zagonetna ruža

Šetnje s Alijom

U svojim posljednjim, «tabackim» godinama, više puta sam samog sebe u mašti smještao u zatvor. Kao da sam znao da cu biti robijaš: nekim duhovnim okom vidio sam svoju celiju, rešetke, nebo iza njih, cipele bez pertli, zatvorski krug, robijašku bluzu...Naravno, slike iz mašte i stvarna celija nisu se slagale, ali, ko zna, možda je upravo ta duhovna priprema utjecala na moju stabilnost – sve dok Džubur nije poceo sa svojom «trakom». Nikakvih vijesti od moje familije, i nikakve šanse da im bilo šta porucim. U celiju su mi ubacivali razlicite «tipove», manje- više sitne lopove. Pretpostavljao sam da ih, kada ih odvode ili kada sam ja izvan celije, instruiraju kako da od mene izvuku neku rijec.

U celiji za «smrtnjake»

Jednog dana su me izveli radi navodnih tehnickih popravaka. Bilo je jutro, oko deset sati. Vodili su me dugim hodnikom, ispeli na peti ili šesti sprat, i odveli sve do kraja – u celiju za «smrtnjake.» To je bila potpuno mracna celija u kojoj drže one koji su osudeni na smrt strijeljanjem nakon što im Predsjedništvo države odbije molbu za pomilovanje. Dostojevski je negdje zapisao da je covjek bice koje se na sve može navici, i u tome vidio neku vrstu njegove srece. Cak i osudenici na smrt naviknu se na svoje stanje i u sebi pronalaze neku nadu da ce, ipak, biti pomilovani, da ce živjeti. Ja se, za desetak minuta, navikoh na mrak te užasne celije – i ugledah bukagije i lance u koje vežu i kojima opasuju «smrtnjake». Tako zavezane, poput larvi, iza ponoci, odvode ih na strijeljanje navodno na neko brdo u okolini Sarajeva, najvjerovatnije negdje u blizini Vraca. Ali niko precizno ne zna gdje je to mjesto gdje strijeljaju takve nesretnike. Gdje su strijeljali Mustafu Busuladžica? Ko to zna? Ipak se sazna buduci da se zemlja zaklela nebu da ce mu otkriti sve svoje tajne. Tako je neki Srbin, koji je ucestvovao u strijeljanju ovog pisca koji me je fascinirao svojim radovima i svojom pojavom, otkrio familiji mjesto gdje je strijeljan Mustafa. To je ono malo brdašce iznad Željeznicke stanice. Mora da je tog Srbina pocela peci savjest. Možda je baš on pucao u lijepo lice Mustafino, s kojeg su, poslije plotuna, pale naocari i fes, koji mu je tako lijepo stajao. A možda ga i nije baš on ubio – jer se vod sastoji od više «vodnika» od kojih samo jedan ima pravu municiju u automatskoj pušci. No, ako covjek više puta ucestvuje u strijeljanju, onda je valjda jednog «smrtnjaka» ubio. Tako, sigurno, razmišlja svaki clan ovog tužnog voda. Tako je razmišljao i ovaj Srbin. Ali zašto drugi nisu tako razmišljali – oni koji su pucali u Hasana, Halida, Nusreta...? Zato što su to cinili s užitkom. Te ubice su vjerovale da ubijaju državne neprijatelje, neke opasne mladice! I gdje je mjesto gdje su ih strijeljali, gdje su njihovi mezari? To se do danas ne zna, i vjerovatno se nikada nece saznati; zemlja ipak nece sve kazati dok Sudnji dan ne nastupi! Komunisti su i nju pokušali izigrati: oni odlicno skrivaju tragove svojih zlocina. Oni su najbolji ucenici svojih saradnika i, kasnije, neprijatelja – nacista cije su žrtve u Nirnbergu pokazivale fotografije koje su snimale u krugu Aušvica. Budalasti nacisti! No ne samo da su zatirali tragove, komunisti su, u slucaju i najmanje sumnje, zatirali i svjedoke svojih zlocina, pa se samo na taj nacin moglo dogoditi da od potpuno nehumanih bitaka, u kojima su ubijali ranjenike i slobodne mislioce, bundžije, sacine «najhumanije bitke Drugog svjetskog rata», a od bitaka koje su sa vojnostrateškog gledišta bile cisti promašaji koji su koštali života hiljade nedužnih jugoslavenskih ljudi, oni su tvorili «genijalne» bitke svoga «genijalnog» Maršala! Kakav sistem, kako su cvrsti, mislila je njihova mala žrtva u celiji za «smrtnjake». «Oni ce vladati duže od Musaova faraona! Nikad niko nece moci srušiti njihovu laž, njihovu tiraniju! Nikad niko nece saznati za njihove zlocine! Pa i kad sazna, recimo u slucaju da preživim pa da napišem knjigu o njihovoj faraonskoj vlasti, ko ce mi povjerovati u to? Ta zar i ja nisam mislio da je Bitka na Neretvi najhumanija bitka Drugog svjetskog rata, a da je Sava Kovacevic istinski heroj jedne genijalne Maršalove bitke?! Zar nisam u horu pjevao «Što to huci Sutjeska, krv pliva po njoj...»?!»...

Oni su sebi sve dopustili

Zašto me drže u ovoj celiji? Dokle ce me držati u njoj? Imaju li pravo na to? Uh, kao da komunisti drže do zakona koje su sami napisali – za druge, ne za sebe. Jer oni sve mogu i znaju da opravdaju. Svaki svoj zlocin, svaku svoju manipulaciju, svaki svoj cin. Kao Pilat. «Pilat je – kako stoji u Bibliji- osudio Isusa i za to tražio opravdanje,» pricao nam je Salih na ilegalnim antikomunistickim sastancima.»I našao ga, dragi moj! Tako i oni!»( «Oni» - to su za nas bili komunisti.) A Alija je, u nekom tekstu, pisao kako je sasvim logicno da sljedbenici ekstremno materijalisticke filozofije, kakvi su komunisticki bezbožnici, krše svako ljudsko pravo, jer je pravo – kako ih je instruirao Engels – «volja vladajuce klase pretocena u zakon.» Dakle, pošto su oni vladajuca klasa, oni su sebi dali pravo da cine šta god hoce – pa i da me drže u celiji za «smrtnjake» iako u njihovim dokumentima stoji da se to ne smije ciniti nikome ko nije osuden na smrt.
Pustili su me nakon pola sahata iz tog paklenskog mjesta. Naravno, za to vrijeme su ugradili nove prisluškivace, ili su željeli da mi saspu novu dozu straha u kosti, tako sam mislio.

«Drugarica» iz Hadžikariceve kancelarije

Tajna moga držanja u toj strašnoj celiji otrkivena je odmah poslije podne, negdje krajem radnog vremena – kad svi službenici «najhumanijeg pravosuda na Svijetu» odlaze kuci. Pozvaše me da izidem i odvedoše na peti sprat. Gore je sjedio Džubur, jedan njegov pripravnik se šuljao uokolo, jedna malo deblja, šutljiva drugarica je sjedila za mašinom, gledala preda se i cekala da pocne diktiranje, a izmedu nje i Džubura – ona ljubazna drugarica iz Hadžikariceve kancelarije. «Sjedite,» rece mi, ali ne onako ljubazno kao kad smo se sreli kod druga Hadžikarica. Rijec uze Džubur koji rece da danas, tog i tog datuma, Služba državne bezbjednosti završava moju istragu i sav daljnji postupak sa mnom predaje «okružnom javnom tužiocu, drugarici Edini Rešidovic.» «A sada cemo Vam procitati optužnicu!» «Drugarica» nije žurila. Pogleda u optužnicu ispred sebe, a onda rukom izvuce jednu ružu iz vaze na stolu. «Volite cvijece?» Gledao sam uokolo u tu jazbinu ciji su oštri pogledi sijevali sa svih strana. «Zar ne volite cvijece?» «A što me to pitate?» «Onako...Vi ste pjesnik. U kojoj se pjesmi spominje ruža?» «Cijoj pjesmi? Koji pjesnik nije pjevao o ruži?» «Recimo, u jednoj sevdalinci..., ako je to sevdalinka?» «Ja uopce ne znam na šta Vi mislite i zašto me to pitate. Ja za vas ovdje nisam pjesnik!» «Znamo mi šta ste Vi, ali bih htjela da znam da li znate u kojoj se sevdalinci spominje stih »Evo, ovu rumen-ružu...» «Dobro, ako vec hocete, to je Bašagiceva ljubavna pjesma, sevdalinka je utjecala na njega, mada ja opet ne razumijem ...» «Dobro, uredu, malo sam radoznala preko mjere...To je dovoljno. Sad cemo Vam službeno procitati optužnicu, da znate za šta se teretite!» (Neka prica o ruži ovdje stane. Kad budemo došli do sudenja, uvaženi citalac ce shvatiti suštinu našeg hapšenja i bijedu muslimanskog dijela Komunisticke internacionale.)

Zbunjeni Titovi omladinci

«Drugarica» uze materijale ispred sebe i zanosno poce da cita najprije moje generalije, a onda jednu po jednu inkriminaciju i svjedoke pred kojima sam govorio to i to. «Da li ste razumjeli optužnicu?» O, kakvu mi je dragi Allah, u tim trenucima, podario snagu! O, kako sam hladno prezreo te bezbožne zvijeri, kako sam im uskracivao njihove lešinarske zalogaje i darivao im «porcije njihova ništavila.» Ja sam vec shvatio da covjek nikad ne zna ni koliko je hrabar, ni kad ce biti hrabar, ni koliko je strašljiv, ni kad ce biti strašljiv. «To što ste Vi napisali...» «Ko je napisao?!»prekidoše me i Džubur i «Drugarica» uglas.»To su Vaše kolege rekle da ste govorili!» «Ja Vam vrlo jasno i otvoreno mogu reci svoje stavove o svemu što Vas zanima, o državi, o Vašoj vlasti, o Muslimanima..., znajuci koliko se razlikujemo, ali to što ste sada procitali... to ne samo da nisu moje rijeci, to nije moj stil, i Vi biste trebali da znate da to nije moj stil, i Vi znate da je to tako!» «Imat cete korektno sudenje i na sudu cete imati pravo da se branite! Za sada, ovo je optužnica izvedena prema svim standardima našeg zakonodavstva!» rece «Drugarica». Okrenuo sam se i pogledao u Džubura. «Prema svim standardima našeg zakonodavstva?» Cafir najprije obori pogled, a onda se uozbilji i oštro mi rece:»Šta me gledaš?» pa u sebi poluglasno dodade «fašisto». U isto vrijeme je «Drugarica» uzela rijec tako da smo svi i culi i nismo culi uvredu koju mi je uputio. Da, to je uhodan tandem, Titovi omladinci u akciji! «Cujte nešto! Ma koliko se mi razlikovali i mrzili, neke stvari ce nas zauvijek vezati!» «Nas ništa ne veže!» uzviknu Džubur. «Veže nas ovaj slucaj, ja sam ovdje uhapšen, vi ste me hapsili, vi cete me osuditi!» «Ne,ne!» uplete se «Drugarica», «Sud ce Vas suditi!» «Mene ce sud osloboditi!» ...Nastade tajac. «Možda, ni to se ne iskljucuje!» rece «Drugarica». «Oslobodio me sud ili ne, sve ovo ce se jednoga dana znati – ukoliko me ne ubijete!» «Ma dajte, molim Vas, o cemu Vi govorite?!» požuri «Drugarica». «Ja znam o cemu govorim, i necete mi Vi i to diktirati!» «Gledaj majmuna! On prijeti! Drugarice tužilac, on je citavo vrijeme istrage prijetio!» planu Džubur. «Drug ima pravo da se brani kako hoce,» rece «drugarica tužilac» « a istraga treba da se vodi korektno. Da li je istraga bila korektna?» «To cemo vidjeti!» «Šta imamo vidjeti, recite sada da li je istraga bila korektna ili nije!» «To cemo vidjeti!» Jazbina se uskomeša, «Drugarica» i Džubur se krišom pogledaše, Džuburov posilni je vec bio na nogama, a ona jadna zapisnicarka je samo gledala u svoju mašinu. «Dobro, za danas je završeno. Dovidenja!» I ode.

Posljednje videnje sa Džuburom

Džubur je bio izvan sebe. Znao sam da ce mi se osvetiti. Uzeše me pod mišice i bez rijeci vratiše u celiju.
Navecer, u vrijeme «trake», ponovo me odvedoše njemu. Pušio je bez kraja i konca i žalio se na gastritis. Dugo me nije primjecivao, razgovarao je sa Jovom, kao da se ja ne nalazim u istražnoj kancelariji. Dva druga su bili jako veseli. Na Džuburovom stolu su stajala predavanja iz Tabackog, zapisnici koje je vodio sa mnom...Jovo ponovo prinese palicu uz moju glavu. Džubur sjede i, ne gledajuci me, hladno rece:»Za ono danas pred drugaricom tužiocem – to cemo još vidjeti!» Uto na vrata ude Munja. Ispozdravljaše se drugovi, Munja okruži oko mene i sjede – da prisustvuje svecanom cinu. «Šefe, pozvao sam ovu budalu da mu kažem koliko je bezobrazan. Ovo je nesavitljivi neprijatelj, mogu Vam reci. Ko ce se, ba, odbraniti na sudu? A?» «Ja cu se odbraniti!» «Marš!» Ponovo pauza. «Ma da mi ne duljimo, slušaj ti: mi znamo da ti ovo nisi govorio!» «Pa što me onda držite u zatvoru?!» «Ali jesi li htio da reformišeš nastavu u Medresi?» «Jesam.» «Jesi li držao predavanja u Tabackom?» «Jesam.» «Jesi li pisao ilahije za omladinu?» «Jesam.» «Jesi li držao predavanja po istocnoj Bosni tokom ramazana?» «Jesam.» «Pa šta hoceš više, majmune?! Šta bismo mi radili po Sarajevu ako bismo dopustili da ti islamiziraš našu omladinu?!A?!» «Dobro, sad su stvari jasnije. Ja cu se na sudu odbraniti, a za ostalo cemo vidjeti!» «Ma šta cemo vidjeti...» i ovdje mi cafir opsova ono što musliman ne može staviti na papir. «Nacionalisto pokvareni!?Mi smo te uhapsili, mi cemo te osuditi, i mi cemo te osloboditi kad mi budemo htjeli, pa ceš onda pisati, ali onako kako ti mi kažemo, a ne kako ti bude diktirao ludi Hasan Cengic!» «Nikada!» «Marš!» Jovo me uze za ramena i sprovede u hodnik, do celije.