“kratak vaz je znak učenosti”

Zahvaljujem se Allahu Uzvišenom najljepšom zahvalom koja prilici Njegovoj uzvišenosti, na obilju blagodati Njegovih koje nam je iz riznica svojih podario, a poseban hamd Mu upucujem na blagodatima dina prema kojem nam je naklonost i ljubav usadio i u srca uputu udahnuo, jer da nas Allah naputio nije mi bismo doista u zabludi ostali. Prizivam Ga u pomoc u onome što odbija i udaljuje šejtana prokletnika i molim Ga za zaštitu od zamki šejtanskih i njegove prepredenosti. Svjedocim da nema boga osim Allaha i svjedocim da je Muhammed rob Njegov i Poslanik Njegov – mir neka je Allahov na njega i potomstvo njegovo.

Allah, subhanehu ve teala, je u Kur’anu casnom objavio:
“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši nacin raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.”

Na osnovama ovoga kur’anskog ajeta Svevišnji utvrduje temeljne principe poziva u islam, Njegovom poslaniku kao i svim misionarima poslije njega. Analogno ovom kur’anskom citatu, svi bismo morali pozivati na ovaj Allahov sveobuhvatni put. Ali, da li smo svi dorasli toj casnoj misiji? U ajetu se insistira na mudrosti koja podrazumijeva, po mišljenju islamskih ucenjaka, sagledavanje stanja i prilika onih kojima se obracamo kako im se poziv ne bi ucinio preteškim prije nego što budu spremni da ga prihvate. Dakako, to treba ciniti mudro i obazrivo, tako što cemo pristupati ljudima uvjeravajuci ih, primjerima iz vlastitog života, u ispravnost toga puta. Naše pozivanje ne smije biti autokratsko ili nasilno, vec blago, tako da skrene pažnju na sebe, da bi slušalac prepoznao da govorimo iz ljubavi prema Allahu i bez ikakvog ovosvjetskog ili osobnog interesa.
Poziv Allahovoj vjeri podrazumijeva široki spektar djelatnosti koje se, prema našem eminentnom alimu Mehmed-ef. Handžicu, mogu podijeliti u cetiri skupine: hutba, vaz, pisana rijec i licni primjer. Ovome bismo, u današnjim uslovima, mogli pridodati elektronske medije, a posebno edukativne web-stranice na Internetu. Svaki od navedenih oblika komuniciranja sa ljudima u cilju poziva je u bliskoj korelaciji i zavreduje posebnu pažnju.
Vaz i hutba su transmisija “Rijeci Božije”. Njihovim posredstvom slušalac bi trebalo da dode do vjere ili je ucvrsti, ako je vec ima. Prilikom svoga izlaganja vaiz ili hatib mora voditi racuna o nekoliko, i te kako bitnih momenata, koje cemo ovdje ovlaš spomenuti.

1. Dužina obracanja bitno utjece na kvalitet vaza i dojam slušalaca. Bez obzira na sadržaj govora i kvalitet govornika ljudi se boje svake duge hutbe ili vaza. Vec nakon cetvrt sata koncentracija im slabi i oni se pocinju vrpoljiti i dosadivati. Vrijeme u kojem živimo je isplanirano i jako dinamicno. Ljudima se uvijek i svuda žuri. Citav je moderni život utrka s vremenom. Mnogi od njih, posebice petkom, napustili su svoja radna mjesta i jedva cekaju da se vrate obavezama koje ih cekaju.
Vaiz i hatib uvjek mora imati na umu tempo u kojem živi današnji covjek. Stoga je ocajno slušati vaiza na kojem se vec, kad dolazi na kjurs ili mimber, vidi da mu se nikuda ne žuri. Svaki onaj koji oteže držeci govor, živi izvan ovog svijeta i vremena i u opasnosti je da njegovo obracanje ne postigne željeni efekat. Primjedbe koje se upucuju našim vaizima idu na racun otezanja, a vrlo rijetko na racun sadržaja ili samog govornika. Kada bi naši vaizi skratili svoja obracanja na deset do petnaest minuta, pridobili bi mnoge slušatelje. Naravno, za kratke govore treba se mnogo bolje pripremiti nego za duge. Kratki govori podrazumijevaju jezgrovitost i koncentriranost na lijepu i djelotvornu misao. Vrijeme dugih govora je prošlo. Covjek je pojednostavio život, sve tece u brzom ritmu, kao na filmskoj traci. U odvec dinamicnom životu, što su misli krace i sažetije više dolaze u središte covjekovog duhovnog obzorja i pažnje. Prisjetimo se govora Vjerovjesnika, s.a.v.s.! Bili su zacudujuce sadržajni i kratki. On je, sallallahu alejhi ve sellem, prezirao duge govore, a cak je hvalio kratka obracanja, naglašavajuci da je to znak ucenosti.

2. Nacin obracanja je takode od velikog znacaja za efektnu hutbu ili vaz. Neadekvatnom interpretacijom može se obezvrijediti i najsadržanija poruka, dok vještim obracanjem i prosjecana može pobuditi interes. Veoma je bitno sadržaju govora dati odgovarajucu dikciju. Prigušeno obracanje izaziva monotoniju dok freneticno vikanje savremenog slušaoca zbunjuje i iritira. Džematlija mora osjetiti prisnost govornikove duše sa temom koja se izlaže. U protivnom, hladnoca srca i puki formalizam brzo se prepoznaju.
Nepopularno je doslovno citati vaz. Pogledom se dobrano iskazuje unesenost u temu i održava koncentracija prisutnih. Zauzetost papirima budi dosadu i osjecaj da vaiz nije baš ovladao temom koju prezentuje. Toliko puta smo culi: “Pa i ja sam onako mogao procitati.”
Dok je na kjursu, u mihrabu ili na mimberu, vaiz ne smije gubiti iz vida cinjenicu da ta mjesta imaju svoju svetost. Nedopustivo je da se on služi vulgarnostima i vokabularom neprimjerenom džamiji, želeci na taj nacin priskrbiti sebi osobine duhovitog i uspješnog govornika. Sagledavajuci nacine Resulullahovog obracanja, kao i predstavnika zdrave tradicije (selefu salih), vidjet cemo da se ambijent džamije maksimalno poštovao i da je bio pošteden neprimjerenih rijeci i postupaka.

3. Izbor teme je svakako od velike važnosti. Mora se voditi racuna o mjestu, prigodi i strukturi džema’ata kojemu se obraca. U suprotnom, ma koliko tema bila znacajna a govornik sposoban, ucinak ce izostati. Prava tema u pravo vrijeme i na pravom mjestu je skoro najvažniji psihološki zahtjev svakog dobrog obracanja. Kriticari naših vazova su rekli: “Hodža govori ono što zna, bez obzira gdje govori i ko ga sluša.” Stoga bi vaizi trebalo da permanentno bruse osjecaj za temu, priliku i auditorij kome se obracaju.
Saosjecati s ljudima, znati njihove potrebe i probleme koji ih pritišcu, a pogotovu znati rijeci koje na njih utjecu, odnosno koje ih odbijaju i plaše, od posebne je važnosti za odabir teme. Teme bi trebalo da budu u funkciji edukacije i duhovnog snaženja vjernika. Uz to, one treba da budu aktuelne kako bi vjernicima ponudile odgovarajuce odgovore na dileme i teškoce s kojima se u životu susrecu. Teme koje izazivaju rezignaciju i ocaj treba izbjegavati. Suprotno tome, treba birati teme koje pobuduju poletnost vjerskog duha, optimizam i ljubav prema dini islamu. Vaiz treba izbjegavati ulogu presuditelja.

Toliko puta smo u ratu imali priliku da slušamo naše predavace kako sudbinu prognanika vezuju za Božiju kaznu, zbog grijeha koje su pocinili. Na takve rijeci jedan muhadžir suznih ociju se požalio: “Ja sam svjestan svoje rane, a on mi još više zabija prst u nju. Umjesto da nam u džamijama daju bar malo utjehe, oni nas uporno mlate po glavi.” Ozlojedenim ne treba pristajati na muku. Nužno je pronaci rijeci utjehe i kakvo-takvo opravdanje za njihovu nezavidnu situaciju. Nada je znacajna potpora, a objektivno govoreci, s obzirom na neogranicnost Allahove milosti, za nju ima mjesta i u slucaju najtežih prestupnika. Stoga, kako je rekao šehid Hasan el-Benna, Allah ga milošcu svojom obasuo, “mi smo daije (misionari) a nismo kadije (sudije).” Ne treba gubiti iz vida da je današnji covjek razmažen i s rafiniranim ukusom. U odnosu na prošla vremena on je vrlo obaviješten i u mogucnosti je da sam bira predavace, bilo uživo na tribinama, na televiziji, radiju i drugdje. Kvalitet koji mu se nudi na drugim mjestima on želi dobiti i u džamiji. Vaz i hutba za savremenog covjeka moraju biti poticajni u smislu budenja i relaksiranosti njegove duše. U njemu mora ovladati osjecaj oslobodenosti, duševnog mira i istinskog spasenja zbog pripadnosti dinu.

4. Sadržaj obracanja se nadovezuje na izbor teme i nacin obracanja. Interesantnost govora i njegovi pozitivni efekti uveliko ovise o sadržaju. Ako uistinu želimo da vaz ili hutba budu eliksir za dušu, onda se izlagac mora potruditi da sadržaj njegova govora uvijek bude zasnovan na istinama vjere. Ko misli da je to reduciranje tema jednostrano i dosadno, taj ne poznaje narav islamskog ucenja. Prihvatimo li islam kao univerzalni sistem življenja, pred nama se ukazuje neiscrpni izbor tema koje zadiru u sve pojedinosti koje se ticu covjekova života na zemlji. Govorniku poznavanje islama omogucuje da pomocu Kur’ana i sunneta objašnjava sve segmente privatnog i javnog života. Ponekad se covjek upita: Da ne bi rata u Bosni i Hercegovini, šta bi pojedini vaizi i danas govorili? Oni kao da ne znaju da je rat stao još prije devet godina i da su nastupile nove okolnosti u kojima se muslimani takode moraju snalaziti. Uz to, potenciranje tema o stalnoj ugroženosti, bez konkretnih rješenja, odavno se doima degutantno i deplasirajuce. Za nazavidno stanje ummeta u cijelosti, redovno se okrivljuju drugi. Tacno je da su “drugi” veliki kamen spoticanja na putu našeg napretka, ali ne i jedini. Uglavnom smo mi sami sebi najveca barijera i zato je neophodno osvrtati se sve više na sopstvene slabosti negoli na ugroženost od drugih.
Medutim, kada se kriticki osvrcemo na našu, nimalo ružicastu, stvarnost, treba se cuvati pretjerivanja u tome. Ali koliko god je nepoželjno stalno kritikovanje i moraliziranje, isto tako je pogrešno govoriti samo o pozitivnim i dobrim stranama iz našeg života i bezgranicnoj Allahovoj, dž.š., milosti.

Kur’anski metod savjetovanja je idealan primjer. Kad god se govori o griješenju ljudi, odmah iza toga dolazi poziv na cinjenje dobrih djela i pokajanje, a poslije ajeta o Džehennemu neizostavno dolaze ajeti o Džennetu i sl. Hoce se kazati da je neophodno uspostaviti balans, kako pretjerano moraliziranje ne bi izazvalo pesimizam i beznade, a zadovoljstvo s postojecim -opuštenost i bezbrižnost. Dakako, potrebno je da govornik predstavlja istinu u vjerodostojnom svjetlu, dakle, ne samo kao suhu logicku tvrdnju, nego kao radosnu vijest koju Allah, dž.š., iznosi covjeku da ga izbavi iz okova grijeha i zablude i izvede na svjetlo dana. Drugim rijecima, savršena znacenja vjere treba pokazivati u svjetlu njezine ljepote, usrecujuce sile i svekolike Allahove, dž.š., milosti koja se svakodnevno ocituje u istinskom muslimanu.

5. Obracanje je tumacenje božanske istine poslane ljudima posredstvom Njegove rijeci. Hutba i vaz kod ljudi pobuduju osjecaj svetosti. Doživljavaju se kao vjerski cin, odnosno kao Rijec Božija. Bitno je spomenuti i jedan psihološki razlog zbog cega je tako. Vjernici u džamiji žele dobiti zaista nešto što bi izvan džamije, u profanim govorima, uzalud ocekivali. Džamijski ambijent je suštinski, a mora biti i cinjenicno, za covjeka oaza u koju se sklanja kad njegova duša usred suše ovoga svijeta previše ožedni, da se ponovo osvježi i okrijepi.
Vaizi bi, u najvecoj mjeri, morali imati razumijevanja za ono što ljudi osjecaju. Medutim, svetost džamije i Allahove Rijeci, ponekad, vaizi i hatibi zanemare i premalo poštuju, upuštajuci se u profane teme, nerijetko se stavljajuci cak u službu dnevno-politickih interesa. Imajuci na umu njihova osjecanja dok su u džamiji, lahko cemo shvatiti, zašto oni instiktivno, bez obzira na svoju politicku pripadnost, osjecaju odvratnost prema politicki obojenim govorima, osobnim obracunavanjima, dnevnim dogadajima i drugim trivijalnostima iz svakodnevnog života. To je uloga medija. Stoga vaizi nisu novinari niti politicki komentatori, a ponajmanje politicki agitatori. Vjernici su toga siti, pogotovo u vrijeme izbora, još izvan džamije, i zato je krajnje neuputno primoravati ih na to i u džamiji.

Džamija se nikada ne smije poistovjecivati s politickim strankama ili vladajucim politickim sistemom. Favorizirajuci jednu politicku opciju, u ambijentu politickog pluralizma, neminovno izazivamo protiv sebe džematlije drugih politickih opredjeljenja. Džemat se polarizira a džamija gubi ulogu kohezionog faktora medu muslimanima. Svako poistovjecivanje može donijeti brze privremene prednosti, ali ce neizbježno gurnuti džamiju niz klizavu politicku padinu prema degradaciji, kompromitaciji i, na kraju, paralizi dobra kojeg džamija nudi. Vjernici u džamiji od vaiza ocekuju da ih, na trenutak, otrgne od ovosvjetskog sivila i žurbe, od medusobnih kleveta i trvenja. Oni posredstvom vaza u kojem se tumaci Rijec Božija, žele, bar nakratko, zaboraviti dunjalucke prizemnosti i zaviriti u ahiretske ljepote.

Ulema koja se bavi hutbom i vazom svakodnevno bi morala išcitavati djela koja pobuduju suptilna vjerska osjecanja, razvijaju ljubav prema Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., a dnevne novine i casopise da koristi letimice, toliko da su informirani o najbitnijim dogadajima. Ljubav prema dini-islamu koja se želi prenijeti u srca vjernika mora biti rasplamsana do krajnjih granica u srcu svakog daije, vaiza i hatiba. U protivnom, govor o vjeri licice govoru filozofa i orijentalista.
Gospodaru moj, nadahni nas sjecanjem na Tebe u samoci i skupovima, nocu i danju, javno i tajno, u blagostanju i nevolji! Uljepšaj postupke naše, ocisti namjere naše i omili nam vjeru našu jer je ona glavnica naša. Ja Rabbi, smiluj se slabašnom robu svom, onemocalog jezika i malog djela, obdari ga milošcu Svojom, smjesti ga pod gustu hladovinu svoju, o Plemeniti, Dobri, o Najmilosniji od milosnih!