muslimani kao manjina – vlast i politička aktivnost

Murad Wilfried Hofmann

Ovaj clanak svoju analizu ogranicava na politicki islam u Evropi i Sjedinjenim Državama. Polazi od cinjenice narastajuceg konsenzusa da je muslimanima dozvoljeno živjeti i djelovati politicki na Zapadu, jer se demokratija – u najmanju ruku na osnovu deset zajednickih tacaka - sada vidi kao suštinski kompatibilna sa islamom. Te tacke ukljucuju podjelu vlasti, izbor na funkcije, obavezu konsultovanja te ustavna ogranicenja i reviziju zakonodavstva.

Jacanje (u politickoj aktivnosti) unaprijed pretpostavlja da muslimani savladaju svoje naslijede šutljivosti, postajuci samopouzdaniji. Dakako, uslovi da se tako radi razlikuju se od države do države. Trenutno ne bi bilo mudro formirati islamske partije ili stranke. U svakom slucaju, vecina muslimanskih zahtjeva može biti ostvarena i bez njih. Muslimanski politicki aktivizam mora biti razvijen unutar egzistirajucih partija, ali takoder i u medijima, na akademijama, u administraciji, lokalnim vlastima i obrazovnju. Priznanje je sputano etnickim podjelama 'muslimana stranaca' a takoder i 'ideološkim džamijama'.

Medutim, postizanje harmonije cini se mnogo važnijim od truda na postizanju centralizovanog jedinstva. Politicki islam pokušava da (i) Zapad ucini sigurnim mjestom za islam (ii) da islam ucini maticnim faktorom (iii) i da nadvlada kulturalnu krizu koja je prouzrokovana sekularizmom. Otuda, muslimani, ne samo da brinu o svojim pitanjima, vec im je u interesu i blagostanje cjelokupnog društva. Oni nisu tu samo da nešto dobiju, vec i da dadnu nešto što je suštinsko za sve: ponovno produhovljenje i moralizaciju Zapadnih društava.

III. Politicko jacanje: Kako postupiti?

Nasuprot ovoj pozadini sada se možemo latiti mnogo konkretnijih pitanja o tome kako muslimanska manjina treba da nastavi koracati ka postizanju politickog jacanja i osposobljenja i postane politicki igrac na Zapadu:

1. I ovdje se, takoder, mogu dati cetiri preliminarne opaske:

a) Pravni i politicki pejzaž je toliko razlicit u svakoj pojedinacnoj zemlji koja bi se nas ticala tako da je gotovo nemoguce naciniti konkretne prijedloge koji bi važili za sve. U stvarnosti pak, svako generaliziranje o islamu u Evropi Jacques Waardenburg nazvao je veoma opasnim.
Kao minimum, faktori koje traba uzeti u svakom pojedinacnom slucaju u razmatranje ukljucuju slijedece:

· Da li postoje kolektivna negativna sjecanja koja se odnose na islam? Naprimjer, zemlje koje su nekada bile izložene «turskoj prijetnji», pokazuju osobite osjetljivosti nepoznate drugima.

· Da li muslimanska populacija, kao što je to slucaj u Francuskoj i Britaniji, u vecinskom dijelu ostvaruje pravo na državljanstvo ili ne (kao što je u Njemackoj)?
· Da li je politicko okruženje uredeno na principu dvostranackog sistema (kao što je u SAD-u i, u osnovi, u Britaniji) ili je ono, pak, višestranacko?

· Da li su cionisticke snage u vlasti, medijima i na akademiji jake?

b) Važno je imati na umu da se u modernim demokratijama vlast ne sastoji samo iz trodjelne podjele na: izvršnu, zakonodavnu i sudsku – vec se toj podjeli dodaje i cetvrti segment: mediji. Otuda, ako muslimani hoce da zakorace u politicku arenu moraju se na medije fokusirati u istoj mjeri kao i na vlast. Prema tome, iškolovati muslimanske novinare važno je koliko i iškolovati muslimanske pravnike i civilne službenike.

c) Najveca prepreka vecem muslimanskom politickom ucešcu nije odbojno anti-islamsko okruženje vec ravnodušnost i «preživacki mentalitet» muslimanskih masa, veoma negativno nasljedstvo njihove pasivnosti ponijeto od kuce. Otuda Sulejman Nyang drži neophodnim da se otpocne politizacija muslimana «prosijecanjem guste šume politicke šutljivosti.»

d) Bila bi greška tvrditi da politicko jacanje pretpostavlja stranacku organizaciju, muslimani mogu ostvariti vecinu svojih ciljeva: priznanje, participaciju i zaštitu - bez direktnog ulaska u stranacku politiku.

2. cak je pomalo besmisleno osnivati islamske politicke stranke sve dok je muslimanska glasacka osnova toliko mala da bi glasanje za muslimanskog kanditada znacilo izgubljeni glas. Još gore, islamske stranke mogu nepotrebno stvoriti strahove. Kako je to Yvonne Haddad korektno zapazila: «Muslimani na Zapadu su opcenito zadobili kategoriju «niskog profila» zbog siguronosnih razloga.» Taj motiv za organizacijsku pasivnost još uvijek je punovažan. To je razlog zbog kojeg dobro organizovani i politicki budni americki muslimani nisu toliko dugo razmišljali o osnivanju muslimanske stranke; zašto se takva inicijativa u Berlinu nikada nije pomakla sa dna; i zašto britansko iskustvo nije ispalo baš sretno. Njihov osjecaj digniteta i njihov opravdani strah da ne budu okvalifikovani naivnima treba da sprijeci muslimane od preranog izlaganja opasnosti izlaska na stranacku arenu.

To ne sprecava muslimane:
· da udu u postojece stranke;
· da se kandidiraju za niže izborne funkcije (školski upravni odbor, zastupništvo u distriktu, gradsko vijece);
· da ucine da njihovo ucešce na izborima ima politicku težinu tokom nacionalnih izbora;
· da lobiraju na najvišem politickom nivou, i
· da traže službeno priznanje.

U svim tim pogledima americki muslimani su primjer za slijedenje. Oni podsticu bracu i sestre da udu ili u Demokratsku ili Republikansku stranku, potpuno svjesni da nijedna nije prihvatila platformu koja je u cjelosti prihvatljiva za muslimane, i u vanjskoj politici (Palestina, El-Kuds, Kašmir, itd.) i u domacoj (homoseksualnost, abortus, evolucionizam, itd.).

Za razliku od položaja i u Britaniji i u Njemackoj, još se nije desio slucaj da je musliman izabran u Kongres. Ipak, americki muslimani sebe sistematski prezentuju za niže izborne položaje. Tokom nacionalnih izbora, Americko muslimansko vijece (American Muslim Council – AMC) u Washingtonu obicno podstice muslimane na registraciju biraca. Docim, ostavlja se muslimanima u svakom distriktu da odluce kojeg kandidata da podrže, nakon što sistematski razmotre njihove stavove prema pitanjima koja su bliska muslimanima.
Visok stepen organizacije muslimana u Americi i njihova kreativnost, koja se ne može porediti ni sa jednom drugom zajednicom na Zapadu, takoder objašnjava efikasnost muslimanskog lobija u Washingtonu. Otuda:

· predsjednik Clinton otpoceo je priredivati iftare u Bijeloj Kuci;
· slati cestitke americkim muslimanima prigodom oba bajrama;
· travnjak Bijele Kuce, prigodom novogodišnjih praznika, sada je takoder ukrašen i polumjesecom i zvijezdom;
· na otvaranju Kongresa, takoder se uprilicava i citanje muslimanske molitve, i
· Americke oružane snage sada imaju mesdžide u svojim glavnim bazama i vec imaju uposlena cetiri muslimanska imama u svojstvu «kapelana» - vojnih svecenika.

3. Ipak, nestranacka politika ostaje polje djelovanja koje najviše obecava za sve muslimanske manjine.
a) Neki, poput Ahmeda von Denffera iz Islamskog centra u Minhenu, idu toliko daleko da se odlucuju samo za rad muslimana na osnovnom nivou sa obicnim ljudima. Ideja je da se islam izgraduje od dna prema gore, organizirani u malim grupama, veoma bliski tradiciji ihvanu'l-muslimun i tebligi da'wi. Zaista, bez širenja svoje osnove i produciranja dovoljnog broja clanova domicilnih muslimana, posebice akademski obrazovanih, pokušaji na predstavljanju islama na najvišem nacionalnom nivou, izgledaju prilicno umjetno. U najmanju ruku, cini se mudrim ocekivati sazrijevanje trece generacije imigranata prije daljnjeg proširenja obima rada. Jer samo onda kada lokalna muslimanska zajednica ne bude više gledana kao strani element muslimanske manjine mogu pokušati da zadobiju visok položaj.

b) Ostali, u koje i ja spadam, predlažu rad na osnovnom nivou uz politicki aktivizam na višim nivoima. To, dakako, pretpostavlja odredeni stepen jedinstva izmedu svake pojedinacne manjine koji im je toliko dugo svima manjkao. Postoje konkurentne krovne organizacije u Francuskoj, Britaniji, Njemackoj i Sjedinjenim Državama (ISNA, ICNA i Africko-americki ministerij «Warith Deen Muhammad») a to diskredituje njihove pokušaje predstavljanja na centralnom nivou. Ustvari, muslimani su toliko raznoliki da zbune svakog šefa protokola! Ta raznolikost manje je denominacijskog karaktera (sunnije, ši'ije, sufije) a više etnickog. U svim evropskim zemljama, Sjedinjenim Državama i Kanadi postoje još uvijek mnoge džamije koje nisu poznate kao islamske vec kao indo-pakistanske, arapske, albanske, alžirske ili turske. A zadnje se ponovno djele u džamije Milli Görüs, Nurculuk, Süleymanci ili one koje su povezane sa turskom državom – Diyanet. Otuda susrecemo se sa «ideološkim džamijama», u kojima su cesti «ideološki išpartani muslimani» poput pakistanskih muslimana ili africkih muslimana, koji mogu k tomu još biti i podvojenog karaktera. Opisana situacija pogoršana je cinjenicom da neke muslimanske organizacije u Evropi – mnogo više nego u Sjevernoj Americi – još uvijek svoje politicke ciljeve i aktivnosti fokusiraju na svoje domovine. Izgledaju da im je veca želja na re-islamiziranju, recimo, Turske ili Tunisa nego na islamiziranju, naprimjer, Belgije ili Švedske. Ovaj unutarislamski separatizam torpedira efikasnu politicku akciju cak ispod lokalnog nivoa.

c) Veoma je dobrodošlo funkcioniranje, od 1996. god., centralnog predstavljanja muslimanskih manjina na evropskom nivou u formi Muslimanskog koordinacijskog vijeca (Muslim Coordination Council in Europe), koje vodi dr. Abdalla Boussouf u Strasbourgu.

4. Obrazovanje postaje neophodni kamen oslonac za šire politicko prisustvo, a muslimanske manjine još uvijek za ozbiljno ne uzimaju zadatak formiranja dobrih, obrazovanih i predanih muslimana unutar trece (a uskoro i cetvrte) generacije imigranata. Ovaj zadatak unaprijed pretpostavlja više islamskih knjiga za djecu, više islamskih škola i više kapaciteta za obrazovanje vjeroucitelja i imama. Na najvišem akademskom nivou, muslimani moraju postati sposobni da postepeno zamijene orijentalisticke studije «islamologije» svojim islamskim studijama u oblasti tefsira, hadisa, sire – poslanikovog životopisa, historije i kelama – sve to uz pomoc kvalifikovanih i predanih muslimanskih profesora. Samo je nekoliko koraka nacinjeno u skorije vrijeme u tom smijeru, od kojih cemo imenovati neke institucije:
- Fakultet islamskih društvenih znanosti u Leesburgu, VA, Sjedinjene Države (the Graduate School of Islamic Social Studies- SISS )
- Markfildški institut za visoko obrazovanje (the Markfield Institute of Higher Education - MIHE) u Leicestershiru (oblast engleskog grada Lestera, UK., prim M.K.), i
- Islamska akademija za vjersku pedagogiju (Islamic Academy for Religious Pedagogy – IRPA) u Becu, Austrija.
U Njemackoj, samo je jedan musliman dostigao rang redovnog univerzitetskog profesora za oblast islamskih znanosti premda postoji blizu cetrdeset univerziteta koji nude tu oblast za izucavanje.

5. Što se tice rada na medijskom polju, muslimani u Americi ponovno mogu biti model evropskim muslimanima. U Sjevernoj Americi nalazimo primjere: Muslimansko vijece javnih poslova (a Muslim Public Affairs Council – MPAC), Islamsko vijece javnih poslova (an Islamic Public Affairs Council – IPAC), Americko vijece za javne poslove (an American Council for Public Affairs – ACPA), Arapsko-americki antidiskriminacijski komitet (Arab-American Anti-Discrimination Committee – ADC), Grupa islamskih mreža (Islamic Networks Group – ING), Nepristrasnost i tacnost u izvještavanju (Fairness and Accuracy in Reporting – FAIR), Ujedinjeni muslimani Amerike (United Muslims of America – UMA) i naravno, visoko efikasno Vijece za americko-islamske odnose (Council on American-Islamic Relations – CAIR) sa sjedištima u Washingtonu, D.C., i Santa Clari, CA. Neke od tih grupa su ocito inspirisane jevrejsko-americkim organizacijama što ih jedino može uciniti operativnijima. Americki muslimani mogu zasigurno tvrditi da «Muslimanska zajednica u Americi posjeduje više finansijskih, ljudskih i visokotehnoloških resursa od bilo koje druge muslimanske zemlje na svijetu.»

CAIR se posebno istakao svojim dnevnim aktivnostima na pracenju medija. Ako se desi «stanje medijske pripravnosti», u mogucnosti je istovremeno da pošalje dvadeset pet hiljada faks pisama kompanijama ili medijskim kucama koje su ozbiljno narušile prava muslimana. Vec se pokazao djelotvornim u slucajevima kada su velike kompanije poput Nike i Master Card narušile muslimanske osjecaje. Svake godine CAIR objavljuje Muslimanski izvještaj o gradanskim pravima (a Muslim Civil Right Report) koji prati antiislamske aktivnosti.
Primjeri djelovanja CAIR-a mogu poslužiti da se razluci izmedu onoga šta je moguce ovdje u Evropi i tamo preko. Biti pun pouzdanja, do mjere bivanja agresivnim u odbrani svojih prava, prihvatljiv je postupak u Americi:
· gdje se od manjina prirodno ocekuje da dignu glas,
· gdje je islam samo jedna od 261 registrovane religije u Americkim oružanim snagama,
· gdje muslimani ne cine jednu veliku etnicku grupu kako je to u Britaniji, Francuskoj i Njemackoj, vec poticu iz svih krajeva svijeta, i
· gdje živi 2,5 miliona muslimana, Afroamerikanaca, kojima je ova zemlja jedina domovina.

U Evropi su stvari drugacije. Kako Graham Fuller dobro zapaža: «Amerikanci u stvarnosti ne pokazuju kulturalno protivljenje uvodenju muslimanskih imigranata na nacin na koji bi to Francuzi, Nijemci pa cak i Britanci bili.» Ako bi muslimani tražili svoja prava ovdje kao što to cini CAIR tamo, stvorili bi toliku atmosferu iritacije da bi moguci uspjeh mogao postati kontraproduktivnim. Naša pravna procedura nije konfrontacijska kao što je to slucaj sa americkom, a posredovanje i uskladivanje su procedure sklonije kontinentalnom nacinu rješavanja slucajeva.

U nekim pogledima, evropski muslimani trebaju, dakako, postati samopouzdaniji. Mogli bi, naprimjer, bolje nauciti na koji nacin da izadu na kraj sa medijima puneci kolumne, demantije i pisma urednicima koja imaju priliku da budu objavljena. Ipak zabrinuo bih se kada bi evropski muslimani imitirali CAIR u svakom pogledu. Ustvari, u Evropi, kada bi zahtijevali svoja zdravoutemeljena prava muslimani bi bili u prilici da cuju: «Ako vam se ne svida ovdje, zašto ne biste otišli kuci?» Što se ni u kom slucaju ne bi moglo desiti americkim muslimanima.
U svakom slucaju, treba uvijek imati na umu da duboke i trajne ideološke i društvene promjene ne dolaze revolucijama ili drugim iznenadnim preokretima. Kako to Mevlana Mevdudi kaže: «Sve postojane i dalekosežne promjene u kolektivnom životu naroda dolaze postepeno.»

IV. Zašto su ovo bitne stvari?

1. Znatiželje radi, dok smo razmatrali da li i kako muslimanske manjine trebaju politicki ojacati, ucestvovati u javnom životu, te zadobiti i politicku snagu i utjecaj, veoma malo je kazano o tome zašto to trebaju uciniti. Je li ummet entitet sa jednim politickim programom, posebni interesni lobi ili komitet za politicku akciju? Ako je tako, cime je onda opsjednut? Palestinom? Ili možda hidžabom?
Nijedno nije pravi odgovor. Muslimani na Okcidentu teže za cijelim nizom ciljeva, od kojih mnogi nisu jedino njihova briga, da budemo precizniji:
i. Naciniti Zapad sigurnim mjestom za islam.

To ukljucuje muslimansku borbu za realizaciju vjerskih sloboda do mjere da muslimani slobodno mogu praktikovati ne samo osnovne šarte svoje vjere vec i ostale važne elemente koji cine njihovu vjeru (poput gradnje džamija, puštanje ezana, nesmetano obavljanje džume, imati vjersku pouku, uživati toleranciju kada je u pitanju hidžab, halal klanje i islamski propisi pri ukopavanju umrlih). To obuhvata borbu i protiv diskriminacije na tržištu posla te podizanje standarda života muslimana.
ii. Naciniti islam maticnim faktorom.

To ukljucuje javno priznanje islama kao religije, centralno predstavljanje te muslimansko prisustvo u politickom svijetu, na akademiji, u gradanskim institucijama i na medijima. U tu svrhu, muslimanske društvene organizacije ne trebaju samo raditi za muslimane vec za siromašne i one kojima je pomoc potrebna iz cijelog društva. U istu svrhu, muslimanski lideri ne trebaju biti samo pobornici ljudskih prava za muslimane vec takoder izraziti javni protest ako su ta prava ugrožena i u drugim mjestima mimo cecenije, Kašmira i Kosova.
iii. Prevazici sekularizam uvodeci islamsku misao.
Evropska Unija, poput Sjedinjenih Država, hoce da bude više od pukog tržišta i otuda želi da ponovno otkrije svoju «dušu». Oba sistema pate od ogromnog broja društvenih zala (poput raspada institucije porodice i seksualnih standarda, strukturalne ovisnosti o drogama, zahladenja društvenih odnosa, koljaške konkurencije, agnosticizma i besmislenosti života). Ta zla, dobro dijagnozirana od strane Daniela Bella i Williamsa Ophulsa, toliko su velika da se Okcident nalazi pred mogucom kobnom kulturalnom krizom.

2. Da bi se Zapad spasio potreban je jak lijek: nova paradigma, dubokosežna transformacija mišljenja i djelovanja, pa cak i sanjanja. Slabe su prilike da ce Zapad to postici bez ideološke alternative, vitalne i konstruktivne univerzalne religije. Muslimani su uvjereni da jedino globalizacija islama kao sistema vrijednosti, nacina života, transcedentalne filozofije može obaviti taj posao. Stoga, na kraju, muslimani ne ulaze u politicku arenu s ciljem da nešto dobiju od zapadnog društva, vec da ponude i dadnu, nešto što je njemu od esencijalne vrijednosti.

To treba da bude uvjerljivo za zapadne promatrace jer to podrazumijeva da se islamske manjine nisu zavezale za nesigurne strategije poput pobune ili revolucije. Ummet nije tu da otme Westminster ili Reichstag u svrhu primjene šerijata. Radije, muslimani u Evropskoj Uniji traže evolucionarnu promjenu ka sveprožimajucoj rehabilitaciji religije u državi, društvu, ekonomiji, obrazovanju i nauci. Oni traže transformaciju samog društva ciji su oni dio.
S takvim politickim ciljevima muslimani nisu cudaci, vec su na putu novog normaliteta, kao poštovana, jaka, integrisana (ni u kom slucaju asimilirana) komponenta multikulturalnih društava Evrope i Amerike.