pustite dijete da se igra

Dijecija igra smatra se urodenim, prirodnim instinktom u djece koji je Allah ucinio vrijednim, a koje im pomaže u rastu i formiranju tijela i razuma na prirodan nacin. U slucaju odraslih, igra je nacin popunjavanja slobodnog vremena ili zabava, ali za dijete, igra je jako važna i neophodna kako bi se pravilno formirale sve njegove karakteristike na nivou razuma, duha, tijela, društva i morala. Igra je život djece.

Cak i u najtežim stanjima bolesti, vidjet cemo da dijete koristi posljednje mrvice snage za igru i predanost igri, zaboravljajuci tako bol koju osjeca, duboko udubljeno u svijet igre, samo njegov svijet. Tako je igra jedna od osnovnih potreba za prirodan razvoj djeteta. Igra je životna aktivnost koja pomaže djetetu da se prirodno razvija, a nije uludo gubljenje vremena, kako neki roditelji misle, posebno u periodu prije polaska u školu. Igra je kamen-temeljac u procesu odgoja i obrazovanja djeteta. Dijete pocinje da se igra onog momenta kad otvori oci na dunjaluku. Dijete se igra i zabavlja sa samim sobom, a raduje se kad se njegovi roditelji igraju s njim dok je još beba. Zar to dovoljno ne dokazuje važnost igre!?
Dr. Izzet Abdul Azim (savjetnik za duševne bolesti pri bolnici Hamadi u Rijadu i profesor psihijatrije na univerzitetu Zakazik) govori o koristima igre i upucuje savjete roditeljima o ovom životnom pitanju.
Na pocetku dr. Izzet ukratko navodi koristi igre:
1- Koristi za tijelo: Igra je neophodna za razvoj mišica i podsticanje cirkulacije krvi.
2- Koristi za odgoj i kreativnost: Igra otvara djetetu vrata za ucenje putem razlicitih igracaka i vodi ga spoznaji razlicitih oblika, boja, sadržina, odjece i postizanju korisnih i raznovrsnih znanja kroz igru. Isto tako, pokrece u djetetu snage inicijative i kreativnosti, eksperimentisanje razlicitim idejama, i nova otkrica, a što razvija oštroumnost i osobine vještine i inteligencije djeteta.

3- Društvene i moralne koristi: Igra uci dijete kako se grade društveni odnosi sa drugima i kako se formiraju uspješna prijateljstva putem pametne i plodne saradnje sa drugima. Igra ga uci pozitivnim društvenim vrijednostima, kao što su medusobno pomaganje, napredovanje i požrtvovanost zbog zajednickih interesa. Isto tako, igra razvija moralne koncepcije i vrijednosti djeteta, kao što su iskrenost, povjerenje, ljubav, samilost. Razvija u njemu sportski duh i regulira osjecaj za pravednost putem razumijevanja pogrešnog i ispravnog, pobjede i poraza, uzimanja i davanja za vrijeme igre.
4- Koristi za licnost djeteta: U igri dijete otkriva svoju licnost, otkriva svoje sposobnosti i talente putem saradnje sa svojim drugovima i vršnjacima. Igra cini da dijete definira svoj identitet i individualnost. Dijete se uci suocavanju s problemima, njihovom prevazilaženju, i radi na njihovom riješavanju putem ukorjenjivanja duha ustrajnosti, upornosti i strpljenja.
5- Duševne koristi: Vjeruje se da igra cini da dijete mirno spava zbog toga što je njegova tjelesna snaga potrošena u igri, što cini da spava mirnim snom, ali ovdje koristi ima mnogo više. Igra cuva dijete od duševnih tegoba, jer odstranjuje iz njega napetost, strah, zbunjenost i introvertnost (povucenost u sebe). Ono što dijete pokazuje je razdraganost i sreca. Dijete se tako oslobada prigušivanja koje mu namecu odrasli, stega, naredbi i zabrana koje su mu odredene unutar kuce. Taj prostor slobodan od prigušivanja cuva dijete od duševnih tegoba, pa je tako igra jedan od najvažnijih faktora duševne stabilnosti djece.

Dozvoljeno i zabranjeno u igri, savjeti roditeljima.

Dr. Izzet Abdul Azim nudi nekoliko savjeta roditeljima u vezi s igrom:
1. Djetetu treba dozvoliti da se igra sa svojom bracom i sestrama, rodacima, komšijama i drugovima u školi ili na nekom sastajalištu djece, sa onima koji se odlikuju lijepim, pohvalnim osobinama i sa onima koji su približno njegovog uzrasta. Ne treba mu dozvoliti da se igra sa onima koje ne poznaje dobro, ili sa starijim od njega, ili agresivnom djecom, ili djecom koja imaju loš moral.
2. Djeci treba dozvoliti igru s jednostavnim igrackama kojima se nece povrijediti. Mogu se baviti sportom, kao što je plivanje, igrati se loptom; te igrama u kojima kušaju snagu, kao što su samoodbrana, karate i hrvanje. Takode, može se igrati igara za razonodu kao što su takmicenje u trcanju i izdržljivosti. Zatim, igara pomocu kojih uci, kao što su zagonetke, lego-kockice, magicne kocke, bojenje slika i druge. Prednost se daje igri u grupi ili takmicenju medu djecom. Potrebno je zabraniti djeci da se igraju igara od kojih nema nikakve koristi, koristi za tijelo ili razvijanje razuma, ili koje mu mogu naškoditi, kao igre s kuglicama, flašama, blatom ili grubim igrama - da nanose povrede životinjama i pticama. Takoder treba zabraniti video-igrice i monopol, jer je to jedna vrsta kockanja i ne koristi pravilnom razvoju djetetovog razuma. Takve igre proganjanja i ubijanja uticu na psihicku stranu djeteta i cine ga agresivnim.

3. Djeci treba dozvoliti igru na sigurnim mjestima i pod nadzorom porodice, ili nekog u koga se ima povjerenje da ce paziti na dijete. Dozvoljava im se da se slobodno igraju i da prave buku, ali da time ne uznemiruju druge, te bez velike galame. Roditelji ne smiju grditi dijete i kažnjavati ga ako isprlja odjecu za vrijeme igre, niti smiju pretjerano nametati pravila kojih se dijete mora pridržavati u igri, a koja ce ograniciti njegovo ponašanje. Ne smiju ogranicavati njegovu slobodu i zabranjivati mu da se krece, trci i skace, jer je to neophodno u djecijoj igri, kako bi korist od igre bila veca i da ne ucinimo da dijete osjeca dosadu, neraspoloženje i gušenje svoje djecije prirode.
4. Djeci treba dozvoliti da se igraju u posebno vrijeme, cak i za vrijeme ucenja, jer igra obnavlja i tjelesnu i psihicku aktivnost djeteta. Igra cini da se dijete oslobada dosade i prijanja za ucenje otvoreno i odmorno. Djeci se ne smije zabranjivati igra u vrijeme ucenja ili prisiljavati ga na neprekidno ucenje i nametati mu stege u vezi s tim. Uskracivanje zadovoljstva igre cini da ucenje djetetu brzo dosadi, dijete se ne može dovoljno koncentrisati, slabi mu pamcenje... Sve to vodi ka agresivnom ponašanju i zaostajanju u ucenju, uprkos stalnom radu koji ne daje dobre rezultate. Zato je neophodno odrediti vrijeme za igru svaki dan - sat ili dva najmanje, da se dijete poigra samo ili sa drugom djecom - te jednom sedmicno, kako bi pocetak nastave u sedmici bio nakon tog obnavljanja snaga i aktivnosti.

Na kraju, dovoljno je reci da je igra život djece, njihova nada i zadovoljstvo, pa pustite vaše dijete da se igra i veseli. Nemojte mu uskracivati njegovo pravo na korisnu igru, kako ne bi zapocelo život kao osoba kojoj je uskracena radost igre, potlaceno i maltretirano, te se kasnije suocava sa gorcinom duševnih tegoba. I da poslije ne izgovara rijeci: »Kad bi se djetinjstvo jednom vratilo!» Neka dijete uživa u nevinosti i dozvoljenoj igri... Da djeca hoce proživjeti svoje stvarno djetinjstvo od pocetka, radi sretnije buducnosti.

Iz casopisa «El-Mudžteme'»