rođendanska torta na petom spratu

Šetnje – sudenje

Udba je ovako inscenirala daljnji tok naše neslužbene istrage i pocetak sudenja: da nas malo relaksira i uhrani kako ne bismo izgledali loše pred kamerama, rodbinom i ono malo posjetilaca kojima ona dozvoli ulazak u sudnicu. Cak su pokazivali nešto ljudskog odnosa prema nama kako bismo što naivnije prihvatili veci dio sudenja – sve dok nam ne izreknu teške kazne. Paketi od kuce stizali su redovno, dozvolili su nam da dobijemo Kur'an i ucimo ga u celiji, a posjete su bile svakog mjeseca, to jest, dva puta prije sudenja, u julu i na pocetku augusta. Cak se dogodilo jedno malo zatvorsko cudo: na moj rodendan pozvaše me u istu kancelariju na V. spratu gdje sam stavio svoj sramni potpis na udbaški zapisnik. U vrhu stola sjedila je Edina Rešidovic. Na stolu – cvijece i torta. «Sjedi!» rece mi ljubazno. «Danas ti je rodendan?» «Da» rekoh. «Slaviš li ti rodendan?» «Svakako,» odgovorih. «E pa lijepo...» nastavi razdragana «drugarica», a ja je prekidoh:» Samo ne onako kako Vi mislite!» «Kako?! Ne razumijem!»

«Ja na ovaj dan malo više klanjam i dijelim sadaku. Zahvaljujem Allahu koji mi je podario život...» «Drugarica» se zbuni, i ja na njenom licu opazih onaj trenutak kada pokušava da prikrije bijes, kada iz jednog osjecanja prelazi u drugo, suprotno. Priredila mi je rodendansku tortu da bi likovala, da bi me ponizila, da bi pokazala svoj cinizam, da bi na sudu, ukoliko ja pocnem da otkrivam metode mucenja tajne službe njezine Partije, mogla da se usprotivi i da kaže kako mi je cak i tortu donijela na moj rodendan, kako «jugoslovensko društvo cak i onima koji su se ogriješili o njega...» itd. A sada je, ko zna koji put, nedvosmisleno mogla utvrditi kako sam «retrogradan», «nesavremen», kako ne držim do «kulture progresivnog socijalistickog društva»... «Zadrti fundamentalist» koji ne slavi rodendan! «Pa dobro...» jedva progovori, «nije valjda grijeh pojesti tortu na rodendan! Evo, skupa cemo se pocastiti! Hajde, uzmi!» «Necu!» rekoh. «Ne treba mi vaša torta! Molim Vas da me vratite u celiju!» «Drugarica» je samo šutjela. Poražena je i znam da ce mi se osvetiti; ranjena mecka ima mnogo nacina da to ucini.

Šmeker

...A tamo, na «slobodi», odvijao se potpuno drugaciji proces: proganjanje svjedoka, njihovo zadržavanje na raznim mjestima i u centru Udbe kako bi napamet naucili iskaze koje su morali potpisati, pracenje clanova naših familija i strašna medijska propaganda protiv nas. Kada bismo, za svoj novac, od rodbine narucivali štampu, ona je uredno stizala – sa izrezanim dijelovima ili odstranjenim citavim stranama gdje su pisali protiv nas.
Kako se približavao dan sudenja, u moju celiju, br. 72 / A, na IV. spratu, ubacivali su sve više pritvorenika. Dodu i provedu sa mnom sedmicu-dvije, i nestanu. Svi su bili Muslimani, uglavnom lopovi, preplašeni svojim «djelom», a onda i saznanjem da su ih ubacili u celiju sa «politicarem», i to jednim od onih o kojima tajno prica citava Bosna, «muslimanskim nacionalistom». Jedan je, medutim, bio izuzetak: glumio je da je uplašen, puno pricao, vještacki se smijao, odobrovoljavao me i «hrabrio», dugo pušio i posmatrao me. Bio je iz Hercegovine, to sam spoznao i po njegovom dijalektu i po njegovoj tvrdnji. Kratko zatvorsko iskustvo u meni je vec bilo razvilo ono posebno robijaško culo za šmekere. Da, ubacili su mi šmekera, provokatora koji me navodi na zadate teme i koji iz mene cupa rijec! Pa neka su, sad cemo se malko igrati: slat cu im poluistinite informacije, lagat cu koliko god budem mogao, pomiješat cu istinito i lažno, ovo je igra bez kraja i konca. Lagat cu im i u pogledu osjecanja: nece znati ni koliko sam tužan, ni koliko sam slabic, ni koliko sam hrabar, ni za kim žalim, ni o cemu maštam i sanjam...A onda sam, poslije hrpa laži, uzimao abdest i cistio i usta i dušu i u dugim namazima crpio snagu za veliki obracun sa komunistickom inkvizicijom.

Šmeker je postajao sve nervozniji; mislim da ni on nije shvatao u kakvoj je igri i zašto su njegovi šefovi nezadovoljni. Sve cešce su ga, kobajagi, odvodili na nekakve istrage kod sudije ili tužioca, ili su nam nešto popravljali u celiji, kada su mene samog odvodili u kupatilo ili u neku kancelariju.
Jednog popodneva, oko ikindije, dodoše po moga «cimera», on pokupi svoje kese i bez pozdrava, sa smiješkom koji nije mogao sakriti pred vodnikom, šmugnu preko praga.
Tu noc sam ostao sam. Dugo sam šetao od zida do zida, ucio napamet, polutiho, ono što sam znao iz Kur'ana, sjedio, ucio Kur'an, citao njegov prijevod, dugo klanjao na stolici i legao, sasvim miran. Bilo je svega nekoliko dana do pocetka sudenja. Taman kad sam bio ušecerio, nešto je snažno tresnulo na hodniku, u isti cas su se otvorila celijska vrata a iznad mene se, u polumraku, sa pendrekom u ruci, našao vodnik Jovo. Vrisnuo sam i pao na pod!

Udba je primijetila da sam se, u tim danima, previše smirio: bojali su se mojih mogucih stabilnih reakcija na sudu i hladnokrvnog otkrivanja njihovih užasnih metoda. Bojali su se moje duhovne snage. Cilj im je bio da me na sud izvedu uplašena i nestabilna, ali ne i izludena. (Dva naša svjedoka su vec bili završili na neuropsihijatriji, gotovo potpuno ludi.)

Harmonikaš prosipa vodu za mnom

Sutradan su mi u celiju ubacili jednog harmonikaša koji je zbo nedužnog covjeka. To je bio izrazito mršav covjek, tipicni primjerak sarajevskog malogradanina, u suštini – jedna kukavica. (Uglavnom takvi ubijaju ljude. Ko bi to mogao pretpostaviti, ali ja sam se mnogo puta osvjedocio da je to istina.) Ovaj koga mi ubaciše, N., drhtao je pola dana kao bolesno pile i plakao bez suza. Zboo je svoga komšiju u lijevu stranu, podno stomaka, nekom cakijicom, u birtiji, ni sam ne znajuci kako. Htio je, navodno, samo da ga zaplaši kad su se ko zna koji put potukli, ali, kad ce belaj, covjek je podlegao, kukavicija cakijica presjekla je životno važnu venu tik iznad mošanja. Ovaj je sretan što je živ i što je u Centralnom, na sigurnom: tako ga uzrujana braca nesretnog covjeka, njegovog poznanika sa bistricke periferije, nece zbosti niti ustrijeliti pištoljem. Bar ne ovih mjeseci, dok mu bude trajala istraga i sudenje. A kad je taj bijedni ubica saznao da sam ja «politicar», poceo je da se još više previja i koluta ocima. «Otkud ja sa politicarima?! Pa ti si od onih...?!...To znaci da me ceka teška robija dok su me metnuli u celiju s tobom?!»

Nesretni harmonikaš se, cim je primijetio da se abdestim i klanjam, za dva-tri dana promijenio: poceo je da me žali, izvinjavao se što mu se omaklo pa je «bezveze» zakljucio kako cu dobiti grdnu robiju, molio me da mu pricam «bilo šta», hrabrio me...
Sutra ujutro, ako Bog da, odlazim na sudenje. «Vidjet cu Majku, Timu, Babu, bracu, Nijaza... Doci ce i moji drugovi, Enes i Rašid. Doci ce mnogo svijeta, sudenje je javno. Sutra cu konacno sresti Aliju, on je glavni optuženi, od njega mnogo šta zavisi. A Salih, šta li ce mi reci?! Eto, dobro je, nisu saznali za naše ilegalne sastanke, dobro smo prošli. Hasan? Hm, eto mu njegov Tabacki! Eto šta smo dobili! Neke od optuženih znam samo iz videnja, a neke uopce ne poznajem...Kako li ce izgledati ovaj veliki sukob sa «njima» (komunistima)?! Šta ce mi poruciti Babo, a šta Tima? Kako li je njoj veceras? Spava li? Sigurno klanja i uci, uvijek je bila bolji musliman od mene...Allah prima njezine dove, u to sam siguran, da hoce ove vecerašnje i ove, iste, sa njezinih ranih sabaha, amin ilahi jarabbi... Majka ? – ne, ona sigurno nece doci! Ne smije, ne bi izdržalo njezino srce...» Jaciju sam klanjao u mraku, možda onu travnicku, i – ipak- zaspao.
Ujutro sam obukao svoje odijelo, koje mi je Tima poslala. Zatim sam skinuo kaput, što ce mi, ljeto je. Još sam civil. «Možda je sve ovo bila greška, možda ce me osloboditi. Ti svjedoci?! Zar mogu biti toliki neljudi pa kazati da sam govorio ono što zaista nisam, pa to je i Udba rekla da nisam govorio...Sigurno cu se odbraniti, pogledat cu ih u oci, ispreskakat cu ih ako budu lagali...Da me oslobode?!...Pa ti si, Džemale, lud! Ovo je njihova istraga, njihov sud, njihova država, njihova religija!...Samo Allah zna šta se krije iza ovoga zuluma, iza ovoga brijega!»
Još jednom sam se abdestio i cekao osam sati, kada su me rekli povesti. Cuo sam škripu celijskih vrata na svome spratu; to, sigurno, izvode ostale optužene. Škripa i vika su dolazile iz neodredenog pravca. Najednom se otvoriše vrata i u mojoj celiji, pozvaše me na sudenje, ja izadoh, a N., po nepisanom zatvorskom pravilu, prosu vode za mnom iz plasticnog celijskog bokala.

Uza zid, pred polazak na sudenje

Sveli su me niza stubišta svih spratova, do prizemlja, tamo gdje su mi, onog prvog dana kada su me ubacili u zatvor, uzeli dokumente i pertle. Osjetio sam veliku vrucinu: vani je, u nebeskoj radosti, sijalo sunce... Kako sidoh u to prizemlje, ugledah svoju bracu, poredanu uza zid. Iza svakog od njih stajao je po jedan naoružan policajac. Svi su gledali u zid, pognute glave. Mene dovedoše do Mujkija. Nazvah mu selam, on otprimi, kratko me pogleda i nastavi polušapatom i s polustisnutim ocima (kao da je na hutbi) uciti Ajetu'l-kursiju. Do njega je stajao rahmetli Salih: zamišljen, preoprezan, nije se ni osvrnuo na mene, to je stari ilegalac. Husein je bio naprijed, negdje do Hasana. U samom dnu toga tihog reda – Alija. Podiže glavu i mi se, kao slucajno, ozbiljno pogledasmo. Narediše nam svima da se ne okrecemo i da ništa ne govorimo. Citavom paradom komandovao je direktor

Zatvora Mirko. Negdje u stubištu cuh Melikin glas: hoce da joj skinu mahramu sa glave, a ona ne da, hoce da ude u sudnicu sa mahramom. «To je moje elementarno ljudsko pravo! ...To je moje pravo! Ja sam žena! Ja sam majka jednog djeteta!» ponavljala je ona. Meni se nešto stuži u srcu. Melika ne silazi, «oni» se razgalamili, mi stojimo, sve stalo. Kako sam samo cuo ili osjetio žamor u hodnicima Suda i gužvu u sudnici u koju nas vode?! Mora da je neki udbaš ulazio ili izlazio iz tajanstvenog Kafkinog zamka!

Uto iza mene neko zajeca. «Ja ne mogu dalje!» rece. Ja se okrenuh i ugledah Rušida: sjeo na stepenicu, pružio jednu nogu. Majko mila, smanjio se, omršao, nije veci od djecaka! Šta su mu zlikovci uradili! Jedva diše! «Ne mogu dalje!» rece još jednom, tužno. Policajac iza mene naredi mi da gledam u zid. Meliku najzad pustiše, ona side i stade do mene. «Selamun alejkum, brate!» rece glasno. Otprimih joj selam i oboje se zasmijasmo. Posljednji put smo se vidjeli u knjižari «Svjetlosti», zakacili se nešto, izvrijedala me je i od tada nismo govorili. A sad? Eto ti sad!... Zatim svedoše Derviša (rahmet mu duši). Bio je svecan, elegantan, lijep, kose crne kao ugarak, u košulji sa velikom bijelom kragnom. On smireno stade u red do Melike i nazva nam svima selam. Poslije njega odnekud dovedoše još jednu, plavu ženu. To je bila Ðula, Ðula Bicakcic, Edhemova sestra. Ja tada nisam poznavao nijedno od njih. Svako od nas je, kako rekoh, dobio svoga policajca. Oni se u jednom casu primakoše uz nas. «Idemo!» viknu direktor, i duga kolona «muslimanskog nacionalizma» krenu u sudnicu, na svoj daleki put.

Rajko Udbu povlaci za nos

Ponavljao se isti onaj strašni trenutak od prije cetiri godine, kada su u mjesto bosanskomuslimanskog ponižavanja komunisti uveli Muharema H.: ista sudnica, manje-više isto muslimansko mnoštvo, isti sudija, isti Tito na zidu koji nas sve gleda – samo što sam sada ja taj kome su izvukli pertle iz cipela i koga ce posaditi na optuženicku klupu! Isti trnci, isti strah od komunistickog bijesa, ista – obostrana – mržnja koja je, neizražena, kvasala u nama, na obje strane! Išao sam korak-dva za policajcem koji je pratio Mujkija; u sudnicu upadoh kao u neku rupu, zatim se nekako ispeh na podijum i krenuh niz kosi šipod. Sudnica je bila puna kao šibica. Udari nas ljetna zaduha. Neki ljudi – lica koja sam uglavnom poznavao, ona lica iz džamija – bijahu ustali, drugi su sjedili, neko nam je klimnuo glavom, neko se nasmiješio, kao da kaže: Ne daj se, Mi smo svoji, i sl. Svi su u nas gledali zacudenim ocima, kao da dolazimo s onoga svijeta. U dnu sudnice Alija je vec sjedao na klupu... dok je onaj strašni bivol koji je sudio Muharemu i Agi iz svoje fotelje hladnokrvno posmatrao našu kolonu i publiku i vec dirigirao citavom paradom. Na lijevoj strani, u crvenom kompletu, sjedila je «drugarica-tužilac» i gledala nekud u visinu, iznad nas. Kao da se ne poznajemo. Ja sam samo gledao po onom našem narodu ne bih li vidio Timu, Babu ili nekog od brace. Ugledah rodbinu nekih ostalih optuženih, ali svoje ne mogoh vidjeti. Sjedoh u drugi red, izmedu Mujkija i Melike.

U prvom redu su bili: Alija, Omer Behmen, Hasan Cengic, Ismet Kasumagic, Husein Živalj i Edhem, a u drugom Salih Behmen, Mujki, ja, Melika, Derviš i Ðula. «Šta je sa Rušidom? Gdje je Tima? Gdje je Babo? Je li došla Majka?» Okrenuh se i ugledah Timu: ustala u gužvi, maše mi, gura se, smije mi se...Šapnuh joj selam, nasmijah se, poželio sam je, stid me, gledam ima li Babe... Policajac iza mene opomenu me da se ne okrecem vec da sjedim mirno, ali ja ga nisam slušao: u vrhu sudnice, izmiješani u vjernickoj publici, sjedili su, oni šutljivi udbaši koji su opsluživali Džubura! «Molim vas za tišinu,» rece bivol za sudijskim pultom. I tada ugledah kako vode Rušida. On je jedva koracao...Šta su uradili od njega! Covjek samo što ne padne s nogu, zadihan, diše kao na škrge, a oni ga vode, niko da mu pomogne da dode do optuženicke klupe! Moji zakljucci o Udbinom triku da nas na proces uvedu «ugojene» kako bi prikrili svoja zlodjela nacas padoše, jer je Rušid izgledao kao mejt. Ali ništa nije bilo «kontradiktorno»: Udba i jeste željela pokazati kako su stari «Mladi Muslimani» slomljeni, kako prema njima – nema milosti, kako je ovo njihov konacni kraj. «Milost» su pokazivali prema nama mladima, koje su stari, kao, uspjeli da zavedu. Ovo sa Rušidom su izveli kako bi poslali poruku okupljenom muslimanskom mnoštvu, tom najvjerodostojnijem javnom nacionalnom mišljenju koje ce ovu paradu razglasiti po citavoj Bosni, pa cak i po Svijetu, poruku o komunistickoj strogosti u obracunu protiv nacionalizma, o cvrstini njihova državnog aparata, o tome da ovdje nema šale, da su krupna «zlodjela» na stolu...Opet se okrenuh da vidim je li došao Babo. «Kako li on gleda na sve ovo?! Kako on sada škripi zubima u sebi! Kako se sažalio!» Ali, nije ga bilo! «To nije dobro,» pomislih. «Ili je Majka bolesna, ili ni on nema srca da ovo gleda!»

U advokatskom redu, tamo do prozora, ugledah samo Orhana. Ljubazno me pozdravi, nakloni se. Vidio je da ga ocima pitam gdje je Rajko, ali on kao da to nije primjecivao. Tek tada se otvoriše pobocna vrata i dr. Rajko bucno ude u sudnicu i dalje se svadajuci sa policajcima i osobljem Suda. Radilo se o tome – kako cu kasnije saznati – da je on namjerno zakasnio kako bi vidio da li ce izaslanici Amnesti Internešenela dobiti dozvolu da prisustvuju cijelom toku sudenja. Udba je bila na nogama u citavom Gradu: ako proces ne uspije, ako svjedoci poreknu iskaze, koje su, jadni, potpisivali u najgorim mukama i nakon višemjesecnog prestrašivanja i izludivanja, pa ako najpoznatija svjetska organizacija za zaštitu ljudskih prava o tome obavijesti javnost i vlade Zapada i islamskog Istoka, šta onda?! Ko ce snositi posljedice?! Ko ce izreci teške kazne?! Na osnovu cega?! Pred citavim Svijetom?!
Taj genijalni Rajko ( koga beogradski muslimani danas zovu «Dženneti») odmah je pokazao da je advokat od formata, da ih se ne boji, da zna njihove intrige i metode, ali i njihove slabosti: ranio ih je u petu, tamo gdje se oni najviše boje – u javnost. Naravno, niko – do danas – ne zna ko je dirigirao cijelim procesom, ko je taj ko je dozvolio da izaslanici Amnesti Internešenela udu u sudnicu i budu u njoj - samo jedan dan; vec sutradan njima je bilo zabranjeno da direktno, iz sudnice, prate ovaj glomazni proces cijih krajnjih posljedica u tome trenutku niko nije bio svjestan.