senad ef. agic

"HELEM NEJSE, JA VJERUJEM DA SU TO URADILI TI LJUDI!"

Naš novinar je posjetio kontraverznog imama u Chicagu, našoj javnosti poznatog po nekim intervjuima ili kracim izjavama za pojedine novinske kuce u kontekstu s 11. septembrom i dogadanjima u Americi. U više navrata kritizirao je i "pojedine pravce u tumacenju islama'', ukazujuci na njih kao "krivce za sve što se u svijetu dogada". Ovaj put je otišao još dalje ustvrdivši kako su muslimani, njih devetnaest sa spiska CIA-e, sigurno pocinili ono što im se pripisuje. Saff objavljuje ovaj intervju smatrajuci to doprinosom slobodi informiranja i smatrajuci da svacije rijeci, prije svega, govore o onome ko ih je izgovorio...

Senad ef. Agic je imam bošnjacke džamije u Chicagu. Džamiju u tom gradu su, prema njegovim rijecima, sagradili muslimani došljaci iz Bosne i Hercegovine još 1954. godine. Kako je džamija vremenom postala tijesna, tadašnji džemat, sa imamom Camilom ef. Abdicem, preselio se u predgrade ovoga grada. Tu je i dan-danas. Nema stalnih džematlija, a namaz se džematile obavlja zajedno sa djecom, koja, u istoj zgradi, pohadaju islamsku školu.

Sada se u džamiji mogu zajedno vidjeti americke i islamske zastave. Ef. Agic kaže da je nekad procitao Saff i "uocio je da u njemu ima nekih mezhepskih razlika", a on "ne voli da se to kod njega, u džematu, miješa". "Pa, ako mi ko zamjeri, šta cu?", veli. Na kraju nam je rekao da mu pošaljemo primjerak našeg lista, pa ce "pogledati je li se nešto možda promijenilo".

Imate lijepu džamiju u predgradu Chicaga. Hocete li nas ukratko upoznati sa akti-vnostima Vašega džemata?

Ef. Agic: Ovaj džemat, tj. Centar, vrlo je specifican jer je napravljen u nemuslimanskom okruženju, nema svoju muslimansku mahalu, tako da se džematile namaz obavlja manje-više za djecu koja pohadaju islamsku osnovnu školu i nešto malo ljudi koji rade u blizini džamije. Što se tice redovnih džematlija, onih koji stanuju ovdje, njih prakticno nema. Džamija je na ulazu u sami grad i džematlije bi se morale poprilicno potruditi da u nju dodu. Zašto je Camil efendija ovdje odlucio preseliti džamiju iz grada, ja ne znam, ali mi se cini da je to bilo njegovo razocarenje kako je naš narod koristio džamiju. Ipak, iako je daleko, dosta ljudi dode na džumu, a u ramazanu kla-njamo i po dvije džume i teravije. Pored toga, subotom imamo mekteb na bosanskom, a nedjeljom na engleskom jeziku. Imamo redovnu cjelodnevnu osnovnu školu sa 65 ucenika koja nisu samo bošnjacka. Imamo oko 650 uclanjenih familija koji se svojom clanarinom brinu o održavanju Centra. Naša najznacajnija aktivnost je dava usmjerena pozivanju ljudi u islam. U tom smislu, ovdje primamo grupe studenata sa raznih univerziteta i fakulteta, iz crkava, sinagoga itd. Mnogi od njih su oduševljeni onim što ovdje vide, da je sve fino, cisto i funkcionalno, a onda i predavanjem koje cuju o islamu, poslije cega obicno kažu kako mnogo toga nisu znali. Eto, kao ilustraciju, mogu reci kako godišnje, u prosjeku, kroz naš centar u programima ucenja o islamu prode oko 1.500 nemuslimana, bilo pojedinacno, bilo u grupama.

A ima li onih koji primaju islam?

Ef. Agic: Ima, petnaestak ih godišnje prima islam. To su uglavnom intelektualci, a posljednji je bio advokat kršcanin. To je ono cemu pridajemo veliki znacaj i smatramo da je to najveca dužnost ovdašnjih muslimana, i to je jedini nacin da se opravda življenje ovdje u Americi.

Pored toga što ste imam ovog centra, Vi ste i glavni imam za Sjevernu Ameriku. Recite nam kakvi su kontakti i aktivnosti na tom nivou?

Ef. Agic: Godišnje imamo jedan skup, za vrijeme americkih praznika u maju, kad se okupimo u sklopu tradicionalnih susreta Bošnjaka Sjeverne Ame-rike, družimo, gdje bude raznih takmicenja, dode nam poneki od musafira i gostiju. Tada se održi i godišnja skupština Bo-šnjackog kongresa Sjeverne Amerike. To bude prilika da se okupe i imami iz ovdašnjih bošnjackih džemata.

Broj Bošnjaka u Americi, nažalost, svakodnevno raste, pa se osjeca potreba za povecanim radom. Istina je, kako ste Vi to rekli, da je naša dužnost pozivati nemuslimane u islam, ali nije li, prije toga, dužnost povesti racuna o svojoj familiji i o našem napacenom narodu koji je u Ameriku došao sa raznoraznim predrasudama?

Ef. Agic: Pa, eto, tamo gdje imaju imami, oni su dužni obilaziti ljude. Allah, dž. š., u Ku-r'anu se obraca Božijem Po-slaniku i kaže: "I upozori one koji su ti najbliži". Znaci, kreni od svoje familije i širi taj krug! Dakle, to je dužnost imama. Koliko oni stižu i koliko je to izvodljivo ovdje, u ovoj sredini, gdje svi mnogo rade i gdje su ljudi zauzeti, to je pitanje. Kao malo bolje i jace džemate, uprkos svim problemima koje imaju, izdvojio bih džemat u Detroitu, zatim New Yorku, Phoenixu u Arizoni, od kojih se dosta ocekuje kad naprave centar, zatim džemat u Atlanti je prilicno lijepo stao na noge dolaskom imama ef. Ze-jnilovica.

Šta je sa Saint-Louisom, gradom u kome je, najverovatnije, najviše Bošnjaka u Americi?

Ef. Agic: Tamo do ove godine nije bilo nekog velikog pomaka naprijed. Tek su ove godine uzeli nekakvu zgradu, koju još uvijek otplacuju, pa se ocekuje, kad pocnu sa radom, da ce i kod njih biti bolje. Pokazalo se dosad, nažalost, da naši muslimani nikako ne mogu vjerski prosperirati u zajednici sa ostalim muslimanima. Je li tome razlog razlicit jezik, kultura? Uglavnom, naši se, nažalost, slabo uvezuju u te ostale džamije. Gotovo se ni u jednom gradu nije dogodilo da se naši fino uklope u postojece džemate. Osim ovog džemata, nema drugih. Taj u Saint-Luisu nije uspio.

Mislite li i Vi da je to vrlo opasno za Bošnjake? Mi ne možemo opstati ako nismo povezani sa muslimanima iz citavog svijeta!

Ef. Agic: Naravno, ali ako se ne možemo razvijati zajedno sa ostalima, onda se bolje odvojiti dok ne stanemo na noge, dok se ne opametimo, osvijestimo i ojacamo. Dakle, moramo naci nekakav modus da se islam prvo razvije kod nas u kuci, da bi se išlo dalje. Naši se pomalo ustrucavaju da im u kuce dolaze muslimani nebošnjaci i zbog toga se naši imami trebaju više potruditi i obilaziti ih, i da se ti naši džemati stabiliziraju, da ocvrsnu i ojacaju, pa se onda možemo povezivati sa drugima. U mom džematu, konkretno, dolaze muslimani drugih nacija na džumu i na poneki od namaza.

Jeste li imali kakvih posljedica spram ovih posljednjih dogadanja u Americi? Je li se smanjio broj posjetilaca džamije ili nešto slicno?

Ef. Agic: Bilo je pet-šest prijetecih poziva, i to je sve od neprijatnosti što se nama dogodilo. A kod džematlija se nije ništa promijenilo. Baš kao da se ništa nije dogodilo.

Cudno! Opci je dojam da se situacija svuda promijenila. Muslimani su bili u nekakvom zanosu prije tih nemilih dogadaja, dok se poslije toga osjetio pad. Evo, prošle sedmice smo posjetili džemat u Atlanti, i tamo se mogla osjetiti promjena.

Ef. Agic: To je možda slucaj kod malo slabijih vjernika. Jer, slab vjernik jedva ceka neki razlog, izgovor da ne dolazi u džamiju, dok je iskrene vjernike ovo sve još više ucvrstilo.

Je li istina da je kod vas u džamiji dolazio bivši cecenski muftija Kadirov da objasni i približi svoje proruske stavove o tamošnjem ratu?

Ef. Agic: Ne, nisu bili u ovoj džamiji. Mi brinemo o svakom ko se najavi, otvorimo mu srce i primimo ga koliko lijepo mo-žemo, ali on nije bio.

U medijima informiranja u Bosni je, u posljednje vrijeme, bilo dosta intervjua sa vama. Hocete li i za nas malo prokomentirati ova posljednja dogadanja?

Ef. Agic: Ja bih se ponovo vratio na ono što sam vec spomenuo: "Upozoravaj svoje najbliže!" Znaci, raditi sa svojom familijom, rodbinom, komšijama, poznanicima i tako širiti taj krug. Onda kad se taj krug proširi, po tom krugu raditi na kvalitetu. Znaci, napraviti kvalitetan krug. I ako se to bude radilo kako treba, onda muslimani nece imati mnogo ni potrebe ni vremena da zamjeraju Zapadu ni ovo ni ono. Zapad ima svoj život, neke svoje zakonitosti po kojima funkcionira, a mi imamo svoje zakonitosti i ta konfrontacija sa Zapadom ne pomaže. Ona je potpuno neprotrebna i jalova, cak kontraproduktivna.

Cinjenica je da ta konfrontacija ne mora dolaziti i da ne dolazi samo od muslimana...

Ef. Agic: Muslimani moraju obnoviti znanje o svojoj vjeri i nauciti da je bolje nepravdu trpiti nego nepravdu ciniti. I ne treba drugog optuživati za ono što nam se dogada. "Nece Allah, dž. š., promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe i svoj odnos prema Allahu, dž. š." Prema tome, ne treba sakrivati svoje probleme pod cilim, a rušiti nekakve zgrade po Americi.

Zar Vi mislite da su to muslimani uradili? Amerikanci sumnjaju da bi pocinioci mogli biti ljudi sa njihovog spiska. Ali, to je samo su-mnja, djelo treba dokazati!

Ef. Agic: Ne da mislim, nego sam siguran. Jer, oni su u stanju to uraditi i mi znamo da ima takvih budala medu muslimanima koji su u stanju to uraditi. I, oni su to uradili.

Imate li Vi možda nekakav dokaz? Je li on igdje iznesen? Možda imate neku informaciju više!?

Ef. Agic: Oni imaju dokaze, imaju imena onih koji su tada bili u avionu. Devetnaest njih koji pripadaju tom istom krugu. Helem nejse, ja vjerujem da su to uradili ti ljudi. Svako ima pravo da misli šta hoce, a ja sam uvjeren da su to oni uradili, jer pratim šta se radi ovdje, i kako se naopako radi i nastupa sa pozicija arogancije i nadmoci, a to nikako ne pripada islamu i muslimanima. Mi smo se poceli lijepo osjecati ovdje, širiti islam, razvijati izdavacku djelatnost, uvezivati se u zajednicu i islamizirati je, i sad smo unazadeni za 50 godina…

Pa, baš zato i kažem…

Ef. Agic: Meni nije jasno kako cemo mi Božijem Poslaniku, s. a. v. s., pogledati u oci i reci, i objasniti da se poslije poruke koju je on donio od Allaha, dž. š., koja je poruka mira, ljubavi, milosti covjecanstvu, da su se ljudi na pomen njegovog imena ili islama - bojali i strašili. Kako? Eto, ko je kriv za to jer to je cinjenica? Kojem god Ame-rikancu danas spomeneš islam, on se naježi. Ko je kriv za to? Mi sami. Mi moramo biti bolji partneri, jer nam se kaže da, kad govorimo sa njima, moramo to ciniti sa hikmetom. Ja ne vidim tog hikmeta. Lijepim primjerom, ni to ne vidim. "Sa njima razgovarajte na najbolji moguci nacin da osvojite njihova srca", ja ništa od toga ne vidim. Prema tome, ja sam vrlo razocaran onima koji misle da se treba konfrontirati sa Zapadom i ja mislim da je to potpuno besmisleno. Amerika treba islam više nego ijedna druga zemlja i treba sve podrediti širenju islama u Americi i islamizaciji društva, i da se to uradi baš kako je to Allah, dž. š., objasnio.

Ali, šta, onda, reci na to da se nigdje u Americi sada ne može naci, ni kupiti, a ni iznajmiti u biblioteci, nijedna kopija Kur'ana i ostalih knjiga o islamu?

Ef. Agic: To je jedina dobra stvar. Eto, Allah najbolje zna. A sve ovo što mi govorimo, to je sve po onome što vidimo, a šta je realnost - Allah zna. Ali, po onome što vidimo, vidimo tako. Ipak, nadamo se da Allah, dž. š., nece dozvoliti da se zaustavi ovaj dobar trend širenja islama i da "oni prave spletke a Allah te spletke uništava, Allah je najbolji da to ucini". Jer, islam je Njegova vjera, pa i kad pogriješimo, On ce to ispraviti. Ipak moramo biti pametniji, mudriji. Jer, ni znanje ne pomaže bez mudrosti. Lijepo je biti heroj, i lijepo je poginuti za Allaha, dž. š., i biti šehid, ali treba doci do toga. Ne možemo letjeti grlom u jagode i samoinicijativno se uništavati. Rekao je Božiji Poslanik da je najgori onaj covjek koji ne vodi racuna o posljedicama onoga što radi. Ja mislim samo na sebe, samo da je meni poginuti kao šehid, a ne mislim kakve cu posljedice izazvati tim svojim aktom. Treba gledati šire interese i kako ce se to odraziti.