na svakom koraku. Ranije sam bio i u Londonu. Ali, bez obzira na svo tamošnje bogatstvo, ljepotu i cistocu, takav osjecaj se mogao naci samo u nekoj od londonskih džamija.


Ne mogu zaboraviti dragost s kojom su nam potpuno nepoznati ljudi govorili kako su, dok je trajao rat u Bosni, u džamijama poslije džume upucivali zajednicke dove za nas.

Vjerovatno necu zaboraviti ni živost na džumama, kad se, usred hutbe, uce tekbiri i donose salavati. Pamtit cu i džemat izmedu zgrada iza našeg hotela, gdje se svaki put preko razglasa uci ezan.


Potpuno drukciji ambijent? Da, ali sa puno ljepote i dragosti, koja te cijelog obuzme.