«ja rabbi, daj nam jednu pobjedu...»

Šetnje s Alijom (II)

Misteriozni starac

Nekako s nastupom novog hidžretskog stoljeca sve muslimane Svijeta iznenadio je novi dogadaj koji je – u njihovim namucenim dušama – potvrdivao poznato Poslanikovo, sallallahu 'alejhi we selleme, radosno obecanje da ce se krajem i pocetkom svakog hidžretskog stoljeca pojaviti pojedinac (mudžeddidu'd-din) ili tim muslimana koji ce snažno probuditi islamsku svijest kod zaspalog Ummeta. Bila je zima. Nas nekoliko iz studentskog doma u Nedžaricima poželje da se odmori na Palmi de Majorci. Pripremao sam se za put i poluilegalno slušao Glas Amerike: izvještavali su o nekim previranjima u Iranu. Iran? Perzija? Šta može tamo da se dogodi? U svim našim sarajevskim raspravama o renesansi islama naši pogledi su, pred mapom Svijeta Islama, letjeli na Egipat, Tursku, Indoneziju...gdje su postojali snažni islamski pokreti od kojih smo ocekivali da povrate izgubljenu slavu islama.

(«Da nam je jednu pobjedu, i još jednu, i još jednu!») Ali, nešto se dešava u Iranu! Hasan je samo kolutao ocima; eto, ni on ne zna o cemu je rijec. Kažu da se javio neki dedo koji hoce da uspostavi islamsku republiku u Iranu! Smijali smo se na to i odmahivali rukom: Iran nije zemlja koja bi bilo šta obecavala na tome putu; ta on je potpuno vesterniziran, Šahova policija i armija su regionalna sila, a Teheran je, uz Bejrut, najpokvarenija metropola Istoka. Otputovao sam na Palmu zaboravivši vijesti sa Glasa Amerike.
Desetak dana poslije na španskoj televiziji sam ugledao «starca cija sjena seže pet hiljada km na Istok!» Uzlazio je uz jednu bašcu u nekom selu pokraj Pariza! Bio je visok, sav u crnini, sa bijelom bradom, sa ozbiljnim ali vedrim licem. Govorio je tiho i upravljao svoj odlucni pogled prema Iranu gdje su demonstranti vec izašli na ulice. Nisam mogao da mu zapamtim ime.

Kada sam se vratio kuci, sa babom sam na televiziji pratio dolazak ajatullaha Homeinija u Iran. Dogodila se islamska revolucija u zemlji u kojoj je nijedan reformator nije ocekivao! «Ovo je prvi dan Allahovih zakona na Zemlji!» rekao je Dedo odmah nakon izlaska iz aviona na teheranskom aerodromu! Babo i ja smo skocili na noge, zagrlili se i poceli skakati po podu. Majka se smijala «dvojici budala» ne sluteci kakve ce joj teške dane i noci donijeti pobjeda islamske revolucije koja se dogadala pet hiljada km daleko od nas!

Naš ucitelj

Hasan je bio oduševljen, ali je, u svojoj konspirativnoj taktici, prigušivao svoja osjecanja. «Da li si vidio? Jesi li cuo? Ko je mogao zamisliti!» pitao sam ga u oduševljenju, a on je mudro šutio. «Ici cemo jednom covjeku!» rekao mi je imitirajuci Homeninijev pogled, ili mi se tako ucinilo.
Taj «jedan covjek» bio je Ibrahim Sturba iz Takvima. Visok poput starca cija sjena seže pet hiljada km udalj, malko poguren, u cistom, ali preskromnom odijelu. Imao je tako dugacke ruke da su mu rukavi – toga dana pa u svim kasnijim godinama – bili kratki. Došao je u naš studentski stan u po bijela dana, ušuljao se tiho okrecuci se s velikim oprezom. Shvatio sam da se radi o novom Mladom Muslimanu. Upoznasmo se, jedva mu cuh ime.

Gledao me ozbiljno, s punim uvažavanjem. «Ja Rabbi, dao si nam jednu pobjedu, ali daj nam još jednu, i još jednu, i još jednu – dok je Tvoj Salih živ!» Mislio je na islamsku revoluciju u Iranu, dizao ruke uvis, smiješio se i uzdisao kao da pije ljetni zrak. Nasmijao sam se od srca i namah zavolio tu dobru imansku dušu, najdražeg ahbaba Alije Izetbegovica, svoga i našeg nerazdvojnog ucitelja, posljednjeg govornika u svim našim žestokim raspravama i još žešcim odlucivanjima.
Salih Behmen je Hasanu i meni dolazio sedmicno, odmah iza podnevskog ezana, noseci «kontrarevolucionarne spise» koji su se ticali razumijevanja islama i položaja muslimanskog naroda. Kada ih danas prebirem, s tužnim osmijehom se cudim tom našem prohujalom vremenu u kojem je bilo «kontrarevolucionarno» saznati da islam nije religija i da naše džamije ne služe svojoj istinskoj svrsi. Ja sam intimno osjecao da sam brzo nadišao Salihovo zbilja revolucionarno, ali ipak skuceno razumijevanje islama.

Medutim, njegove lekcije o moralu i njegovo besprijekorno islamsko ponašanje za mene su ostali nedosegnuti vrhunci. «Momci, samo je važno da se ne uprljate! Ako u jedan cup pun halve samo jednom neko pljune, niko nece uzeti ni jednu mrvicu te halve iako, naravno, nije sva ona zaprljana! Ako jednom prelomiš hljeb, nikad ga više neceš moci sastaviti! Ako se ne uprljate, odnosno ako vas ne uprljaju, uspjet cete! Narodu ne trebaju obrazovani i inteligentni – takvih ima koliko hocete! – narod hoce moralne, pa onda obrazovane, to jest i moralne i umne, one kojima ce vjerovati i u koje se može ugledati! Samo takvi oponašaju Allahove poslanike i samo takvi zaslužuju da budu vode!...Pogledajte Musaa, alejhi's-selam! On, bolan, muca, traži od Allaha da mu da Haruna da ga ispomogne, ali – taj Musa, taj savršeno moralni covjek uspijeva da povede svoj poniženi narod, cak da ga uspravi, i da ga dovede do Obecane zemlje!»

Šta cemo reci dragom Allahu

Iako mi Hasan mnoge stvari nije govorio, meni je bilo jasno da me povezuje sa Mladim Muslimanima, da iza svih naših aktivnosti stoji jedan tim ljudi koji ne može da mirno posmatra propadanje našeg muslimanskog naroda, njegovo masovno napuštanje islama i prihvatanje titoistickih zabluda i ispraznih fascinacija. Osjecao sam da me žele primiti u svoje društvo, ali da ne žele biti nametljivi. Svi su oni znali da se igraju vatrom, da ih komunisticka tajna policija, zloglasna Udba (o kojoj nas je Salih iscrpno instruirao i na ciju nas je svirepost stalno upozoravao), prati i da im ona nece dozvoliti bilo kakav znacajniji pokušaj islamizacije naše omladine; znali su Udbine ciljeve i metode i bojali su se da neko nedužan ili, ne daj Bože, malodušan padne u njihove mreže. A to što su oni hodili ivicom noža, što su svake veceri mogli da završe u zatvoru, da njihova familija ostane bez hranioca, to profesor Ðozo, Alija, Salih Behmen, hafiz Trebinjac, profesor Nakicevic... nisu primali k srcu: njima je bilo važnije šta ce reci dragom Allahu kada dodu pred Njegovo Lice, na Sudnjem danu, kada ih On bude pitao šta su ucinili za Njegovu vjeru u svojoj zemlji Bosni. Dugo sam ih posmatrao, mnogo slušao, a malo govorio pred njima, i vec na pocetku im povjerovao – prepustivši se njihovom islamskom pokretu.

Tabacki mesdžid

Hasan, naravno, nije mirovao. Jednog dana se vrati i predloži nam da pokrenemo studentsku tribinu na Islamskom fakultetu. Vecina studenata je podržala tu ideju. Napišu dopis upravi, ali dekan (tadašnji reis) i rahm. Cemerlic nece da cuju za to. Profesor Ðozo pusti Cemerlica da malo odahne (oni su bili jako dobri ahbabi) i, za petnaestak dana, Cemerlic izda dopuštenje. (Cini mi se da je cak prisustvovao prvim tribinama.)
Desetak godina prije ove, prof. Ðozo je držao istu takvu tribinu u Carevoj džamiji. Mi smo samo culi za nju ne pitajuci se zašto je zaustavljena. Ulazili smo u nešto cije je krajnje ciljeve znao samo Hasan. On je odnekud (ja sam znao od koga) dobavljao tekstove koje smo prethodno išcitavali, a onda, svake srijede u predakšamskim sahatima, žustro raspravljali o njima. Sala na fakultetu bila je puna; poceli su dolaziti i studenti sa drugih fakulteta. Nema kakvih «mudraca» nije prodefilovalo za nekoliko sesija! Meni se te isprazne rasprave i dugi monolozi (pogotovo kada Hasan pocne da cijepa dlaku na cetvero) nisu svidjeli, žalio sam svoje vrijeme i – prestao odlaziti na ove tribine.

Najednom se desiše neki belaji izmedu Hasana i Cemerlica. Povuci-potegni, i, Boga mi, ugasi se naša tribina. Nasmijao sam se Hasanu i odmahnuo rukom na njegovo uporno navaljivanje da nastavimo skupa, jer on ce – kako rece - naci mnogo bolje mjesto za naša studentska vidanja. «Nece me zaustaviti!» «Ko?» «Režimska Islamska zajednica!»
U to vrijeme na celu sarajevskog Odbora IZ-e bio je jedan odvažan covjek. Upamtio sam ga po guti koja mu je izrasla na vratu, koja je ovog malog covjeka savijala zemlji. Prezivao se Jarebica. On Hasanu izda dozvolu da nastavi svoje tribine u Tabackom mesdžidu, na dnu Baš-caršije. Hasan je likovao, a uprava Islamskog faklulteta sva sretna odahnu.
«Okani me se, molim te,» ja sam mu govorio. «Ja za to nemam vremena, a drugo – ne mogu da slušam onolika glupa raspredanja!»

Hasan me izruži kao nikada: kako sam sebican, kako mi je važnija karijera od islama, kako ce biti knjiga, ali nece biti ljudi, kako musliman stice i za ovaj i za onaj svijet, a kako se ja, eto, brinem samo za ovaj svijet... «Za koga ceš pisati svoje knjige? Ko ce ti ih citati kad nestane muslimana u Bosni i Hercegovini?!» «Dobro, dobro...Cuo sam to sto puta! Reci ti meni ko ce pisati tolika predavanja, ko ce to pripremati, hocemo li mi studirati ili cemo prenositi islam na tatine maze po Sarajevu?! Ha?! Ja ti to necu raditi! Ti bi samo da rukovodiš i pametuješ, a da drugi pišu!» «Dobro, razumijem te, možda sam pretjerao! Pogledaj ovo!»
To su bila vec napisana predavanja, od kojih su mi neka bila poznata: «Problemi islamskog preporoda», «Odgajamo li muslimane ili podanike», «Muslimanka – žena i majka», «Kakve su naše džamije», «Islamska revolucija u Iranu i iskustvo Muslimanske brace u Egiptu»...Pa da, ovo je inicijativa Elesbea i profesora Ðoze! «Uredu, radit cemo!» rekoh mu slegnuvši ramenima.

Pol Pot, komunisticki krvnik iz Kambodže

Tabacki je preko noci postao naša opsesija i naša radost. Monotoni studentski život stubokom se promijenio: svake srijede, iza akšam-namaza, obracali smo se sve vecem i vecem skupu mladih ljudi, studenata i srednjoškolaca. Naše pripreme bile su ozbiljne (dugo smo citali tefsir i hadiske zbirke sa Mehmedalijom Hadžicem), smišljali što atraktivnije i aktualnije teme, predlagali..., a poslije predavanja caskali u ulicicama oko Tabackog i, polahko i stidljivo, ašikovali.

Na Filozofskom fakultetu je takoder pocelo da vrije. Nekoliko naših sestara pocelo je da nosi hidžab, selamali smo se s kraja na kraj aula, a na dodjeli nagrada Univerziteta bilo je najviše nas iz Tabackog. Tadašnji dekan, prof. Prohic, zabezeknut i, vjerovatno, uplašen, ipak nam je s cestitkama podijelio znacke najboljih studenata. Na Filozofiji je legendarni Tunjo, nakon što se jednom smilovao pa došao na cas logike, cim je sjeo, punim plucima rekao: «Draga djeco, sve ovo što vam mi predajemo, sve ove ideologije i filozofije, sve ovo propada i nema nikakvu buducnost! Samo ce islam trajno ostati, on se budi, on pobjeduje ma šta mi o njemu mislili!» Na tradicionalnom simpoziju o socijalizmu koji se svake godine održavao u Cavtatu naš profesor logike je uvjeravao sve njegove ucesnike da islamskom svijetu socijalizam uopce nije potreban buduci da je islam postavio temelje i dao rješenja za sve one ciljeve koje je socijalizam sebi projektirao. To smo izlaganje procitali u «Odjeku», kopirali ga i prepricavali. («Ja Rabbi, daj nam jednu pobjedu, i još jednu, i još jednu...») Na drugoj strani, na Katedri za južnoslavenske jezike i književnost profesor Rizvic je promovirao muslimansku književnost i kulturnu raskoš Bosne za vrijeme osmanske uprave. Malo potom, profesori i asistenti srpske nacionalnosti poceše i njega i Tunju da napadaju za muslimanski nacionalizam. Profesor Muhammed im je odgovarao u zagrebackim casopisima; imali smo osjecaj, dok smo ga posmatrali kako ponosno uzlazi uza stepenište Fakulteta, da uživa u hajci koja se vodila protiv njega. Impresionirao me! A profesor Rizvic je samo šutio, hodio uspravno u svome dugom zimskom kaputu gledajuci preda se. Nikad nije odgovorio ni na jednu hajku koja se pokretala protiv njega! Ma koliko ga volio, taj me covjek nervirao!

Tih mjeseci saznamo za Pola Pota, kambodžanskog lidera Komunisticke partije koji je pobio oko dva miliona svojih sunarodnika. Svijet se zgražao, Glas Amerike i Radio-Pariz su svake veceri dramaticno izvještavali o ovom krvoloku. «Vidite, djeco, religija je, kako bi Marks rekao, opijum za narod. Njezina jedina pozitivna strana je u tome što ona daje utjehu obespravljenim ljudima, mada im, u isto vrijeme, uspavljuje volju za promjenom njihova bijednog stanja! Ali, ona vrlo lahko, i vrlo cesto, onda kada izade iz svojih okvira, zna da ljude povede nastranim putem jedne protiv drugih! Religija ne može da se ne širi silom, i svaka se proširila silom, ognjem i macem!» objašnjavao je profesor marksizma na spomenutoj katedri. «Baš svaka, profesore?!» upitao sam. «Molim? Je li neko nešto rekao?» iznenadio se tihi zagovornik humanuma na ateisticki nacin. Zar se neko može usuditi da njega nešto pita? To se nikad nije dogodilo u ovim predavaonicama na casovima marksizma! «Da! Ja sam Vas upitao da li se baš svaka religija širila ognjem i macem?!» «Kolega, ostavite se Vaših nebuloza!» «Kojih nebuloza? Znate li šta govorite, Profesore? Ovdje ima nas muslimana, katolika i pravoslavnih, volimo svoje religije i teško nam je prihvatiti takve poglede na njih. Što se tice islama, on se proširio na Daleki istok a da vojnicka cizma nikada tamo nije krocila! Šta cete na to reci?» «Kolega, znam ja Vas, i Vaš islam, a recite mi kako su Turci širili islam!» «To cemo vidjeti na casovima historije! A recite mi kako se širi komunizam? Znate li šta govorite?» «Ja vrlo dobro znam šta govorim, ali Vi ne znate!» «Pa dobro, ako cemo ici istom tom Vašom logikom, onda možemo reci da se i komunizam širio i da se i danas širi silom!» «Kako mislite?» «Pa, znate li da je ovih mjeseci komunist Pol Pot u Kambodži ubio dva miliona ljudi?! Šta cete na to reci?» «Kolega, Vi ste obicni fanatik, iznosite bljuvotine na racun jedne najhumanije ideje, Vi uopce ne shvatate šta ja ovdje izlažem!» «Nefanaticni» marksist se diže prije kraja casa i napusti predavaonicu.

Prvi kontakt sa Udbom

Vec sutradan, na pauzi izmedu predavanja, pride mi Milovan, šutljivi student sa moje grupe koji je o književnosti znao nešto više od Kraljevic Marka, i rece: «Molim te da dodeš u moju kancelariju poslije podne.» «U ciju kancelariju?» «U moju kancelariju, dobro si cuo!» «Ti imaš kancelariju na Fakultetu?» «Da!»
Taj radnik srpske nacionalnosti, koga je Udba – kako cu kasnije saznati - upisala na Filozofski fakultet, vodio je komunisticku partiju na Odsjeku. Bio je planuo u licu, zgužvan je, dugo se mucio dok mi je prišao. «Da ja tebi dodem u kancelariju? Momak, ti si polup'o loncice!» Uvrijedio sam ga jer uopce nisam držao ni do njega ni do njegovih kancelarija. Uostalom, on je došao odnekud iz Posavine, glup je kao beton, Sarajevo je za njega posljednji veci grad koji ce vidjeti, ima kompleks od moje Medrese. «Pazi, Džemale! Ti jesi uspješan student, ali Tvoje diskusije su neprihvatljive za našu Partiju! Ako ne prestaneš, ja cu morati da Te ocinkam u Izvršnom vijecu! To je moja obaveza!» «Ne bojim se ni tebe ni tvoga Izvršnog vijeca! Ja cu govoriti slobodno, a ti radi svoj posao!»
Pocinjao je drugi dio predavanja, on ude prije mene u predavaonicu i, odmah nakon moga ulaska, svom silom zalupi vratima i gromoglasno opsova Boga. Svi studenti zašutješe praveci se da ništa nisu culi.