tabački mesdžid – najljepši dio naše mladosti

Šetnje s Alijom (III)

Tabacki mesdžid je uskoro postao atrakcija. U tom malom starinskom zdanju smještenom na dnu Baš-caršije, izmedu Daira i obale Miljacke, gdje je nekada, u osmanskom vaktu, tu postojala katedra za hadis i tefsir, svake srijede pred akšam pa sve do iza jacije vrvjelo je od omladine. Mi «rukovodioci» smo danima radili, nadgledali sve i najmanju sitnicu, prevodili s Mehmedalijom, pripremali ili pronalazili predavanja, pripremali se za diskusije...Bili smo zapostavili studij; Tabacki je postao naša opsesija!
Jedna nena, presretna što vidi studente koji klanjaju, sama je dolazila sahatima prije predavanja, ložila vatru, namirisavala mesdžid, pripremala rucnike za abdest, ucila dove za nas... Predavanja je otvarao Hasan, najavljivao predavace, davao i oduzimao rijec, kontrolisao tok diskusije... Bio je uvijek dug; imao sam dojam da ce otjerati publiku, ali niko se nije bunio, studenti su osjecali da govori iskreno, da vjeruje u ono što govori, da on može sve podnijeti, da ne zna za lagodnost... A diskusije su bile pune studentske pameti, samoisticanja i zanosa... U svima nama je tinjala svijest da režim guši islam i da ovako aktualne rasprave nece dugo tolerisati. Zato je pitanje svih pitanja bilo da li nas prisluškuju, da li ima doušnika, da li su obaviješteni o našem sastajanju. Cim bi poneki nesvjesni student ili, hajd znadi, provokator postavio «opasno» pitanje ili poceo da daje «nesuvisle» komentare, Hasan bi nalazio nacin da diskusiju okrene u nekom drugom pravcu, da zanemari zabezeknutog pitaoca ili da ga prekine. Svima nam je najjasnije bilo ono o cemu se uopce nije govorilo.

Ovo je samo model

Djevojke su bile zrelije od nas. Kod njih nisam primjecivao fanatizam kao kod studenata. Bile su smjerne, tek poneka bi se ponekad javi da nešto progovori, na muške gluposti su se blago smijale uljudno obarajuci glavu.
Neki studenti sa drugih fakulteta poceli su nas oduševljavati. Imali su uvijek svježih prijedloga za nove aktivnosti, teorijska pitanja su smještali u realnost, a kada su pitali, njihova pitanja su bila smislena, razborita i zrela. Takvi su bili studenti sa Poljoprivrede, zatim neki medicinari... Jednom smo gledali film «Ta divna stvorenja», razgovarali o astronomiji i geologiji, lingvistici, zdravlju, braku, pušenju, drogama, muslimanskim narodima i našoj tradiciji...

Najljepši dio ostavljan je za kraj, kada bismo klanjali jaciju i jedva cekali da izademo na ulicu, da odahnemo, da se upoznajemo i slobodno cavrljamo i šetamo.
Prema našim procjenama, za tri godine, koliko je djelovao, kroz Tabacki je prošlo izmedu cetiri i pet stotina ucenika i studenata. «Ovo je samo model,» govorio sam Hasanu. «Treba samo da ga iznesemo u ostale gradove, i imat cemo hiljade mladica i djevojaka koje cemo ovako zainteresirati za islam!» On mi je odgovorio uobicajenim podbadanjem: «A tvoje knjige? Jesu li važniji ovi mladi ljudi ili knjige koje nece niko citati?!» «Ti ih svakako neceš citati!»
U takvom psihološkom pritisku nije moglo da ne plane. Na jednoj strani - veliko budenje islamske svijesti kod studenata, a na drugoj strani - prijeteca šutnja režima.

Planulo je jedne veceri kada je jedan student sa dugom bradom, kratkim pantalonama ispod dugog ogrtaca i sa upadljivim palestinskim prekrivacem na glavi, oduševljeni pobornik ajatullaha Homeinija, poceo da govori o «vracanju izvornom islamu» i o islamskoj revoluciji u Iranu. U pamcenju mi je ostala njegovo namrgodeno lice, oci koje su sijevale, cinicni smiješak, ruka sa uzdignutim ka`iprstom... (Godinama kasnije, on ce Homeinija nazvati «velikim šejtanom»!) Hasan je uspio da ga nekako nadvice, mi smo se uskomešali, ali – davo je te veceri izletio iz boce: Tabacki je postao antirežimsko sastajalište i neko ce za nj morati platiti. Ta za mnogo manje «opasne» rijeci, u tom posttitovskom dobu, ljudi su dobijali po nekoliko godina zatvora!

Muharemovo hapšenje

Godinu dana ranije, odmah nakon smrti Josipa Broza, u Goraždu je uhapšen Muharem-ef. Hasanbegovic. Kod tog imama, cije me je džentlmensko držanje neobicno privlacilo, išao sam sa Hadžemom, koga su za Goražde i, kako se ispostavilo, cijelo Podrinje vezali posebni osjecaji. Pisao je sentimentalna pjesnicka pisma svojoj M. i objavljivao ih u Preporodu. Ta je prelijepa djevojka živjela u Kopacima, išla redovno u džamiju, sva se dala za islam. Ali, Hadžem je ašikovao i u Goraždu, i u Foci... svugdje gdje je stigao. Mene je poveo sa sobom u Goražde, kod Muharem-ef., da skupa držimo predavanje za omladinu – desetak dana prije nego su uhapsili Muharem-ef. Jedan mesdžid, negdje u pristranku, bio je pun srednjoškolaca. U Kopacima je bilo još življe. To je jedno od najljepših muslimanskih sela u Bosni: veliko, bijelo, odmah do Drine, puno voca, sa džamijom na sredini, sa ocuvanim obicajima, ali i sa džematlijama koji su se sve više školovali. Cisti promašaj jugoslavenskog socijalizma!
I vrapcima na grani je bilo jasno zašto je došlo do toga hapšenja: zbog Muharem-ef. aktivnosti, posebno zbog okupljanja omladine. Medutim, on je zvanicno optužen za «neprijateljsko djelovanje sa pozicija kleronacionalizma» - zajedno sa Agom Curovcem, predsjednikom Odbora IZ-e u Goraždu. Da apsurd bude veci, Agin brat je poginuo kao partizan, u NOB-u. Muharem-ef. je zabranjivao da se na mezarovima u muslimanskom greblju stavljaju slike umrlih, cime je «povrijedio» slobodno ispovijedanje vjere «radnih ljudi i gradana koji to žele».
Sudenje ovom imamu i Agi Curovcu bilo je ilegalno, neposredno nakon što je sahranjen Josip Broz. Muharem-ef. je dobio sedam godina zatvora, Ago, cini mi se, nešto manje!

Cipele bez pertli

Nekako najesen iste godine dode do obnove procesa. Sada je sudenje bilo javno, i mi napunimo sudnicu. Niko da rijec progovori. U procelju, za pultom, sjedi sudija, Rizah Hadžic, i porota, a na lijevoj strani – republicki javni tužilac, cije sam ime zaboravio, ali sam siguran da je bilo muslimansko. Da, ako se ne varam, zvao se Nurija. Bio je ugladen, u sivom ispeglanom odijelu, relativno mlad covjek, povijena nosa. Na desnoj strani - Muharem-ef. i Agini advokati. U prvom redu je sjedila njihova rodbina... Policajci na svakim vratima. Gore nego da je dženaza!

Uto se otvoriše stražnja vrata: ude policajac, odmah za njim Muharem-ef., kratko ošišan, mršav, u plavom robijaškom odijelu, a iza njega Ago, u istom odijelu, u kome se isticala njegova sijeda kosa. Ago je djelovao smirenije. Ja sam sjedio na kraju reda i lijepo mogao vidjeti taj tužni prizor: komunisticko ponižavanje muslimana. Cak sam zapazio da su Muharemove crne cipele bile bez pertli.
A onda je krenula sudska rasprava: najgori vid komunisticke tiranije, praznih a opakih rijeci u koje niko nije vjerovao, a svako je morao u njih da vjeruje. Pojaviše se i dva-tri svjedoka. Dovedoše ih iz predvorja sudnice. Ulazili su jadni, nemocni da pogledaju u optužene i u njihovu rodbinu. Ude i jedan imam, clan Socijalistickog saveza radnog naroda, da mu ovdje ne spominjem ime, vec u godinama, povijen, u francuskoj kapi. On rece da je cuo Muharem-ef. kako govori to i to protiv bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, protiv narodne vlasti, protiv sistema! Oni drugi isto tako nešto promrljaše, cak jedan rece neke pozitivne stvari o obojici... Mi se malo uskomešasmo, bi nam drago, izgleda da neko rece neku rijec, kadli se onaj sudija razgoropadi, izgalami se na nas sve: 'Šta vi mislite, ovo je sudenje u ime naroda, nije ovo pijaca!' - Niko da pisne! Iznad sudije je bio ogromni poster njegova božanstva Josipa Broza – kako gleda citavu sudnicu i, iako mrtav, sve vidi: i sudiju, i porotu, i optužene, i tužioca, i odbranu, i nas, «radne ljude i gradane», a posebno je gledao – u mene! Osjecao je koliko ga mrzim, ja koji sam mu, prije desetak godina, nosio cvijece i bacao ga na put kojim je prolazio u crnom mercedesu. Okretao sam glavu da se više ne gledamo, u ušima mi je tutnjilo.

Još kad se diže onaj tužilac, ona kost i koža, pa kad proanalizira «kontrarevolucionarnu djelatnost» dvojice optuženika, kad to sve stavi u neke kontekste, meni se zaledi krv u žilama i ja pomislih da ce im obojici sud povecati kaznu za duplo. Najednom skrati svoju analizu, rece da ima «nekih neodložnih obaveza», da se izvinjava «casnom sudu» što mora ici, dode do vrata i rece da on, ipak, smatra da se kazne «mogu unekoliko smanjiti.»
Mi bismo se opet uskomešali da nije bilo one komunisticke aždahe u procelju. Hajd što bi se izgalamio na nas, nego – možemo nauditi Muharem-ef. i Agi. Kraju ladu!

Sad dode vrijeme da se brane optuženi. Nevjerovatno: spomenuti satrap sada snizi glas i na najljubazniji nacin i sa svim pocastima, kao da je na bajramluku, dade rijec Muharem-ef. On rece kako je iskreni rodoljub ove zemlje, kako mu je svaki covjek iskreno na srcu i kako je sve ovo što se posljednjih mjeseci sa njim dešavalo jedan puki nesporazum u kome je moguce da su neki ljudi njega pogrešno razumjeli i da ce on ubuduce biti mnogo oprezniji. Sve to ude u zapisnik. Diže se i njegov advokat koji izgovori takve rijeci da se meni cinilo da ce sad ona milicija da sama od sebe pride Muharemu i izvede ga iz ove sudnice – na ulicu punu jesenjeg sunca. Tako bi i sa Agom. Sudija najavi da ce presudu izreci poslije podne, i mi, svi radosni, ustadosmo iz klupa: Bit ce dobro, ako Bog da, ipak je ovo sud, ovo su ozbiljni ljudi, sve je uredno zapisano, ako je i bilo neke krivice, eto, platili su, napatili su se ovih mjeseci koliko su u zatvoru, ovaj sudija je ozbiljan, pravedan covjek, musliman je, Rizah, kažu da je hadžijin sin, pa, eto, potegnut ce ga muslimansko srce, nece na brata muslimana...itd.

Jedan poniženi narod

Vratio sam se kuci, a pred ocima su mi stalno bile Muharemove cipele bez pertli i velike oci Josipa Broza Tita, kome sam nosio cvijece kad je dolazio u naš kraj i kome sam, sav u zanosu i znoju, kao najbrži ucenik u svome razredu, nosio štafetu žaleci što je moram predati nekom drugu ili drugarici i što nisam ja taj koji ce mu je uruciti u Beogradu, na sletu socijalisticke omladine.

Ali, dobro je, eto, svjedoci optužene nisu plaho teretili (tek nekoliko recenica koje bi mogle biti «neprijateljske»), neki se nisu ni pojavili, neki se porazbolijevali... Pa šta je tih nekoliko recenica cak i da su istinite? Ne, sigurno ce osloboditi obojicu!
Kad, poslije podne, dodoh pred Sud, zatekoh prepun hol i ne znam kako upadoh u sudnicu. Ponovo uvedoše Muharema i Agu... Muharem-ef. nam, u onoj gužvi, tiho nazva selam... Mi bismo najradije da ga zagrlimo i da ga otmemo iz «njihovih» šaka... Sjedoše na optuženicku klupu...
Ude i sudija, za njim porota. Ali, taj sudija... kao da nije onaj sa kraja jutrošnje rasprave. Ponovo je smrknut, gleda iznad nas, u plafon, k'o da mu je sve popaljeno. «Ustanite!» naredi nam, a onda dodade: «Sada cemo izreci presudu! Molim vas da niko ništa ne komentariše, sve je receno što je trebalo reci, i sud i tužilaštvo i odbrana su korektno i prema zakonu uradili svoj dio posla...»

Tišina, svi stojimo i cekamo. «U ime naroda! Nakon rasprave... tralala... sud donosi odluku» i ja cuh: cetiri godine! Cetiri godine za nekoliko recenica?! Dolje, u prvim redovima, kao da neko zaplaka! Muharem se samo okrenu – kao da nas gleda sa onoga svijeta! Milicija ih obojicu uze za mišice, odvedoše ih na onaj isti ulaz, i ja ne primijetih kada u procelju nesta i sudije i porote... Samo je sa zida svojim umilnim licem i blagim pogledom u me gledao – svirepi Josip Broz, kome sam nosio cvijece i štafetu.
«Cetiri godine?! Zašto?! Šta je ovo?! Kakav sud!»
Onaj naš narod, bogme, samo šuti. Pametan nekakav narod! Šuti, dobro je kako je moglo biti! Eto, sa sedam na cetiri godine!

Posljednje rijeci komunistickog božanstva

Otišao sam u svoju podstanarsku sobu, bijel k'o duvar. Odozgo, sa Berkuše, lijepo se mogla vidjeti zgrada Suda i zatvora. Gdje li su sada Muharem i Ago? Kako li im je? A kako je Muharemovim roditeljima, ženi i djeci? A šta li sada radi onaj sudija, Allah ga prokleo na ovom i na onom svijetu, ima li iceg ljudskog u sebi? Dabogda mu se vratilo jal' na ovom, a sigurno ce na onom svijetu! «Allah gleda šta rade zulumcari!» piše u Kur'anu. Pa ipak – pitao sam samog sebe – zašto su ovo uradili? Zbog Tita! Muharem je uhapšen neposredno nakon što je on, onako proklet, hifzuhuma ga bilo, iz bugojanske vile prebacen na Bled u Sloveniji. Cim je taj, posljednji put došao u moj kraj, njega su Mikulic i braca Dizdarevic napumpali opasnošcu od «bujajuceg nacionalizma s pozicija religije». U blizini te vile nalazi se selo Vesela, gdje je profesor Ðozo onako oduševljeno najavljivao petnaesto stoljece islama.

U toj istoj vili je Derviš Sušic, sin cuvenog hafiza iz Vlasenice, pisac romana u kojima se hodže i turski vakat predstavljaju na karikaturalan nacin, pisao svoj «Parergon», pamflet u kome su djelovanje Handžar-divizije i «Mladih Muslimana» izjednaceni sa cetnickim i ustaškim pokretom, cime je muslimanski narod «izjednacen» u kolektivnoj krivici sa srpskim i hrvatskim narodom – kako bi ga se imalo za šta progoniti ukoliko imalo bude neposlušan u izgradnji samoupravnog socijalistickog sistema u kome su svi narodi ravnopravni! Posljednje Brozove rijeci koje je izgovorio na ovom svijetu bile su uperene protiv «muslimanskog nacionalizma.» Dok sam ga, kao tinejdžer, slušao kako govori onim svojim prijetecim glasom, dubokim kao da dolazi iz badnja: «Cuvajte bratstvo i jedinstvo naših naroda kao zjenicu oka! Eto, drugovi su me obavestili da su se i ovde u Bosni pojavili neki kleronacionalisticki krugovi, da su digli glave, u ovom slucaju s pozicija muslimanskog nacionalizma, mada takvih slucajeva ima i u drugim verskim zajednicama, da pomute odnose medu našim zbratimljenim narodima...», nisam ni slutio kako ce te opake recenice komunistickog Marduka željnog mrcvarenja promijeniti moj život. U svojoj izjavi aludirao je na našeg profesora Ðozu, ali i na druge muslimanske autoritete koji su cekali njegovu smrt. (Oni su Oslobodenje citali uvijek pocinjuci od posljednje strane, a samo jedno jutro ce, govorili su, poceti od prednje strane!) Ta vec je imao preko osamdeset godina! Bh. komunisti morali su dokazati ispravnost upozorenja svoga nepogrešivog vode!

Odmah nakon njegove smrti na Filozofskom fakultetu postavljene su straže. Moje kolege stajale su nijemo odmah pokraj velike Mardukove slike i štafete koja je bila postavljena na pijedestalu od crvenog pliša. Prolazio sam pokraj njih kao da se ne poznajemo.
Pred Islamskim fakultetom i Medresom – ista stvar. Pridem jednom svom kolegi i upitam ga šta radi. Covjek šuti, ne smije ni da se okrene. Nasmijem se glasno i odem svojim putem, a onaj moj kolega osta onako ukocen i smrknut kao da je od stakla.
Komunisti su, odmah nakon prve godine kad je Tito sahranjen, uveli svoj novi obred: da svi radni ljudi i gradani cetvrtog maja u petnaest sati i cetiri minute stoje na ulici, na radnom mjestu, vjerovatno i u privatnim stanovima, dok reski zvuk sirene podsjeca na njegovu smrt. «To je cisti širk!» bio je naš komentar. «Ja necu nikada stajati pred njim!»

Medutim, nisam se mogao u potpunosti oteti komunistickom idolopoklonstvu. Vec naredne godine, za dvadeset i peti maj, Titov rodendan, socijalisticka omladina grada Sarajeva organizirala je docek štafete u Domu mladih na Skenderiji sa bogatim kulturnim sadržajima i vriskom sve do zore. Hadžem i ja smo pozvani da citamo svoje stihove sa ostalim sarajevskim pjesnicima, i to nekako pred ponoc. Neda Ukraden je bila snimila jednu moju pjesmu o poginulom partizanu, i tu ce je noc izvoditi u Domu mladih.
Bilo je nesnosno vruce, plato na Skenderiji pun, u Dom mladih ne možeš uci. U procelju je stajala ogromna Titova slika i velika štafeta. Omladinci su, ukoceni i preozbiljni, cuvali stražu, a rokeri preglasno svirali. «Ko ce ovima citati pjesme, i ko ce ti ih u ovoj gunguli cuti?» pitam Hadžema. S nama je bio i Orhan, naš docimer, izvanredni citalac i recitator poezije, student filozofije, jaran, veliki musliman koji spava tek nakon što klanja rani sabah. «E jesi budala, k'o da je njima do poezije!» odgovori Hadžem. «Njima je samo bilo do toga da nas ukljuce u ovaj njihov obred!» Uvijek sam se cudio Hadžemu: izgleda neozbiljno, a sve razumije, ništa slabije od Hasana. «Znate li na što me podsjeca ona njihova štafeta?» pita mene i Orhana mudro škiljeci. «Na što?» Hadžem se okrenu oko sebe i oko nas, i onda nam rece... Orhan i ja toliko udarismo u smijeh da smo se poceli previjati i hvatati za stomak.