naša naivna odbrana

Iako mi iz druge klupe nismo bili ni optuženi za neprijateljsko udruživanje, komunisti su nam sudili zajedno sa Alijom i njegovom «neprijateljskom grupom» – kako bi domaca i inozemna javnost bila frapirana našim brojem i našim «rušilackim» djelovanjem i planovima. Na pultu pred sudijom i porotom oni su postavili malu biblioteku naših spisa, knjiga i brošura – kao da su to, bogami, bombe, kame i leci. Ta oni su kraljevski sistem prve Jugoslavije rušili bombama (na poznatom «Bombaškom procesu» njihov idol - bombaš Josip Broz dobio je samo pet godina zatvora, u kome ce citati i unapredivati svoje bravarsko znanje!), a mi njihov nezvanicni a stvarni komunisticki sistem, evo, takoder rušimo – knjigama i jednim nesmotrenim putovanjem.

Farz-i kifaje našeg naroda

Tri-cetiri godine nakon islamske revolucije u Iranu, najvjerovatnije na prijedlog onog peh-covjeka (koji ili cini naopako ili jednim allahselamet potezom upropasti sve dobro koje ucini), Alijinog prijatelja, nekoliko sarajevskih muslimanskih intelektualaca dogovore se da ilegalno otputuju u Iran na godišnjicu islamske revolucije. Rahm. Alija, uvijek preoprezan, najprije odbije takav plan potpuno svjestan opasnosti trenutka u kome se to putovanje izvodi, ali kad ga nije mogao sprijeciti, sam otputuje u Abu Dabi, pa onda u Teheran i pridruži se ovoj grupi. Sarajevski «ilegalci» predvodeni gore spomenutim «pehmenom» otputuju u Bec – otkriveni vec u startu i praceni od strane Udbe u tolikoj mjeri da su ih udbaši fotografisali na najprometnijim mjestima po Becu.
Vec sam govorio o tome da nisam ni znao za to putovanje, ali da sam primijetio da Hasan izmišlja neke «poslove» kako bi se udaljio iz Sarajeva «na jedno krace vrijeme.»

Naravno, za mene je bilo apsurdno i da se putuje u uzavreli Iran u vrijeme najžešceg, gotovo trijumfalnog vala komunizma u Bosni, ali i da se sudi nekome ko posjeti neku državu koja je, zvanicno, bila u prijateljskim odnosima sa SFRJ. Nakon prvog izlaska na sud, kad su nam procitane optužnice, jedno po jedno od svih nas trinaestero (dok nisu izuzeli slucaj rahm. Rušida zbog njegove bolesti) iznosilo je svoju odbranu. Udba je to spakovala tako da mi koji nismo iznijeli svoju odbranu ne možemo prisustvovati odbrani onih ispred nas iako, kako rekoh, pravno mi iz druge klupe nismo imali nikakve veze sa «neprijateljskom grupom» koja je svoje «turisticko» putovanje završila na prvoj optuženickoj klupi. Ja sam bio, cini mi se, osmi po redu.

Kako me je obavijestio Rajko, Alija se branio nadmocno, elegantno, «gospodski, bre.» Nadvisivao ih je svojom oštroumnošcu i gordim, ne i oholim držanjem. Rizah Hadžic je bio kao na iglama: bojao se svakog Alijinog zakljucka i stalno ga prekidao upozoravajuci ga « da razluci odbranu od propagande.» Medutim, nesretni Behmen (covjek ne zna bi li prije zaplakao ili bi se zasmijao kad prica o ovom «politicaru» koji je, boreci se za naša nacionalna prava, u komunistickim tamnicama proveo blizu dvadeset godina!) u jednom momentu je, dok je iznosio odbranu, pao u nesvijest. Kolale su price da mu je Udba u hranu ubacila neke sastojke kako bi mu maksimalno povisila ionako povišeni adrenalin! Da li je pao zbog trovanja? Ili zbog iscrpljenosti? Zbog teških mucenja tokom istrage? Zbog prijetnji? Zbog udbaša koje je primijetio u sudnici, a kojima – onako prkosan i eksplozivan – nije ništa mogao?! Ja o tome sa njim nikada nisam dokraja raspravio; jednostavno, sa njim nisam znao –ili nisam mogao

- da komuniciram. U jednom od rijetkih casova njegova raspoloženja, godinama nakon izlaska s robije, ozareno mi je rekao da je putovao u Iran sa ahbabima «kako bismo ispunili farz-i kifaje našeg naroda prema islamskoj revoluciji i iranskoj žrtvi za islam.» Bio sam sretan zbog ovog iskrenog tumacenja – zato što sam citavo vrijeme našeg robijanja tvrdio da je to bila «jedna velika glupost, i ništa više» i – da mi Allah oprosti –

najvjerovatnije se, ne htijuci, ogriješio. Da, ovo tumacenje me je ucinilo sretnim jer, u tom slucaju, naše robijanje je imalo smisla i utjecaja i na ovom svijetu, a nece biti uzaludno ni na Ahiretu, amin, ilahi ja Rabbi.
Navodno su Omera Behmena zalili vodom i, cim se osvijestio, nastavili sa pretresom. Braneci se, Behmen je – iz neznanja ili prkosa, to samo on zna – tako ošamucen, «priznao» da mi - jesmo grupa, ali taj «dokaz» (krucijalan sa stanovišta optužnice!) bio je toliko neuvjerljiv da ga ni komunisti u obrazloženju presude nisu imali snage registrirati: Omer Behmen je bio njihov poraz pred petnaestak advokata, obznana njihovih dušmanskih motiva i metoda protiv islama i njegovih sljedbenika.

«Samozvani islamski pisci»

Mene su u sudnicu uveli nekog suncanog jutra. Danima prije toga, po Sarajevu su padale velike kiše i prolamali se oblaci. Kiša je bila dogadaj, smirivala mi je živce, sa njom sam osjecao slast lijeganja u krevet, dugih dova i maštanja. Za kišnih dana, nije odjekivala muzika sa «Sarajkinog» restorana. Ta muzika me izludivala – zato što je porucivala da na svijetu ima sretnih ljudi, a ja sam želio da svi budu nesretni, kao ja, pa da lakše podnosim samocu i tišinu u memljivoj celiji.

Sudnica je bila skoro prazna. Nigdje predstavnika Amnesti internešenela, nigdje mojih drugova, nigdje nikoga iz javnog, vjerskog i kulturnog života Grada. Od moje familije, došla je samo Tima. Primijetio sam i nekoliko dragih lica iz Islamske zajednice, Hasanova baba, hadži Halida, Mujkijeva brata, hafiz-Ismeta... i nekoliko udbaša, onih Džuburovih paskova iz istrage, u gornjim redovima. Rajko i Orhan sjedili su medu ostalim advokatima. Obojica su me ljubazno pozdravili klimanjem glave, Rajko se cak malo nasmiješio. Pogledao sam ga i porucio mu da cu postupiti po njegovom savjetu, mada preko svoje volje.

Rizah Hadžic je uredno diktirao u zapisnik moje generalije, zatim one opce formulacije...Na lijevoj strani – Edina i njezine pomocnice. Nismo se ni pogledali.
«Izvolite, druže Džemale, iznesite Vašu odbranu!» ljubazno rece Rizah, predan svome poslu, kobajagi zabrinut i pažljiv.

Držao sam optužnicu u rukama i poceo da je tabirim kao neko štivo puno znacenjskih slojeva. Sudija bi me ponekad prekini kako bi mu bilo dokraja jasno šta sam rekao. Ustvari, on je samo provodio proceduru, glumio pravi i nepristrasni sudski proces. «Na pitanje... optuženi izjavljuje...,da je..,pardon, da nije...Da cujem? ...A da...optuženi izjavljuje da nije, je l' tako?...» Negirao sam svaku inkriminaciju, tj. da sam bilo šta ikad izgovorio od onih desetak-dvanaest redova koji su se u zajednickoj optužnici odnosili na mene. Trebalo je da svoju odbranu izvedem tako da Sud dobije dojam da sam samo pjesnik, da sam neadekvatan za bilo kakav politicki rad, da mi doticne inkriminacije ne prilice, itd. Rajko je, naime, racunao s tim da ce nas na prvom stepenu žestoko «cepnuti», ali da su sudije na višim sudskim instancama obrazovanije, s manje straha od Udbe, s više samostalnosti. U tom slucaju, nece im biti od interesa da ostave visoku kaznu «tamo nekom pesniku.»
Završavajuci svoju odbranu, okrenuo sam se Aliji.

On me je, nekoliko koraka s moje desne strane, citavo vrijeme s pažnjom pratio i, na kraju, tiho dobacio:»Cestitam!» Tada se, taman kad je cula Alijinu cestitku, podiže «Drugarica-tužilac» i poce da me ispituje. Njezina pitanja meni su bila konfuzna, ali, tek kad budu poceli dolaziti svjedoci, shvatit cu koliko ih je ona birano pripremila. Jedno od glavnih bilo je koga poznajem s optuženicke klupe. Naravno, prikrio sam poznanstvo s Alijom i Salihom, a nikad nisam ni poricao da se poznajem sa Hasanom, Mujkijem i Melikom; njih dvojica su iz Medrese, a Meliku poznajem «iz književnickih krugova.». «Drugarica-tužilac» je – kao i sva Udba, od tada do dana današnjeg – sve cinila kako bi me predstavila samo kao hodžu: poluobrazovanog, fanaticnog, zavedenog, «opasnog po društvo i državu,» a ježila se na svaki spomen o mome književnom radu i diplomama iz književnosti i filozofije. I ne samo mene; ona je Aliju tokom citavog procesa nazivala «samozvanim islamskim piscem.»

Alija je takoder rekao da me ne poznaje licno «vec samo kao pjesnika.» Jedva sam cekao da «Drugarica» prestane; mrzio sam i nju, i njezin glas, i njezinu «logiku», i njezin bijes, i njezino nadmeno, trijumfalno držanje, i da nije bilo Rajka, najradije bih i njoj i svima njima u lice sasuo da su oni istinski neprijatelji i naroda i države, i da oni trebaju biti istog casa pohapšeni i osudeni za nasilje koje vec pola godine provode nad muslimanskim narodom, posebno nad Islamskom zajednicom...Ta ona najbolje zna svu istinu, ona zna da je sve ovo isfabricirano, da je to rukopis njezine Udbe, ali nje se ne tice ni istina, ni ljudska patnja, ni moja majka, niti bilo cija majka...Ona se dokazuje svome Titu i svojoj Partiji, ona za ovo ceka visoku napojnicu od svojih nadredenih drugova!...
«Samo da mi ne izvadi fotose ili neki drugi trag koji bi govorio o mome druženju sa Salihom,» mislio sam usebi. Hvala Bogu, o tome pojma nisu imali!

Plac zbog Melike

OVAJ DIO TEKSTA JE UKLONJEN PO ŽELJI MELIKE SALIHBEG