evangelizam u muslimanskim zemljama

Evangelikalizam (eng. EVANGELICALISM) je pokret u modernom angloamerickom protestantizmu (i u nacijama koje su pod uticajem Britanije i Sjeverne Amerike) koji naglašava personalnu predanost Kristu i autoritetu Biblije. Zastupljen je u vecini protestantskih denominacija.

Prije nekoliko godina u „Preporodu“ je predstavljeno djelovanje jedne evangelicke crkve iz Atlante, SAD, koja je svoje misionarstvo fokusirala na „najneevangeliziraniji“ narod na prostorima bivše Jugoslavije – Bošnjake muslimane. U tom prikazu oslonili smo se na knjigu njihovog pastora Johna Rowella „Magnify Your Vision for the Small Church“ u kojoj taj svecenik sa ushicenjem govori o uspjehu svojih misionara. Ta misionarska grupa iskoristila je agresiju na Bosnu i Hercegovinu i stradanje njenog stanovništva kao idealnu priliku za svoje djelovanje u izbjeglickim kampovima širom Hrvatske, umislivši sebi „Božiji poziv“ da evangeliziraju narod „koji se više od 450 godina odupire prihvatanju Isusa Krista i Evandelja!“
Spomenuti slucaj, koji je samo jedan u nizu, kao i trenutnu praksu velikog broja misionarskih skupina na globalnom nivou koje mahom dolaze iz Sjedinjenih Država i vecinom su evangelicke provenijencije, imajuci u vidu okolnosti i prilike koje takvi misionari koriste (u skoro svim slucajevima su to ratne situacije, ili su to, kao što je sada slucaj u Afganistanu i Iraku, djelovanja u muslimanskim društvima koja su netom izašla iz teških ratnih razaranja) opravdano možemo nazvati nehumanim, moralno dvolicnim, krajnje umišljenim i nastrano fanatickim duhovnim lešinarenjem.

Potaknuti pisanjem americkog magazina „TIME“ od 30. juna, 2003. god. u kojem je naslovna prica posvecena upravo djelovanju evangelickih misionara u muslimanskim zemljama, pokušat cemo dati osvrt na podatke koji se iznose u spomenutom magazinu kao i na samu pojavu koja nije zasnovana na snazi argumenata, vec je primarno oportunisticka, utemeljena na zabludi o islamu i muslimanima te posebice na kompleksu superiornosti kršcanstva.
U uvodniku pod naslovom „Missionaries Under Cover“ autora Davida Van Bieama postavlja pitanje: „Da li je narastajuci broj evangelika koji pokušavaju širiti kršcanstvo u muslimanskim zemljama potreba današnjeg svijeta?“ Autor donosi nekoliko svjedocenja samih misionara ciji je identitet u tekstu zašticen pseudonimima zbog, kako se kaže, njihove sigurnosti jer djeluju u „potencijalno neprijateljski raspoloženim sredinama“, prepuštajuci im da iskažu svoje poglede na islam i muslimane. Pogledajmo kako evangelicki misionari opisuju svoja iskustva.
„Islam je terorista! Muslimani su žrtve!“

„Barbara“ koja vec duže vremena djeluje kao misionar u muslimanskim zemljama je pozvana da na seminaru koji je organizovao Americki centar za svjetsku misiju (U. S. Center for World Mission) pojasni studentima evangelicima na koji nacin trebaju djelovati u svojim misijama: „Poslušajte njihovu pricu!“, „Nemojte raspravljati o Izraelu!“ – savjetuje misionar pod pseudonimom „Barbara“. „Islam je terorista!“ – tvrdi ta žena, „Muslimani su žrtve!“ Predavanje i nastup tog iskusnog misionara završeni su molitvom. „Mi žalimo za gubitkom života u Iraku“ – neko je iz ucionice dodao. Barbara na to odgovara: „Mi molimo da oružje za masovno uništenje, islam, bude uništeno. Gospodine! Proglašavamo da je tvoja krv dovoljna da oprostiš svakom muslimanu pojedinacno. To je dovoljno.“
Evangeliziranje muslimana zasnovano je na ubjedenju njegovih protagonista “da su muslimani, pogodeni materijalnim i duhovnim potrebama, mega-narod do kojeg nije dospijelo Evandelje, te ga moraju cuti prije eventualnog Kristovog povratka.” Podaci koje nudi Centar za izucavanje globalnog kršcanstva pri Gordon-Conwell bogoslovnom ucilištu u South Hamiltonu, Massachusetts, sugerišu da je broj misionara u islamskim zemljama gotovo udvostrucen izmedu 1982. i 2001. god. i da je prešao broj od 27 000. Svaki drugi misionar je Amerikanac, a svaki treci je evangelik.
Korijene izoblicenog gledanja na islam temeljito obraduje prof. dr. Adnan Silajdžic u svojoj knjizi „Islam u otkricu kršcanske Evrope“ koja je nedavno izašla iz štampe. Prikazujuci tokove kršcanskog susretanja sa islamom, posebice obradujuci autore koji su svim dostupnim apologetskim sredstvima „branili“ kršcanstvo od „najezde“ islama, dr. Silajdžic navodi: „...

U tim spisima slika o islamu je potpuno izoblicena. Islam se tu predstavlja kao falsifikat starozavjetnih i novozavjetnih ideja, a Muhammed, a.s., opsjenarom, opsjednutim vragom, štaviše autori u njegovoj osobi prepoznaju Antikrista, jer je Muhammed (tvrde oni) kao izaslanik Sotone izmislio religiju koja je suprotnost istinskoj religiji kršcanstva. Ortodoksna crkva (Grcka, Ruska, Makedonska, Srpska i Crnogorska), kao i neke evangelicke zajednice, duboko ukorijenjene u svojemu negativnom gledanju na islam, svoj stav prema arapsko-islamskom svijetu gradit ce na crkvenim tradicijama koje sežu duboko u povijest spomenutih bogoslova. Utjecaj te negativne hrišcanske polemike s islamom i islamskim svijetom dobrano ce se osjetiti u najnovijim ratnim dogadanjima nakon raspada komunizma i SSSR-a.“ Dakako, kada su evangelicke zajednice u pitanju kao i osnove njihovog današnjeg gledanja na islam, uputno je obratiti se na Silajdžiceve opsežne analize negativnih stavova prema islamu koje su zastupali ocevi utemeljitelji protestantizma, prije svih Martin Luther, u svjetlu njihove kritike kršcanske crkve i papinskog autoriteta. Lutherovo mišljenje o islamu ce dugo vremena ostati prezentno u protestanskim krugovima, što ce po dr. fra Luki Markovicu, bez dvojbe do danas opterecivati (kršcanski) dijalog s islamskim svijetom.

Dr. Markovic u knjizi „Polemika ili dijalog s islamom?“ iznosi slijedece konstatacije poredeci stav Katolicke crkve sa stavovima evangelickih zajednica: „... Negativan stav evangelickih zajedinca, prema nekršcanskim religijama, a napose prema islamu i njegovoj civilizaciji, proizilazi, po Moubaracu (Youakim Moubarac), iz stavova dvojice utjecajnih evangelickih teologa, W. C. Smitha i H. Krämera. Posebno ce na mišljenje u evangelickom svijetu utjecati stav Krämera, koji i sam stoji pod utjecajem vlastitog iskustva s muslimanima u Indoneziji. No, na javno ce mišljenje još više utjecati jedan manje znacajni teolog i povjesnicar, Marius Baar, autor vrlo popularne studije «Das Abendland am Scheideweg». Ovaj autor zastupa neobicno ekstreman stav. I to posebice prema arapsko-islamskom svijetu, koji on radikalno odbija kao partnera za dijalog. U svojim negativnim gledanjima Baar ide tako daleko, da u arapsko-islamskom svijetu prepoznaje najvecega neprijatelja zapadne civilizacije. Iako spomenuti autor nije snažan autoritet na znastvenom podrucju, njegovo se mišljenje ne može zaobici, jer mu je spomenuto djelo doživjelo sedam izdanja, i to u periodu od 1979. do 1981. godine, što opet upucuje na odredeno zanimanje, a time i utjecaj na citateljstvo.
No, vratimo se evangelickim misionarima koji danas djeluju u muslimanskom svijetu. U njihovim kazivanjima primjetit cemo pomenute predrasude prema islamu u mutantnom obliku, tonove mržnje i, dakako, konstatacije koje vrijedaju.

„Molim protiv tog ezana, da ne zarazi njihove duše!“
„Josh“ je novi misionar, ali on nije nimalo naivan. „Nikada ne bih uradio nešto glupo, kao što je propovijedanje na ulici ili prilaženje nekome koga ne znam“ – kaže on. Ali sa 24 godine po prirodi je nestrpljiv, tako da bi ocekivanja mogla biti problem. Sin je misionara. Odrastao je u inostranstvu. Arapski glavni grad okicen palmama je mjesto gdje pocinje njegova prva samostalna dugorocna misija. Uživa, kako kaže, da o Kristu prica sa taksistima, jer je njihov engleski bolji od njegovog pocetnickog arapskog. Ukazuje na tri mladica u stolarskoj radnji kao na svoje potencijalne ciljeve. „Oni su mojih godina“ – kaže. „Mlada generacija je pod mnogo vecim uticajem Zapada i oni se traže!“ Josh ima i poraznih trenutaka, kao što je onaj kada ga je mladic iz susjedstva pocastio komplimentom, govoreci mu: „Ti si dobar musliman .... hocu reci... kršcanin!“ A tu su i momenti kada se osjeca skrhanim. Svako jutro podsjeti se zašto je tu. Mujezinov prvi poziv na molitvu otpocinje oko 4 sata ujutro. Josh se takoder tada moli. „Molim se za ljude koji odgovaraju na taj poziv“ – kaže on. „Molim se da, dok idu u džamiju, da ce im se Isus nekako otkriti. Molim se protiv tog poziva – da ne zarazi njihove duše.“ On se moli, možda On (Isus) može pomoci „da se podigne ova totalno opresivna duhovna atmosfera“.
“Moramo prodrijeti u njegovo središte oslobadajucom istinom Evandelja!”

Planovi evangelika na globalnom nivou veoma su ambiciozni. Luis Bush, evangelik argentinskog porijekla, napisao je 1989. godine, da 97 procenata neevangeliziranih ljudi živi u „prozoru“ izmedu 10. i 40. stepena sjeverno od ekvatora. Vecina populacije je, po njemu “porobljena” islamom, hinduizmom i budizmom, tj. satanom. “Iz svog centra u “prozoru 10/40” geografske širine islam energicno dospijeva u sve krajeve globusa, istom strategijom, mi moramo prodrijeti u njegovo središte sa oslobadajucom istinom Evandelja!“ – rijeci su tog evangelika.
Nestabilna politicka klima u užem podrucju spomenutog “prozora” – Bliskom Istoku, invazija Britanije i Sjedinjenih Država na Irak bez, kako se ispostavlja, opravdanih razloga, te jake spone koje vrh americke administracije, konkretno predsjednik George W. Bush, ima sa kršcanskim desnicarima, opravdavaju povecane sumnje muslimana kada su u pitanju dublje americke namjere. U prilog toj konstataciji idu i izjave predstavnika vodecih americkih evangelickih misionarskih organizacija koji u martu 2003.

god., u slavljenickom tonu najavljuju svoje “biblijske brigade ciji je zadatak spasiti duše irackog naroda” To agresivno misionarsko prisustvo, lahko je, po rijecima dr. Azzama Tamimija, direktora londonskog Instituta za islamsku politicku misao, okarakterisati kao “americki kršcanski trijumfalizam”. Samo misionarstvo, po Tamimiju, nije veliki problem, medutim, sada je veoma teško vjerovati da se ne radi o križarskom pohodu Bushove administracije protiv islama.

Misionarstvo uz rad – bezgranicne mogucnosti

Zabrana propovijedanja drugih religija u nekim muslimanskim zemljama te postepeno ukidanje viza za profesionalne religijske djelatnike misionarima nije nepremostiv problem. Rješenje je nadeno u profesionalnom angažmanu na poljima gdje je kadar sa Zapada veoma „poželjan“ - informaticki strucnjaci, biznis menadžeri, ucitelji engleskog jezika te inžinjeri iz raznih oblasti nauke i tehnologije. „Ako ti je engleski maternji jezik i možeš dobaviti ogledalo u kupatilu da se ogledaš, spreman si da poducavaš engleski jezik vani!“ – rijeci su predavaca u Tennessee Bible crkvi koji svoje studente priprema za misionarsko djelovanje. Po njemu, casovi engleskog, kao i kursevi menadžmenta ili informatike veoma lahko se mogu pretvoriti u sesije u kojima ce se razgovarati o Kristu, dijeliti mišljenja o Evandelju i sl.

Rastrojeni eticki principi djelovanja veoma cesta su pojava. Dakle, prostim jezikom kazano: prikrivanje identiteta i namjere djelovanja. Zašto biti iskren? Cilj je dostaviti Evandelje. O jednoj nezgodi koja govori o padu etickih principa evangelickih misionara što se desila na Columbia univerzitetu u Južnoj Karolini, SAD, pisao je prošle godine magazin „Mother Johnes“. „Da li je Isus ikada lagao?“- pita predavac. Njegov razred odgovara: „Ne!” “Medutim, da li je Isus podigao svoju ruku i kazao: ‚Kunem se da cu govoriti istinu, cijelu istinu i ništa drugo do istinu?’ Ponovno je dvadeset glasova u horu odgovorlio: “Ne!“ U razmatranjima koje planeri evangelickog misionarskog djelovanja nude postoje i sugestije da se pri djelovanju koristi kamuflaža, tj. da se svoja vjera prikrije ili da se misionar predstavi kao musliman, mistik ili pripadnik „nekog“ sufijskog reda, sve u svrhu kontekstualizacije – predstavljanja novih ideja u srodnom ili poznatom idiomu.
Snaga argumenta a ne lešinarenje!

Kur’an poziva na dijalog i muslimani dijalog nikada nisu izbjegavali. Kur’an kršcanima i židovima, unatoc krupnim dogmatskim zamjerkama, evidentno priznaje status posjednika Objave - “sljedbenika Knjige”. Ono što bi za današnji realan dijalog bilo nasušna potreba jeste da u toj mjeri i tom smislu pozitivan pomak prema islamu i njegovim pripadnicima naprave i te grupe. Stanje vjerske svjesti u muslimanskom svijetu je u evidentnom porastu, nažalost na individualnom nivou, što, unatoc svemu, doprinosi sigurnosti da ummet na takvo lešinarenje ima imunitet i odgovor. Ono što treba žaliti jesu neprincipijelnost i podmuklost djelovanja protkani uvrijedujucim gledanjem tih misionara spram muslimana. Opasnost, lahko je konstatovati, ne nalazi se u snazi njihovih argumenata, jer ih oni, uistinu, nemaju, vec u dvije kljucne stvari koje su, iz perspektive medunarodnih odnosa, veoma zabrinjavajuce:
- Takvo djelovanje omoguceno je vojnom silom jer su, kao što smo spomenuli, najaktuelnija polja djelovanja društva koja su izašla iz rata i koja su u veoma teškom ekonomskom stanju.
- I, dakako, ono što se nadovezuje na prvospomenuto jeste da se teškoj ekonomskoj situaciji, uz hranu i lijekove, mimo svih humanitarnih nacela, nudi – ideologija.

Djelovanje takvih misionara u Bosni i Hercegovini danas je prisutno u formi razlicitih agencija i “humanitarnih” organizacija koje fokus svog rada usmjeravaju na segmente bošnjacke populacije sa najslabijim imunološkim faktorom na prihvatanje i implantiranje stranih ideoloških i religijskih svjetonazora. S ekonomske strane gledano, to su muhadžiri nastanjeni po kolektivnim smještajima u iznimno teškim uvjetima života te domicilno stanovništvo pogodeno neimaštinom. Posebno osjetljiva kategorija su mladi ljudi koji u nedostatku islamskog odgoja i obrazovanja bivaju potencijalno najlakše žrtve misionara, privuceni “besplatnim” kursevima engleskog jezika i racunara te raznim izletima, ekskurzijama i druženjima za koja se na kraju placa golem ceh. Ovom prilikom treba samo napomenuti da kao društvo snosimo veliku krivicu što smo dozvolili da naše muhadžire u izbjeglickim kampovima širom domovine “nadom” hrane ljudi koji muslimane “vole” ali islam, ocito je, mrze! Takva ljubav je nešto što Bošnjacima danas najmanje treba.