«traka» zloglasnog nazifa džubura

Šetnje s Alijom ( VII )

Mora da je moj prvi namaz šokantno djelovao na moje gonice – jer cim preselamih, naglo zaškripi teška brava i mene pozvaše da izidem. Ja još nisam znao šta je to špijunka, malo «oko» na vrhu celijskih vrata s koga se - najcešce tajno, a ponekad sa namjerom, specificnim zvukom - prati svaki potez pritvorenika, njegovo ponašanje, njegove reakcije i sl. Oni su me, svakako, pratili dok sam klanjao, a onda me svedoše niza stubište, u prizemlje, gdje me je cekao neizostavni Nazif Džubur sa svojim škiljecim, neprijateljskim ocima. Tu je bio i direktor Zatvora, izvjesni Zdravko, Srbin, jedan šutljivi birokrata košcata lica i upalih ociju i – kako ce pokazati godine koje slijede – ostrvljeni cetnik. Najprije mi izvukoše pertle iz cipela (kao i Muharemu, i svakom politickom osudeniku) i ponovo prekopaše džepove. U nekoj kutiji stajala je moja licna karta, koju više nikada necu vidjeti, a koja ce, godinama kasnije, kad budem izišao iz zatvora, imati svoj posebni život i svoju pricu. «Pošto ste od danas pritvorenik u Centralnom zatvoru, da li želite nešto poruciti Vašoj porodici?» upita me direktor. Nisam shvatio zašto mi upucuje takvo pitanje; ta meni je jasno da sam uhapšen, da više nema nikakve neizvjesnosti o toj cinjenici... »Možda želi da mi zada još jedan psihološki udarac?» pomislio sam u sebi. «Nema druge nego da mu se suprotstavim!» «Da,» rekao sam, «molim Vas da im porucite da mi donesu Kur'an!» Direktoru stade dah, u njegovim ocima gledao sam zvjersku mržnju...Džubur, koji je stajao koso od mene, poce da se na sav glas smije, poput pašceta: on se, naime, stalno nekom dokazivao, kako je na potpuno suprotnoj strani od mene, muslimana, kako je on toliko pravovjeran u svojoj komunistickoj religiji da mu se gade moja vjerska osjecanja, i zato uvaženi citalac ovo moje poredenje («poput pašceta») ne treba da doživi kao izraz nekog mog zakašnjelog revanšizma prema ovom zloglasnom udbašu, vec kao stilsko sredstvo koje najbolje odražava stvarnost o kojoj pišem. Pa zar i Kur'an nevjernike ne poredi sa psima koji dahcu «svejedno, gonio ih ti ili ih puštao na miru»?! Po tom psecem smijehu ja sam osjetio da sam odlicno uzvratio na udarac koji mi je direktor ovog tužnog zdanja uputio. Najednom obojica ušutiše, shvatiše zašto sam povukao takav potez. Gledali su me, i ja sam sa njihovih lica citao kako su svjesni kakvu su neprijateljsku «cvjecku» uhapsili... «Dobro,» uzvrati direktor nižim tonom,» zapisat cemo tu Vašu želju, mada ne znam kako cemo je ispuniti pošto je ovo državna ustanova!» I zbilja, on uredno napravi zapisnik, nakon cega i ja moradoh nešto potpisati, a onda me vratiše u polumracnu celiju.

Udbaška «traka»

Dva-tri sahata predaha, koji su uslijedili u celijskoj tišini...Tamo iza jacija, prije nego se gasi celijska žarulja, izvedoše me u «istražnu kancelariju». Ponovo, u vrhu stola - Nazif Džubur, do njega neki zapisnicar. Sjedoh na stolicu ispred njega. «Ko ti je rekao da sjedneš?! A?!Diži se,...!» povika, a usebi izrece «Fašisto!», tako hinjski da si ga i mogao i nisi mogao cuti. Pred njim, na stolu – otkucana predavanja iz Tabackog mesdžida. Jedan dio njih sam cuvao u svome stanu. («To znaci da su mi pretresli kucu! Kako li je Tima doživjela njihov upad?! Da li su je priveli?!Da li je muce?!» prolazilo mi je kroz glavu.)

Džuburove provokacije bile su neizdržive; prilazio mi je i unosio se u samo lice, duboko i dugo gledao me u oci, škripio zubima, prijetio, psovao, okretao se od mene sa gadenjem, a onda me tako snažno podbio u vilicu da umalo nisam pao. O, kako bih s merakom uzvratio, bez obzira što mu je pištolj virio ispod kaputa, da u istražnoj celiji nije bio Jovo, onaj najkrupniji vodnik u Centralnom. Naredi mi da sjednem, i cim se nadoh u stolici, Jovo, onako visok, pride do mene – tako da mu je palica dodirivala moje lice. I to je bila tipicna komunisticka dvosmislena taktika: ne tuce me palicom, nego kobajagi slucajno, da on to i ne zna, dodiruje moju glavu, cime mi jasno stavlja do znanja da moram izvršiti ono što «drug islednik» traži. A Džubur je tražio isto: da potpišem na Hasana i na Rušida – ono što on, tobože, zna: da smo se «zalagali» za islamsku republiku sastavljenu od Bosne i Sandžaka, da je «Islamska deklaracija» naša politicka platforma, da smo s tim ciljem islamizirali našu omladinu, da je Rušid govorio to i to u zbornici Medrese...cim bih zausti da poreknem neku njegovu tvrdnju, on je vec išao dalje, uz iste prijetnje o zatvoru koji me ceka i njihovoj stalnoj pratnji – dok god budem živ. Kada bi završi jedan krug istih pitanja, vracao se na ono prvo, i tako redom... sve do iza ponoci.

Bio sam toliko iscrpljen da mi je svejedno bilo držali me u toj istražnoj ili u mojoj celiji 73/B, na IV. spratu. To je bila prva noc u kojoj su komunisti na meni primijenili zloglasnu metodu tzv. «trake», isljedivackog postupka koji se sastoji u stalnom ponavljanju jednih te istih pitanja i prijetnji nemocnoj žrtvi – sve dok se ona, uslijed psihološkog pritiska, cak i fizicki ne iscrpi do maksimuma, kada pocinje da gubi moc odbrane, cak i volje da se suprotstavlja isljednicima. Tu metodu je izvrsno opisao Cibulski, autor romana «Pomracenje o podne», koji je sam bio žrtva staljinistickih cistki. «Traka», koja se izvodi poslije ponoci, vremenom, žrtvi poremeti centar ravnoteže, a vecina politickih uhapšenika od nje – poludi.

Kada sam se, pred zoru, vratio u celiju, dozvolili su mi da legnem u krevet i ugasili žarulju. U mraku, poceo sam da se abdestim i osjetio da sav drhtim. Hladna voda i usrdne abdestke dove, taj moj neposredni, iskreni duhovni kontakt sa Stvoriteljem... smiriše moje živce. Ne znam da sam se ikad tako slatko abdestio, nikad se smirenije nisam molio i nikad smireniji, ležeci, nisam klanjao jaciju – i ne znajuci koliko me abdest, namaz i nevidljiva Allahova ruka spašavaju od ciljeva Džuburove «trake».

Komunisticko izigravanje zakona; vještica u prikrajku

Taj teški prvi psihološki udarac Udbe trajao je cetiri dana; bivao sam sve iscrpljeniji, i samo su me abdest i namaz spašavali od provalije. U podne cetvrtog dana dva policajca mi nabiše lisice na ruke i povedoše me niza stubište. Iz zatvorskih donjih spratova upadoh u Sud, medu civile. Ljudi su se pravili da me ne vide, poneka žena bi, u strahu, glasno podviknula stavljajuci dlan na oci...Ko zna šta su mislili o meni: da sam ubio, pokrao, silovao, oteo...

Toga dana komunisti su zapoceli svoju sotonsku igru zakonom i sudom: uvedoše me kod, kobajagi, istražnog sudije. On se zvao Hadžikaric, Abdullah Hadžikaric ili tome slicno. Do njega je bila sekretarica, a još malo dalje sjedila je dama za koju nisam znao šta je, šta ona tu radi. Istražni sudija je bio toliko hladan da me nije primjecivao. Primijeti lisice na mojim rukama i jednim pogledom naredi policajcima da mi ih skinu. Kobajagi, on ima neku moc! Poce da me ispituje. Pisaca mašina je hlupala kao da je na tenkovskim gusjenicama. Za mene, to jesu bile gusjenice – jer u redovima koji su se nizali na papiru ja sam gledao svoje duge godine zatvora još uvijek naivno vjerujuci da cu, ako budem pametan, nekim mudrim odgovorima moci izbjeci bar koju godinu. «Druže Laticu, Vama se stavljaju na teret teške inkriminacije neprijateljskog djelovanja...Priznajete li da ste to ucinili?» upita me. «Ništa nisam ucinio protiv države!» «Zapišite: Na pitanje...tr-tr-tr.., osumnjiceni odgovara...tr-tr-tr... Da li želite advokata?» «A što ce mu advokat ako covjek nije ništa ucinio?!» umiješa se dama sa strane. Ona je to rekla takvim ljubaznim tonom da sam ja pomislio kako je sažaljiva, na strani pravde, na mojoj strani, kao da me ona brani od Udbine napasti. Ja više ne znam tacno šta sam rekao, i da li sam išta rekao, najvjerovatnije da nisam, ali su oni diktirali i kucali da sam rekao to i to...Znam pouzdano da se ta igra zakonom i sudom ovako završila: da drug Hadžikaric, zbog navodne osjetljivosti krivicnog djela, daljnju istragu prepušta Službi državne bezbjednosti, a da se osumnjiceni ( kao i svih nas trinaest) «zato što se ne osjeca krivim», «dobrovoljno odrice advokatskih usluga».

«Naravno da nisam kriv, ja cu to dokazati na sudu!» rekao sam Hadžikaricu sasvim uvjeren – naivan do besvijesti, kakav samo musliman može biti - da živim u državi u kojoj zaista postoje sud i sudska procedura. Dama iz prikrajka je, ustvari, bila naš tužilac, a da to niko od nas tada nije znao. Zvala se Edina Rešidovic, porijeklom takoder iz Hercegovine, cini mi se iz Borca, žensko s jedinstvenim, nevidenim osjecajem za obmanu, skrivanje zlocinackih tragova, meštar komunistickih dvosmislenih igara zakonskim paragrafima, a uz to – vatreni idolopoklonik Josipa Broza i karijerist u njegovoj Kastaliji. Tako me je istražni sudija, jedan od onih sarajevskih minderaša iz uglednih naših porodica koji su islam u svakom režimu prodavali za karijeru, umjesto da štiti ljudska prava, predao na milost i nemilost Nazifu Džuburu i vještici iz prikrajka.

Na ivici nervnog sloma

«Traka» nije prestajala: nekad prije podne, nekad oko ikindije, a uvijek oko i poslije ponoci, Nazif Džubur je pocinjao s istim pitanjima. U tim prvim danima «zvanicne» istrage, jednom me je u istražnoj celiji, pored njega, sacekao jedan udbaš uocljivo ružnog izgleda: procelav, sa šiljatim nosem i pomalo - da mi Bog oprosti - iskrivljenim ustima. On je po rangu bio nadreden Džuburu; zvao se Munir Alibabic Munja ( uz to, licni isljednik Alije Izetbegovica ), a šef cijele istrage bio je izvjesni Amir Salihagic, bliski rodak ( cini mi se sestric) Raifa Dizdarevica. Ovaj Munja je rodom iz Cazin-Srbljana, onog krasnog mjesta na obali Une, ispod Ostrošca, i bio je jedan od najbližih saradnika Hamdije Pozderca, Cazinjanina.

Ko je, u ovim komunistickim trikovima, radio za Raifa, a ko za Hamdiju – to znaju samo oni, ali je izvjesno da su oba ova komunisticka zlikovca bili najdirektnije upleteni u naš proces i da su obojica dokazivali svoju komunisticku odanost dok su nas njihovi kerberi mucili po sarajevskom Centralnom zatvoru. Taj Munja me nije tukao, ali ipak mi je on zadao najteži udarac: poceo je da vrijeda moju ženu! Jovo je, po obicaju, palicom cešao moju glavu, i samo on je spašavao tog komunistickog miša da ga ne uhvatim za grkljan! Iz tih uvrjeda, zakljucio sam da su privodili Timu!
...Nema teže muke politickom robijašu od saznanja da neko njegov, zbog njegovih ideja, pati, da ga muce. Nikad mi nece biti jasno šta je omelo Džubura da toga praskozorja od mene ne dobije potpis na sve što želi – samo da mi dokaže da Tima nije uhapšena i da je nece muciti. Vratio sam se u celiju sav drhteci; abdestio sam se i klanjao, ali sam i dalje drhtao. I legao sam drhteci... Moga sna nije bilo: ponovo Džubur, i ponovo ista pitanja, sve do kraja..., i kada bih završio istragu, ona se vracala na pocetak...U jednom momentu mi pride sa svojim škiljavim ocima i ubuhvati mi vrat...Kriknuo sam i našao se na podu! U celiji se odmah upali svjetlo, a iznad mene se nade krupna figura vodnika Jove! Robijaš na susjednom krevetu poce da zove upomoc! Dodoh sebi, malo se umih i ponovo legoh u krevet uceci Ajetu'l-kursiju. cim sam zapao u san, «traka» je ponovo pocela da se vrti...

Ujutro, kad su nas probudili u šest sati, opet me obuze drhtavica. Sjeo sam na stolicu: drhtale su mi i noge i ruke, ramena, prsti, usta...Pokušao sam nasilu da zaustavim drhtanje koljena, ali nisam uspio. Ustajao sam i sjedao, šetao od zida do špijunke; ništa nije pomagalo...Džuburova «traka» je pocela da djeluje! Molio sam Allaha samo da se ne osramotim, da ne potpišem na nedužna covjeka, da neko zbog mene ne zakuka kao što moja majka sada othukuje i prste lomi zbog onih koji su potpisali na mene. Ali kako da to ucinim kad su mi otkazali svi organi, kad sav drhtim i kad se bojim da ne poludim?!

Rušidov infarkt; plac robijašica u zoru

Za razliku od svojih ucitelja nacista, komunisti – kako smo više puta istakli - znaju sakriti tragove svojih zlocina! Primijetili su šta se dešava sa mnom, ali – kako ce se kasnije ispostaviti – sa svima nama. Rušid Prguda, taj hrabri covjek, nije mogao izdržati njihovo bjesnilo: digli su ruke s njega tek kad ga je, u celiji, udarila srcana kap! Dan prije moga nervnog sloma najavili su nam šetnju od deset minuta u krugu zatvora. Jednom smo izlazili u tu šetnju, dva po dva (iz celije), i osjetili kako nam lica, zbog pomanjkanja kisika u celiji, lice na mrtvacka. Toga dana pocelo je da grmi; izvedoše dvojicu iz celije br. 74, posljednje u nizu na IV. spratu. Poslije samo nekoliko minuta zapoce tutanj po uskom hodniku: tako su tukli jednog od te dvojice nesretnih šetaca da smo u celiji culi njegove izdisaje i njihove udarce u stegna. Navodno, dok su šetali, ovaj jedan je podigao glavu i pogledao u male prozore s rešetkama na zatvorskim celijama. Za Udbu je to bilo sumnjivo: Eto, politicari imaju neke tajne veze i dogovaraju se dok jedan od njih izlazi na šetnju! Taj robijaš je bacan od zida do zida, i samo ponekad bi duboko jekni, a onaj drugi, koga nisu tukli, poceo je da place kao malo dijete. Ja tada razabrah glas tucenog : to je bio Omer Behmen. Pa da, on ne zna plakati, teže mu je što se osjeca poniženim dok ga tuku od tjelesnog bola koji mu nanose.

Na svu srecu, tuca nije dugo trajala: vodnik opsova Boga, ubaci šetace u celiju i svom snagom zahlupi vratima. «Na šetnju?!» upita nas srdito nakon što je mahnito brzo otvorio naša vrata. «Ne, hvala,» jedva izustismo nas obojica iz 73 / B...
Dvije godine kasnije, dok sam u šetnji s Alijom pricao o ovim danima, on mi je otkrio da je i sam bio pod takvom torturom da je pomišljao da se ubije. Imao je teške srcane smetnje, zatražio ljekarske preglede, a onda skupljao velike doze tableta, posebno apaurina – kako bi ih, jednog jutra, sve sasuo u sebe!
Tih veceri su i robijašice, koje su bile smještene na donjim spratovima, cešce i jace plakale u samu zoru. Komunisti, naime, tuku u vrijeme kad Sud ne radi: u zoru, subotom i nedjeljom, iza jacija...tako da oni njihovi službenici u Sudu, iako znaju kako Udba muci zatvorenike, ustvari, ne znaju ništa– jer se to cini onda kad nijedan pritvorenik ne može dokazati da se nad njim vrši nasilje. Ta svi oni «znaju» i govore da žive u «najhumanijem od svih društava na Svijetu» tj. u jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu. Ko je taj sudija, tužilac ili zapisnicar koji smije progovoriti jednu rijec o Udbinim zlodjelima?! Takav nije postojao. Svi su oni clanovi Komunisticke partije i svi su zbog odanosti Partiji dobili posao u Sudu.
...Robijašice su plakale kao macke! Navodno su to najcešce bile rospije. Ali dolje negdje su bile i dvije muslimanke iz naše «grupe», Melika i Ðula. «Bože, da li i njih tuku», pitao sam se uvijek kad bi me probudi ženski plac. «ciji li je ono plac?»

...Komunisti su znali da im je bolje da, kad spakuju optužnice i smontiraju tok sudenja, a narocito naše kazne i odjeke u javnosti, dopuste našoj familiji i advokatima da nas posjete – kako bi javnost pomislila da zaista slijedi korektan sudski postupak. Taj postupak mora biti samo djelimicno javan, zavisno od toga kako ce se on odvijati. Ako svjedoci, koji su pod prisilom, nakon «trake», potpisali zapisnike, budu potvrdivali njihov sadržaj, sudenje ce, naravno, biti što javnije. A šta ako se to ne desi?!
Zato su bili pažljivi prema dozi svoje torture. Ako kakav-takav pjesnik završi u ludnici, ko ce onda dokazati da je istraga bila korektna?! (A vec su dva-tri buduca svjedoka završila u ludnici!) Ko ce takvog osumnjicenog izvesti pred sud, pred njegove roditelje, pred advokata koji dolazi iz – Beograda. To je dr. Rajko Danilovic, jedan od najboljih advokata Jugoslavije, sam politicki disident, evropski demokrat, izbacen iz politickog života zajedno sa dr. Latinkom Perovic. To su bili razlozi da Udba prestane sa mojim daljnjim isljedivanjem i, hvala Bogu, da se ne osramotim potpisujuci ono što je tražio Nazif Džubur.