ko želi da bude najbogatiji čovjek, neka mu ono što je u allahovim rukama bude sigurnije i bliže

Biserje naše povijesti

'Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put!' (Kur'an)

Treba biti poslušan u onome što je dobro
Imam Buhari, Allah mu se smilovao, bilježi od Alije, r.a, da je rekao: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., je poslao odred vojske i odredio im emira (vojskovodu), jednog od ensarija. Vojnicima je naredio da budu poslušni svom emiru. Jednom prilikom se naljutio na svoje vojnike i upitao ih: „Zar vam Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije naredio da mi budete poslušni?“ „Da“, odgovoriše. On im rece: „Naredujem vam da sakupite drva, zapalite vatru i udete u nju.“ Oni sakupiše drva, zapališe vatru, a kada su htjeli uci u vatru pogledaše jedni druge i neki od njih rekoše: „Mi slijedimo Poslanika, s.a.v.s., kako bismo pobjegli od vatre, pa zar cemo sada u nju uci?!“ Dok su oni tako stajali ispred vatre, ona se postepeno ugasi, a emirova srdžba splasnu. Taj dogadaj su spomenuli pred Poslanikom, s.a.v.s., koji rece: „Da su tada ušli u vatru, ne bi iz nje izašli. Zaista poslušnost biva u onome što je dobro.“

Cekam da mi se odjeca osuši

Jedan od bliskih rodaka halife Omera ibn Abdul-’Aziza, r.a., posjetio ga je u njegovoj kuci, pa je ostao zaprepašten onim što je tada vidio. Ugledao je halifu kako sklupcan sjedi u suncanom uglu svoje sobe pokriven svojim izarom , pa je misleci da se radi o bolesti, upitao halifu: „O cemu se radi, o vladaru pravovjernih?“ Omer mu odgovori: „Cekam da mi se odjeca osuši.“ Posjetilac nastavi sa postavljanjem pitanja, dok mu je lice pokazivalo ociglednu zbunjenost i zaprepaštenost prizorom koji gleda: „A šta imaš od odjece?“ Halifa odgovori: „Košulju, te gornji i donji dio odjece (rida i izar).“
Covjek opet zapita: „Zar nemaš rezervnu odjecu?“ Omer mu odgovori: „Imao sam je, ali se pocijepala (od silne upotrebe).“ „A zar neceš uzeti sebi još jedan komplet odjece?“, upita. To pitanje uznemiri Omera, pa on placnih ociju ponavljaše rijeci Allaha, dž.š.,: „Taj drugi svijet (ahiret) dat cemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered cine, a one koji se Allaha boje ceka srecan kraj.“

Tako smo vladali

Jednog dana je Omer ibnul-Hattab, r.a., kazao sa minbera: „O muslimani! Šta biste kazali kad bih se ovako priklonio dunjaluku“, pa svoju glavu nagnu ustranu. Neki covjek ustade na noge, isuka svoju sablju i rece: „Tada bi naše sablje govorile u naše ime“, i išaretom pokaza da bi mu posjekao (odrubio) glavu. Omer ga upita: „Da li to na mene aludiraš?“ Covjek odgovori: „Da, na tebe sam mislio.“ Omer ga je tri puta prekorio, a i on Omera, pa mu na kraju Omer rece: „Allah ti se smilovao, hvala Allahu koji je dao da medu mojim podanicima bude onih koji ce me, u slucaju da pogriješim, ispraviti.“

Kako li je samo mehka, kako li je samo oštra i gruba!

Halifa Omer ibn Abdul-’Aziz, r.a., je naredio nekom covjeku da mu kupi odjecu za osam dirhema, pa mu je kupio i donio. Omer je uze u ruke i oduševljeno uzviknu: „Kako li je samo mehka!“ Na to se onaj covjek nasmija, a Omer ga upita: „Zar se normalan covjek bez razloga smije?! To samo ahmaci cine. Obavijesti me o razlogu tvog smijeha!“ Doticni rece: „Smijem se tvom postupku, jer si mi prije tvog dolaska za halifu naredio da ti kupim svileni ogrtac za osam stotina dirhema, pa kada si tu odjecu dotakao svojom rukom, uzviknuo si: „Kako li je samo oštra i gruba!“ A ti danas za odjecu koju si platio samo osam dirhema kažeš da je mehka. To me je zacudilo i nasmijalo.“

O dunjaluku, zavaraj nekog drugog, jer mene neceš moci

Darar es-Sadai je došao kod Mu’avije ibn Ebi Sufjana, pa mu Mu’avija rece: „Opiši mi Aliju ibn Ebi Taliba!“ Darar zamoli: „Oslobodi me tog zahtjeva!“ Mu’avija na to ponovi: „Kažem ti da ga opišeš!“, a Darar na to uzvrati: „Ako nema nacina da to izbjegnem, onda velim da je bio dalekovid, veoma snažan, rastavljao je rijecima istinu od neistine, sudio pravicno, znanje je izbijalo iz njega, a mudrost progovarala njegovim jezikom. Klonio se dunjaluka i njegovih ljepota i ukrasa, a bdio nocima ibadet cineci. Bio je sjetan i mnogo vremena je provodio u razmišljanju. Svidala mu se kraca odjeca, jednostavna hrana, a medu nama je bio poput jednog od nas (nije se volio isticati). Odgovarao bi na naša pitanja kada bismo ih postavljali, i obavještavao bi nas o onome za što smo od njega tražili informaciju. Mi smo, tako mi Allaha, i pored toga što smo bili veoma bliski s njim, iz strahopoštovanja bismo mu se rijetko obracali. Cijenio je ulemu i bio blizak sa siromašnim. Silniku nije dopuštao da ustraje u svom nedjelu, niti je slabi gubio nadu u njegovu pravednost. Svjedocim da sam ga vidio u nekoliko navrata kako se u kasnim nocnim satima, kada zvijezde okite nebeski svod, prevrce nervozno u svojoj postelji i kroz suze žalosnice progovara: „O dunjaluku, zavaraj nekog drugog, jer mene neceš moci! Zar si se meni suprostavio i mene se zaželio! Daleko je to, daleko je!!! Napuštam te i odlazim, i ne ocekuj da se vratim. Tvoj vijek je kratak, a tvoja opasnost bijedna i jadna. Teško meni od manjka opreme za put (misli na dobra djela i ahiret), a put je dalek i neizvjestan!“
Mu’avija je zaplakao i rekao: „Neka se Allah smiluje Ebul-Hasenu (Aliji), tako mi Allaha bio je upravo takav kakvog si ga opisao. A sa cime možeš uporediti svoju tugu za njim, o Darare?“ Darar odgovori: „Moja tuga za njim je poput tuge one žene cije dijete bude zaklano u njezinom krilu.“

A ko to može?

Se’id ibn ’Amir el-Džumehi, r.a., se obratio Omeru ibnul-Hattabu, r,a., rekavši mu: „Ja ti želim uputiti neke savjete, Omere.“ „Da, savjetuj me“, Omer mu odgovori.
„Savjetujem ti da se bojiš Allaha u svom ophodenju prema ljudima, ali i da se ne bojiš ljudi kada izvršavaš Allahove naredbe. Neka se tvoje rijeci ne razlikuju od tvojih djela, jer su najbolje rijeci one koje djela potvrde. Ne donosi razlicite presude u identicnim slucajevima kako ne bi pogriješio i istinu zaobišao. Postupaj na osnovu dokaza, jer ceš tako uspjeti, Allah ce ti pomoci i tvoje podanike tvojim sebebom boljim uciniti. Okreni svoje lice i (pravedno) sudi onima koje ti je Allah povjerio da njima vladaš, bili oni muslimani odavde, ili koji ti izdaleka dolaze. Voli njima ono što voliš sebi i svojoj porodici, a preziri njima ono što prezireš sebi i svojoj porodici. Povedi ljude ka istini i na tom putu se ne boj u ime Allaha nicije kritike.
Omer ga upita: „A ko to može?“ Se’id odgovori: „Takav poput tebe kojeg je Allah zadužio da se brine o ummetu Muhammeda, s.a.v.s.

Harun er-Rešid i Ahmer

Harun er-Rešid je savjetovao ucitelja njegovog sina Emina slijedecim rijecima: „O Ahmeru! Vladar pravovjernih ti je povjerio dio sebe, plod svoga srca, pa ti je dopustio da ga ti preuzmeš u svoje ruke, a njemu je naredio da ti bude poslušan, pa ga poduci onome što ti vladar pravovjernih kazuje: poduci ga Kur’anu i hadisu, citiraj mu poeziju, nauci ga sunnetu, neka savlada lijep nacin izražavanja i govora. Zabrani mu smijeh, osim u njegovo vrijeme. Nauci ga da poštiva ucenjake iz Benu Hašima kada se s njima susretne i da uvažava skupove na kojim prisustvuju vojskovode i namjesnici. Neka ne prode malo vremena a da mu ne preneseš neku korisnu stvar za njega. Nemoj ga ražalostiti toliko da izgubi motivaciju, niti mu praštaj toliko da se opusti i navikne na besposlicarenje. Nastoj ga ispravljati i korigovati tako što ceš mu biti blizak i blago se prema njemu ophoditi, pa ako tako ne uspiješ, onda ga poucavaj sa strogošcu i žestinom.“

Kako bi tek reagovao da me ugledaš tri dana nakon spuštanja u moj mezar

Muhammed ibn K’ab el-Kurezi veli: „Otišao sam Omeru ibn Abdul-’Azizu da ga posjetim, a tada je bolovao od bolesti koja je bila i sebeb njegove smrti, pa sam ga odmjeravao pogledom i zadržavao ga na njemu. On mi rece: „O Ibn K’abe! Šta ti je pa me toliko zagledaš?“ Ja mu odgovorih: „Ne mogu a da ne primjetim koliko si smršao, a i boja kože ti se promijenila.“ Omer na to uzvrati: „Kako bi tek reagovao da me ugledaš tri dana nakon spuštanja u moj mezar, kada mi zjenice spadnu na obraze, a na usta i nos potece sukrvica, a u tijelo se ugnijezde crvi. Tako mi Allaha najviše si me osporavao. Ponovo mi citiraj hadis koji si mi prenosio od Abdullaha ibn ’Abbasa, r.a.! Rekao sam: „Cuo sam Abdullaha ibn ’Abbasa, r.a., da kaže: „Zaista sve ima svoju vrijednost i pocast, a najvredniji skupovi su oni na kojima se okrene prema Kabi. Ko želi da bude najugledniji i najmocniji covjek, neka se boji Allaha. Ko želi da bude najjaci covjek, neka se oslanja (tevekkul) na Allaha. A ko želi da bude najbogatiji covjek, neka mu ono što je u Allahovim rukama (nagrada na ahiretu) bude sigurnije i bliže od onoga što je u njegovim rukama (negov dunjalucki imetak)...“