ni armije ni korpusa

Krivogledište

Kada smo prije dvanaest godina formirali korpuse Armije Republike Bosne i Hercegovine ni najveci pesimisti nisu mogli predvidjeti kolicinu zaborava, minimiziranja pa i uvredljivog nipodaštavanja njihove uloge koja ce uslijediti, od podrumaških snaga, neposredno nakon rata, da bi danas poprimila razmjere kolektivnog odnosa. Obilježavanje godišnjica na nacin kako to cinimo postaje otužno, bljutavo, formalisticko, politikantsko i u krajnjoj liniji nepotrebno, ako se nešto bitno ne promijeni.

Nedavno je obilježena dvanaesta godišnjica formiranja Treceg korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u Zenici. Svecanost je uprilicena, kako to i dolikuje, u Bosanskom narodnom pozorištu gdje može stati skoro 500 ljudi. Dakle, kako i zaslužuje ovaj dogadaj. Ocekivalo se da sala bude pretijesna za sve koji bi ga željeli obilježiti. Došli su narodni predstavnici, kulturni i javni radnici, politicari, sadašnji i bivši vojni komandanti, ali sala nije bila ni izbliza puna. Da je ustrebalo, moglo se napamet nabrojati ko je zauzimao sada prazna mjesta, na prvoj, drugoj ili trecoj godišnjici. Borci nisu zasigurno. Ni tokom rata nisu ucestvovali na takvim skupovima, pa što bi sad. Oni koji su tada dolazili došli bi, vjerovatno, i sad ali su prezauzeti obavljanjem rukovodnih, privrednih i politickih funkcija.

Simbolika je bitna

Moram priznati da se u foajeu moglo primijetiti kako odziv na tu svecanosti i nece biti velik. Za utjehu, na slicnim svecanostima u ostalim korpusima ne bude ni po trideset ljudi, a eto, kod nas u Zenici, ima bar dvije stotine. Može li to biti utjeha? Grlili su se medusobno i tapšali po ramenima, pozdravljali bivši saborci i komandanti, sa generalima, koji jesu pozvani na svecanost, ali im niko ne pridaje ni izbliza potrebnu pažnju. A bili su tu Rasim Delic, Sakib Mahmuljin, Halil Brzina, Refik Lendo. Sve general do generala. I govorili su svi, osim generala Brzine. Možda bi bilo bolje i da nisu. Ne zbog njih. Svo poštovanje generalima, ali je ocigledno da nam skoro ništa nisu imali kazati, ili ništa što vec nismo znali.

Ali da nisu, ne bismo znali da i njih muce iste muke kao i nas. Uz sav iskazani ponos na slavna i junacka vremena odbrane Bosne i Hercegovine, na vrijeme kada smo iz faze odbrane kretali u fazu oslobadanja, neskriveno je izrecena gorcina. Gorcina zbog zaborava koji je zahvatio društvo ili bar njegovu državnu elitu koja zaboravlja na svoje junake, ratne vojne invalide, na majke i djecu izginulih boraca. Zaboravlja se na one koji su u Hagu i koji pred Medunarodnim tribunalom brane našu pravednu oslobodilacku borbu i Bosnu i Hercegovinu, braneci sebe cuvaju našu cast. U tome su prepušteni sami sebi, kao što je Bošnjak inace prepušten da bez društvene potpore izbori svaku bitku. General Mahmuljin upozori kako bi trebalo pisati o slavnim vremenima odbrane, upravo radi sprecavanja zaborava. A kako pisati, generale, kad se i tvojim saborcima desilo isto što i tebi – podrumaške snage zauzele su sve odbrambene i ofanzivne položaje u društvu. Dok su borci sišli sa brda ovi su brzo ispuzali iz svojih rupa i sad od njih nemaš kud.

Najviše me dojmila simbolika ''kulturno-umjetnickog programa'' u kojem su ucestvovali Mugdim Avdagic i Omladinski hor iz Zenice. Nekada smo imali citavu umjetnicku cetu, a mogla je biti i brigada umjetnika koji bi Bosnu branili svojom umjetnošcu, samo da ne idu na borbene linije. Danas… Program je poceo poznatom pjesmom ''Šehidski (nizamski) rastanak''. Nismo se ni okupili a vec je trebalo da se rastajemo. Dobra pjesma i dobra izvedba. Ljudima suze na oci udarile. Nastavilo se pjesmom koju su naši borci uvijek pjevali pred svaku bitku, pred svaku akciju. Uvijek bi se jedan izdvojio kao, muezin, pa bi pjevao solo dionice a mi svi, horski prihvacali, zna se – ''Caj šukarije''. Ta pjesma nas je održala, i baš joj hvala! Osvrcem se po sali i vidim ljudima i dalje suzne oci. Sjetili se, valjda… Istina bilo je i onih koji su u bitkama govorili tekbire, ali to sada nije za pricu. «Fundamentalizam» je za ratna vremena i upotrebu a nikako za mirnodopska prisjecanja. Završilo se pjesmom ''Što te nema?''. Na koga ili na šta se odnosila – na Korpus, Armiju ili Republiku? Ni jednog od to troje više nema. Ne želim pomisliti da se odnosilo na nekoga licno, bilo bi to i previše za jednu godišnjicu. Nemanje nam je svakako glavno stanje i zanimanje. Slušajuci ovu numeru vec sam se baš rasplakao tako da ne znam kako su ostali doživjeli kraj programa. Znam samo da sam odlucio da više ne idem na takve svecanosti. Prvo, sramota je odraslom, postarijem muškarcu da place, i to još javno, a drugo, kakva je to uopce svecanost na kojoj se covjek do sita isplace umjesto da se od srca ismije. Bolje je gledati šta drugi rade, pa sa njima ili za njima.

Ostavke za srpstvo

Dok se mi pitamo što te nema ili koga nema, dotle se u entitetu sa srpskom vecinom pitaju kako da sacuvaju ono što imaju a da ništa pri tom ne izgube i nikakvu cijenu ne plate. Dejtonom su dobili Republiku sa cijom sudbinom se kockaju otkako je nastala ne poštujuci nikakve unutrašnje ili medunarodne zakone. Uostalom, na bezakonju su je i uspostavili. Znali su to i Amerika i cijela medunarodna zajednica, ali su se tek sad sjetili ispravljati greške. Možda i nisu, nego samo igraju igru koja je, bar u ovoj fazi, interesantna pa je vrijedi pratiti.
Bosni i Hercegovini je, upravo zbog ponašanja tog entiteta, onemogucen ulazak u evropske integracije pa je Visoki predstavnik posegnuo za oprobanim metodama smjene srpskih funkcionera. Mili Bože, kakva kuknjava i dernjava nastade u vaskolikom srpskom svijetu, rekao bi covjek da su im pohapsili, a ne smijenili, i Mladica i Karadžica, sve aktuelne politicke vode i svakog desetog gradanina (a trebalo bi), a ne petu ligu funkcionera, bolje receno cinovnika. Ostaje otvoreno pitanje, je li lord Ešdaun namjerno potkacio petu ligu zato što se boji prve ili da bi vidio kako ce prva reagovati. Ako je ono prvo, sram ga bilo, a ako je ovo drugo, još više ga sram bilo! Ko do sad nije shvatio kako Srbin reaguje, onda neka se u ove odnose ne miješa.

Prije ce biti da se igra politicka igra koja više ima za cilj ispitivanje pulsa nego stvarne efekte koji se na taj nacin mogu postici. Potvrda tome je da je sinhronizovano došla odluka SAD-a da zabrani ulazak u tu državu Ivanicu i bratiji iz SDS-a te bratskog im PDP-a. Jasno je da Srbi ne bi regovali na smjenu politicara ni bilo kojih drugih funkcionera, na to su i sami svikli i smatraju to kolateralnom štetom u odbrani srpstva, da nisu dobili tu zabranu najmocnije države. Ne zato što se njima baš mnogo ide u Ameriku, nego što ce to povuci i niz drugih zabrana i ogranicenja. Znaju to oni odlicno.

Znaju, kao što znaju da su svojim dosadašnjim odnosom spram medunarodne zajednice i izvršenja obaveza prema Medunarodnom tribunalu u Hagu poodavno zaslužili i vece i rigoroznije mjere. No, njima je i dalje prece štititi srpske junake nego svom narodu osigurati ulazak u Evropu. Možda je u pravu ona gledateljka sa Pala koja kaže da bi Srbe trebalo upitati da li zaista i uopce žele u Evropu. Njima je, svakako, prece sacuvati svoju republiku, ucvrstiti joj državne prerogative i u njoj sacuvati svoje junake. Svjesni da im se upravo takvim ponašanjem gradevina sve više i jace klima, u panici su posegnuli za ostavkama. Cini se, ipak, više onima kojima se prijeti nego izvršnim pa ce na kraju ispasti – tresla se gora rodio se miš. Pitanje je samo koliko ce naši politicari imati mudrosti da tu bitku uspješno privedu kraju. Dosadašnje su bile dosta traljavo vodene i neka zahvale Bogu što je tu Visoki predstavnik a nema više one armije i onih korpusa i onih generala koji bi im mogli pokazati kako se bitke vode. Dok je stanje ovakvo kakvo jeste, generali ce kukati po godišnjicama a politicari gubiti bitke za zelenim stolom.