naša hodžinska sudbina

Dobio sam dojam da je istraga završena i da sada slijedi nova faza moga zatvorskog života:
nema zatvorenika koji ne cini sve samo da se domogne slobode. Sve? To nije baš tacno, jer da sam cinio baš sve, recimo da sam potpisao ono što je diktirao Džubur protiv nekih drugih ljudi, svojih poznanika ili islamske brace, ko zna, možda bi me pustili. Kako su dani odmicali, ja sam sve više saznavao da me, ni u tom slucaju, ne bi oslobodili – jer je njihov cilj bio dvostruk: i da me nekoliko godina drže u zatvoru i tako, nasilno, u meni ubiju svaku primisao da ih verbalno, usmeno ili u tekstovima i knjigama, napadam ili da pišem o muslimanskoj (ne) slobodi, ali i da me okaljaju, tj. da ja ukaljam samog sebe tako što bih bio svjedok protiv nekog od optuženih. Hvala Bogu po sto puta, ovaj drugi cilj nisu postigli, a onaj prvi...to cemo tek da vidimo, i preda mnom i pred komunistima su duge i duge godine borbe i mržnje.

Sada su dugi junski dani i noci u zatvoru postajali malo drukciji. Zatvoreniku je najvažnije da se nešto mijenja, i odmah mu je lakše. Eto, sada sam preslušao optužnicu, ceka se sudenje. Analiziram sebe, svoje ponašanje...Da li sam zadovoljio samog sebe pred svojom savješcu? Nisam! Danima se pitam zašto nisam riknuo nasred zgrade Suda kada su me vodili istražnom sudiji, u holu, pred narodom, i pred tim sudijom, zašto nisam riknuo kao vo i rekao tom malom dijelu javnosti da je ovo najgore nasilje, udar na islam i muslimane, da je sve namontirano, da me prisiljavaju i muce...?! Zašto se nisam odvezao nasilno i pobjegao im, pa nek pucaju za mnom, nek me ubiju...?! Nek me ubiju?! Zar nije bolje sacekati, jednog dana me moraju pustiti, ne smiju me ubiti, možda još ima života preda mnom, ako bih to ucinio, još više bih okahario svoje najmilije, uništio bih svoju karijeru, više ne bih nikada i nikome govorio i pisao, a upravo to komunisti žele da postignu?! Ne, ne, moram biti strpljiv, lukav, pametan, moram ih pobijediti! A onda se budila «duša koja samu sebe kori» pitajuci me: A gdje je tvoja vjera u Allaha, dželle šanuhu? Kakav si ti vjernik? Vrlo loš: zaboravio si na Allaha, na Njegovu moc, na sudbinu! Ta zar nije sve u Njegovoj ruci, pa i ovo hapšenje?! Što se uzdaš u lažne sile, samo Allah ti može pomoci, a baš na Njega najmanje misliš?!

Rajko i Orhan: humani Crnogorac i saosjecajni Albanac

U tim mislima, nekog junskog dana kada sam upravo bio napunio dvadeset i šest godina, poslije podneva, rekoše mi da me ceka advokat u toj i toj kancelariji. «Advokat? Ko je moj advokat? To je, sigurno, uredila moja familija, da im je Allah na pomoci!»

Ušao sam u istu kancelariju na petom spratu gdje mi je Drugarica-tužilac procitala optužnicu, gdje su me cekala dva covjeka, obojica moji advokati. Jedan od njih je bio izrazito krupan, lijepo zacešljan, u odijelu, sa kravatom i naocarima, a drugi je bio nizak covjek, obucen u sportsko odijelo. «Zdravo, Džemale! Ja sam Rajko Danilovic, a ovo je moj pomocnik, Orhan Nevzati! Mi svo tvoji advokati iz Beograda!» «Iz Beograda?» «Da, tvoj divni brat Nedžad je došao kod nas i zamolio nas da te branimo! Idemo na ti, jer ti si puno mladi, i pjesnik si, ne voliš, sigurno, protokol i etikecije!» «Kako je Nedžad?» «A što se brineš za njega, on je dobro, svi su tvoji dobro, i babo i Fatima, sve smo ih upoznali, nemoj da se sekiraš, bre!»

Rajko je zaista bio impresivan covjek. Vrhunski intelektualac, obaviješten o svemu, cak i o islamu, a najbolje o politickim prilikama i kretanjima u Jugoslaviji. Svojevremeno je bio asistent na beogradskom Pravnom fakultetu, gdje se pridružio jugoslavenskim «anarholiberalima», posebno Koci Popovicu. Tito nije imao hrabrosti da uhapsi slavnog komandanta svoje armije, koji se školovao u Švicarskoj, kao ni njegove istomišljenike, ali ih je zato penzionisao ili protjerao sa katedri. «Anarholiberali» su tražili višestranacki sistem u Jugoslaviji, slobodno tržište a ne državnu privredu, vjerske slobode, istinsku nacionalnu ravnopravnost i sl. Orhan Nevzati je bio tipicni kosovski Albanac: ljubazan, skrušen, inteligentan i saosjecajan. Kako je Nedžad došao do njih?

Jednostavno, buduci da su sarajevski najpoznatiji advokati – potpuno svjesni da je naš proces unaprijed politicki dogovoren i da ce biti montiran – ljubazno odbili da nas brane, naše familije su pohitale ka Beogradu i Zagrebu, po najbolje i najhrabrije advokate. Nedžad je, negdje u holu Medrese, sreo beogradskog muftiju, Hamdi-ef., koji je poznavao našeg babu, i zamolio ga da mu pomogne. Zbunjeni muftija diskretno je rekao Nedžadu da tada i tada bude na tom i tom mjestu, u mimohodu, gdje ce mu on uruciti vizit-karticu «najboljeg advokata u politickim procesima». Tako je i bilo: Nedžad se našao na pravom mjestu, Muftija je prošetao i tajno mu tutnuo u ruku vizit-karticu dr. Rajka Danilovica.

Pobuna u Medresi

Saznavši da sam uhapšen, Nedžad je «izgubio glavu»: raspitivao se o svjedocima, proklinjao i preklinjao, smišljao planove, okupljao naše prijatelje...Nema kakve planove nisu skovali ti mladici: vidali su se na Bendbaši, skupljali novac, pisali peticije... sve dok ih Udba nije pocela jednog po jednog privoditi i zadržavati više dana i noci u Branka Šotre broj cetiri, kada su došli sebi.

Moji ucenici u Medresi, koje je predvodio rahm. Ismet Šljivo, buduci hrabri borac bosanske Armije i šehid ( da mu Allah podari najviše džennetske deredže) objavili su neku peticiju u kojoj su tražili od Islamske zajednice da se zauzme za njihovog «nedužnog profesora», nakon cega je nastao dar-mar u Medresi: priveli su ne samo tu djecu, nego i direktora, zaplijenili sav tiraž «Zemzema», lista naših ucenika, i uništili ga. Onda su ta djeca i moji prijatelji poslali njihov tekst u «Glas Koncila», koji ga je mirno objavio. Nedžad je takoder bio uhapšen i zadržan cetiri dana u Debeu, a svaki svjedok protiv mene i Hasana je posebno pracen i obradivan za sudenje. Rajko je to sve znao, i zato se zaprepastio kad sam ga upitao za Nedžada.
Naravno, i njemu i Orhanu Nevzatiju bilo je jasno o cemu se radi, ali kako izvuci najbolji rezultat u utakmici koja je unaprijed izgubljena? Rajko je –cim me je ugledao - osjetio da je moje mentalno zdravlje narušeno i da je najvažnije da sacuvam ravnotežu, i zato se samo poigravao inkriminacijama iz optužnice; išao je izokola, htio je da me izvuce iz mracne, opasne atmosfere «državnog neprijatelja» i da me uporno predstavi kao pjesnika, koji nema pojma šta je to vlast, država, Partija... U Zakonu o krivicnom postupku kao i u sudskoj praksi postoji tzv. subjektivno uvjerenje sudije i porote. Rajko je igrao na tu kartu: pošto su i taj sudija i clanovi porote ljudska bica, htio je da mene instruira i predstavi kao «rasijanog pjesnika» koji ne može biti opasan po državu, pa da tako dobijem što manju kaznu. On je, uostalom, bio u pravu; ja zbilja nisam bio detaljnije upucen u politicke prilike i, na koncu, nisam ništa politicki odradivao.

«Vidiš, pjesnice, kako ja vidim, dobro si se držao i još bolje izvukao; ova optužnica je talašika...Ma kakvi, ovo tebi ne pristoji, ti se time ne baviš!» i smota sudsku dokumentaciju kao da je to papir u koji se zamotava burek. «Nego, jedna stvar nije dobra: previše si ih, kako mi se cini, naljutio, nisi im se dao...Slušaj me dobro, daj napiši da su bili korektni...» Ja sam planuo, da nije na mene izvršio onakav prvi dojam, rekao bih mu u lice da je on njihov advokat i da mi ne treba, ali Rajko, taj vedri i humani Crnogorac, jednostavno, nije mogao biti takav covjek; znao sam da mi sugeriše nešto pametno i dobronamjerno. «Znam, znam...Nemoj sada ovdje...» i pokretom prsta mi ocinski dade znak da on zna da nas prisluškuju i da treba da ga slušam.»Svi koji su optuženi potpisali su tu formulaciju, ne bi bilo dobro po tebe, a i meni ce biti teško, ako ti sam budeš...» Da, šulav se ne bode s rogatim, jaci su, dobit ceš neku robiju, sigurno, ali gledaj da bude što manja, savij se, mudro je saviti se kada puše jak vjetar, stablo koje to ne ucini biva skršeno...»Džemale,» umiješa se Orhan Nevzati,» svi te vole, tvoja divna familija, tvoji ucenici i drugovi, svi su te pozdravili, ostani uspravan, budi ponosan!»
Nikako nisam mogao povezati njihove sugestije; jedan mi kaže da ne ljutim ni Udbu ni Sud, a drugi da budem ponosan. Njihovo advokatsko vrijeme vec je bilo isteklo, vodnik pokuca na vrata i mi se rastadosmo.

Moj sramni potpis, moj pad

«Budi ponosan – šta to znaci?» Orhan Nevzati je znao da cu dobiti tešku robiju i da jedino što mogu izvuci iz ovog tufana jeste da svojim držanjem ulijem snagu svojim ucenicima i prijateljima da se bore za slobodu našeg naroda...Ta na njegovom Kosovu vec su pohapsili i osudili oko tri hiljade ovakvih mladi}a, «iredentista», nema sile koja Komunisticku partiju može zaustaviti, nema pravde, nema suda koji bi dosudio drukcije nego što ona kaže, nego što njoj treba! A Rajko želi da mi spasi zdravlje, da nešto izdevera izokola, moja familija, koja je u vecem behutu od mene, duboko ga se dojmila, sigurno ga je molila i preklinjala vjerujuci da on nešto može uciniti, brani me kao advokat, ali i kao covjek, što nije uobicajeno u njegovoj branši.
Sutradan rano, Drugarica-tužilac me ponovo pozvala u istu kancelariju. Bjesnila je, galamila na nekoga i na nešto što nisam mogao razabrati, sijevala svojim lisicijim ocima i, po oprobanom komunistickom obicaju, nije me ni pogledala. Do nje je bio onaj isti Džuburov gmaz, zapisnicarka je samo gledala u pisacu mašinu i cekala zapovijesti.

«Molim Vas, pošto nemam vremena, ovdje sam usputno, samo da razjasnimo da li je prema Vama voden korektan istražni postupak ili nije! Ja ovdje zastupam zakon i hocu da još samo tu stvar utvrdimo. Ako je prema svima u vašoj grupi postupano korektno, kao što su oni potpisali, ne razumijem zašto biste Vi bili izuzetak?!» I tada smo se pogledali direktno u oci: ona mi prijeti, njezine skojevske oci mi govore: «Ja imam moc, ako hocu, mogu da se smilujem na te, a ako necu...!» Pomislio sam na majku, Timu, babu, Nedžada...Cesto sam se kajao, cesto sam u vlastitim ocima bio glup covjek...Možda se ponašam glupo?! Možda sam zaista pretjerao?! Zar nije pametnije ušutiti se, i njih pustiti da završe što im je naredeno, ništa ne mogu poboljšati, mogu se samo još više upropaštavati...»Dobro, prema meni je u istrazi korektno postupano!» izustih. «Nakon provedenog istražnog postupka...tra-tra-tra-« požuri Drugarica, promijeni se, sva sretna u licu, u trijumfu...,»optuženi izjavljuje da je prema njemu voden korektan istražni postupak...Hocete li potpisati?» Potpisah, i ne okrenuh se prema njoj.

«Ja sam te zavjetovala Allahu»

Tek poslije tog moga pada, Udba je dozvolila da me posjete najbliži clanovi moje familije. Dotle sam dobijao samo pakete ukusne hrane koje mi je slala Fatima. Ona nije znala da su mi ti zalogaji bili tim gorci što su bili ukusniji. Podsjecali su me na život na slobodi, na bezbroj trenutaka provedenih sa njom. Osjecao sam neku vrstu poslijesmrtnog života, koji se odmotavao na javi, kada bih se odavao najljepšim sjecanjima i praštanjima, i u snu, kada sam sanjao svoj prošli život – koji je, tada, bio iznimno lijep. Kako su ljudi nezahvalni, kako ne znaju da cijene mnoštvo dana i noci u životu koji im je Stvoritelj podario! Zašto sam ja tako nesretan pa gubim taj najdragocjeniji dar? No, ne samo ja; nesretni su i moji najbliži: majka koja me rodila, otac pod cijim pogledom sam odrastao, žena koja me srela i koju sam volio...

«Izidi!» rece mi vodnik, ali ne rece kud me vode. Odveli su me na donje spratove i ubacili u neku tijesnu kancelariju. Tu je vec sjedio izvjesni Vlado, udbaš koga sam vidao po SUP-u. Mršav, lukav Titov omladinac. Pušio je i blejio u mene. Napolju, po maloj zatvorskoj bašci, šetao je Omer Behmen. Glavu je morao držati povijenu, s rukama pozadi. «Šta ga gledaš? A?» Nisam mogao da ne gledam u Behmena jer je ova kancelarija bila na samom dnu zatvorskog zdanja, a njezini prozori veliki, bez rešetki. «Pogledaj kako smo ga spengali!Šta veliš?A?» Udbaš je uživao u prizoru. «Ovo je vaš voda, on bi vas sviju poveo u rat protiv nas da ga nismo ulovili! Ama šteta što ga ne ubismo odmah iza rata!» Otvoriše se vrata i ja ugledah svoju majku. Htjela je da me zagrli, ali udbaš to sprijeci: odmah izdade naredenja o pravilima posjete: da pricamo samo o privatnim porodicnim stvarima i da nijednom rijecju ne spominjemo optužnicu, svjedoke i sl. Majka se zbuni i tiho sjede. Za njom je ušla Tima, i vesela i zbunjena, a poslije nje Nedžad. Babe nije bilo. Majka zapoce razgovor: kako sam, kako ne izgledam loše, kako nisam omrš'o...»Sine, znam da ti je teško, ali ovo je Allahova kušnja. Slušaj me dobro...» «Molim vas, rekao sam, nikakve price o djelu!» povika Vlado. «Ama da dijetu kažem samo jedan savjet, « rece Majka i odmah nastavi:»Slušaj me dobro. Dugo te nisam imala, a kad sam te zanijela, zavjetovala sam se Allahu da te nosim u ime Njega, da te radam u ime Njega i da budeš na Njegovome Putu! Za mene se nemoj sikirati, slušaj što ti kaže Majka, nemoj se sikirati, Allah mi je dao snagu kakvu ni zamisliti nisam mogla. Misli na Allaha, pa ce sve na dobro izac'!» Tima je jedva govorila.

Iza njezina vještackog smijeha osjecao sam njezinu gorcinu, strah, žal za sretnim životom u godinama koje su bile iza nas. A Nedžad je, po obicaju, nešto mudrovao i tražio nacina da mi nešto kaže mimikom usta. Nije bilo moguce, udbaš je na sve motrio, kao pas! Jedva sam dobio potrebu da govorim: milovao sam ih svojim pogledom, hranio dušu njihovim licima...»A kako je Babo? Što on nije došao?» upitao sam. « Dobro je, nemoj se brinuti,» rece Majka. «Zakasnio je, nije stigao, ja sam došla prije nekoliko dana, rekli su da ce nam dozvoliti posjetu, cekali smo do jutros, dok nisu javili.» ...Meni je u glavi sihnulo: cekali su, znaci, moj sramni potpis o njihovom «korektnom» vodenju istrage pa da mi onda dozvole posjetu. Banda!Ne znam po cemu se razlikuju od nacista!»Posjeta je završena!» rece Vlado, i moji se, bez rijeci, povukoše. Majka se nije okretala, gledala je preda se i nešto ucila; Tima se okrenu, mahnu mi i nasmija se.

Poslije podne me ponovo uvedoše u istu kancelariju gdje me je cekao Babo. Rece mi da je zakasnio, ali da je zamolio «druga sudiju, kako se zove, druga Hadžikarica», i on mu je velikodušno dozvolio da me posjeti. Babo je bio propao u licu, omršao i osijedio. Do moga zatvora imao je tek malo sijedih u svojoj gustoj kosi, a sada je bio bijel k'o behar. «Kako si?» upitao sam ga po obicaju, a sam sam vidio kako je. Gledao me je svojim lijepim zelenim ocima ulivajuci mi nevjerovatnu snagu. On je ucio medresu u Živcicima, tu je malo srknuo dervišluka, poznavao fikh do u tancine, znao je dova koliko ti duša želi, za svaku priliku.

Mogu zamisliti koliko ih je proucio otkad su mu rekli da sam uhapšen! «Vidi, Džemale! Sve je ovo Allahovo, Allah ce providit' kako je najbolje, samo – nemoj da bi okaljao i svoj i moj obraz!» «To nije dozvoljeno, molim Vas,» umiješa se Vlado. Udba, naime, nije dozvoljavala nijednu recenicu koja bi nam vratila mrven duhovne snage, ali sada su zakasnili. «Ništa drugo od tebe nisam ocekivao, «rekoh Babi.»Molim te da znaš da ja zaista ništa nisam kriv!» Vlado planu i završi posjetu.»Molim Vas da napustite kancelariju, posjeta je završena!» rece mome ocu. Babo izide na vrata i ode dugim zatvorskim hodnikom. Mene izvedoše odmah za njim. Stadoh i okrenuh se: odlazio je ponosan, u svecanom odijelu, u francuskoj kapi, sav sijed kao behar, kao njegova ahmedija.
Cim se vratih u celiju, otrgoh plakati nad našom nesretnom a sretnom hodžinskom sudbinom.