safet halilovic

U Bosni egzistira osam obavještajnih službi - tome moramo stati ukraj

Sa jednim od lidera Alijanse za promjene razgovarali smo o razlozima smjene Muhameda Bešica, odnosima medunarodne zajednice i vlasti, položaju Bosne i Hercegovine u antiteroristickoj kampanji, akcijama SFOR-a, obavještajnim službama...

Razgovarao: Nermin Kabahija
Gospodine Halilovicu, Vaša stranka je postavila na poziciju federalnog ministra policije gosp. Muhameda Bešica. Zašto ste ga smijenili?

Halilovic:Što se tice gosp. Bešica, stvar uopce nije komplicirana i nema potrebe da se politizira. Pri sastavljanju Vlade, zna se, taj je resor pripao Stranci za BiH i mi smo tražili najpogodniju, najkompetentniju licnost za to mjesto. Imajuci u vidu neke ranije cinjenice i reputaciju koju je gosp. Bešic imao još devedesetih, smatrali smo da je on taj, pogodni kandidat, koji je dovoljno profesionalno osposobljen za vršenje te funkcije, bez obzira što nije bio clan Stranke za BiH. Mi smo ga zamolili da prihvati tu funkciju, što je on i ucinio. Medutim, u radu, tj. u vodenju tog ministarstva dolazilo je do raznih poteškoca. Veliki problem je što Bešic nije imao nikakvu komunikaciju sa predsjednikom i potpredsjednikom Federacije. Išao je u razne akcije i poslove a da nije cak ni informirao naš kabinet. Sve je radio naknadno. I sada se osjecaju posljedice tih akcija. Bilo je grešaka, cak i nekih kadrovskih rješenja koja su donešena bez konsultacije sa nama. Inace, njegov nacin rada izazvao je takave reakcije u javnosti da je bilo krajnje vrijeme da mu se pruži mogucnost da ode. On je sve to, naravno, pokušao ispolitizirati, ali, eto, on je otišao i mi se nadamo da ce drugi, mladi ljudi bolje obavljati ovaj posao.

Bešic je radio na nacin iz prošlih vremena
Iako kažete da nije bilo neke komunikacije medu vama, vidim da ste dobro upoznati sa radom bivšeg ministra Bešica. Je li Vam poznato da je on u nekoliko navrata poništavao presude što vrhovnog što drugih sudova i postupao suprotno?

Halilovic: U kojim slucajevima? Budite malo konkretniji.

U slucaju Saida Atmanija, ekstradiranog Francuskoj, Vrhovni sud Federacije BiH je odbio zahtijev ministra Bešica za ukidanjem državljanstva spomenutom, ali je to Bešic na kraju sam uradio i, mimo svih sudskih postupaka, isporucio ga Francuzima. U slucaju Eslama Durme dogodila se klasicna otmica covjeka kojeg je sud pustio na slobodu! I taj covjek je na slican nacin isporucen Egiptu.

Halilovic: Vjerujte mi, nama nisu stizali nikakvi izvještaji o tome, niti smo mi bili upoznati sa tim detaljima. Naravno, za neke stvari cisto operativnog karaktera nije ni nužno da se prosljeduju celnicima Federacije, ali one osnovne informacije o radu Ministarstva, jest. Pogotovo one koje imaju politicke implikacije. Nažalost, moram sa žaljenjem reci da nikad zvanicno ni od koga nisam bio informiran o tim slucajevima, niti sam icim doprinio u odlucivanju u vezi sa time. Ocito se radi o nekakvom nacinu rada iz prošlih vremena. Ako hocemo da budemo dio civiliziranog svijeta, onda svako na svojoj funkciji mora funkcionirati kao akter pravne države u kojoj se moraju poštovati sva prava pojedinca, ali i kolektiva. Ne smije se potpadati ni pod kakva euforicna raspoloženja, pogotovo ako se radi o organima sigurnosti.

U ovakvoj Bosni i Hercegovini ima zastranjenja

Kako je moguce da toliko vremena nije bilo komunikacije medu vama? Postoji li zakonom reguliran vremenski rok za podnošenje izvještaja? Ovo govorim zato što, ako postoje neke malverzacije, ko ih, onda, može sprijeciti, i nisu li one, ustvari, produkt nedostatka komunikacije i saznanja?

Halilovic: Vjerovatno je to, to. Mora postojati komunikacija za sve operativne poslove. Trebate znati da sva resorna ministarstva svoje odluke verificiraju na Vladi. I tu, takoder, treba tražiti krivca. Ne zaboravite da se mi, kad je medunarodna zajednica u pitanju, nalazimo u posebnom položaju. A ona je, nema sumnje, odigrala pozitivnu ulogu u zaustavljanju rata, u pomaganju institucija Bosne i Hercegovine da izgrade državnu infrastrukturu kako bismo postali normalna država. Takoder, u izgradnji Državne granicne službe, koje, recimo, nije bilo 1996. godine. Mi imamo i problema u nefunkcionalnosti u ustroju organizacije Federacije, gdje imamo sistem, koji - kao da ga je neko birao - ne može uspješno funkcionirati. Tu je još ultracentralisticki uredena RS, koja još glumi i državu. Ne zaboravite da su i poslovi MUP-a na nivou kantona. Mi imamo situaciju da pojedini kantoni uopce ne šalju informacije federalnim organima policije i da ih nikad dosad nisu poslali. To su, naravno, oni koje kontrolira HDZ. Sve su to problemi sa kojima se svakodnevno susrecemo. Mi trebamo uvoditi standarde Evrope u ljudska prava, u sigurnosni i ekonomski sistem. Dakle, zalagati se za varijantu partnerskih odnosa, gdje cemo garantirati ljudima sva prava na jednak nacin, kako je to u SAD-u, Engleskoj, Njemackoj. Ali, eto, imate pojedince koji u svojim glavama imaju neke druge cipove, i oni nisu navikli na partnerski nacin djelovanja te vrše razne samovolje koje nam stvaraju politicke teškoce sa veoma lošim posljedicama. Dakle, kad su u pitanju te greške i propusti, tvrdim da se ne radi o zvanicnoj politici Federacije ili države BiH, vec je to subjektivnost pojedinih ministara koji su protivni toj politici i zato podliježu odgovornosti.

Kako, onda, riješiti pitanje nadoknade štete, jer...

Halilovic: Naravno, direktno su odgovorni ljudi koji su odgovorni za sigurnost ljudi i funkcioniranje pravnog sistema. U svim tim slucajevima gdje su povrijedena ljudska prava, postoje instrumenti sudske zaštite i putem njih treba se doci do istine i nadoknaditi štetu. Dobro je da u Bosni i Hercegovini ima sve više gradanskih institucija koje nisu državne, a koje brinu o pojedinacnim ili kolektivnim pravima, ukazivajuci na njih u javnosti. To je dobar nacin uklanjanja zastranjenja, kojih, bez sumnje, u ovakvoj Bosni i Hercegovini, ima.

Znaju li se ingerencije domacih institucija

Ne pokazuju li slucajevi tipa “Bešic” da se ne radi sve po zakonu?

Halilovic: Ocito da je tako. Ocito je bilo odredenih, da kažem, situaciono uvjetovanih subjektivnosti i zloupotrebe, što, svakako, treba ispravljati kroz institucije.

Slucaj gosp. Bešica, cini se, daje interesantnu sliku odnosa medunarodne zajednice i vlasti u Bosni i Hercegovini. On je, u svojim izjavama, veoma jasno istakao kako su mu mnogo puta americka ambasada ili razne obavještajne službe naredivali da uradi neke stvari, pogotovo kad je u pitanju protjerivanje Arapa iz Bosne i Hercegovine. Pri tome, nije gledalo ni na razloge, a ni na posljedice takvih poteza. Ti ljudi su, navodno, na nekakvim spiskovima, a kasnije se uglavnom ispostavi da su potpuno nedužni, što je Bešic javno priznao. Dakle, stice se dojam da ova vlast, jednostavno, mora raditi ono šta joj se kaže. Je li to sve tako?

Halilovic: Odnos medunarodnih institucija prema domacoj vlasti ureden je, takoder, propisima, Dejtonskim sporazumom. Znaju se ingerencije i sigurnosnih službi i SFOR-a i IPTF-a ili bilo koga. Ali, znaju se ingerencije i domacih institucija. Tu ne može biti precica. Ne može jedan ministar voditi nekakvu osobnu državu kroz posao koji radi. Isto tako, odnos medunarodne zajednice i vlasti mora biti zasnovan na partnerskom odnosu. Sve što nije na tom fonu, to je, onda, zloupotreba, instrumentalizacija. Bosna i Hercegovina je posljednjih deset godina prošla težak put, agresija itd… Sa mukom je odbranjena njena državnost, naravno uz pomoc medunarodne zajednice, i mi tu isticemo njenu pozitivnu stranu. Medutim, Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja je upravo to prošla, zna težinu svih nedopuštenih sredstava politike, kao što su nasilje, genocid, etnicka cišcenja, terorizam. I mi, Alijansa, sva ta sredstva kategoricki odbacujemo. Mi insistiramo da se u borbi protiv spomenutih nedozvoljenih sredstava vodi podjednako efikasna borba. Dakle, bez selektivnog pristupa, bez dvojnih aršina prema pripadnicima razlicitih naroda i kultura.

Fobije “otvorenog društva”

Stice se dojam da smo se, nakon onoga što je u ratu odbranjeno oružjem i životima, nekako prepustili strancima da nas u miru - jednostavno receno - pokore bez ispaljenog metka. Primjera za to je mnogo. Evo posljednjeg: jedan momak, Bošnjak, ne Arap, biva dva puta privoden i saslušavan u policiji po nalogu americke ambasade u Sarajevu. To je saznao u policiji. Saznao je i da ga prate, fotografiraju, prisluškuju, a sve zato što je Amerikancima, navodno, sumnjiv i što ga se oni boje! Zašto je to tako?

Halilovic: Naravno, radi se o jednom primjeru i o izvorima jedne vrste. Znate, istina može biti i drukcija ili na neki treci nacin recipirana. Najbitnije u svemu tome je da sve mora funkcionirati u skladu sa zakonom. Takvi odnosi nisu dio naše politike jer je to antipolitika. Cinjenica je da je bilo, svakakvih, mješanja kompetencija i unutar države i unutar sigurnosnih sistema, pa, ako hocete, i unutar Islamske zajednice i unutar kulturnih i obrazovnih institucija. To je stvaralo košmarnu situaciju. Poslije tragicnih dogadaja, teroristickog napada na Ameriku od 11. septembra, došlo je do odredenog šoka i do stvaranja nekih fobija prema svemu što može biti opasnost “otvorenom društvu”, mislim na zapadnoevropsko i americko. Ali, ni te reakcije ne mogu ici mimo zakona. Mi, tj. ova vlast, hocemo i tu da dovedemo stvari u red. Ne znam koliko vam je poznato, ali spominju se podaci o cak osam obavještajni službi koje egzistiraju u Bosni. To su zloupotrebe, protuustavna djelovanja i tome, jednostavno, moramo stati ukraj.

Kad smo vec kod obavještajnih službi, trenutno su i zvanicno dvije na nivou Federacije. Postoji li dovoljno povjerenja da se takva služba svede pod jednu? Hocu da kažem, treba li se ponovo bojati zloupotreba pojedinaca?

Halilovic: Poznato vam je da su imenovani novi direktori obavještajnih službi u Federaciji. Ali, mi smo pristupili izradi zakona o jedinstvenoj obavještajnoj službi, koji je ovih dana na Parlamentu. U pitanju je samo nacrt i on je usaglašen sa predstavnicima medunarodne zajednice. Predsjednik i potpredsjednik Federacije trebaju formirati ekspertni tim od sedam ljudi koji ce provesti transformaciju tih službi u jednu i da se hitno donese zakon kako bi takva služba konacno profunkcionirala. Ali, ne kao policija koja treba hapsiti, vec kao služba koja treba raditi posao od državne važnosti. Samo sistem u kome egzistira jedna služba može osigurati to povjerenje o kome govorite. Kad nema takvog sistema, dakle i zakona, to je, prosto, nemoguce. Greške su moguce. Jer, još uvijek ima predrasuda, ali je vec stvorena ta kriticna masa, ili vecina u Parlamentu, koja možeizglasati taj zakon. A ako ga Parlament izglasa, onda je jasno da postoji povjerenje. To je put kroz koji nece dolaziti do šikaniranja ljudi, do zloupotrebe položaja.

Novi americki ambasador nam je iznio stav da Bosna nije utocište terorista

Više niko ne spominje Karadžica i Mladica, a u antiteroristicku kampanju su ukljucene one snage koje i dan-danas svoju politiku zasnivaju na njihovoj filizofiji. Tu možemo dodati i najnovija pisanja svjetskih casopisa. Imate li dojam da je kampanja, ipak, usmjerena protiv Bošnjaka?

Halilovic: Doista je bilo te kampanje i atmosfere linca. Mislim da je to uglavnom plod odredenih medijskih, pa i obavještajnih izvora. Te informacije su intrigirajuce po svojoj prirodi, provocirajuce i cesto služe necemu drugom. Nažalost, Bosna je veoma cesta tema, moram reci cak i prenaglašena, što, ustvari, pokazuje da treba djelovati protiv Bosne. Ali, trebate znati da takvo pisanje ne predstavlja zvanicne stavove pojedinih zemalja. Ambasador SAD-a u Bosni i Hercegovini Cliford Bond nam je, na nedavnom sastanku, rekao da Bosna nije utocište terorista. Ovi stavovi su bitni, a treba se boriti protiv svih uzgrednih pojava i stavova. Takvi stavovi su pružili mogucnost onima iz okoline Bosne i Hercegovine, koji su izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da svoje zlocine, prakticno, prebace na nekog treceg, kako bi ispalo da je neki fantomski element sve izazvao, a ne oni, velikosrpski i velikohrvatski, koji su sve ovo godinama planirali. Iako je Miloševic u Haggu, Karadžic i Mladic su na slobodi, a njihovi projekti još uvijek aktivni. I, projektima se ne sudi, što je vrlo interesantno. Projekti su na djelu. Možda je tome doprinjela i naša politicka trapavost, pa i imitativna, manifestaciona recepcija islama. Naravno, i bez svega ovoga oni bi uradili to što su uradili.