srpski porazi po glavi bošnjaka

Krivogledište

Kad Srbi ne mogu da zadrže Sloveniju u srboslaviji onda svu vojsku sa tog terena prebace u Bosnu, kad dobiju po prstima od Hrvata onda Bošnjake proglase ustašama pa im pale džamije, domove, pljackaju ih i ubijaju, kad dobiju i od Albanaca - opet Bošnjake proglase za balije ili Turke, pa opet udri po njihovim džamijama. Sve u svemu, svaki srpski poraz pada po glavi Bošnjaka, jedinog naroda kojeg Srbi mogu i smiju ubijati nekažnjeno.

Kroz cijelu historiju Srbi su pokušavali naciniti veliku državu ali su konstantno gubili ratove koje su tom cilju vodili. Uvecavanje teritorije ostvarivali su jedino tako što su se pravovremeno znali prikloniti na stranu jacega, na stranu pobjednika i onda profitirati iz tudih pobjeda. Ako je ikome historija bila uciteljica života, onda je to bila njima, s tim što su redovno ostajali ponavljaci. Jedino što su naucili u posljednja dva stoljeca jeste da svaki svoj poraz i frustraciju mogu kompenzirati ubijajuci i proganjajuci Bošnjake. Povici njihovih politicara o želji za vracanjem Dušanova carstva nisu ništa drugo nego jedna u nizu velikih mitomanskih tlapnji i floskula kojima parolaški truju srpski narod, patološki ih lažuci i na laži gradeci mit o vlastitoj velicini.
Imalo bolji poznavalac historije mogao bi objasniti Srbima koliko je bilo Dušanovo carstvo i na šta bi se današnja Srbija svela kad bi se ono moglo reinkarnirati. No, ništa zato. Srbima je svakako istina nebitna stvar a življenje u iluziji da su veliki ali ugroženi narod - najpreca stvar na svijetu. Posljednja zbivanja na Kosovu najbolje pokazuju koliko je to tacno.

Pomirenost sa gubitkom Kosova?

Nedavna eskalacija nasilja na Kosovu koja je i ovaj put zapocela nakon utapanja trojice albanskih djecaka, za šta su okrivljeni Srbi, pokazala je da ce suživot u ovoj nekadašnjoj srpskoj pokrajini biti teško ili nemoguce obnoviti. Dovoljno je da se desi ovakav ili slican incident pa da obje nacionalne skupine ustanu i dignu i kuku i motiku protiv one druge skupine. Potpuno je nebitno ''ko je prvi poceo'', bitno je da se nasilje pokrece trenutacno i da svaka od strana optužuje onu drugu da je izazvala incidente koji su inicirali dalju eskalaciju nasilja. Prateca manifestacija svega je obavezno paljenje vjerskih objekata, uz napade na imovinu i živote nesunarodnika.

Na Kosovu je jasno da se konacno namjerila ''vila na Halila'' te u odmjeravanju snaga putem mitinga i demonstracija Srbi konacno gube preimucstvo. Prisustvo KFOR-a takode oduzima dio te prednosti koju su Srbi u ranijoj državi uvijek imali na svojoj strani, jer ne mogu policijom i vojskom udariti na goloruke Albance. Tako im ništa ne preostaje nego da svoje frustracije istresu na neorganizirane, nenaoružane i manjinske Bošnjake. Cim su nemiri eskalirali, odmah su Srbi zapalili Bajrakli džamiju u Beogradu i džamiju iz 17. stoljeca u Nišu, te demolirali prostorije islamske zajednice u Novom Sadu. Šta su krive muslimanske džamija - to niko i ne pokušava objasniti ili, pak, i pokušava. Prateci izjave srbijanskih politicara u prva dva dana nakon sukoba na Kosovu uocio sam da niko od njih ne osuduje paljevine i napade Srba ili to ne cini prije negoli pokuša pronaci opravdanje za takav cin.

Vokabular kojim se sve prati takoder je znacajan, jer se Albanci nazivaju teroristima dok se srbijanski teroristi nazivaju navijacima. Istina, medu srbijanskim mitingašima nema onih folklorno-cetnickih spodoba iz devedesetih godina prošlog stoljeca. Sada su se dosjetili jadu pa umjesto bradonja sa kokardama i zastava sa mrtvackom glavom pokušavaju svoje ciljeve ostvariti angažirajuci ucenike osnovnih i srednjih škola, kulturne radnike i politicare umjerenog vokabulara, bez otvorenog huškanja na rat ali sa slabo prikrivenom željom da se on ipak izazove. Ako znamo kako se ponašaju Srbi kad ne mogu da zadrže Sloveniju u srboslaviji, te onda svu vojsku sa tog terena prebace u Bosnu, kad dobiju po prstima od Hrvata - onda Bošnjake proglase ustašama pa im pale džamije, domove, pljackaju ih i ubijaju, kad dobiju i od Albanaca, opet Bošnjake proglase za balije ili Turke, pa opet udri po njihovim džamijama. Sve u svemu, svaki srpski poraz pada po glavi Bošnjaka, jedinog naroda kojeg Srbi mogu i smiju ubijati nekažnjeno. Ako to znamo, kako to da ipak žele rat?
Jednostavno, u ratu se Srbi osjecaju lijepo. To je vrijeme kada ne moraju da rade, kada mogu da pljackaju i pale, siluju i ubijaju. Uz to su u pripremi rata mogli mitingovati i dizati dževu do neba pa je ljepota življenja dovedena do savršenstva. Ipak se stice dojam da su se Srbi pomirili sa gubitkom Kosova i sada samo ostaje pitanje hoce li ga pokušati kompenzirati na drugoj strani.

Druga strana je u Bosni

Nema sumnje da je sva politicka igra, propaganda i sve što se sada cini - cini se da se Kosovo zadrži u okviru Srbije samo pokušaj da se, dijelom, sacuva obraz, a dijelom da se ipak ne prepusti znacajan teritorij Albancima ili da se u buducoj podjeli prode što bolje, a najviše se radi o tvrdenju pazara sa Medunarodnom zajednicom u traženju mogucnosti kompenziranja. Jedino mjesto gdje je kompenziranje moguce jeste Bosna i Hercegovina. Srbima Kosovo i ne znaci mnogo ako i ostane u sastavu Srbije, ako ce ga naseljavati skoro stoprocentno albansko stanovništvo. Oni znaju da više nikada nece imati tako koncipiranu državu koja ce uspješno držati stanovnike Kosova u potlacenom, kolonijalnom položaju, koja ce neometano crpiti prirodna bogatstva i ostale resurse pokrajine za svoju korist a na štetu svih drugih. Ta vremena su nepovratno prošla.

S druge strane Drine, ili, gledano našim ocima sa ove strane, nalazi se entitet sa srpskom vecinom koji se, u konstantnom gubljenju teritorija i uticaja, u posljednje dvije decenije srbijanskoj politici cini idealnim nadomjestkom za sve izgubljeno i propušteno. Slabo razvijen i slabo nastanjen entitet mogao bi biti mnogo bolje rješenje za buducnost, jer tamo nema Albanaca a ni Bošnjaci se nisu vratili u znacajnijem broju. Istina, entitet je slabo privredno razvijen i vecina njegova teritorija je takva da znacajniji razvoj teško može da se ocekuje. No, kad je kompenzacija u pitanju, onda je cijena ''daj šta daš''.
Paljevine džamija u Beogradu i Nišu trebale su biti signal za paljevinu džamija u prekodrinskom entitetu sa srpskom vecinom. Zašto se to nije desilo? Trebalo je da se prvo rodi revolt ( ili bar da se isfabricira) u Federaciji, pa da se tamo zapali desetak crkava, na što bi paljevina džamija u entitetu bila logican odgovor. Izgleda da je srbijanska propaganda i ovaj scenarij loše odradila pa su akcije i reakcije u Bosni i Hercegovini bile suprotne od ocekivanih.

Nije da se Srbi u entitetu najednom ne žele prihvatiti paljevine, ili da su, ne daj Bože, postali demokrate i ljubitelji suživota, i nije da u Federaciji nema onih koji bi rado reagirali na zlo koje se cini Bošnjacima u Srbiji. Prije ce biti da su bosanski Srbi još umorni od prošlog krcivrata i da za novi ipak nemaju dovoljno motiva a, s druge strane, Bošnjaci u Federaciji ni u ratu nisu palili crkve pa je teško ocekivati da to urade u miru.
Ovdje se ponovo vracamo na postojanje države. Srbi ne vladaju niti ce više ikada vladati s ove strane Drine kako su vladali za vrijeme Titine Jugoslavije da bi ovostrani Srbi poslušali svaki mig iz Beograda. Jasno je da ce svako novo fabriciranje zla u Bosni i Hercegovini biti teže naciniti negoli je to bilo prije petnaestak godina.
Naravno, Bosna i Hercegovina, a posebno Bošnjaci u njoj, mora biti spremna na svako zlo koje mogu da izmisle izopaceni umovi željni ratnih igara, tudih teritorija, paljevina i smrti. Zato je neophodno pratiti sva propagandna djelovanja u Srbiji pa i ova koja se drže djecijih manifestacija koje traže mir ''za svu decu sveta'', jer Srbi su najopasniji kad traže mir. Uostalom, njihova prilježnost u kampanji, pracena nemira na Kosovu, ponovo je pokazala koliko se mediji u Srbiji i novinari lijepo osjecaju u bavljenju propagandom. Sve su prilike da bi im najljepše bilo da im rat stalno traje.