zatišje, pa udar groma

Šetnje s Alijom (V)

Još dok je bila zima 1983., neposredno pred proljece, visoki funkcioneri Saveza komunista Bosne i Hercegovine poceše se oglašavati prijetnjama kako «muslimanski, ali i drugi nacionalisti i kleronacionalisti» «dižu glave» i «udaraju na tekovine socijalisticke revolucije» i, naravno, na «bratstvo i jedinstvo.» Pocetkom naredne godine Sarajevo ce biti domacin olimpijskih igara; maskota tih igara, Vucko sa naših planina, vec se smiješila iz izloga i sa tv-ekrana. Bosna je unaprijed slavila ovu pobjedu, a komunisticko rukovodstvo, samouvjereno u podršku naroda, željelo je da pokaže svoju neprikosnovenu moc. Nikad nisu bili jaci! Iza buke olimpijskih igara, komunisti su željeli da završe svoj obracun sa narastajucim domacim islamom i da daju svoj doprinos u borbi protiv njegove internacionalizacije! I oni i mi smo predosjecali ovaj sukob; dugo smo, na distanci, odmjeravali svoje snage; njihov udar se nije mogao izbjeci.

ZAGREBACKE DŽAMIJE

Branko Mikulic, koga je caršija vec bila prozvala Vuckom, usprotivio se – vec minulim – zajednickim ramazanskim iftarima koji su – prema njegovim saznanjima – «prešli vjerske okvire» i «ozbiljno poceli narušavati» religiju «bratstva i jedinstva» «zbratimljenih naroda» koje je predvodila Komunisticka partija.
U Zagrebu su toga proljeca, ili nešto ranije, u jednom pjeskovitom, nenaseljenom prostoru, punom baruštine, udareni temelji za izgradnju nove džamije. Njezina maketa, djelo neimara Džemala Celica, koji je takoder, izgleda, nekad pripadao mladomuslimanskom pokretu, plijenila je elegancijom svojih kubbeta, koja su licila na preklopljena krila labuda, i svoga vitkoga minareta. Da, zakljucivali smo, komunisti ne dopuštaju zamah islama u Bosni, ali mu daju oduška u Zagrebu; Zagreb je postajao veca muslimanska prijestolnica od Sarajeva. Gore su muslimani zaista bili slobodniji od nas, gore su pokretane inicijative, hrvatski komunisti su pokazivali «humano lice socijalizma», vjeri je ukazivana pažnja, na nju se gledalo s respektom.

Gore sam studirao jedno vrijeme, odlazio u stare prostorije u Tomašicevoj ulici, hranio se u muslimanskoj kuhinji, obavljao namaze i slušao svježe diskusije zagrebacke muslimanske inteligencije. U Zagrebu je djelovao Nerkez Smailagic, koji me je – zamoljen od Hilme i Alije - upisao na jedan od najboljih postdiplomskih studija iz nauke o književnosti, kod cuvene «zagrebacke filološke škole» evropskog formata koju su predstavljali profesori Škreb, Žmegac, Stamac, Pranjic, Vratovic, Solar, Matvejevic, Beker i dr. Zagreb je postajao moja ljubav; u njemu sam disao slobodno, družio se sa njihovim piscima, teolozima, disidentima. Osjetio sam poštovanje zato što sam musliman i što dolazim iz Bosne. Gore sam objavljivao svoju poeziju. Jednom, kad sam ušao u Katedralu na Kaptolu, u njezinoj knjižnici ugledao sam svoju pjesmu na naslovnoj strani jednog katolickog magazina! Musliman na naslovnoj strani katolickog magazina za mladež - ko bi to mogao zamisliti!? Niko me nije vrijedao, niko mi nije prijetio, osjecao sam da me vole. «Šta cete Vi, Bosanac, izabrati za Vašu magistarsku radnju?» pitali su me profesori. Hrvatski i slovenacki studenti su izabirali neke male pisce iz svojih nacionalnih književnosti. «Blago vama,» govorio sam hrvatskim disidentima.»Da mi imamo ovo što vi imate: ime svoga jezika, svoju nacionalnu književnost i povijest, svoje sveucilište..., ja ne bih bio antikomunist!» Oni su mi se smijali, pomalo me sažalijevali. U ocima nekih od njih – mada to oni nisu javno izražavali – ja sam bio njihov, hrvatski pjesnik «koji se klanja Alahu». « Gospodine profesore,» rekao sam,» ja cu obradivati ljubavnu poeziju muslimanske Španije.» Svaki od tih mojih profesora je širio oci, zadovoljan mojim vidicima i otvorenim muslimanstvom. «Vrlo zanimljivo! Morate otici u Španiju i to istražiti.

I Pound je išao dolje, istraživao francuske trubadure!» «Trubaduri su nastali pod uticajem andaluzijske, muslimanske književnosti!» «Ali vam židovi to osporavaju. Citali ste Steinera? Navodno, to je njihova, a ne vaša poezija!» «Ja cu da dokažem ispraznost takvih gledišta!» «Samo izvolite, gospon! To nas raduje!...Pa da, znam, da, Vas je gospon Nerkez preporucio?» «Da.» «O, to je veliki pisac, a još veci džentlmen!» «Takvi smo mi muslimani, samo što to vi, Hrvati, gospodine profesore, ne znate! Vi nas ne primjecujete, vi vidite samo sebe!» «Ne, ne, s tim se ne bih složio, pa eto, mi smo Vas primili ovdje, sa zadovoljstvom..., ali...»

U blizini prostorija Islamske zajednice u Tomašicevoj stajalo je zdanje prve zagrebacke džamije, koju je napravila Endehazija. Babo je razglednicu ove džamije držao u Pandža-Cauševicevom Prijevodu Kur'ana Casnog: prekrasna džamija, bijela, sa više munara. (Da li jedna ili dvije munare sa dvije strane? ) Sada je bila Muzej revolucije. Hrvatski disidenti me odvedu da je posjetim: muzej je bio pitomi džamijski prostor, od koga su se najjasnije isticale mahfile. Tada saznam kako je Pavelic u isto vrijeme sagradio i pravoslavnu crkvu i sinagogu u Zagrebu, ali su komunisti srušili samo minareta džamije, od nje sacinili muzej, ugušili je u njezinoj ljepoti i namjeni, ali ni pravoslavnu crkvu ni sinagogu – nisu dirali. Kažu da je rušenje bilo strašno, da su zagrebacke džematlije plakale, a najviše stari imam Muftic – neka je rahmet njegovoj duši. Od tada do tih godina muslimani Hrvatske traže dozvolu za gradnju džamije, ali je nisu uspijevali dobiti. Eto, hvala dragom Allahu, sada se i to ostvarivalo: ovdje su konacno poceli da dišu, gledao sam njihove celnike s koliko elana rade svakodnevno i koliko se raduju kamenu-temeljcu i buducoj ljepotici. Medutim, mene su još više zanimale njihove slobodne rasprave, nezamislive u Sarajevu i našoj Bosni.

«Ovaj Mikulic je meni cudan,» govorio sam našim krugovima u Sarajevu.» Ovdje guši islam, a u Hrvatskoj... To nešto nije uredu! Ja mislim da on nas gura prema Hrvatima, a to onda znaci - protiv Srba!» «Ma ne, tvoje su postavke netacne, naši komunisti guše islam!» odgovarali su naši «kleronacionalisti.» «Rijec je o tome da Zagreb ima jednog Šefku, Salima Šabica, Nerkeza Smailagica...a koga ima Beograd?»

ZAGREBACKI MUSLIMANSKI GOSPON

Nerkez Smailagic je predavao na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Bio je jedan od najvecih jugoslavenskih teoreticara socijalistickog koncepta društva i države, teoreticar marksizma, historicar filozofije, filozof i poliglot. Napisao je disertaciju o Danteovim politickim pogledima, ali zbog izvora kojima se služio na nekoliko evropskih jezika, komisija – koja nije znala nijedan evropski jezik kako valja -, nemocna da procita Nerkezove stranice, odbila je tu disertaciju s obrazloženjem kako joj nedostaje «naucna metodologija». Uskoro je krenula hajka na nj, i on je morao – kao i sve što je ovdje originalno mislilo, što je bilo talentirano, a poticalo iz našeg naroda - da bježi iz Bosne.

Prije njega iz Sarajeva je pobjegao Mehmed Meša Selimovic, pisac najboljeg romana na prostorima eks-Jugoslavije, Derviša i smrti, punog ljubavi prema islamu, Bosni i njezinim muslimanima, prvom evropskom romanu koji pocinje s Bismillom i koji, sa najvecom stilskom jedrinom, stavlja kur'anske ajete na pocetke svojih poglavlja. Meša je pobjegao u strahu od robije; znao je da je napisao antikomunisticki roman, jedan pa drugi, Tvrdavu, i da ce to svima biti jasno, mada je oba svoja romana uvio u turski vakat i ambijent. Meša je pobjegao u Beograd, a Nerkez - u Zagreb. U Zagrebu je osnovao katedru sociologije i napisao dva toma iz historije politickih doktrina, preveo Kamijeva Sizifa i Korbenovu Historiju islamske filozofije. Dovoljno mu je bilo pola godine da savlada novi jezik. Dok je bio na specijalizaciji francuskog jezika u Parizu, upoznao je Muhammeda Hamidullaha i – veliko islamsko kulturno naslijede. Poceo je da strastveno prevodi knjige o islamu, posebno one Hamidullahove. Da li je Alija, koji je održavao vezu sa njim, njega upoznao sa Hamidullahom ili on Aliju, ja to ne znam pouzdano. Uglavnom, uskoro su se pred citalackom javnošcu našla dva toma Klasicne kulture islama, a onda i dva toma životopisa Muhammeda, a.s., koji je bio poznat u citavom muslimanskom i naucnom svijetu kao najpouzdaniji.

Islam je u svim knjigama koje je preveo ili ispisao Nerkez predstavljen kao svjetski pokret, ucenje sa svim dimenzijama, sa neprolaznim kulturnim plodovima, gospodski, impozantno, maestralno... Ucenje kome predstoji svjetska obnova, «neiscrpni duhovni resurs Bliskog istoka mnogo znacajniji od resursa nafte i zlata u ovom regionu», pisao je Nerkez. Bili smo sretni, zapljusnuti gustinom Nerkezova rukopisa i nevidenom preciznošcu u formulaciji. Alijina kcer Sabina, moja profesorica engleskog u Medresi, prevela je Hamidullahov Uvod u islam, a ista veza, Alija- Nerkez, uskoro dovede Hamidullaha u Sarajevo, na naš Islamski fakultet.

HAMIDULLAHOVE TEZE

Hamidullah je bio niži rastom. Jedva smo ga primijetili u gužvi koja je nastala njegovim dolaskom u amfiteatar Fakulteta. U svojoj indijskoj kapi, s indijskim tenom, s malom bradom, u trošnom odijelu, poselamio nas tiho, naklonio se reisu'l-ulemi i našim ešrafima kao kraljevima, gledao nas ljubazno svojim umilnim ocima. Govorio je o Ibn Miskevejhu i njegovoj teoriji evolucije te o Darwinu i njegovim muslimanskim izvorima, o njegovom ucenju arapskog jezika, ali i naopako postavljenoj, potpuno neislamskoj teoriji koja je nanijela neizmjernu štetu ljudskom rodu, zbog koje je proliveno more krvi; zatim o Ibn Tufejlu, autoru filozofskog romana Hajj ibn Jaqzan – preteci Danijela Defoa i njegova Robinzona Krusoa; o Poslanikovim bitkama u kojima je izginuo minimalan broj ljudi, ali koje su preokrenule historiju covjecanstva; o Medinskoj povelji kao prvom ustavu u historiji covjecanstva; o kur'anskom jezickom i melodijskom cudu...Eto, ovog svjetskog naucnika nama su otkrili Nerkez i Alija, koji se nisu ni pojavili na njegovom predavanju u Amfiteatru.

KRLEŽINA LJUBAV PREMA BOSNI I MUSLIMANIMA

U Zagrebackim kuloarima raspravljalo se o tome ko je veci intelektualac Hrvatske, Krleža ili «gospon Smajlagic». Ah, taj Krleža! Veliki um, gigant, vjeciti disident, hrvatski Prometej, najizvodeniji dramski pisac Jugoslavije... nigdje jedne rijeci nije napisao protiv islama - za razliku od bezmalo svih važnijih pisaca ove zemlje, srpskih, hrvatskih, crnogorskih i «naših», «muslimanskih»! A o Bosni je pisao s ljubavlju koja nije bila manja od Mešine. Taj veliki rušilac kipova pozdravljao je Legendu o Ali-paši Envera Colakovica, pisao o obespravljenim muslimanima Sovjetskog Saveza i najavljivao njihovu neminovnu pobunu protiv komunistickog tlacenja, uzeo jednog focanskog muslimana, Enesa Cengica, za svoga pisara, s oduševljenjem pisao o Kuršumli medresi kao prvoj visokoj školi na ovom dijelu Balkana, zatim o bosanskim «mramorima» i bogomilskoj herezi, svake godine dolazio u Bosnu i sa Trebevica sejrio Sarajevo, ulazio u bosanske begovske kuce, izuvao se kao pravi musliman, poštivao naše adete, pio bosansku kahvu sa rahatlokumom, razgovarao sa našim hanumama, divio se cistoci i mirisu naših halvata i kucnih biblioteka...

Sa njim je, po zagrebackim «mahsuz budžacima» razgovarao Nerkez, potomak stare banjalucke familije, intelektualni muhadžir u islam, po Božijoj milosti koju je, vjerovatno, stekla njegova pobožna majka.
Susreli smo se, ali ne u Zagrebu nego u Sarajevu, u podrumu El-Kalema. Bio je visok, sa dugim nosom, prijazan. Nosio je neke rukopise u tašni. Zahvalio sam mu što me je, kao jedinog Muslimana, upisao na zagrebacki postdiplomski studij svjetske književnosti. On je samo klimnuo glavom i upitao me šta namjeravam raditi. Bio je oduševljen idejom o istraživanju andaluzijske muslimanske književnosti.

«To bi nam jako valjalo, Endelus je vrhunac naše kulture!» Toga dana odsjeo je sa Alijom i Hilmom, a oni rukopisi iz njegove tašne – to je bilo Mewdudijevo kapitalno djelo Razumijevanje islama. Nerkez nas je tako upoznao i sa savremenim «islamskim Platonom», osnivacem moderne islamske republike u Pakistanu. «Kako vam je u Sarajevu?» upitao me kratko. «Još nas puštaju! Ne znam dokle ce! Poceli su napadati naše iftare! Kao da se nešto kuha!» «Nece vam dati! Sigurno ce vas presjeci!»odgovorio je zagrebacki muslimanski gospon, spiritus movens «zagrebackog proljeca», uvodnicar «Matice hrvatske», mentor hrvatskih disidenata, prijatelj Vlade Gotovca i Mike Tripala, veliki pisac i još veci džentlmen.

ALIJINA «USTAŠKA» GRUPA

Nerkez je imao pravo: samo nekoliko dana poslije našeg susreta gradom prode vijest da je uhapšeno desetak muslimana, a da je glavni uhapšenik Alija Izetbegovic. U Ugorskom su, odmah sa sabaha, ispred uplakane djece i žene, odveli imama Mustafu Spahica, legendarnog govornika Mujkija! Nastala je opca konfuzija, ljudi su se zavlacili u sebe, prestrašeni kao ptice poslije udara groma! Uhapsili su i Hasana Cengica, i Saliha Behmena, i Huseina Živalja, i Derviša Ðurdevica – sve moje prijatelje! Šta hoce?! Za šta ih krive?! Bilo je bezbroj odgovora, bezbroj komentara na ta dva pitanja. Uglavnom, Udba je pocela dugo pripremani obracun sa islamskim budenjem u Bosni! One prijetnje zbog iftara, a pogotovo njihove šetnje i privodenja oko i zbog Tabackog mesdžida – nisu bile uzalud!
Nekako u isto vrijeme uhapsiše zvornickog imama. Nisam ga poznavao, ali sam cuo da je gospodin covjek, da je atraktivan, privlaci omladinu, radi, Zvronik i Divic lice na Medinu. Nisu to mogli gledati «naši» bezbožnici, sluge svojih srpskih gospodara!

Svakog novog jutra saznavali smo kako su hapšenja i privodenja nastavljena. Odvelo ovog, odvelo onog, onaj se vratio pa covjek pomavio u licu, samo šuti, zanijemio, onaj poludio, onaj pobjegao preko granice! Uhapšen i Rušid Prguda! Odvelo profesora Nakicevica!
Konfuzija se unekoliko stišala kada su radni ljudi i gradani Socijalisticke Federativne Republike Bosne i Hercegovine i citave Jugoslavije preko svoga nezavisnog medija, Dnevnika RTV Sarajevo, obaviješteni da su – «zbog djelovanja sa pozicija muslimanskog nacionalizma i kleronacionalizma» i «podrivanja ustavnog poretka SFRJ» na medunarodnom planu – pritvoreni: Alija Izetbegovic, Omer Behmen, Salih Behmen, Rušid Prguda, Hasan Cengic, Mustafa Spahic, Derviš Ðurdevic, Edhem Bicakcic, Ðula Bicakcic... Bolje od Televizije, javnost je znala da je uhapšena i Melika Salihbegovic, zatim i Husein Živalj. Neko je tvrdio da nisu uhapšeni vec samo privedeni, neko, pak, da jesu uhapšeni. Zbog cega? Zbog odlaska u Iran!
Da, to je «medunarodni plan» ove optužnice! To znaci da to nema veze sa Tabackim mesdžidom i da bih ja mogao biti siguran! Odlazak u Iran?! Zato Hasana dugo nije bilo u gradu, zato je zamrznut rad u Tabackom! Ali koja je to glava mogla smisliti: u ovo doba ici u revolucionarni Iran protiv cije revolucije se diglo pola Svijeta, i komunisti i kapitalisti?! Ne mogu da to shvatim! Zar je Alija tako nepromišljen?! Ko zna, možda je mislio da ih može prevariti.

Sutradan u «Oslobodenju» Muhammed Bešic objavi tekst o uhapšenoj grupi: kako oni drže kame u svojim zakrvavljenim rukama, kako su uspostavili medunarodnu mrežu radi rušenja ustavnog poretka Jugoslavije, kako je kod glavnog uhapšenog, Alije Izetbegovica, pronadena neprijateljska literatura «ustaške emigracije»! Alija ustaša ?! Nemoguce: ustaše su mu ubili šuru, brata Halide-hanum iz Repovaca kod Konjica, a njega su tokom rata pokušali uhvatiti i zatvoriti, možda i ubiti. Oglasiše se i Mikulic, i Nijaz Durakovic, i Hamdija Pozderac, i Srdan Dizdarevic sa nekakvim mitraljescem iz rata, Smajom Mandžukom...U nekom glasilu osvanu karikatura Adija Mulabegovica: iz serdžade, na kojoj je klanjao jedan musliman, izvila se otrovnica, koja sikce svojim jezikom! U svim tim tekstovima Alija i njegova grupa bijahu predstavljeni kao ustaše, ili kao isturena filijala iranske islamske revolucije, ili kao saradnici nacista, clanovi Handžar-divizije, nacionalisti, kleronacionalisti, mrzitelji bratstva i jedinstva i «ovakve Jugoslavije»...Iz Beograda na sarajevski aerodrom sleti samouvjereni, vjecito ažurni skojevac, sada kandidat za predsjednika Predsjedništva SFRJ iz reda muslimanskog naroda, Raif Dizdarevic, sav zapjenušan i odlucan da spasi socijalisticku Bosnu i Hercegovinu od Alije i njegovih «nacionalista». To mi je sve licilo na onu aferu iz sedamdesetih godina kada je zaista petnaest-dvadeset ustaša ušlo u Bosnu da sruše Jugoslaviju i naprave veliku Hrvatsku i kada se sva BiH, na celu sa Mikulicem - koji je, kao Hrvat, rukovodio akcijom vojnog eliminisanja ove ustaške grupe i njezina politickog razoblicavanja – digla na ustanak. (Tada, u okolici Prozora i moga Vakufa poginu dvadesetak naših ljudi – od krvnicke ruke ustaša ubacenih iz Australije!) Sada je Raif preuzeo palicu – da on, isto tako, uništi i razoblici «svoju» «ustašku» grupu! Ustvari, nije se znalo ko više spašava SFRBiH od Alijina «ustaštva» i «homeinizma»: Raif ili Hamdija – dok je Vucko sa strane posmatrao njihovu utrku i dokazivanje, samo ponekad zijevnuvši pružajuci svoj bijesni rep.

UHAPŠEN ZVORNICKI IMAM

Koju noc kasnije, zbratimljeni narodi SFRBiH saznali su preko iste radio-televizije da je zvornicki imam, Husein-ef. Smajic, uhapšen zato što je «zabranjivao da Muslimani daju krv nemuslimanima, Srbima i Hrvatima!» Grozna optužba! Kakav li je to imam – ukoliko je to tacno?! Ali malo ko se pitao šta je tacno, a šta nije. Ako je na radiju i televiziji receno da je neko uradio to i to, onda je to tako. Strah je cinio svoje; komunisticka manipulacija ljudskom sviješcu bila je strašna, strahovito efikasna. «Treba ih povješat!» uzvikivali su odani socijalisticki poklonici po džamijama i tekijama!»Izrodi!Šta im to smeta u našoj Jugoslaviji!Nikad nam nije bilo bolje! Nema Tita pa smiju da rovare!» Itd.
Danima sam usamljen išao od kuce do Medrese i vracao se istim putem. Bilo je proljece, puno sunca i zelenila, ali meni se smrkavalo pred ocima. Gnušao sam se Brozovih velikih slika i Vucka po izlozima, zaobilazio ljude, zaobilazili oni mene. Nastojao sam da dodem do Hasanova babe ili majke, da ih upitam kako je Hasan i o cemu se radi, ali nisam uspijevao. Na nekoj svecanosti u Amfiteatru spazim Sabinu, svu podbuhlu od suza. Samo sam je poselamio – da zna da mislim na njezinog babu, da sam emocionalno sa njim i sa njom. Dosad su odveli u Udbu cini mi se pola sarajevskih muslimana koje poznajem, nema ko iz Islamske zajednice nije bio kod njih, samo mene niko ne zove. Kada sam se požalio jednom ahbabu kako je cudno što mene Udba ne poziva, on me je povukao za rukav i šapnuo mi:»Ružno se po gradu prica o tebi!» «Šta?» «Da si ti izdao i Aliju i Hasana i da te zbog toga ne diraju!» Smucilo mi se, svijet se okrenuo oko mene, pomraci mi se pred ocima...»Bože, kakva je ova naša muslimanska caršija! Kako ih Boga nije strah, znaju li šta govore!»