afganistan i pakistan

Rat u kome su svi - bili ili jesu - saveznici

Granica prema Afganistanu ce uvijek biti otvorena i svi dobrovoljci iz Pakistana moci ce ici i boriti se protiv Amerike. Pakistan ce pomoci Afganistanu na sve moguce nacine, ali ce, ipak, americke snage ostati dok god ne budu poražene u Afganistanu

Iz Islamabada piše: Ahmed Muminovic
Talibani (perzijski, studenti) su mladi pokret studenata islamskih medresa iz Pakistana. Poticu od afganistanskih izbjeglica, kojih u ovoj zemlji ima dva i po miliona. Njihova djeca, uglavnom radi siromaštva, studiraju u pakistanskim medresama jer tamo imaju hranu i stan. Studenti su, nekoliko godina nakon povlacenja SSSR-a, bili razocarani sukobima i krvoprolicem izmedu pojedinih islamskih partija. Takva nestabilnost i neizvjesnost nije bila ni u interesu Pakistana. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Pakistana je iskoristio jedinstvo i dobre namjere studenata te poceo dogovarati njihov ulazak u Afganistan. Pakistanska tajna služba ISI razradila je plan i, uz pomoc saudijskog novca i odobrenja SAD-a, talibani su uspješno poceli akciju. Na samom pocetku su imali par bitaka. Kasnije su teritorije - kupovali. Nije bilo rata, a njihova kontrola nad Afganistanom se brzo širila. Na slobodnim teritorijama su sakupljali oružje u skladišta i zavodili kazne kojima su pokušali smiriti kriminal i zastrašiti one koji žele uzurpirati red i mir.

Žene u Afganistanu su veoma patile i talibani su toga bili svjesni. Da bi zaštitili žensku populaciju, privremeno su ih povukli sa svih javnih mjesta i umanjiti njihovu pojavu u društvu. To je pozitivno djelovalo, ali svijet to nije mogao razumjeti. Za svijet je to bilo vracanje u srednji vijek.

Afganci su vecina u Afganistanu
Ogromna vecina talibana pripadaju etnickoj grupi Paštuna koji su kroz historiju poznati kao Afganci. Perzijanci, Tadžiki, Baloši, Hazari i Uzbeci su manjina ne samo medu talibanima nego i u Afganistanu.

Granica postoji samo na karti

Paštuni se sastoje od velikih plemena koja žive sirom Afganistana i zapadnog i sjeverozapadnog Pakistana. To nisu neka indijanska ili zaostala africka plemena, kako to mnogi razumiju, nego velike porodice bližih i daljnjih rodaka koje žive zajedno.

Paštuni su podijeljeni izmedu Pakistana i Afganistana još od vremena britanske kolonizacije. Britanci su postavili tu granicu kao granicu izmedu Indijskog potkontinenta i Afganistana. Ustvari,. pakistanska granica sa Afganistanom je granica do koje je Britanija mogla prodrijeti. Dalje nisu mogli.

Kad se Pakistan otcijepio od Indije, taj dio plemena Paštu je ostao u Pakistanu kao dio Indijskog potkontinenta. Ta granica je neprirodna kao i sve granice koje je postavila kolonijalna vlast u islamskom svijetu, jer djeli jedan narod, odnosno jedno veliko pleme. Paštuni su ostali u Pakistanu jer je on izgraden na osnovu islama i radi toga ga vide kao svoju zemlju. U tim dijelovima Pakistana vlada zakon plemena, a ne zakon Pakistana i to priznaje pakistanski ustav. Pakistan nema kontrole nad tom granicom nego tu granicu drže Paštu plemena. Ta granica postoji na karti, ali je Paštuni ne vide jer s obje strane granice su njihovi rodaci. Otuda dolazi i veliko paksitansko-afgansko prijateljstvo.

Za vrijeme invazije SSSR-a granica je bila potpuno otvorena i okupacija Afganistana je gledana i kao okupacija dijela Pakistana. Pakistan je u to vrijeme sve dao za Afganistan.

U slucaju napada Indije na Pakistan, Pakistan može racunati samo na Afganistan jer indijsku vojsku mogu zaustaviti samo afganistanska brda. Iran je, naime, ravan i teološki se razlikuje od Pakistana.

Sjeverni savez je u manjini
Vecina Perzijanaca, Tadžika, Uzbeka i ostalih su u Sjevernom savezu. Pored toga što su oni manjina u Afganistanu i što, objektivno, ne mogu držati kontrolu nad njim, historiski su bili protiv Pakistana, a za vrijeme invazije SSSR-a i krize nakon ruskog povlacenja usko su suradivali sa Indijom, najvecim pakistanskim naprijateljem. Radi toga ih Pakistan ne želi u svojoj poledini. Paštuni nikad nece oprostiti Sjevernom savezu što su dopustili stranoj vojsci da ude u Afganistan.

Zašto, onda, Pakistan dozvoljava da SAD koriste njezine vojne baze i zašto traži od onih koji su studirali u Pakistanu da predaju Usamu bin-Ladina? Zašto to talibani odbijaju i hoce li to dovesti u sukob ove dvije bratske drzave?

Zašto Pakistan pomaže Americi?
Pakistan je jaka vojna i nuklearna sila u regionu. Osnovan je na tzv. teoriji o dvije nacije na Indijskom potkontinentu tako što je Potkontinent podijeljen na vecinsko indijsko i muslimansko stanovništvo. U Pakistanu politika ne može funkcionirati bez islama i proces uspostavljanja šerijata je nezaustavljiv u Pakistanu.

Najveci sekularni lider Pakistana Zulfikar Ali Butto, otac Benazir Butto, proveo je više islamskih zakona nego sam general Ziau-l-Hakk, za kojeg se smatra da je bio jedan od najislamskijih lidera.

Islam i islamske partije slobodno rade i cvjetaju u Pakistanu. Zapad to vidi kao prijetnju islamskog fundamentalizma i ne cijeni kao slobodu koju donosi parlamentarna demokratija.

Ako Pakistan pomogne Americi u borbi protiv Afganistana ili bilo koje islamske države, sama ideologija Pakistana pada u vodu, time i Pakistan kao država. Uprkos tome, pakistanski predsjednik general Pervez Mušerref je prvi i jedini lider jedne islamske zemlje koji je osigurao punu pomoc SAD-u u akciji protiv terorizma. Da to Pervez Mušerref nije uradio, Pakistan bi bio proglašen teroristickom državom i americke rakete i avioni bi padali po vojnim pozicijama i nuklearnim postrojenjima u koje je Pakistan uložio sve. Indija bi to iskoristila i dokrajcila Pakistan proširujuci svoje granice prema Afganistanu i Iranu i te "islamske labaratorije", kako se izražava jedan istaknuti mislilac, više ne bi bilo. To bi bio gubitak za cijeli ummet.

Jucer diktator, danas demokrat

Dakle, ova kriza je prijetila samoj egzistenciji Pakistana. Pervez Mušerref je to shvatio i vrlo lukavo izvukao svoju zemlju iz direktnih udara. Istina, Pervez je izabrao zlo, ali ono manje. Radi toga je preko noci u ocima Zapada postao demokrat, a ne više vojni diktator, i njegov plan za dolazak civilne vlasti je pohvaljen kao jedan od najboljih, mada su svi u njega sumnjali. Nuklearni embargo je odjednom ukinut, mnogi dugovi otpisani ili odgodeni, ai finansijska pomoc naveliko dolazi u ovu napacenu zemlju.

Ovaj preokret je slican onome kad je Zapad okrenuo leda Pakistanu nakon okoncanja invazije SSSR-a, iako je bio afganistanski saveznik od pocetka te krize. Sve se, dakle, vrti oko interesa.

Afganci i Bin-Ladin opet izvlace Ameriku iz krize
Afganistan, iako siromašna zemlja, i talibani, pod velikim uticajem Pakistana, nisu bili spremni izruciti Usamu uprkos da je to i Pakistan tražio.

Afganistan je u teškoj poziciji, ali se cvrsto drži tradicije i nece predati svoga gosta. Tada bi Afganistan izgubio ponos, a nije se spreman toga odreci. Svjesni su da Bin-Ladinovo izrucenje ništa ne rješava i da bi SAD - nakon njegovog izrucenja - tražile nešto drugo. Pored toga, nikakvi dokazi nisu predoceni talibanima, jer SAD "nece da pregovara sa teroristima". Amerika nije probala sve opcije koje vode ka miru, jer, ocigledno, želi rat sa Afganistanom. Afganistanci i Usama bin-Ladin, americki saveznici protiv SSSR-a, danas se koriste da pokriju sramotu americke tajne službe (koja godišnje troši milione dolara) što nije bila u stanju sprijeciti napade na New York. Na izvjestan nacin, opet Afganci i Bin-Ladin izvlace Ameriku iz krize.

Svi zadovoljni, niko zadovoljan
Afganistan je, s druge strane, svjestan teške pakistanse situacije i prešucuje prisutnost americkih specijalnih snaga na njegovoj teritoriji.

Iran, isto tako, lukavo šuti, iako su mu americke "satanske snage" iza leda. To je vjerovatno zato što su talibani tvrde sunnije i što su razbili šiitsku manjinu u Afganistanu, pa im oni, kao takvi, ne odgovaraju kao susjedi.

Talibani nemaju u planu konflikt sa Pakistanom, jer je to jedina zemlja koja ih priznaje. Oni znaju da, sa mirnim i stabilnim Pakistanom, mogu lakše izdurati sa Amerikom. Talibani znaju da je pakistanski narod sa njima i da ih Pakistanci veoma vole i nije im ni na kraj pameti da to izmijene. Demonstracije u velikim pakistanskim gradovima potvrduju da narod nije za americke udare na Afganistan. Te demonstracije ce svaki dan biti vece i vece i Pervez Mušerref vjerovatno ncce uciniti mnogo da ih zaustavi, jer ce to jacati njegovu poziciju na Zapadu. On zna da ce - ako dode u konflikt sa pakistanskim narodom - otici sa scene – na brzinu, kao što je i došao.

Granica prema Afganistanu ce uvijek biti otvorena i svi dobrovoljci iz Pakistana moci ce ici i boriti se protiv Amerike. Pakistan ce pomoci Afganistanu na sve moguce nacine, ali ce, ipak, americke snage ostati dok god ne budu poražene u Afganistanu.