istraga i prvi dan u ćeliji

Dzemaludin Latic | Novi Horizonti br/str. 60

Šetnje s Alijom (VI)


Dok sam išao prema Hadžijskoj džamiji, pod Alifakovcem, u kojoj je hafiz Ismet bio poceo držati svoje inspirativne hutbe, osjecao sam da se rastajem sa suncem. Bio je peti maj; suncan, malko prohladan dan. Senahid je išao uza me i šutio. Znao je da se Udbini pozivi razlikuju, i da je ovaj jutrošnji posebno opasan. Njegov djed je bio Mladi musliman, odrobijao je tešku robiju poslije rata. Senahid je odrastao u robijaškoj, antikomunistickoj atmosferi, i to se odrazilo u njegovom opreznom, ali i odvažnom držanju. Znao je da ce, ako pokuša da me hrabri, biti neuvjerljiv, i zato je šutio...Saslušali smo hutbu, klanjali i rastali se kod Vijecnice, uz tihi selam i dovu.

«Vi ste bijedni i bez buducnosti!»

...U Udbinom sjedištu, nakon što se prijavih portiru, osjetih samrtnu, neprijateljsku tišinu. Prije dva dana «radni ljudi i gradani» stajali su mirno na ulicama i u svojim stanovima odajuci pocast Josipu Brozu, koji je na taj dan (4.maja) u petnaest sati i cetiri minute (kako je Partija naštimala) umro. Uza zid, ispod Brozove biste, dva policajca su držala mrtvu stražu. cak i danas, dva dana poslije? - upitah se usebi. Policajci su, svojim držanjem i uniformom, sugerisali odlucnost i strogost da brane ideologiju svoga mrtvog idola. Neko bi zagalami na gornjem spratu, neki udbaši su slijetali niza stepenice, drugi su se, trceci, zadihani, penjali uz njih. Nijedan me nije primjecivao. Sjedio sam sahat, dva, možda i tri...

I vec tada sam poceo da se psihološki borim protiv one osnovne lekcije koju su komunisti nasilno utjerivali u sve nas koji smo svoja lica okrenuli živom islamu, a ona se sastojala u slijedecem: Upamti da ste vi što slijedite politicki islam bijedni, nemocni, besperspektivni, a da smo mi, komunisti-titoisti, jaki, da naša ideologija pobjeduje, da su je mase prihvatile, da je buducnost naša, a ne vaša, da komunizam ima perspektivu, itd. Pogledaj ovu policiju – kako predano radi svoj posao, kako je cvrsta, odana Titu, kako je sposobna, mocna, svemocna! Pogledaj koliko nas ima, kako donosimo i provjeravamo informacije, kako smo vas polovili kao zeceve! – U nekim trenucima bi se, ipak, u meni javila nada da me nece uhapsiti, ali da ce moje isljedivanje, sigurno, biti teško! Glavni argumenti za to su bili što su oni vec objavili spisak uhapšenih i što, po mome mišljenju u tim casovima, sada samo prikupljaju što više podataka za optužnicu i sudenje. Medutim, oni drugi argumenti, od kojih me je spopadala gorcina, potapali su one prve: radio sam u Tabackom, pisao i govorio muslimanskoj omladini, znam Aliju, Huseina Živalja i Saliha Behmena, sa Salihom i Huseinom sam vodio potpuno ilegalne razgovore, branio sam islam pred komunistickim propagandistima na Filozofskom fakultetu, napadao režimske šmekere, susretao se sa Irancima, podržavao ajatullaha Homeinija i Islamsku Republiku...Da, mrzio sam komunizam, njegovu opcu manipulaciju i zavodenje citavih generacija, njegovo tlacenje pojedinca i naroda, njegovo gušenje islama i svake vjere, njegov nemoral, izvještacenost, nasilje nad mišljenjem, njegovo ponižavanje muslimanskog naroda! (Ta se mržnja – kako je govorio Alija – ne može sakriti kao ni prehlada!)


...Niza stepenice side jedan omalehan udbaš. Vec odozgor je škiljio u mene. Imao je surov pogled, pun mržnje...»Vi ste...?» «Da, ja sam!» «Podite za mnom!»
Moja istraga je otpocela u nekoj pobocnoj kancelariji. Udbaš - koji se zvao Nazif Džubur - uzimao je podatke od mene i diktirao ih sekretarici, postepeno povisujuci ton svoga glasa. U jednom trenutku iza pasa izvadi pištolj i stavi ga na sto...
Ispitivao me je do pred ponoc stalno ponavljajuci: »Znaš li ti gdje si došao? Znaš li ti s kim se ti igraš i u što si sebe uvalio?» Naravno, od uhapšenih nisam poznavao nikoga osim Hasana i Mujkija, pošto su oni iz Medrese, ali udbaš ni u što nije vjerovao. Uskoro su u kancelariju poceli da pristižu još neki njegovi saradnici. Svi su stajali, a ja sam sjedio na stolici. «Ustani!» pride Džubur i udari me dlanom u celo. Stajao sam petnaestak minuta, zatim mi naredi da sjednem, pa opet da ustanem...» cekamo još jedan potpis o tvome neprijateljskom djelovanju, i onda si gotov, niko te ne spasi robije!»

«Necu potpisati nijednu vašu laž!»

Teško je bilo utvrditi šta je kod ovog udbaša bilo tacno, a šta nije, ali ova posljednja njegova recenica- kako ce se kasnije ispostaviti – bila je tacna. Negdje pred ponoc peti kolega sa Islamskog fakulteta potpisao je isfabricirane recenice protiv mene – i to je bilo dovoljno da me službeno uhapse. Džubur se negdje izgubi, ja se skljokah na stolicu, a u kancelariju ude – sin sekretara Medrese. Taj je sekretar stanovao u stanu koji se nalazio u samoj zgradi Medrese u Dobrovoljackoj, i ovog njegova sina smo svi mi iz Medrese, naravno, poznavali, kao i citavu sekretarovu familiju. Znao sam mu cak i ime. Bio je visok, debeo, sa kratkim brkovima. Zagledao me je kao da sam neka rijetka ulovljena zvijer, ali ništa nije govorio.

Kobajagi, cuvao me! Negdje iza ponoci cuh buku na stepeništu, bat njihovih cipela, a onda u kancelariju ude Duško Zgonjanin, sekretar Republickog SUP-a. Džubur mu se dodvoravao pokazujuci mu rukom na mene kao na svoj trofej. «To je taj, ni na kog nece ništa da potpiše!» Zgonjanin je bio nizak a širok, u preširokom odijelu. Sjeo je za sto, odhuknuo i dugo u me gledao. «Kako se zove tvoja država?» upita me u ponocnoj tišini. «Jugoslavija!» rekoh. «A kako se zove tvoj predsjednik!» «Sad je kolektivno Predsjedništvo...!» ja zamucah, zbunjen. Zgonjanin skoci kao vepar i odnekud iz ormara, koji mu je stajao iza leda, izvuce veliki poster ajatullaha Homeinija, razmota ga uzduž i viknu:»Maaarš!Ovo je tvoj predsjednik, Iran je tvoja država!...Ako ne potpišeš ove iskaze druga Džubura, dobit ceš šest i po godina zatvora, jesi l cuo?!» Uto skoci iza stola, krenu pravo na mene, unese mi se u lice i opsova mi više ne znam šta!...Gledao sam tog cafira bez imalo uzbudenja. »Necu potpisati nijednu vašu laž!» rekoh mu u oci.

Kao da nije mogao da povjeruje, povrati se, poražen, za sto i izdiktira Džuburu da me, «cim se steknu zakonski uslovi», prebaci u Centralni zatvor, «pa nek tamo prkosi ustavnom poretku!» Izišao je pracen gomilom svojih pasa. Džubur ponovo ostade sam sa mnom; ponovo dugo škiljenje u oci, unošenje u lice, ponovo naredbe da ustanem i sjednem, prijetnje, uvrjede, prinošenje papira na kojem je on ispisivao moje poželjne odgovore na njegova pitanja, prisiljavanje da potpišem... Taj nevideni neprijatelj islama i fanaticni idolopoklonik Josipa Broza uživao je u svome poslu, u mrcvarenju, ponižavanju, oholosti, psovci... Iako se ranije nikad nismo sreli (ukoliko iskljucimo njegova sasvim moguca uhodenja), mi smo se toliko mrzili da smo mogli pucati jedan u drugog, i to je obojici bilo jasno. Kako je nastao ovaj nepremostivi jaz medu nama dvojicom i otkuda ova mržnja kad obojica nosimo muslimanska imena, poticemo iz istog naroda, govorimo istim jezikom, živimo u istom gradu?

«Pa ih se pricuvajte!»

Nazif Džubur potice iz ugledne muslimanske familije iz Fazlagica Kule. Kao i bezmalo sve hercegovacke muslimanske familije, i ova familija je stradala od cetnicke kame, ustaške bajunete ili komunisticke zavjere i pljacke. U istrazi mi je više puta ponavljao kako on «nema ništa protiv religije» i kako mu je dedo bio hadžija. I ostali udbaši, koji ce se smjenjivati nada mnom sve do pred odvodenje u celiju, isticali su kako im je ovaj ili onaj u familiji bio hodža ili hadžija. Ko ce im znati šta im je bilo istina a šta laž. Uglavnom, ja sam vrlo rano zakljucio sa kim naš islamski pokret ima posla: sa najgorom vrstom neprijatelja Allahove vjere kojima je Uzvišeni posvetio jednu suru i o kojima tako cesto govori u Svojoj Knjizi.

Rijec je o munaficima, onima koji su upoznali islam, ili jedno vrijeme njemu pripadali, ili su rodeni u njemu, a onda ga se, radi ovozemaljskih interesa, posebno radi karijere i epoleta, odrekli. Ta sorta ima neki psihološki konflikt u sebi pa napada ono cemu je do jucer pripadala i mrzi svakoga ko nije ucinio isto što i oni. Valjda žele da, na taj nacin, opravdaju svoj postupak, ili da nasilno poruše ono što je preostalo od njihova bivšeg svijeta. Ili su to ljudi koji su se razocarali u one najbliže iz svoje rodbine koji su, u njihovim ocima, bili predstavnici islama? Ili je propaganda o ovozemaljskom socijalistickom raju bila toliko jaka da su oni, usitinu, mislili da je islam kriv što taj raj nikako ne dolazi? Ili su ih žene kojima su se ženili, mahom nemuslimanke, odvukle na tu stranu? Ili sve to skupa, i još ponešto, ko ce to znati! Vecina ovih udbaša do jucer je bila u mejtefu, naucili su klanjati, znaju kad je Bajram, izuvaju obucu prilikom ulaska u kucu itd.. Oni potjecu od nekih ulemanskih, begovskih, derviških, kadijskih... porodica, kao i naš sudija, porotnici, brojni vaspitaci po zatvorima, brojni milicioneri, upravnici zatvora, ljekari, socijalni radnici, politicari koji su narucili ovaj proces i koji su nas verbalno osudivali, pisci tekstova protiv nas, ideolozi, novinari...

To nisu glupi ljudi, to su nekadašnji odlikaši i najbolji studenti! Šta se s njima desilo? »To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali...Oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misli da je svaki povik protiv njih! Oni su pravi neprijatelji,» kaže Allah, dželle šanuhu, u suri El-Munafiqun, «pa ih se pricuvajte!» Eto kako smo ih se pricuvali! Eto kako mi razumijevamo i tumacimo Kur'an – kao da on ne govori nama, kao da se njegovi ajeti o munaficima odnose samo na one Muhammedove, s.a.w.s., munafike! Eto šta se dogada kada se ne vodi briga o islamu svakoga dana i na svakom mjestu! Jer islam se mora i cuvati nakon što se prihvati! Te naše lijepe, ugledne muslimanske familije – šta li su zgriješile, i kako su, u svojoj dobroti, zaspale poslije Drugog svjetskog rata ne primjecujuci zmiju koja im se uvukla u prsa?! Evo zašto se borio moj dajdža u NOB-u! Evo zašto se borio Rušid Prguda, partizan iz Hercegovine, sada u Centralnom zatvoru, zajedno sa ostalih jedanaest «Mladih muslimana»!

Hrabri Rušid Prguda

Drugi moj zakljucak je bio da Udba, ipak, ne zna sve. Glatko sam odbio bilo kakvo poznanstvo sa Alijom, nisam citao njegovu «Deklaraciju» (cini mi se da sam ih cak uvjerio u to), ne poznajem nijednog Mladog muslimana... «A pred kim je Rušid Prguda napadao knjigu Ese Cimica Politika kao sudbina u Medresi?» slavodobitno upita Džubur. Branio sam se koliko sam mogao – sve dok mi on ne procita neciju izjavu u kojoj je lijepo stajalo kako je Rušid došao u zbornicu Medrese, zapoceo razgovor o spomenutoj knjizi, govorio to i to, a tu su bili ti i ti, i, Boga mi, ja. Naumpadoše mi prisluškivaci, ali udbaš ne smije priznati njihovo postojanje. «Ne, nisam ja tu bio, to je laž ili zabuna!» odbrusio sam, ali Džubur je, po mojim ocima, vidio da lažem. Bio je zadovoljan, imao je rezultat.»Budalo, pa i Rušid kaže da si i ti tu bio, a ti kažeš da nisi!» vice Džubur. «Dovedite mi onda Rušida, da se suocimo!» kažem ja.

... Poznavao sam Rušida, jednog od najdražih «Mladih muslimana», jednog žestokog muslimana koji se zaista nije plašio Udbe. Poticao je iz Hercegovine, iz istog kraja odakle i Džubur. Rušidova oca zaklali su komšije Srbi, a on je, kao maloljetnik, otišao u partizane, bio je bombaš, jurišao je na cetnicke bunkere – da osveti oca Abida. Nakon rata, razocaran komunistickom izdajom partizanskog pokreta, okrenuo se protiv komunista, ukljucio se u mladomuslimansku organizaciju i osuden na dvadeset godina robije. Ne sjecam se koliko je tacno izdržao, preko polovine svakako jeste. Nisam vidio hrabrijeg covjeka! Bio je nizak, lijep, sa zelenim, mutnim ocima, sa kratkim brkovima. Gledao je iskosa, gledao je pogledom koji je sve rezao..., ali on je prema muslimanima bio nevjerovatno nježan, imao je novca koliko poželiš i samo je dijelio siromašnima, pomagao mejtefe, davao djeci koja uce o islamu, brinuo se o samotnim dedama i nenama...On nikada nije pricao besposlice, znao je za svaki tekst i svaku knjigu koja napada islam i naš narod i cim te ugleda, pita te:»Jesi l vidio?!Ha?!Šta kažeš?! A mi šutimo!» Napadao je komuniste pred džamijama, nakon hutbe, na ulici...Alija mi je pricao kako mu je jednom došao na sastanak zamotane ruke – nakon što se potukao sa nekim clanom Komunisticke partije koji je opsovao Boga. «De, doktorice Vahida,» govorio sam, u šali, njegovoj supruzi,»recite mi gdje se gasi, iz njega sve kipi, uhvatit ce ga!» «To bi mu bila gora kazna od zatvora,» odgovarala je Vahida. »Ko mu šta može?!»

«Dok sam živ, ja cu govoriti, a vi šutite, balije jedne! Lahko im je vladati takvom nacijom! Gori ste od Cigana! Ja nisam vaše nacije!» «Ti, Rušide, Boga mi, ko one naše hodže, galame na nas koji dolazimo u džamiju!» Rušid je neobicno volio hodže, pogotovo one koji su bili uspješni u vjerskoj pouci. Jednom je otputovao u Sandžak, samo da vidi kakvo je stanje sa islamom u tom dijelu našeg naroda, i cim se vratio, poceo da galami, ali ovaj put ne na Vahidu i mene, nego na hodže. «Šta oni uce djecu?! Stotinu nekakvih dova i sura! Dosta je da dijete zna samo da kljana, i cim nauci kljanati, kažem im ja, ima da mu rekneš: Budi musliman i cuvaj se cetnika, komunista i ustaša, poklat ce nas cim budu mogli, i tacka!» Najednom ustade i poce vikati: »Poklat ce nas, bolan, shvati to! Oni komunisti – to ti je sve go cetnik, samo se presvukli i iz cetnika prešli u partizane! Poklat ce nas!» Vahida je bila ponosna na njega, uživala je u njegovoj huji, smirivala ga... »Stani da ti kažem, bolan Rušide! ...Jucer sam se vratila u Sarajevo (sa nekog kongresa psihijatara), i iz aviona gledam našu Bosnu, i zamišljam kako bi to bila lijepa samostalna republika! Republika Bosna, bez Jugoslavije! O, kako je lijepa naša Bosna!» «Vidi, bona Vahida, meni to nikad nije naumpalo!» rekoh. «Pa nek nije! A šta bi bilo sa Sandžakom?!» uplete se Rušid. «Njih biste ostavili, ha?! Umjesto da oni vas ostave, balije! Ono su muslimani! Ala su žestoki, ne mogu im Srbi ništa!» «Eno ga vidi! Pa hajd dolje kod njih!» «Pa i otici cu!» «Uh, i za njih bi bio prevelika doza!»
... «Da se suocite?!» upita Džubur. «Nema vam se vidjeti do Zenice, dolje cete se napricati!» Znao je naletnik da Rušid nikad ne bi priznao da se poznajemo i da, ako može slamati mene, sa njim nema ni najmanje šanse. Eh, kad bismo se vidjeli, poželjeli smo se, ali zakleti titoist nam ne bi pružio takav poklon ni po koju cijenu.

Socijalistici intelektualac

Nakon šamaranja i galame, tamo pred podne šestog maja, najednom se sve utiša i u istražnu kancelariju ude «drug» sa tašnom i s naocarima. Neobicno ljubazno se pozdravio sa mnom, rekao kako me poznaje iz medija, kako me cijeni i kako je ovo, izgleda, neka zabuna «jer ste Vi, na koncu konca, jedan perspektivan intelektualac i pisac.» Nevjerovatno, tog sam « socijalistickog intelektualca» poznavao: on vec godinama studira na Odsjeku za filozofiju, uvijek ga se može vidjeti na Filozofskom fakultetu. Noc sa udbaškim veprovima bila me je iscrpila (nisam ni primijetio kad je svanulo) i ovaj «intelektualac», u kome uopce nisam mogao gledati udbaša, kako ce se vidjeti, trikom na koga sam morao nasjesti, razveza moj jezik i ja se ponadah da ce me uskoro pustiti kuci. «Intelektualac» (jedan Hrvat koji se i danas krece po hrvatskim intelektualnim krugovima u Sarajevu) filozofirao je o Marksu, revoluciji, samoupravljanju, Kidricu i Kardelju, Krleži, Fuadu Muhicu... puštajuci me da katkad dopunim njegove misli. U jednom momentu, iznenada, upita me: »A kako Vi gledate na susret islama i socijalizma?» «Pa znate, islam je tako širok da on priznaje svaki humani napor, prema tome, oni se mogu sresti...» «Intelektualac» se promijeni u licu, ustade, izgubi svu onu ljubaznost i s visine mi rece: »Nikada se oni nece sresti, mi smo neprijatelji od postanka, i tako ce zauvijek biti!» I nestade, sa svojom aktovkom, iza vrata.

«Služba državne bezbjednosti Vas hapsi!»

Ostao sam sam u udbaškoj kancelariji. Negdje poslije podne, oko dva sahata, ude Džubur sa dvojicom izrazito malih udbaša, naredi mi da ustanem i, sav sretan, ocitova: »Od ovog casa, Služba državne bezbjednosti Vas, na temelju ispoštovane zakonske procedure, hapsi i predaje Tužilaštvu! Nemojte da biste šta pokušavali!» Iza pasa mu je virio pištolj! Dva mala udbaša uzeše me ispod mišica i svedoše niza stepenice. U hodnicima Udbe nije bilo nikoga. U ulici Branka Šotre ( današnjoj ulici Alije Isakovica?!) strpaše me u golf i povezoše prema Zatvoru. U Titovoj ulici je vrvjelo, ljudi su, sretni, šetali, poneko žurio, dan je bio lijep... Primijetih neke svoje ucenike, Albance. Bio sam umoran i miran. Usebi sam ucio Ajetu'l-kursiju i molio Allaha da me zaštiti...

Prvi zatvorski namaz

Golf krenu Obalom pa zaokrenu prema Centralnom zatvoru. Jedni udbaši me izvedoše iz njega, drugi me uzeše pod mišice i uvedoše u zatvor. Prelazeci zatvorski prag, proucih Bismillu. Osjecao sam koliko sam smiren, pun duhovne snage, cudeci se samom sebi. Kao da sam sve ovo vidio u nekom predskazanju; znao sam da cu biti uhapšen kao što ljudi znaju da ce umrijeti! Osjecao sam da ulazim tamo gdje mi je mjesto – buduci da je vanjski svijet, u kome je vladala mušricka rijec, bio stran za mene. Ovdje su moja braca, ovdje cemo nastaviti našu borbu protiv širka, predani našem Stvoritelju i Njegovoj volji.
Vodnici, policajci, sekretarice...svi su, od portirnice do cetvrtog sprata, stajali dok su me vodili. Poneki zatvorenik bio je, prema pravilima zatvorskoga života, okrenut prema zidu i tako stajao dok me ne sprovedu. Džubur je likovao, izdavao je naredbe zatvorskom osoblju, galamio na zatvorenike, pozdravljao se s nekim, smijao se... Na cetvrtom spratu me prihvati dežurni vodnik; celija koja je bila namijenjena za mene vec je bila otvorena. Upadoh u nju, polumracnu, onaj vodnik zahlupi njezinim teškim vratima, a brava se sama zakljuca...
Celija je bila uska i smrdljiva. Jedan prozor, visoko, iza njega rešetke. Bilo je predikindijsko doba. Iza rešetaka – plavo nebo, bijeli oblaci. Dva poljska kreveta, sa starim cebadima. U dnu – wc šolja, do nje cesma. Ovdje, u susjednim celijama, sigurno su moja braca: Alija, Salih, Rušid, Husein, Hasan, Derviš, Mujki... Osjecam zadovoljstvo što sam blizu njih...Ali, tamo..., iza zatvorskoga praga, u suncu, ostala je Majka, Fatima, babo, dedo, nene, Nedžad, Nijaz, Mehmed, Muzafer, sestre, amidža, strina... Kako ce im biti kad saznaju da sam u zatvoru? Neka im se Allah smiluje! Odvrnuh pipu, napih se vode tri puta, abdestih se, okrenuh stolicu prema zamišljenoj Kibli i zanijetih svoj prvi zatvorski namaz – u sjedecem položaju.