ovo mi, majko, mrtvi u snu hodimo

Isnan Taljic | Novi Horizonti br/str. 55

Osim stalne razdiruce strepnje, što je razumljiva kolicina brižnosti, nemam predosjecaj da moji nisu živi.
Žena, majka, brat.
Ako se o tome vec nije proculo, nekako bi mi se moralo javit sazanje. U prsima, na snu.
I, kad doznam imena sa spiska za razmjenu, ili samo odakle su, i da nisu s kraja odakle bi moji mogli biti dovedeni, znajuci da opet ništa ne mogu saznati o svojima, odem.
Navikao.
A i nikad se ne zna.
Tako i sad.

Iz Unprofora su insistirali na ovoj razmjeni. Uspanicili se porucujuci da treba dati tih trideset i pet cetnika jer je dvadeset i petero s bošnjacke strane u takvome stanju da im se hitno mora pomoci.
Naš oficir, nakon što mu je dopušteno da se uvjeri, rekao je da Unprofor ponovo vara, a i da ne vara. Da ih ima tacno dvadeset i petero, da je samo jedan u dobi vojne sposobnosti, ali je i taj naskroz nesposoban. Ostalo su žene i djeca. Svi u stanju koje ne može biti jadnije. Zato je naš oficir i dao svoju rijec da ce isporuciti cetnike, a ove preuzeo i smjestio u prvu baraku na našoj teritoriji.
Unproforci nisu dozvolili da ih ovamo dovedem. Oni ih cuvaju... Mora im se što prije pružiti prava pomoc... U takvom su stanju da nisam imao kad preuzeti ni spisak s njihovim imenima, raportirao je oficir.
To što mi njima ne dajemo civile nego zarobljene vojnike, i u tome je karakter ovoga rata.
Velim, krenem i na ovu razmjenu.
Ovi naši me znaju. Samo što se još ne vodim kao zaposlen u Komisiji za razmjenu. Da nije kako jest, bi i sprdnju sa mnom tjerali. Ovako, gledaju me kao svoga. Stekli u mene povjerenje.


Tapše me Amor Mašovic:
Evo nam i našega Rifeta Džaferagica. Nejma se više šta cekati. Krecemo!
U baraci, jad i cemer. Medicinsko osoblje Unprofora se sjatilo oko jedinog odraslog muškarca. Svega ga umotali u zavoje. Od zatecene djecurlije saznajem da mu je ime Kemal. Kemo... Odrezali mu nogu u tvornici namještaja. Prvo su mu, na njegove oci, na strug zavezali brata i rezali ga. Kemala su polijevali prljavom vodom i osvješcivali sve dok mu brata, na njegove oci, nisu iskomadali. Onda su poceli rezati i njega, ali je jedan naredio majstorima da ga ostave takvoga jer ce bolja kazna biti ako ostane živ. Drugi je rekao da bi se to moglo i prihvatiti, s tim da ga još pospu kiselinom... Svega su ga zasuli. I po ocima. Da dobro zapamti cega se posljednjega nagledao.
Žene cuce u mraku i smradu barake. Pet ih s trbusima do zuba.
Ja, šta li su, jadnice, prepatile cim im još nisu izišli uboji, iako su ih, vele, prestali tuci još kad su se uvjerili da su ostale u drugom stanju. Pet preostalih je bijeno do zadnjega dana jer im se nikako nije primalo tude sjeme.
cuce. came u tami.

Nejmam srca pricati o djeci. Neka se privijaju oko matera s golemim trbusima. Druga cvile. Neka skacu uz vojnike Unprofora ne bi li dobili još cokalade, ali ih vojnici odbijaju pokušavajuci objasniti da bi to moglo biti opasno nakon što se dugo nisu pravilno hranili.
Ne mogu dalje zuriti u tamu. Prilazim dvadeset i petom zarobljeniku. Dvadeset i petoj.
Nena.
Sjedi na zemlji kraj otvorenih vrata.
S unosanim dimijcama. S izvehdjelom šamijom. Prekriva joj džemperak. Po iskrzanim rukavima se vidi da je i taj dio odjece predugo na njoj. Kalavare na nogama odaju da je navrat-nanos pokupljena iz kuce i da je tek stigla nataci iznosane muške cipeletine, kakve su ostavljane i na našoj verandi da bi se u njima hitro izlazilo na avliju.
Nenica se šcucurila.
Prihvaca štokrlu kojom je nudim i sva se na njoj skuplja u sebe.
Ima joj lijepih osamdeset, osamdeset i pet godina. Ako joj nema i više.
Lijepih?! Valjda je u tolikom zbroju godina moralo biti i lijepih... A šta je docekala i na šta je spala kod svega svoga dobra...


Sjedi i zuri.
Kroz mene pilji.
Neno, dozivam je. Neno, nemoj se ti mene bojati. Svoji smo.
Šuti i, ono, zuri.
Panicno se sjetim brade.
Neno, nisam i ja cetnik. To je kobajagi brada. Onako. Ja to samo onako... Sastavljam pjesmice, neke pricice. Imam nešto i brade, jer to tako, kao, treba kad se neko vec bavi pisanjem.
A nena, zuri.

Neno, ja sam samo Rifet Džaferagic, predratni pisac i ovoratni unesrecenik, jer sam ostao bez zavicaja i jer ne umijem preboljeti to što nikako da išta saznam o najbližoj rodbini, a kamoli da smognem svojim rijecima opisati bol Bosne.
Trabunjam. Ne bih li razgovorio nenu. Ne bi li ona osjetila iskrenost, pa da makar zadobijem njezino povjerenje. A baljezgam.
Ona, kao da sam uspio, progovara:
Svakakva sam se jada nagledala za ove dvije godine u ropstvu da bi i corav progledao, a mene obnevidjelo. Ni tebe ne vidim, sine..


Nena je progovorila:
Ni tebe ne vidim, sine!
Volio bih biti unuk ovoj staricici. Svoje nene nisam ni zapamtio. Ubili ih u onome ratu... Možda bi jedna od njih mogla biti i ovakva. Pogotovo što ova podsjeca na moju majku. Osim što je majka triput krupnija i mogla bi biti gotovo duplo mlaa.
Pa hitim da je utješim:
Odmori se ti, kažem. Samo što nismo krenuli. Pa cemo na svoje, kažem, a vidim da me ona ne vidi. Ni ja dobro ne vidim. Nacare su mi od piskaranja. I od dugog citanja. Povazdan poljio u knjige zaboravljajuci se i kad umine danje svjetlo. Obnevidio...
Znam, znam, kaže nena.

Eto, vidiš, ni ja dobro ne vidim. A i nije ti pod moranje da me vidiš. Ja ovo onako, da se razgovorimo... Samo se ti meni odmori. Sad cemo mi krenuti. Samo što nismo. U kombiju cemo... I ne zamjeri na bihuzurluku... Onako ti se javio. Da vidiš da si medu svojima.
Ja bih tebe pogledala, a ne mogu...
Nena je opet napustila neprogovor:
Ja bih tebe pogledala, a ne mogu!
Ja bih tebe pogledala, a ne mogu... Meni su u zjenicama gasili cigare. Sve dok mi nisu spržili oci. Pa se to, zar, više ne primjecuje? Ne vidi se, zar, da ne vidim? Ili i to slabo vidiš, sine?
I ja, majko, dobro ne vidim, ali se ne vidi da ti ne vidiš...
Da ih od Boga snade! Šta nam pociniše. Da ne mogu ni suze pustiti... Da mi je makar jedna suza...
Da mi je makar jedna suza, i s tim bi neninim rijecima sve zamrlo u prihvatnoj baraci da vojnik Unprofora ne mrmlja, da se ne cuje kako razlama cokoladu, a dvanaestero djece cmizdri od poskakivanja za njegovom rukom.
Zavrišta neka od trudnica iz mraka. Kriknu iz utrobe. Proklinje porod.
Nena, pipkajuci po zraku jesam li joj još u blizini, progovori:
Ne bilo ti zapovijedeno, ali me odvedi onoj jadnici. Ono se ona porada... Ti kako hoceš, Rifete. Po volji ti. Ja moram. Bila je tuda kost pod našim krovom. Ostali smo bez krova. Bez svega. Ali je ona najviše bez iceg.
Hocu, kažem presretan što joj mogu pripomoci. I ime mi je zapamtila!
Prokoracasmo.


Onako, da nešto i reknem, reknem:
Nemoj mi, neno, šta zamjeriti.
Nena ponavlja:
Da ih od Boga snade! Da ne mogu ni suze pustiti. Barem sada...
Jest, kažem, a ne znam ni šta bih kazao.
Iz nene pokulja:
Jest, jest! I ja se cudim... I ja se cudim, iako sam mislila da se više nikad nicemu više ne mogu cuditi. cudim se tome kako me ti možeš voditi... Pitaj Kemu... Na njegove su te oci...
Proviknu:
Kemo, sine, kaži majci kome su – dok si mi ti još bio pri svijesti – sve izodrezivali...
Jest, majko, našem Rifetu, rahmetli, prostenja kroz zavoje jedini razmijenjeni muškarac.
Otimam se. Govorim:
Ali, pun je svijet Rifeta. Ja sam Rifet Džaferagic. A i Džaferagica je po Bosni gotovo koliko i Hodžica.
Pun svijet i prazna Bosna.
Nena iskoracuje koliko za po pedalj.

Kaže:
Neka ti majci možeš hodati.
Nenica uz mene, jedva pomice stopice. Ja, piljim u pomicaje njezinih nogu. Zagledam joj u kalavare.
Doziva iz petnih žila:
Kemo, sine, vidiš li ti našeg Rifeta? Koraca i mene vodi!
Iz mraka joj se odaziva:
Ne vidim, majko! Stranci me svega zamotali zavojima... Znaš ti da ja više ne vidim...
Nena, ne vidi.
Njezin sin Kemo, ne vidi.
Ja, upinjem oci u naše koracajcice i sav vid upravljam na njezine stare potpecene cipeletine:
Moga babe cipele! Potpecene cipele rahmetli Adem-agine, sa naše verande!
Dževahira, snaho, strpi se! Evo mâjke, govori nena.
Majko, vicem, ovo mi mrtvi u snu hodimo!
Trudnica presvisnuto jeca.


Nadvriskujem baraku:
Ja nisam taj Rifet Džaferagic. Bar bih majku prepoznao! Naš Kemo nikako nije mogao vidjeti šta je bilo sa mnom na strugu!
Da je tako, sine, a nije. A nije, sine... Tvoj babo, rahmetli Adem-aga, držao je do nâma citavoga života, a tebe, zar, smutilo... A i ne smutilo, kakav je ovo rat...
Pa krik barakom:
Rifete!!!
Mene neko moj doziva.
I isponova, isti, poznat zov:
Ne daj, Rifete, mâjki da me porada. Neka umremo skupa. I ja i ovo u meni!
Pogled mi se pomjera s natikaca na staricinim nogama i zaustavlja na zgrcenom obrazu porodilje: Slika i prilika moje žene Dževahire.