dokidanje prava čovjeka

Poraz slobode

Svojim 77. vetom u Savjetu bezbjednosti SAD su pokazale i dokazale da im nije stalo do demokratije, slobode i ljudskih prava za sve nego do dominacije i nametanja americkog nacina življenja svima, što ce reci do nametanja najsurovijeg sistema ugnjetavanja, vojnog, ekonomskog i kulturnog potcinjavanja, te eksploatacije i pljacke najgore vrste. Zato je odobravanje namjera izraelskog rukovodstva da protjera ili ubije Arafata u stvari strijela odapeta u srce slobodnog svijeta, ako slobodnog svijeta uopce više ima.

U današnjem svijetu najcešce spominjane vrijednosti su sloboda, demokratija, ljudska prava i slicno, koje za svakog slobodoumnog covjeka cine istinski cilj i želju da ih ostvari. No, ljudi u vremenu koje tjera na brzi nacin življenja u kojem, onaj ko stane ne postaje zaostao nego biva pregažen, sve teže primjecuju da im svjetski mocnici pune glavu pricama o vrednotama koje su im uzeli, oteli ili dokinuli silom i pritiskom i kojih više uopce i nema. Ljudi ni ne primjecuju koliko je moc SAD-a zlouptrijebljena radi nametanja jednog i jedinog sistema vrijednosti i odnosa koji odgovaraju jedino i iskljucivo toj najmocnijoj sili svijeta. Politicari malih zemalja i malih naroda nisu u stanju da dignu glavu, da izreknu stav kojim bi jasno rekli da bar znaju o cemu se radi. Kada to i ucine putem Savjeta bezbjednosti UN, onda dobiju americki veto kao toljagu po glavi. Sve se utiša a SAD nastavljaju pricu o slobodi kao kurva pricu o poštenju.

Davno je pocelo

Poodavno sam u jednom tekstu napisao da 1945. godine nije poražen i uklonjen fašizam sa svjetske scene. Tada je samo jaci fašizam pobijedio slabiji pa je umjesto Hitlera, svijetom ovladala koalicija SAD – SSSR koja je svijet podijelila na interesne sfere i u njima vodila hladni rat. Sve se ustvari svodilo na to da se vidi koji ce od ta dva fašizma pobijediti i kad je konacno razoren socijalisticki lager i Sovjetski savez, ostao je americki fašizam koji danas hara svijetom i ucjenjuje male i velike, porobljava i uništava sve u ime «demokratije» i americkog nacina življenja. Naravno, ne smije se zaboraviti da je posljednjih godina taj proces usmjeren iskljucivo protiv islamskih zemalja. Nekadašnja floskula o borbi protiv komunizma, koja je opravdavala svaku akciju, sada je zamijenjena borbom protiv terorizma koji obavezno ima islamski predznak. Od postanka vještacke židovske države na tlu Palestine pa do danas posebno je bila izražena americka aktivnost na tom podrucju. Sve mirovne aktivnosti pocinjale su i završavale u americkom krilu. Svaki predsjednik SAD do danas imao je u svom vanjskopolitickom programu mirovni proces na Bliskom istoku i svaki od njih je ucinio sve da do njega ne dode. Danas kad Izrael najgorim fašistickim, teroristickim, brutalno banditskim, neljudskim metodama ugnjetava Palestince, opet se govori o mirovnom procesu.

Dok se tenkovima, avijacijom i artiljerijom udara po golorukom narodu, po borcima za slobodu, velika hajka diže se baš na te borce koje nazivaju teroristima. Kada Izrael hoce da protjera ili ubije Jasera Arafata, legalnog i legitimnog predsjednika, nikome ne pada na pamet da to nazove fašizmom, terorizmom ili drugim imenom koje to zavreduje, mada bi najbolje odgovaralo nazvati to idiotizmom. Naprotiv, kada arapske zemlje ponude rezoluciju UN-u koja bi sprijecila takav postupak, onda se ponovo poteže za vetom. Normalno bi bilo da takva rezolucija bude izglasana i u slucaju da se radi o posljednjem pastiru, seljaku, trgovcu, studentu, obucaru, brijacu a kamoli predsjedniku države. Svaki covjek zaslužuje da bude zašticen u svojoj domovini, u svojoj kuci, medu svojim sugradanima i o tome nema polemike, osim ako se radi o muslimanu i ako ga ne protjeruje židov ili kršcanin. Ko je do sada imao ikakvih iluzija o demokraticnosti SAD, sada, nakon najnovijeg veta kojim je Arafat pretvoren u glinenog goluba koji može biti ubijen iz zadovoljstva ili idiotske potrebe da se ubija, trebalo bi da sahrani svoje iluzije i san o 'americkom snu'.

Svojim 77. vetom u Savjetu bezbjednosti SAD su pokazale i dokazale da im nije stalo do demokratije, slobode i ljudskih prava za sve, nego do dominacije i nametanja americkog nacina življenja svima, što ce reci do nametanja najsurovijeg sistema ugnjetavanja, vojnog, ekonomskog i kulturnog potcinjavanja, te eksploatacije i pljacke najgore vrste. Zato je odobravanje namjera izraelskog rukovodstva da protjera ili ubije Arafata ustvari strijela odapeta u srce slobodnog svijeta ako slobodnog svijeta, uopce više ima. Hoce li Šaron americki veto shvatiti kao mig da smije slobodno ubiti Arafata ili ce i dalje ubijati druge a prijetiti njemu, ostaje da se vidi. U svakom slucaju, Palestinaca je svakim danom sve manje. Njihova teritorija sve više se smanjuje a izraelska armada udara sve žešce. U ime demokratije – u srce demokratije.

Puca li bosanska demokratija?

Dok se svjetska javnost susrece sa americkom dominacijom i nametanjem jednog i jedinog modela dotle se u Bosni odvijaju unutrašnja suceljavanja i nametanja modela po mjeri jednog covjeka. Odavno je u Bosni jedino važece pravilo, da je stranka ono što sam ja i da ona služi samo meni kao predsjedniku i nikome više. Ona služi za osvajanje vlasti u ovoj ojadenoj Bosni a vlast, pak, služi da ja nagrabim što više novca i drugih dobara. Ako se slucajno desi da stranka izgubi na izborima onda su za to krivi svi njeni clanovi osim mene i moje porodice (koja, uzgred receno nikad ne glasa za mene) pa se onda moram boriti svim demokratskim sredstvima, demokratskim podvalama, podmetanjima, bombaškim napadima, demokratskim ucjenama pa i demokratskim državnim udarom kako bih one koje je narod izabrao što prije svrgnuo sa vlasti i vratio je tamo gdje i pripada – u moje ruke.

Ovo je otprilike kliše na koji nacin razmišljaju celnici i docelnici naših stranaka u našoj pluralnoj, multinacionalnoj, multikulturnoj, multidržavnoj državi. Najnovija afera u vezi s prisluškivanjem vodeceg covjeka SDP-a Zlatka Lagumdžije i vodeceg mu špijuna Munje Alibabica pokazuje koliko je bh. društvo, ustvari, neizgradeno, politicki i državotvorno neizraslo, izazovima sadašnjeg trenutka nedoraslo. Uopce više nije bitno jesu li spomenuta dvojica planirali izvršiti državni udar na tako malo postojecu državu ili nisu, bitno je da takve misli ipak kolaju u glavama bosanskim. Hocu reci, da ako neko misli o državnom udaru onda misli i o državi.
Ono što brine jeste da se sve odvija brzo, cak prebrzo, i da od dana kada su izgubili vlast, do momenta kada se pocelo govoriti o državnom udaru i nije prošlo mnogo vremena. Hem se fotelje još nisu ni ohladile od njihovih stražnjica, hem se nova vladajuca garnitura nije još pokazala a kamoli dokazala u radu i rezultatima a uslijedili su bombaški napadi. Možda bi covjek pomislio i da su autori neki drugi klinci da odmah nakon što se pocelo govoriti ko stoji iza njih nisu obustavljeni naprasno kao što su i poceli. Nasrecu, osim materijalne štete, drugih posljedica nije bilo pa je covjeku nekako lakše. Naravno, prozvani su se stavili na raspolaganje vlastima, kao prava nevinašcad, tvrdeci da ce cak oni zahtijevati istragu i kažnjavanje vinovnika i bombaških napada i prisluškivanog državnog udara.

Posebno mjesto u svemu zauzela je Federalna TV koja se otvoreno stavila na stranu bivše a kontra sadašnje vlasti. Nimalo ne bi smetalo da se TV skepticki odnosila prema aferi prisluškivanja, da je sa rezervom uzela izjave zvanicnika i slicno. No, ona je unaprijed ocijenila aferu sa zakonitim prisluškivanjem bivšeg direktora FOS-a, kao namještenu i sracunatu na diskreditaciju licnosti. Posebno se ocigledno vrši agitpropovska odbrana Lagumdžije koji je prisluškivan u paketu. Nikome na FTV ne pada napamet da uzme izjavu od ljudi koji su u sistemu vlasti nego samo od onih koji su je izgubili a po svaku cijenu bi da je vrate.
Istovremeno, cuju se glasine o tome da ce biti zabranjivani mediji koji su eto 'izdali državne tajne', misli se naravno na pisane medije koji su prvi objavili podatke o aferi.
Opet ce biti po onoj narodnoj «nije kriv ko je ukrao, nego ko je otkrio».