islam nema ništa sa otmicom nedužnih civila

Fejsal Mevlevi

Cijeli svijet bio je iznenaden otmicom dvojice francuskih novinara i prijetnjom otmicara da ce ih pogubiti ukoliko Francuska ne povuce Zakon o zabrani hidžaba. Uzroci iznenadenja svima su dobro poznati, jer ne postoji nikakva veza izmedu ta dva novinara i spomenutog zakona koji su donijeli francuski parlamentarci. Uzvišeni Allah kaže: «I svaki grješnik ce samo svoje breme nositi.» (El-En'am, 164.) Francuska vlada ne može, sve i da hoce, ukinuti zakon koji je izglasao francuski parlament. Odvojenost izvršne od zakonodavne vlasti jedan je od glavnih oslonaca francuskog i svakog drugog državnog sistema u svijetu. Nasuprot tome, gorka borba koju iracki narod vodi protiv americke okupacije našla je jako uporište u svim slojevima francuskog društva, bilo da je rijec o francuskoj vladi, parlamentu ili novinarima. Nesumnjivo je da su dva novinara kojima je zaprijeceno smrcu uložili ogroman napor u profesionalnom i emotivnom docaravanju patnji irackog naroda, prvo francuskom, a potom i cjelokupnom svjetskom javnom mnijenju. Moglo se ocekivati da Francuska ili ta dva njena novinara, na neki nacin budu za to i nagradeni, a ne da budu zastrašivani i da im se prijeti smrcu. Allah, dž.š., kaže: «Zar nagrada za dobro ucinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!» (Er-Rahman, 60.); «Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite.” (En-Nisa', 86.) Islamski moral (ahlak) nalaže nam da se na pozdrav odgovori ljepšim pozdravom, ili, u najmanju ruku, istim.

Zakon je nepravedan, ali...

Tacno je da je Zakon o zabrani nošenja hidžaba (koji se odnosi samo na ucenice i studentice koje pohadaju nastavu u francuskim državnim školama) nepravedan i da sadrži atak na licnu slobodu i ljudska prava, ali je on – suštinski posmatrano – plod lošeg razumijevanja i straha francuskog društva opcenito, a ne samo francuske vlade. Ta nepravda može se ispraviti jedino dijalogom i uklanjanjem straha, a spomenute i slicne otmice samo povecavaju tu bojazan, iskljucuju bilo kakav dijalog, opravdavaju doneseni zakon i zadaju muslimanima u Francuskoj težak udarac, umjesto da im budu od koristi ili pomoci. Vode muslimana u Francuskoj uspjele su u uspostavljanju mirnog dijaloga toliko da mnogi muškarci i žene u Francuskoj gaje prema njima odredene simpatije, i oni najbolje znaju koje su metode najprikladnije za vodenje borbe protiv tog nepravednog zakona. Svi oni jednoglasno su osudili navedeni cin koji se nicim ne može opravdati, mada su i sami itekako pogodeni tim nepravednim zakonom.
Iznenadenje se temeljilo na cinjenici da je otmica i prijetnja smrcu usmjerena prema dvojici novinara koji nisu u sastavu okupacionih snaga niti ih podržavaju, nego se slažu sa stajalištima irackog naroda. Cin poput tog je nemoralan i nehuman, njime se nece postici nikakva korist, ni za iracki narod u otporu americkoj okupaciji, ni za francuske muslimane u njihovom suprotstavljanju Zakonu o zabrani hidžaba.
Mnogo vece iznanadenje od samog gnusnog cina otmice bilo je saznanje da se ona pripisuje Islamskoj armiji u Iraku, a samim tim to se smatra džihadom i borbom na Allahovom putu. Mada islam – a džihad je njegov vrhunac – nema ništa sa ovom i slicnim radnjama.

Status otmice i talaca u islamu

Otmica i uzimanje civila za taoce u islamu se smatra ratnim djelom i to nije dozvoljeno osim u slucaju objavljenog i stvarnog ratnog stanja protiv onih koji ucestvuju u borbi ili onih koji im pomažu. Svi slucajevi otmice i talaca u životu Poslanika, s.a.v.s., bili su takve prirode. Sumame ibn Usal je, po Poslanikovoj, s.a.v.s., zapovijedi, bio otet zato što je bio jedan od neprijateljskih lidera koji je htio pogubiti Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika El-Ala el-Hadremija. U tome ga je sprijecio njegov amidža Amir ibn Seleme. Uprkos svemu tome, Poslanik, s.a.v.s., mu je oprostio, oslobodivši ga bez ikakve naknade. Drugi slucaj je otmica pripadnika plemena Benu Akil cije je saveznicko pleme Sekif zarobilo dvojicu Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba. Muslimani su na to odgovorili otmicom jednog pripadnika plemena Benu Akil, što im je Poslanik, s.a.v.s., i opravdao. Medutim, i pored svega toga, naredio je da se lijepo postupa prema zarobljeniku i ima obzira prema njegovim osnovnim potrebama.

Bilo je i otmica koje Poslanik, s.a.v.s., nije opravdao niti dozvolio. Jedna od njih je ona u kojoj je oteto nekoliko mušrika za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s., obavljanja umre. Naime, muslimani su tada oteli nekoliko slucajnih prolaznika koji su bili nesmotreni stanovnici Harema, pa ih je Poslanik, s.a.v.s., - što bilježi Et-Taberi u Tefsiru na str. 26/59. – oslobodio jer on u to vrijeme nije bio u ratu s mnogobošcima.
Na osnovu toga možemo zakljuciti: U osnovi, nije dozvoljeno oteti nijednu osobu koja nema veze s vojnim operacijama, kao što je slucaj s francuskim novinarima i takve osobe se moraju po hitnom postupku osloboditi, kao što je postupio Poslanik, s.a.v.s. Medutim, ukoliko su takve osobe bile direktno ukljucene u vojne akcije ili su bili saveznici neprijateljskih boraca – dozvoljeno ih je oteti, i na njih se u tom slucaju odnose odredbe u vezi s postupanjem s vojnim zarobljenicima.

Odredbe o zarobljenicima – sažetak

a) Obavezno je blago, lijepo i humano postupati s njima, zato što se bilježi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Lijepo postupajte sa zarobljenicima» Hadis bilježi Et-Taberani, a lanac prenosilaca je dobar. I zato što je o zarobljenicima Benu Kurejze rekao: «Nemojte im sastavljati vrelinu ovog dana sa vrelinom oružja.» Fethul-bari: 1/551. Obaveza je nahraniti ih i napojiti, po ajetu: «I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i sirocetu i sužnju.» Ed-Dehr, 8. I zato što se pouzdano zna da su Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi njima nerijetko davali prednost u odnosu na same sebe kada je rijec o hrani. (Vidi: Tefsir Ibn Kesir: 4/454., Ibn Hišamova sira: 3/54.

b) Zarobljenici moraju biti oslobodeni, bilo da je rijec o iskazivanju dobre volje na nacin da budu oslobodeni bez naknade, ili da budu razmijenjeni za muslimane koji su takoder zarobljeni, ili da se otkupe imetkom ili radom. Tako je Poslanik, s.a.v.s., oslobodio neke zarobljenike Bedra nakon što bi oni opismenili odredeni broj muslimana (Zadul-me'ad: 5/65.). Sve spomenute opcije Poslanik, s.a.v.s., je koristio ili ih je odobrio, o cemu možemo naci potvrdu u dva sahiha ili u knjigama koje govore o njegovom životu. One su utemeljene na rijecima Uzvišenog: «Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane.» Muhammed, 4. Vecina islamskih ucenjaka smatra da ovaj mudri ajet nije dokinut (derogiran), poput Et-Taberija u svom tefsiru: 27/26., i El-Kurtubija, koji u svom tefsiru na str. 16/228. kaže: «Ovo je mišljenje Ibn Abbasa, Ibn Umera, El-Hasena, Ata'a; i to je mezheb Malika, Šafije, Sevrija, Evzaija, Ebu Ubejda i drugih.»

c) Što se tice samog pogubljenja zarobljenika, Poslanik, s.a.v.s., je to cinio samo u iznimnim slucajevima i prema zarobljenicima koji su pocinili djela koja se danas nazivaju ratnim zlocinom. Oni su tim cinom zaslužili smrtnu kaznu i kada bismo pojedinacno promatrali te slucajeve, zasigurno bismo se uvjerili da se na njih odnosi kazna za ratni zlocin. Na Bedru je bilo sedamdeset zarobljenika, samo njih trojica su ubijena, i to Ukbe ibn Ebu Muajt, En-Nadr ibn el-Haris i Taime ibn Adij. Ebu Izza el-Džumehija je Poslanik, s.a.v.s., oslobodio pod uvjetom da se više nikad ne bori protiv muslimana, ali je on prekršio dogovor i bio, po drugi put, zarobljen na Uhudu, nakon cega je Poslanik, s.a.v.s., naredio njegovo pogubljenje. Poslanik, s.a.v.s., je naredio da se pobiju zarobljeni muškarci iz plemena Benu Kurejza, zato što su pocinili najvecu izdaju i za vrijeme vojnih operacija prešli na stranu neprijatelja, a bili su stanovnici Medine i imali su dogovor sa muslimanima da ce je zajednicki braniti od bilo kojeg vanjskog neprijatelja. Iako je ugovorom bilo precizirano da presuda u slucaju spora pripada Poslaniku, s.a.v.s., kao predsjedniku te države, Poslanik nije želio samostalno donijeti odluku, nego je to prepustio Sa'd ibn Muazu koji je bio saveznik tog plemena u predislamskom periodu. Oni su bili zadovoljni da im on bude sudija, i on je donio presudu o smrtnoj kazni za muškarce, a Poslanik, s.a.v.s., samo je verifikovao tu presudu.

d) Stoga je vecina islamskih pravnika dozvolila predsjedniku države da donese presudu o pogubljenju zarobljenika, uvjetujuci to «obaveznom koristi koja se mora time postici». Mnogi islamski ucenjaci smatraju da u osnovi nije dopušteno ubiti zarobljenika. To mišljenje zabilježio je Ibn Rušd u djelu «Bidajetul-mudžtehid» u kojem kaže: El-Hasen ibn Muhammed et-Temimi kaže da je to bio jednoglasan stav (idžma') ashaba.» Isto mišljenje bilježe Ibn Kesir u svom tefsiru: 4/173. i El-Elusi u djelu «Ruhul-Me'ani»: 26/40., a to je stav El-Hasena, Hamad ibn Ebu Sulejmana, Ata'a, Mudžahida, Ibn Sirina i Ibn Omera – vidi «Tefsirul-Džessas»: 5/269.

e) Što se tice zastrašivanja i prijetnje smrcu upucene odredenim osobama radi pritiska na odredenu državu kako ona ne bi nešto uradila, ili kako bi uradila nešto, to je potpuno suprotno mudrom ajetu. Tako|er, nije zabilježeno da je Poslanik, s.a.v.s., pogubio ijednog zarobljenika ako taj zarobljenik sam nije bio odgovoran. U osnovi, svaki ljudski život zabranjeno je oduzeti ubistvom: «Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini - kao da je sve ljude poubijao.” El-Maide, 32.)