rasizam pod maskom terorizma

"Samo želimo da nas puste da normalno živimo. Ako prekršimo zakon, neka nas kazne po zakonu, ali neka nas poštuju kao ljude, neka ne krše naša osnovna ljudska prava. Neka barem poštuju pravo da naša djeca imaju oca", porucuju onima koji ih, ocito, ne žele cuti

U tri dana meni su došla na kucnu adresu dva rješenja. I stvorila mi samo probleme. Prvo je došlo rješenje o deložaciji, koje sam ocekivao, jer se to vec odavno dogada i drugim Bosancima. Ali, rješenje o oduzimanju državljanstva doista nisam ocekivao. Ovdje sam dvadeset godina, više nego što sam živio u zemlji u kojoj sam roden", na tecnom bosanskom jeziku zenicke caršije govori Fadil Hamdani, Bosanac, roden u Iraku.

On i njegov prijatelj Ejmen Avad su dvojica od ukupno devedeset i cetiri covjeka koje je aktualna vlast jednim potezom izbrisala sa spiska gradana Bosne i Hercegovine, iako su oni to državljanstvo stekli trudom i borbom za ovaj narod i zemlju onda kad joj je to najviše trebalo.

Život u strahu "slobodne" Bosne

Obojica su na prostore bivše Jugoslavije došli davno, radi studija. Fadil je studirao metalurgiju, a Ejmen medicinu. U meduvremenu su i porodice zasnovali. Fadil ima cetvero, a Ejmen troje djece. Danas, oni i njihove porodice žive u strahu.

- Jednostavno, cekam kad ce me neko, iza sljedeceg coška, uhvatiti i izruciti nekoj tamo zemlji, odvojiti me od moje porodice. Mi pratimo šta se dogada i vidimo da su se takve stvari vec dogodile nekoj našoj braci - dodaje Ejmen Avad, Bosanac, roden u Siriji.

- Moja je porodica vec pocela doživljavati neugodnosti i provociranja, posebno djeca u školi. Nekima je, ocito, drago što se sa nama postupa ovako. Moja djeca i supruga su me, placuci, docekali kad je došlo rješenje. Supruga je trudna i odmah se posljedice stresa osjecaju na njenom zdravlju. Oni su uplašeni, jer se boje da ce se i meni dogoditi što i drugima koji su nestali bez traga - vidno uzbuden, govori Fadil.

Nismo mi krivi ako su rješenja fiktivna

Obojica u govor unose mnogo emocija. Nije to od tuge ili straha, nego od razocarenja.

- Zavolio sam ovaj narod. I, lijepo mi je živjeti ovdje. Upoznao sam ga dobro i uvjerio se da je bosanski covjek prijazan i dobar. Samo mislim da je sada doveden u veoma nezavidan položaj. Nije samo problem sa nama. Ružne se stvari dogadaju i onima koji su ovdje rodeni - nastavlja Ejmen. - Kažu da su naša rješenja bila fiktivna i da nam ih zato oduzimaju. Ali, šta smo mi tu krivi ako neko, ko nam ih je izdavao, nije radio po zakonu. Mi smo predali sve što su nam tražili od dokumentacije i legalno dobili rješenja. Zar je to naša krivica? - pita i dodaje: - Teško je. Imao sam planove, djeca iduce godine trebaju u školu. Oni još ne razumiju šta to znaci, ali primjecuju da nešto nije u redu"

Na nas je bacena ljaga

Pitanje je šta se dalje može.

- Pokušat cemo se izboriti za pravdu, izboriti svoja prava na državljanstvo. A ako ne uspijemo, onda nam ovdje nema života - odgovara Fadil, na šta Ejmen nadopunjuje:

- Nema nam nigdje, jer je sve ovo oko državljanstva i optužbi za nekakav terorizam bacilo ljagu na nas. Nijedna nas zemlja više nece primiti objerucke, pa možda cak ni zemlje u kojima smo rodeni.

Ni Ejmen i Fadil nemaju nikakvih problema, niti sporova sa svojim maticnim zemljama. Imaju redovne kontakte sa svojim porodicama. Razgovaraju telefonom.

- Nije jeftino razgovarati sa Sirijom, ali barem jednom mjesecno nazovem roditelje - kaže Ejmen. - Mi se i možemo vratiti, nece nas oni tamo hapsiti jer mi nismo kriminalci. Ali, kako da se vratim u Irak, kako da tamo izdržavam svoju porodicu, kad roditelje i bracu finansijski pomažem iz Bosne, trgujuci na pijaci. Djeca poput moje u Iraku ne idu u školu jer nemaju novaca.

Kod Allaha uvijek ima izlaz

- Kod Allaha uvijek ima izlaz - govore.

Zasad im je jedina mogucnost da produže svoje odavno istekle pasoše maticnih zemalja, da odu u najbliže ambasade - u Beograd. Cak i ako bi im uspjelo preci granicu bez ikakvog važeceg pasoša, predstoji im dugotrajna procedura izdavanja pasoša, koja, kako tvrde, može trajati i do godinu dana.

- Ko ce izdržavati moju porodicu ako budem morao otici? Oni su rodeni ovdje, ovo je njihova domovina - kaže Fadil, ne ocekujuci odgovor.

- Ja sam imao i davno priliku odavde odem na Zapad, negdje pred samu agresiju na Bosnu. Medutim, kad se dogodilo to što se dogodilo, smatrao sam da je moja moralna obaveza da ostanem ovdje i pomognem odbrani države. Izgleda da mi se to sada uzima kao najveca greška... Šta sada? Ne znam. Ako se ne uspijemo izboriti za pravo života ovdje, ne ostaje ništa drugo nego otici negdje gdje ce se prema meni postupati kao prema covjeku.

Ovo je i naš narod

I Ejmen i Fadil su, kao i još dosta onih sa famoznog "spiska 94", vec dugo ovdje, saživjeli su sa ovim narodom i ovdje se osjecaju da su "kod kuce".

- Nekad, kad bih morao otici službeno u Beograd i kad bih se vracao, osjecao sam se potpuno isto kao da se vracam u Damask, gdje sam roden. Begova džamija je i moja džamija. Kad sam je vidio, znao sam da je ovo moj narod i da su ovdje moja braca. Istina, i u onoj zemlji, u Jugoslaviji, bilo je onih koji su nas, studente iz arapskih zemalja, gledali porpijeko, ignorirali nas, ali se, ipak, vecina prema nama odnosila dobro - govori Ejmen.

Ima se osjecaj kao da više ne osjeca isto.

- Ne znam. Nakon ovoga, ne mogu više ništa gledati isto. Istina, narod je najmanje kriv... Vidimo da je ovaj narod sada zbunjen. Nema ni vodstva, niti jedinstvenog cilja. Ne vidim da iko predstavlja bošnjacki narod, što nije slucaj sa drugim narodima. Žao mi je zbog toga, jer je ovaj narod dobar, a sada je u situaciji da zaslužuje sažaljenje - rezignirano dodaje.

Neka nas puste da živimo

U živom razgovoru, valjda zbog tog vruceg temperamenta, mnogo je više emocija nego što se to pisanom rijecju može prenijeti. Kad ljudi poput njih kažu da nešto vole ili da ih nešto brine, onda to doista osjecaju u pravom smislu.

Fadil se oženio prije rata, i ne razmišljajuci o državljanstvu i problemima koji ga okupiraju danas, iako se u nekim novinama tvrdilo da su se neki od njih ženili samo radi državljanstva.

- Nikad o tome nisam razmišljao. Oženio se normalno, kao i svi ljudi. Pa zar bih imao cetvero djece da sam to samo zato ucinio? Na kraju krajeva, zar bih to uradio radi bh. pasoša, sa kojim gotovo da ne mogu nigdje otici bez vize? Da sam to htio, tražio bih njemacki, americki pasoš.

Ejmen veli da ga je njegova porodica, odnosno tazbina, prihvatila kao svoga, niti je ikad imao ikakvih sukoba radi svoga porijekla.

Iako se cesto drukcije shvata za ljude cije je porijeklo istocnije od Bosfora, i Ejmen i Fadil su brinuli iste probleme kao i ostali Bošnjaci, demobilizirani borci. Iako su obojica bili pred diplomiranjem, nakon agresije su se morali pobrinuti za materijalnu egzistenciju. Fadil je trgovao na zenickoj pijaci, dok je Ejmen, zajedno sa još nekim prijateljima, bio osnivac vec poznate firme "Bedr Bosne". Planova i ideja je, kako kažu, bilo, ali je sada sve "na cekanju".

- Imao sam ponude da proširim posao, da strani kapital dovedem ovdje. Medutim, sada, izgleda, nema ništa od toga - kaže Ejmen. - Nekad je firma zapošljavala blizu stotinu ljudi, uglavnom demobiliziranih boraca. Ali, nije baš sve išlo po koncu. Problem je za posao, teško je okruženje i siromaštvo. Sada je firma znatno manja, zapošljava pet-šest radnika.

Fadilov posao je sada "na cekanju".

- Stao sam malo jer sam mislio kompletirati fakultet, a onda poceti nešto bolje, jer ovako, na pijaci, ne ide. Doduše, ne ide nikome, znam mnoge borce koji su radili sa mnom kojima ne ide, pokušavaju nešto zaraditi, ali je teško.

Ali, i ne žale se mnogo zbog teških uvjeta života u Bosni. Njihova želja je da dijele sudbinu ovoga naroda.

- Samo želimo da nas puste da normalno živimo. Ako prekršimo zakon, neka nas kazne po zakonu, ali neka nas poštuju kao ljude, neka ne krše naša osnovna ljudska prava. Neka barem poštuju pravo da naša djeca imaju oca - porucuju onima koji ih, ocito, ne žele cuti.

Slušajuci ih, sve više me obuzimao osjecaj srama što pripadam zemlji i narodu koji odbacuje one koju su joj bili pri pomoci kad je bilo pitanje života i smrti.

Njihova je sudbina u Allahovim rukama, što su cesto tokom razgovora naglašavali, i Njegovoj se pomoci nadaju, ali je njihov život i život njihovih supruga i djece sada obojen strahom i viškom neizvjesnosti.