tajanstveni alijin tekst

Šetnje s Alijom (VI)

Moje ogorcenje i ljutnja na sarajevske muslimane trajala je dva-tri dana, dok nisam shvatio da se oko mene steže Udbin obruc. To da sam ja izdao Hasana i Aliju smislila je, naravno, Udba, ubacila to u muslimansku javnost i posmatrala reakcije i rezultate. U strahu su velike oci, i u takvoj psihozi, u kojoj je svaki musliman bio i gonilac i gonjeni, ljudi su bili spremni povjerovati u sve, u ono u što nikad ne bi povjerovali u normalnim okolnostima. Ono što je bilo najneocekivanije postajalo je najprije moguce. «Otkriti» takve veze u sarajevskoj muslimanskoj javnosti znacilo je biti «mudar» pred ženom i balduzama, a vrhunac «mudrosti» smatralo se biti javno musliman a ne biti iza rešetaka. «Kao one budale!» «I mahal im je, što su dirali u državu!» «Oni politicari?! Da su kakvi politicari, ne bi ih komunisti pohvatali ko zeceve!» «Ja naših budala! Ja što nas osramotiše!

Ko su oni?! Digli se da ruše državu!» Takve sam komentare slušao iz dana u dan, u hodnicima, na sastancima, na pijaci, a posebno u tramvaju. Jedne veceri saznadoh kako je jedan poznati «šejh» izjavio kako ih treba vješati!» Lahko im je sada dizati glave: nema Tite, pa se ne boje!» navodno je «mudro» komentarisao taj «šejh».
Pa i u tim splacinama «mudrosti» trebalo je razbistriti šta je šta. Mnogi su javno komentarisali tudu nesrecu od straha da njih Udba ne odvede u zloglasnu ulicu Branka Šotre broj cetiri, pravili su se velikim patriotima, vecim katolicima od pape. Mnogi od tih komentara bili su, naravno, Udbini; njezini doušnici nikad nisu bili aktivniji. I tu onda nisam mogao pronaci opravdanje za ponašanje sarajevskih i, kasnije, nekih ostalih bosanskih muslimana. Mnoge stvari sam saznao kasnije, po izlasku iz zatvora, i neka mi uvaženi citalac oprosti što cu u ovim kazivanjima ponekad morati skakati iz prošlosti u buducnost i obrnuto.

Tako sam od sestre, udate u Vinac, i od zeta saznao kako je jedan iskreno pobožni musliman, ne mogavši otrpjeti povike koji su se culi po džamijskim dvorištima da se povješaju uhapšeni Mladi Muslimani, sjeo u auto i mahsuz došao u Sarajevo, u Sud: da se uvjeri da li su ti uhapšeni muslimani tako naopaki i zli ljudi, ili se radi o necem drugom. Vratili su ga iz suda, ukajtili ga u svoje deftere i potajno mu zaprijetili da ga ceka ista sudbina. Covjek se vratio u svoj džemat, nocu došao do sestre i zeta, rekao o cemu se radi, podsticao ih na sabur i prestao ici u džamiju kako ne bi slušao svoju istovjernu bracu koja su sama sebi, u gluposti, ali više u strahu, svojim jezicima kopali džehennemsku jamu!

Poluzatvorena sjednica CK SK BiH

Komunisticki mediji nisu prestajali da siju svoj otrov. U Dnevniku i specijalnim emisijama povodom ovog hapšenja, osim otrovnih rijeci, komunisti su postavljali krvave podloge i noževe u pozadini. Centralni komitet Saveza komunista BiH se sastao na poluzatvorenoj sjednici i, prema stenogramu koga sam ilegalnim putem dobio po izlasku iz zatvora i više puta objavljivao u štampi, zatražio «najrigoroznije kazne» za sve uhapšene – prije nego što je formirana optužnica, a nekmoli prije sudske potvrde o teškim krivicnim djelima optuženih. Srpski i hrvatski komunisti su bili oprezni u izjavama; njihova «analiza» i «mjere» sadržavale su uobicajene komunisticke fraze, ali dva brata Dizdarevica, Raif i Nijaz, bili su ispred svih. Iz tih se stenograma vidi ko je organizirao ovaj sastanak na kojem su mušrici donijeli odluku o javnoj borbi protiv Allahove, dželle šanuhu, vjere u Bosni, ko je rukovodio tom borbom i ko je ocekivao poene za zasluge u zlostavljanju sljedbenika islama. Jedan drugi mušrik, Hamdija Pozderac, nije zaostajao u osudama, ali – ruku na srce – nije tražio tako žestoke kazne. On je na tome skupu ipak bio u drugom planu: zasluge su mu izmicale ispred nosa; dinastija Pozderaca gubila je utakmicu sa dinastijom Dizdarevica i prevlast kod beogradske centrale.
Raspitujuci se o Hasanu, jedanput saznam da štrajka gladu, drugi put da ne dozvoljavaju da ga posjete roditelji, treci put da je gladan, bolestan... »Šta misliš da mu odnesemo paket hrane?» upitao sam Enesa Durmiševica. Ta vjecita dobricina, jaran kome sam uvijek vjerovao i koji nikad nije izdao, odmah prihvati moj prijedlog i mi odnesemo paket na šalter u prizemlju Centralnog zatvora. Iza otvora se pomoli izrazito plav policajac, koji se – to cu prezime kasnije dobro zapamtiti – prezivao Forcan, i upita: «Za koga?» «Za Hasana Cengica!» Ceh zakoluta ocima i još jednom upita za koga smo donijeli paket. «Za Hasana Cengica!» Šutio je i gledao u nas, a onda, kao da se dosjeti, rece: »Dajte mi vaše licne karte!» Polahko je zapisao naše podatke, a onda hladno konstatirao: »Odmah napustite Ustanovu!» Iza nas tresnuše rešetke, a onda i teška zatvorska vrata.

Komunisti mijenjaju taktiku

Tih dana komunisticki mediji iznenada promijeniše optužnicu: ustaštvo koje su vec mjesec dana nasilno imputirali uhapšenima zamijeniše «opasne» kontrarevolucionarne teze iz Alijinog tajanstvenog spisa koji se zvao «Islamska deklaracija». Šta se, ustvari, desilo? Udba je znala ta zaj tekst od nekih ni stotinjak stranica koji se citao diljem arapskog i islamskog svijeta i u muslimanskim zajednicama na Zapadu, ali prilikom prvog pretresa njegova stana nisu mogli doci do primjerka na bosanskome jeziku. U drugom pretresu istog stana oni su podigli stolnjak sa stola u onoj Alijinoj sobi gdje smo se upoznali i ispod njega pronašli jedan primjerak «Deklaracije». Taj sto, taj dan i taj trenutak kada neki Udbin tragac pronalazi taj Alijin spis ostavit ce historijski trag u našoj nacionalnoj oslobodilackoj borbi, a u cijelosti ce izmijeniti moj život. Kako? Tako što je Udbi, u njezinom pakovanju optužnice, trebala citava mreža navodnih zagovaraca i propagatora kontrarevolucionarnih teza iz «Deklaracije». Pošto sam predavao u Medresi i ucestvovao u radu Tabackog mesdžida, da ovdje ne spominjem ostale razloge, Udbi je trebalo da pokaže kako sam ja bio rasadnik tih ideja u našoj jedinoj vjerskoj školi. Više me niko, osim Allah, dž.š, nije mogao spasiti njezinih kandži!
Ja sam, medutim, bio manji plijen: Komunisticka partija je željela da utjera strah u kosti citavoj Islamskoj zajednici, svim aktivnim imamima i svim našim muslimanskim familijama koje su cuvale islam i žrtvovale za njega svoje imetke i svoju djecu. Poslije pronalaska «Deklaracije» Udba je pretresla kuce izmedu tri i cetiri stotine naših najuglednijih familija i kroz svoje šake provukla bar toliki broj islamskih aktivista. Svi su morali odgovarati na isto pitanje: Da li si citao «Islamsku deklaraciju»? Svi su negativni odgovori povlacili cinicne Udbine reakcije: »Lažeš! Musliman, a laže! Priznaj ko ti je poslao ovaj tekst i kome si ga ti dao!» Jadni ljudi su odbijali bilo kakvu vezu sa tim tekstom sve dok ih udbaši ne bi pritjerali uza zid: dijelovi «Deklaracije» bili su objavljeni u Takvimu, koga su imami i druge žrtve ove velike fitne, naravno, citali. U tim tekstovima nije bilo nicega antidržavnog i neprijateljskog, ali istrgnuti citati objavljivani u sarajevskim medijima i obradeni u Udbinim agitpropovima izgledali su strašno svakoj takvoj žrtvi: «Naša deviza je: vjerovati i boriti se!» «Nema mira i saglasnosti izmedu islama i neislamskih institucija!» «...poredak koji ce obuhvatiti zemlje od Indonezije do Maroka...!» Dakle, i Bosnu! Ali, Bosna se tu ne spominje izricito! «Ali Alija je ukljucio Bosnu u ovo podrucje od Indonezije do Maroka!» Palica sa dva kraja! «Hocete islamsku republiku u Bosni!» Nijedna žrtva Udbinih «informativnih razgovora» nije mogla izaci nakraj sa njezinim mrežama.

«Naucne elaboracije» komunistickih teoreticara

Udba, medutim, nije znala teorijski osmisliti dubinu i domete Alijine misli. Komunisticki sistem je, zato, sebi desetljecima odgajao socijalisticku inteligenciju koja je sada, suocena sa «Deklaracijom», dobila životni izazov. Desetine profesora, magistara i doktora politickih nauka proizašlih iz komunistickog sjemeništa koje je dijelilo isti zid sa starom zgradom Gazijine medrese «pobijalo» je teze iz «Deklaracije» «dokazujuci» njihovu «nehumanost» i «pogubnost po naše socijališticko društvo i uredenje». Medu njima su prednjacila dvojica: Hamdija Pozderac i Nijaz Durakovic, doktori marksizma. Ovaj prvi je svoju «naucnu elaboraciju» podastirao u sarajevskim magazinima, a ovaj drugi, mladi, pred kojim se otvarala velika karijera, cinio je to u beogradskom «Ninu» i «Dugi», najcitanijim magazinima u Jugoslaviji. Pozdercevi tekstovi bili su plod velikih, utoliko jalovijih napora i preznojavanja kako bi, jadan, dokazao «retrogradnost» Alijinih vizija o islamskom društvu i poretku i «prednosti» socijalistickog koncepta države i društva. Durakovic je bio inventivniji: povezao je «Deklaraciju» sa «mrakom iz srednjeg vijeka» koga je ajetullah Homeini, po njegovom mišljenju, donio sa svojom islamskom revolucijom. Njegovi zakljucci bili su zastrušujuci: i Homeini i Alija pozivaju u krvoprolica nedužnih, u teokratiju, u mrak, u potlacenost...
Medutim, «Nin» se nije dao zavesti Durakovicevom bezocnom težnjom da na mukama drugih ljudi njegove nacionalnosti sagradi jugoslavensku karijeru: iznad njegove fotografije i naslova urednici ovog magazina postavili su takve nadnaslove da se, zapravo, moglo otcitati da je upravo on pravi, politicki «islamski fundamentalist» te je, prema tome, Sarajevo podvalilo Beogradu: uhapsili su vjernike da bi sacuvali sebe, marksiste, komuniste. Eto, ta novinarska igra, koja se cini malom, zapravo skriva misteriju poznatog procesa koji se dogodio u ljeto 1983.godine, na što cu se kasnije više puta vracati u ovim kazivanjima, ako Bog da.

Jedan libric i jedno sumnjivo pištanje u zbornici Medrese

Krajem aprila i pocetkom maja, mjesec dana nakon što su uhapsili dvanaest muslimana, odvodili su na saslušanja neke naše kolege sa studija na Islamskom fakultetu i iz Medrese. Dolje su ih držali po cetiri- pet dana. I kada smo pomišljali da su i oni uhapšeni, Udba ih je vracala na posao – iscrpljene, sa plavim podocnjacima, blijede i šutljive. Nijedan od njih nije smio rijeci da progovori sa nama, pogotovo ne sa mnom. U zbornici Medrese bila je neka nepodnošljiva tišina. Ljudi su bili zabrinuti. Halapljivo su citali «Oslobodenje» i svaki komentar ostavljali za sebe. Svako se bojao onog drugog, svoga prijatelja, a još više tzv. buba ili tajnih prisluškivaca. U jednom momentu, u takvoj tišini, u ormarima Zbornice poce nešto da pišti. Mislili smo da ce to brzo stati, ali nije. Negdje je uporno nešto pištalo. Priskluškivac, šta ce drugo biti?! Ta ovdje je, prije nekoliko mjeseci, ostao jedan libric u kome je naš kolega, koji je – da nas Allah sacuva – predavao Historiju islama i bio bliski rodak tadašnjeg reisu'l-uleme, bilježio naše politicke opaske i razgovore. Zar treba sumnjati da u Zbornici nisu postavili prisluškivace? Pištalo je i pištalo, kao pravi prisluškivac. Uto ustane profesor Murat Aleckovic – allarahmetile - koji je sa mnom predavao «srpskohrvatski jezik», i pocne lupati po ormarima: «Evo, ja sam, Murat Aleckovic, ja vam govorim, m.... vam vašu udbašku! Mene snimite!

Uhapsite i mene! Zar vam nije dosta?!» Murat je bio i moj profesor. Jedna dobra duša, da mu se Allah smiluje. Neobicno je volio ucenike Medrese, ama nije imao završen fakultet – zato što je, kako mi je pricao, nosio ime cara Murata, pa su ga Srbi na Filozofskom fakultetu obarali zbog toga imena, i nikad nije položio Narodnu književnost. Jest-nije, ko bi to znao, ali ja sam bio medu rijetkima koji su znali da su njegova rahmetli oca, trebinjskog trgovca, partizani doslovno opljackali, kao uglednog muslimana u Hercegovini, i da im to njegov sin Murat nikad nije oprostio. Zato sam se, siguran da profesor Murat nije doušnik, od srca smijao njegovoj reakciji. (Kasnije se otkrilo da su pištale igracke koje su vaspitaci oduzeli od razmaženih ucenika prvog razreda koji su u Medresu došli iz Australije. Nikakve veze nije bilo sa prisluškivacima!) Telefon, neko podiže slušalicu. «Džemale, traži te portir!» Preuzeo sam slušalicu. Taj portir, za koga sam znao da je Udbin saradnik, koji nikad sa nama i našom djecom nije otišao ni na jedan namaz, cak ni na džumu, rece mi svojim hrapavim glasom, ali sasvim kurtoazno, kako to samo komunisti znaju: »Profesore, traže Vas iz Službe bezbjednosti!» Istog casa se ukljuci nova linija i meni se predstavi Nazif Džubur, «radnik Centra službi bezbjednosti»! «Molim Vas da danas dodete u trinaest sati na informativni razgovor u Branka Šotre broj cetiri!» «To je vrijeme džume, ne mogu tada!» «Radnik» je zastao, a onda dodade: »Pa dobro, u cetrnaest i trideset! Obaviješteni ste i morate se zakonski odazvati pozivu!» I spusti slušalicu.
Kada sam se okrenuo, primijetio sam da je sva Zbornica gledala u mene. Prišao sam Senahidu i kratko mu rekao: »Zovu me!»
(Nastavit ce se, inša-Allah)