tevekkul – pouzdanje u allaha dž.š.

Hvala pripada Allahu Uzvišenom, neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.v.s., njegovu casnu porodicu i sve sljedbenike do Sudnjeg dana.
Pitanje tevekkula teško je smjestiti u neku odredenu oblast. Neki ce ga svrstati u oblast imana – vjerovanja, drugi u vrline, treci u nešto trece itd. Ovom pitanju pokušat cemo pristupiti sa više aspekata sabranih na jedno mjesto. Naime, ovo osjetljivo i bitno pitanje je važno razjasniti iz razloga što su nevjernici pokušavali i pokušavaju vjernicima spocitati cinjenicu da oni ne moraju raditi «jer idu u džamiju i Bogu se mole». Takoder je bitno razjasniti ovo pitanje i zbog vjernika koji pitanju tevekkula prilaze na nacin da u tome pronalaze izgovor za svoje propuste i nerad.

ZNACENJE TEVEKKULA

U Mufticevom Rjecniku se rijec tevekkul, i glagol od kojih je izvedena ta rijec, prevodi kao: pouzdati se u ili osloniti se na. Ipak, mnogo je teže definisati tevekkul i odrediti njegovu suštinu. Imam Ahmed ga definiše kao djelo srca. Pojedini ga definiraju kao zadovoljstvo sa odredbom «rida», a do toga se dolazi sljedecim putem:
- Spoznaja Gospodara i Njegovih svojstava, što bolje naucimo i spoznamo o svome Gospodaru to ce naš tevekkul biti ispravniji i jaci.

- Biti svjestan povoda – a to na takav nacin da bez našeg djelovanja ne možemo ocekivati rezultat. Da bismo obavili hadždž moramo otputovati u Mekku, a da bismo se spasili na Buducem svijetu uslov je Islam.
- Cvrstina srca na jednoci tevekkula – podrazumijeva da se covjek oslanja samo na Allaha, a moramo biti svjesni da sve u što se covjek pouzda zauzme dio njegovog srca, a to ugrozi jedan dio ispravnog tevekkula.
- Oslanjanje srca iskljucivo na Allaha dž.š., povezivanje i smirenost sa Njim – cuva covjeka od straha, poput onog koji je izašao na megdan neprijatelju koji je puno jaci od njega, pa ovaj ugleda dobru zaštitu koju mu ponudi njegov Gospodar i on se tu skloni. Stanje covjeka i tevekkula se poredi i sa malom bebom koja se jedino uzda u majcino mlijeko i ne zna nizašto drugo, samo se u njega uzda. Zato pojedini kažu da je tevekkul kao beba koja se ne zna osloniti ninašto drugo do na majcino mlijeko. Takoder i tevekkul, on se vezuje samo za Gospodara Uzvišenog.

- Lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu – s tim u vezi je i definiranje tevekkula pojedinih ljudi koji kažu da je to lijepo mišljenje o tvome Gospodaru.
- Potpuno pokoravanje srca Njemu
- Prepuštanje i povjeravanje – a ovo je duša tevekkula, njegovo srce i suština. Ovo podrazumijeva da sva svoja djela prepuštamo Uzvišenom Allahu, dobrovoljna i obavezna, bez imalo prezira i sumnje. Onaj koji prepušta svoja djela Allahu cini to sa željom da mu Allah podari u njegovom životu i nastojanju samo ono što je hajr – dobro, pa cak i u onome što je suprotno njegovom mišljenju.

- Kada covjek prede sve ove stupnjeve dolazi do necega što se smatra plodom svega ovoga, odnosno plodom tevekkula u Uzvišenog Allaha, našeg Stvoritelja i Gospodara, a to je zadovoljstvo. Oni koji objašnjavaju tevekkul objašnjavaju ga sa ovom rijeci – zadovoljstvo. Stoga se kaže da je ono što je predodredredeno zavijeno sa dvije stvari: tevekkul prije toga i zadovoljstvo poslije toga.
Ebu Bekr el-Džezairi u Putu pravog muslimana definira tevekkul da covjek «... plodove uloženog napora i ocekivane rezultate svoga rada prepušta Uzvišenom Allahu, jer je jedino On kadar uciniti ih valjanim i uspješnim. Dakle, kod muslimana pouzdanje u Allaha, uz potpunu smirenost srca i duše, podrazumijeva istovremeno rad i nadu, sa dubokim uvjerenjem da ce biti ono što Allah hoce, a nece ono što Allah nece, te da Allah nece dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela cinio.»

Komentarišuci 160. ajet sure Alu Imran, «I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici.»Sejjid Kutb kaže: «Tako se shvatanje i poimanje muslimana procišcava i oslobada traženja bilo cega od nekog drugog mimo Allaha dž.š., Njegovo srce se direktno veže za djelotvornu snagu u univerzumu i odbacuje sva prividenja, iluzije i lažne uzroke pomoci, zaštite i utocišta. Uzda se samo u Allaha dž.š u stvaranju rezultata, ostvarenju sudbine, mudrom odredivanju stvari i smireno prihvata Allahovo odredenje kakvo god ono bilo.»
Dakle, tevekkul prestavlje jedinstvo djelovanja, izgovaranja i osjecaja srca te je neophodno da se o njemu vodi racuna. Musliman, koji vjeruje da je Allah dovoljan kao zaštitnik, i oslanjat ce se samo na Njega.

ODNOS IZMEÐU TEVEKKULA I DJELOVANJA

Za potpuno razumijevanje tevekkula neophodno je pojasniti odnos izmedu ovog velikog i važnog svojstva sa djelovanjem covjeka. Zašto je važno baš to pojasniti? Svijest da je Allah dovoljan kao zaštitnik i pomagac nije dovoljna za normalno dešavanje i odvijanje stvari. Covjekov trud je faktor koji ne smije izostati. Zato se oni koji su shvatili velicinu tevekkula ne smiju zavarati time da je samo oslanjanje dovoljno. «Zato je i receno da je nepoduzimanje u granicama mogucnosti povreda vjerozakona, a vjerovanje samo u uzroke (bez oslanjanja na Allaha) povreda tevhida.» Definirajuci tevekkul, vec smo rekli do se pod njim podrazumijeva da plodove uloženog napora i ocekivane rezultate svoga rada prepušta Uzvišenom Allahu, jer je jedino On kadar uciniti ih valjanim i uspješnim. Bilo ko da je govorio o tevekkulu, govorio je o radu i nadi, tako da tvrdnje onih koji se nepravilno oslanjaju na Allaha, pravdajuci svoj nerad time, nemaju mjesta, te im ne preostaje ništa drugo nego da se pokaju i prihvate svoje djelovanje kao cinilac koji uz tevekkul daje rezultate. Jer, oslanjanje na planiranje i pripremu potrebnih sredstava je vid širka i nevjerstva, a neplaniranje i nepripremanje svojevrsni grijeh kojeg se mora odreci i moliti Allaha za oprost.

PRIMJERI TEVEKKULA

Kao najsvjetliji primjer svakom muslimanu navest cemo Allahova Poslanika s.a.v.s. koji je u bitke išao sa oružjem u rukama, sa oklopom, zauzimao najpovoljnije položaje za što bolji ishod bitke, a noci je provodio u dovi Uzvišenom Allahu da mu bude pomagac i zaštitnik, a i svima koje je on predvodio. Jedan od najjasnijih primjera ispravnog tevekkula je Hidžra Allahovog Poslanika s.a.v.s. u društvu sa Ebu Bekrom. Iz poznatog putovanja izvlacimo nekoliko jasnih i nedvosmislenih poruka:

- Poslanik s.a.v.s. nije krenuo na put sam, bez saputnika koji ce mu pomoci ako to zatreba, bez umanjivanja Allahove nadmoci nad svime.
- Za put je sebi pripremio dovoljne kolicine hrane.
- Kod izlaska iz svoje kuce u postelji ostavlja Aliju r.a. koji je imao zadatak da tim ostajanjem zavara i zadrži neprijatelja koji ga je namjeravao ubiti.
- Za put se snabdio zdravom i snažnom jahalicom koja je mogla podnijeti veliki napor dalekog puta po vrelini sunca i pijeska, bez dovoljno hrane i vode.
- Za putovanje uzima vještog i snalažljivog vodica koji je dobro poznavao sve staze i puteljke kojima je bilo moguce kretati se i umaci gonicima.

- Sklanja se u pecinu kako bi zabacio trag gonicima, ne cekajuci da mu budu za petama.
- Tek nakon toliko priprema i uradenih stvari i uloženog truda izražava svoje oslanjanje na Allaha kada Ebu Bekru, koji je imao izuzetno jak iman i cvrsto uvjerenje i koji se uplašio gonica koji su došli pred pecinu u kojoj su se nalazili on i njegov prijatelj, govoreci, da je sa njima dvojicom Allah. «Ako ga ne pomognete, pa doista ga je pomogao Allah kad su ga protjerali oni koji ne vjeruju, drugog od dvojice - kad su njih dvojica bili u pecini, kad rece drugu svome:“Ne žalosti se! Uistinu, Allah je s nama.” Tad je spustio Allah smirenost Svoju na njega i pojacao ga vojskama koje niste vidjeli. I ucinio je rijec onih koji ne vjeruju, najdonjom, a Rijec Allahova - ona je gornja. A Allah je Mocni, Mudri.

Drugi primjer je vezan za Allahovog poslanika Musa a.s. On svome narodu nareduje da ude u Svetu zemlju, ali se oni pobojavaju snage naroda koji je unutra. «Rekoše: “O Musa! Uistinu u njoj je narod jakih (ljudi), i uistinu, mi necemo uci u nju dok ne izadu iz nje. Pa ako izadu iz nje, tad cemo uistinu mi biti ti koji ce uci.” Dvojica ljudi od onih koji su se bojali - obdario je Allah njih dvojicu, rekoše: “Udite im na kapiju! Pa kad udete na nju, tad cete uistinu vi biti pobjednici; i u Allaha se zato pouzdajte, ako ste vjernici.” Dakle, kao uslov ispravnosti vjerovanja ovog naroda naveden je tevekkul, a kao nagrada za tevekkul i trud je pobjeda.

Jedan od najsvjetlijih primjera u historiji ljudskog roda vezanih za tevekkul je primjer Ibrahima a.s. koji je u mnogo situacija pokazao kako treba postupati u situaciji u kojoj prestaje moc ljudskog djelovanja. Jedan primjer njegovog tevekkula je primjer za sve ljude i sva vremena do Sudnjeg dana, a vezan je za njegovo bacanje u vatru od strane nevjernika koji su se usprotivili njegovom pozivu da odbace vjerovanje u kipove i prihvate vjeru u jednog Boga. “(Ibrahim) rece: “Pa zar obožavate mimo Allaha ono šta vam nimalo ne koristi, niti vam šteti? Teško vama i onom što obožavate mimo Allaha! Pa zar ne shvatate?”

Rekoše: “Spalite ga i pomozite bogovima svojim, ako ste radini.” Rekosmo: “O vatro, budi hladnoca, i spas Ibrahimu!” O ovom dogadaju koji se desio, govori se u djelu Kazivanja o vjerovjesnicima od Ibn Kesira i navodi se da kada je napravljen katapult sa kojeg je Ibrahim trebao biti bacen u vatru i biti spaljen, te mu bile svezane ruke i noge, kada je izgubio svu moc djelovanja, obraca se Allahu, na Njega se oslanja i u Njega uzda govoreci: Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik. Dok je Ibrahim letio u vatru, došao mu je Džibril i upitao ga: “Ibrahime, imaš li neku potrebu?”, a on mu odgovara: “Od tebe ne!” Time je Ibrahim pokazao snagu svoga imana i oslanjanja samo na Allaha, pa mu je Allah i pomogao i rekao: “O vatro, budi hladnoca, i spas Ibrahimu!” Kao rezultat njegovog tevekkula bila je spašavanje, o tome se od Minhala b. Amra prenosi da je rekao: “Cuo sam da je Ibrahim a.s. cetrdeset i pet dana bio u vatri, i da je rekao: -Nisam doživio ljepše dane i noci od onih u vatri. Da mi je da citav život bude onakav!”
Brojni su primjeri i iz života ashaba i tabiina i svih prijašnjih generacija, a o tome bismo mogli navoditi mnogo primjera. Svi oni su se cvrsto uzdali u Allaha dž.š. i bili cvrsto uvjereni da je Allah jedini koji im može pomoci. I mi sami smo se mnogo puta našli u situaciji da se uvjerimo da je naše uzdanje u nešto mimo Allaha uzaludno i beskorisno jer Allah ima vlast i moc nad svime.

Kao rezultat tevekkula je ljubav Allaha dž.š. koji nam to garantuje u svojoj Knjizi govoreci: „A kad se odluciš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah, zaista, voli one koji se uzdaju u Njega.“ Ima li išta vrijednije i važnije od toga da steknemo ljubav Allaha dž.š., a to cemo upravo postici ispravnim tevekkulom u kojem necemo sumnjati u pomoc i zaštitu Uzvišenog.
Kao rezultat tevekkula je i zaštita Uzvišenog Allaha, a ima li iko da nas bolje može zaštiti od Onoga ko je sve stvorio i ko svime upravlja? Ako svemu tome dodamo i pomoc, koja onima koji se u Allaha, dž.š., uzdaju neizostavno dolazi, uvidamo koliku važnost ali i rezultat ima ova plemenita i casna osobina koja je jedan od glavnih uslova ispravnosti vjerovanja svakog muslimana, osobina koju Allah dž.š. voli i one koji se njome okite. Za njom vjernici treba da žude.

Na kraju, umjesto zakljucka, možemo navesti hadis Allahova Poslanika s.a.v.s. koji je zabilježen u Rijadus-salihinu, u kojem se vidi sva vrijednost i znacaj tevekkula na dunjaluku: Omer r.a. prenosi da je cuo Allahovog Poslanika a.s. kada je rekao: „Kada biste se vi istinski uzdali i oslanjali na Allaha dž.š., On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice. Osvanu gladne, a omrknu site.“ /Tirmizi-hasen/