judaizam, krscanstvo i islam

Islam i Zapad

Opisujuci sredinu u kojoj je odrastao Muhammed Asad (Leopold Weiss) napisao je: “Odgojen sam u vjerovanju da je islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji covjecanstva; i iz škole mi je dobro poznato da se Muhammedova nauka smatra s duhovnog i etickog gledišta ne tako ’vrijednom poštovanja’, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a kamoli usporedena s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršcanstvom i jevrejstvom.”
Medutim, isti ovaj covjek u 26. godini života prešao je na islam. U islamu je pronašao puni smisao života i istinski smiraj i zadovoljstvo duše. Ostatak života, gotovo sedamdeset godina, proveo je služeci islamu. Asad potice iz ugledne i ucevne jevrejske porodice, a odrasatao je u kršcanskoj sredini. To mu je omogucilo da se dobro upozna sa dvijema svjetskim religijama: judaizmom i kršcanstvom. Ali, i pored toga, on prelazi na islam. Šta je razlog tome? O tome, kao i o njegovom razumijevanju triju svjetskih religija, procitajte u ovome prilogu.

1. Judaizam

Muhammed Asad (Esed) se prije prelaska na islam zvao Leopold Weiss (Vajs). Vodi porijeklo iz vrlo ugledne i ucene jevrejske porodice. Njegov djed po ocu bio je ortodoksni rabin u Czernowitz-u, glavnom gradu tadašnje austrijske pokrajine Bukowin i želio je da njegov najstariji sin (Leopoldov otac) takoder bude rabin i tako nastavi porodicnu tradiciju koja se protezala kroz nekoliko generacija. On je doista i poceo studirati rabinske nauke ali ih nije završio.
U skladu s tradicijom svoje porodice Leopold je u ranom djetinjstvu, putem privatnih ucitelja kod kuce, stekao temeljno vjersko obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih znanosti. U svojoj trinaestoj godini bez problema je mogao citati hebrejski i tecno ga govoriti. Uz to, stekao je i solidno poznavanje aramejskog jezika, što ce mu kasnije pomoci da lakše savlada i arapski. Još tada on proucava Stari zavjet u originalu, a Mišna i Gemara (tekst i komentari Talmuda) postaju mu bliski. To mu je omogucilo da – kako sam istice - sa mnogo samopouzdanja raspravlja o razlikama izmedu babilonskog i jerusalemskog Talmuda, te da se udubi u “zamršenost biblijskih tumacenja nazvanih Targum”, upravo kao da je bio predodreden za rabinsku karijeru.
Medutim, uprkos svom tom rascvjetavanju religiozne mudrosti ili možda upravo zbog toga, kod mladog Leopolda se razvio prezir prema brojnim postavkama jevrejskog vjerovanja. Kod njega se razvio dojam da je Bog, prema Starom zavjetu i Talmudu, pretjerano zaokupljen ritualima kojim Njegovi vjernici trebaju da Ga obožavaju. Po ucenju tih spisa – pojašnjava Asad – Bog je cudno zaokupljen sudbinom jednog naroda, Jevreja, a sama grada Starog zavjeta, kao historije Ibrahimovih potomaka, teži da Boga predstavi ne kao onog koji stvara i održava cijelo covjecanstvo, nego više kao plemensko božanstvo koje sva stvaranja prilagodava potrebama “odabranog naroda”.
Efekat takvih studija bio je suprotan od onoga cemu je bio namjenjen: “Studiranje judaizma udaljilo me” – istice Asad – “od religije mojih predaka više nego što me njoj približilo, ali te studije su mi u kasnijim godinama pomogle da shvatim osnovnu suštinu religije, kakav god bio njen oblik. Medutim, u to doba, moje razocarenje judaizmom nije me vodilo ka potrazi za spiritualnim istinama u drugim smjerovima. Pod uticajem agnosticke okoline, okrenuo sam se, kao toliko mnogo djece moga doba, prema stvarnom odbacivanju institucionalnih religija; pošto mi moja religija nije nikada znacila više od niza ogranicavajucih propisa, nisam se osjecao lošije zato što sam se od nje udaljio.”

Asad i cionisticki pokret

U 22 godini života, na poziv svoga ujaka Doriana, koji je kao psihijatar radio u Jerusalimu, Asad je u ljeto 1922. prvi put posjetio Jerusalem. To putovanje i boravak u ovome gradu ucinit ce sudbonosnu prekretnicu u njegovom životu, jer ce kroz licne kontakte sa muslimanima doci do spoznaje da je islam vjera koja nije širena “ognjem i macem,” kako je to stajalo u školskim udžbenicima sredine u kojoj je odrastao. On brzo shvata da je njegova sredina imala sasvim nakaradno mišljenje o islamu jer nije htjela objektivno govoriti i pisati o toj vjeri.
Boraveci u Jerusalemu Asad se susreo sa sa predsjednikom Cionistickog akcijskog komiteta, Usiškinom i dr. Chaimom Weizmannom, stvarnim vodom cionistickog pokreta. Ti ljudi i organizacije koje su predvodili, ustvari, predstavljaju osnove buduce cionisticke tvorevine Izrael koja ce na tlu Palestine i drugih susjednih islamskih zemalja nastojati da, putem sile i terora, uspostavi nacionalnu državu svih Jevreja. Po cionistickom ucenju, ta država je nezamisliva bez tzv. Solomonovog hrama koji treba biti podignut na ruševinama džamije Al-Aksa, mjesta sa kojeg je poslanik Muhammed, ‘alejhi-s-selam, otišao na mi’radž i kojem muslimani, zbog tog velikog dogadaja, pridaju poseban znacaj.

U razgovoru sa vodama cionistickog pokreta, Asadove simpatije su na strani Arapa odnosno Palestinaca. On smatra da je citava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna i, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi problemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u Palestinu nisu dolazili kao ljudi koji se vracaju u svoju domovinu; oni su više bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu prema zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Jednostavno, oni su bili stranci unutar kapija. Zbog toga Asad nije vidio ništa pogrešno u arapskom odlucnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini.
Opisujuci svoj odnos spram cionistickog pokreta i njegovih planova, Asad je zabilježio: “Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od pocetka sam se oštro protivio cionizmu. Pored mojih licnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da (jevrejski) doseljenici, uz pomoc strane velike sile, dolaze sa strane s ocitom namjerom da postignu vecinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju – što se, naravno, dešavalo vrlo cesto.”

Asad primjecuje “da je 1922. godine u Palestini živjelo gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, ustvari, daleko više arapska nego jevrejska zemlja.”
U raspravi sa dr. Chaimom Weizmannom, vodom cionistickog pokreta, Asad je spomenuo ovu cinjenicu izražavajuci time svoje neslaganje sa cionistickim planovima u vezi sa Palestinom i njenim arapskim stanovništvom. Na Weizmannovu tvrdnju “da je Palestina jevrejska zemlja i da cionisti samo uzimaju nazad ono cega su bili nepravedno lišeni”, Asad odgovara:
“Jevreji su van Palestine gotovo dvije hiljade godina! Prije toga vladali su ovom zemljom, i to jedva ikada citavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju – jer, konacno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina? Uostalom, Jevreji su u Palestinu došli kao osvajaci. Dugo vremena prije njih bilo je semitskih i nesemitskih plemena ovdje nastanjenih – Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitita. Ta plemena živjela su ovdje cak i u vrijeme Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim ‘Arapima’ su ustvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršcani.”

2. Kršcanstvo

Nakon što se razocarao u judaizam, vjeru svojih predaka, Asad je jedno vrijeme bio zaokupljen mišlju da prede na kršcanstvo. U svojim razmišljanjima Asad zakljucuje da je kršcanski pojam Boga bio superiorniji od onog u Starom zavjetu s obzirom da kršcansko ucenje nije ogranicavalo brigu Boga na bilo koju grupu ljudi; to ucenje je pretpostavljalo Njegovo Ocinstvo za cijelo covjecanstvo. Medutim, postojao je jedan elemenat u kršcanskom religioznom gledanju koji je – smatra Asad - odstupao od univerzalnosti njegovog prilaza: razlika koju je pravio izmedu duše i tijela, svijeta vjere i svijeta prakticnih poslova.
Asad istice da je kršcanstvo, zahvaljujuci svom ranom razdvajanju od tendencija koje streme afirmaciji života i ovosvjetskih težnji, poodavno prestalo da pruža moralni podsticaj zapadnoj civilizaciji. Sljedbenici kršcanstva su se vec navikli na pomisao da religija ne treba da se miješa u prakticni život. Zadovoljavali su se da religiozno vjerovanje smatraju za ublažavajucu konvenciju cija je namjena tek da podstice nejasni smisao licne moralnosti – narocito seksualne moralnosti – kod pojedinaca, muškraca i žena. U tome im je pomogao prastari stav Crkve, koja je, slijedeci princip podjele izmedu “onoga što pripada Bogu i onoga što pripada Cezaru”, ostavila skoro netaknutim cijelo podrucje društvenih i ekonomskih aktivnosti – što je dovelo do razvoja kršcanske politike i poslova u smjeru potpuno suprotnom od svega što je Krist bio zamislio.

Ne pružajuci svojim vjernicima konkretan putokaz u svjetovnim stvarima, religija koju ispovijeda zapadni svijet promašila je – smatra Asad – ono što je prva misija Krista i glavni zadatak svake religije: da pokaže covjeku ne samo kako da osjeca nego isto tako da živi pravedno. S instiktivnim osjecajem da ga je njegova religija ostavila ne cjedilu, zapadni covjek je vec vijekovima izgubio svu svoju stvarnu vjeru u kršcanstvo. Gubljenjem ove vjere on je izgubio i uvjerenje da je svemir izraz jednog Planerskog Uma i da prema tome obrazuje jednu organsku cjelinu; a pošto je izgubio to uvjerenje, sada je živio u duhovnom i moralnom vakumu.
“U zapadnjackom postepenom udaljavanju od kršcanstva vidio sam” – kaže Asad – “bunt protiv prezira prema životu kojim je sv. Pavle tako rano, i tako temeljito, zamaglio Kristova ucenja. Kako onda, zapadno društvo može još uvijek smatrati da je kršcansko društvo? Kako se može nadati, bez konkretne vjere, da ce nadvladati ovaj sadašnji moralni kaos?”

Asad smatra da razloge antireligijske orijentisanosti savremene zapadne civilizacije treba ponajprije tražiti u kršcanskim ucenjima o odnosu duše i tijela, kao i antropomorfnom poimanju Boga u kršcanskoj teologiji. Takva ucenja imala su za posljedicu povijesni antagonizam izmedu Crkve i evropskog intelekta. To je u konacnici poprimilo tragican obrat: osloboden svog ranijeg ropstva dogmatskim crkvenim ucenjima, zapadnjacki duh je prekoracio sve granice i postepeno se ušancio u odlucni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtijeva u odnosu na covjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, zapadna civilizacija je postala šampion svega antireligijskog i u nacelu i u akciji. Tako se ona okrenula svom starom rimskom naslijedu. O tome smo opširnije govorili u prethodnim napisima ovog serijala.

Razgovor sa jezuitskim svecenikom

Na svom prvom putovanju na Bliski Istok, Asad se upoznaje sa kršcanskim misionarem, jezuitskim svecenikom Feliksom, koji je predavao povijest na jednom koledžu u Aleksdandriji. Na palubi broda kojim su putovali njih dvojica su dugo razgovarali o temama vezanim za ljudsku sudbinu, smisao življenja, kao i odnosu duše i tijela. Vec tada Asad iznosi svoja neslaganja s temeljnim kršcanskim ucenjima.
U tom živahnom razgovoru otac Feliks istice da su porivi ljudskog tijela samo životinjski ostaci u ljudskoj prirodi, a bitni, ljudski ili ljudsko-božanski dio covjeka je njegova duša. Duša teži prema svjetlu, koje je duh, ali radi prvog grijeha njen put je preprijecen preprekama koje se izdižu iz materijalnog, nebožanskog sastava tijela i njegovih potreba. Ono cemu teži kršcansko ucenje – naglašava otac Feliks – oslobadanje je covjeka od nebitnih, prolaznih culnih vidova njegovog života i vracanje njegovom duhovnom naslijedu.
Na takve stavove Asad odgovara na sljedeci nacin:
“To može biti tako, oce Feliks. Ali ja osjecam da ima nešto pogrešno u pravljenju razlike izmedu ‘bitnog’ i ‘nebitnog’ u strukturi covjeka i u razdvajanju duha i tijela… Ukratko, ne mogu se složiti s vašim nijekanjem svake opravdanosti fizickih potreba, ljudske naravi, sudbine vezane za zemlju. Moja želja ide negdje dublje: ja sanjam o obliku života u kojem bi covjek , duhom i tijelom, težio prema sve dubljem i dubljem ispunjenju svoga Ja; u kojem duh i cula ne bi bili neprijatelji jedno drugom i u kojem bi covjek mogao postici jedinstvo u samom sebi i sa smislom svoje sudbine, kako bi na kraju svojih dana mogao reci: - Ja sam svoja sudbina.”
Takva razmišljanja zaokupljala su Asadov um dugo vremena. Istinsko zadovoljstvo i smiraj duše on ce pronaci tek u islamu…

3. Islam

Muhammed Asad prešao je u islam kao mlad covjek. Islamu i muslimanskom svijetu prilazio je polahko i, što je najvažnije, bez predrasuda.
Na svom putu ka islamu Asad spominje da je cesto citao prijevod Kur’ana. Unutarnja povezanost kur’anskih moralnih ucenja i njegovih prakticnih uputa sve više ga je impresionirala. Prema Kur’anu, - istice Asad – Bog nije pozivao covjeka na slijepu pokornost nego se više obracao njegovom razumu; On nije stajao po strani covjekove sudbine nego mu je bio “bliže od njegove žile kucavice na vratu”; On nije povlacio nikakvu granicnu liniju izmedu vjere i društvenog ponašanja a, što je možda i najvažnije, On nije pocinjao s aksiomom da je život opterecen sukobom izmedu materije i duha i da put prema Svjetlu zahtijeva oslobadanje duše od okova tijela. Svaki oblik nijekanja života i samougušivanja strasti putem mucenja tijela Poslanik islama je osudio izrekama kao: “Asketizam nije za nas” i “Nema odricanja od ovog svijeta u islamu”. Ljudska želja da živi ne samo da je priznata kao pozitivan, koristan instikt nego je isto tako obdarena svetošcu eticke postavke. Po islamu, covjek ne samo da može potpuno koristiti svoj život, nego je obavezan da tako radi.

Opisujuci svoje postepeno razumijevanje islama Asad piše:
“Cjelovita slika islam pojavljivala se s takvom konacnošcu i odlucnošcu koja me ponekad zapanjivala. Ona je poprimala oblik nekim procesom koji se gotovo mogao opisati kao neka vrsta duševne osmoze – to jest, bez ikakvog svjesnog napora s moje strane da sastavim i sistematiziram mnoge fragmente znanja na koje sam našiao za vrijeme mog upoznavanja islama. Vidio sam pred sobom nešto kao savršeno arhitektonsko djelo, sa svim njegovim elementima skladno zamišljenim da upotpune i potpomognu jedan drugog, bez icega suvišnog, bez ikakvog nedostatka – ravnoteža i mir što vam daje osjecaj da je sve u shvacanjima i postavkama islama ‘na svom pravom mjestu’. Prije trinaest stoljeca jedan covjek je ustao i rekao: - Ja sam samo smrtnik; ali On koji je stvorio svemir zapovjedio mi je da vam donesem Njegovu objavu. Da biste mogli živjeti u skladu s planom Njegovog stvaranja, on mi je naredio da vas podsjetim na Njegovo postojanje, svemoc i sveznanje i da vam pružim program ponašanja. Ako prihvatite ovo podsjecanje i ovaj program, slijedite me. Ovo je bila suština Muhammedove poslanicke misije.”
Jedinstvenost islamskog ucenja

Asad je još u svojoj mladosti (pro)citao brojna djela iz oblasti filozofije, vjere i povijesti. To mu je omogucilo da se dobro upozna sa glavnim ideologijama i religijskim pravcima u svijetu.
On polazi sa stanovišta da je ono što se naziva religiozan stav posljedica covjekove intelektualne i biološke konstitucije. covjek, naime, nije kadar objasniti sam sebi tajnu života, tajne rodenjai smrti, tajne beskonacnosti i vjecnosti. Njegovo rasudivanje se zaustavlja pred nesavladivim zidovima. U takvoj situaciji covjek može uciniti samo dvije stvari. Jedan je da odustane od svih pokušaja razumijevanja života kao cjelokupnosti. U tom slucaju ce se oslanjati na ocevidnost vanjskog iskustva i ograniciti svoje zakljucke na njihovu sferu. Tako ce biti u stanju razumijeti pojedinacne fragmente života, koji mogu rasti u broju i jasnoci brzo ili sporo, sukladno porastu ljudskog znanja o Prirodi, ali to ce ipak uvijek ostati samo fragmentarno razumijevanje, dok ce shvacanje cjelokupnosti ostati izvan metodološke opremljenosti ljudskog razuma. To je put kojim idu prirodne znanosti.

Druga mogucnost, koja može egzistirati uporedo sa znanstvenom, put je vjere. Ona vodi covjeka, putem unutarnjeg, poglavito intuitivnog iskustva, do prihvatanja jedinstvenog objašnjenja života na pretpostavci da postoji Vrhovna Stvaralacaka Moc, koja upravlja svemirom u skladu s nekim smišljenim planom iznad i izvan ljudskog shvacanja. Takva koncepcija nužno ne odvraca covjeka od istraživanja cinjenica i fragmenata života koji se nude za vanjsko opažanje. Religiozno ljudsko bice zna da sve što se dogada njemu i u njemu ne može nikada biti posljedica slijepe igre sila, bez svijesti i svrhe, vec je to posljedica Božije svjesne volje, i shodno tome, organski cini cjelinu s univerzalnim planom. Jedino na taj nacin – primjecuje Asad – covjek može riješiti gorki antagonizam izmedu ljudskog Ja i objektivnog svijeta cinjenica i pojava nazvanih Priroda. Ljudsko bice, sa svim zamršenim mehanizmima svoje duše, sa svim svojim željama, ambicijama i strahovanjima, svojim osjecanjima i spekulativnim neizvjesnostima, nalazi se suoceno s Prirodom u kojoj su dobrostivost i okrutnost, sigurnost i opasnost pomiješane na cudesan, neobjašnjiv nacin, potpuno razlicit od metode strukture ljudskog uma. Zato, cisto intelektualna filozofija ili eksperimentalna znanost nikada nisu bile u stanju riješiti taj konflikt. To je tacka gdje nastupa religija, a neizmjerna korist koju religija pruža covjeku jeste u spoznaji da je on, malehni i prolazni, dobro planirana jedinka u vjecnom kretanju Stvaranja. Psihološka posljedica te koncepcije je dubok osjecaj duhovne sigurnosti kod pozitivno religiozne licnosti – zakljucuje Asad.

Ta temeljna pretpostavka, - nastavlja on – zajednicka je svim velikim religijama, ali islam, i samo islam, ide dalje od ovog teorijskog objašnjenje i savjetovanja. On nas ne samo uci da je citav život u biti jedinstvenost – zato što potjece iz Božanske Jednoce – nego pokazuje i praktican put koji svaki od nas može ostvariti, u granicama svog individualnog, zemaljskog života, jedinstvenost Ideje i Akcije kako u svom bicu, tako i u svojoj svijesti. Da bi postigao taj vrhovni cilj života, covjek u islamu nije prisiljen odreci se svijeta, nikakve strogosti nisu potrebne da se otvore tajna vrata ka duhovnom procišcenju; nije potreban nikakav pritisak na duh da vjeruje u nerazumljive dogme da bi se postiglo spasenje. Takvi su zahtjevi potpuno strani islamu, jer on nije ni misticna doktrina ni filozofija. Islam je jednostavno program života u skladu sa zakonima prirode, koje je Allah, dž.š., odredio svome Stvaranju; njegovo vrhunsko dostignuce je potpuna koordinacija duhovnih i materijalnih aspekata ljudskog postojanja. U ucenjima islama oba ova aspekta ne samo da su “pomirena” jedan s drugim, vec se insisitira na cinjenici njihove koegzistencije i stvarne nerazdvojivosti kao prirodnog temelja života. Kao ocit primjer te koordiniranosti Asad navodi oblik islamske molitve (namaza) u kojoj su duhovna koncentracija i odredeni tjelesni pokreti medusobno koordinirani. To je, ustvari, odraz samog sastava ljudskog života u kojem su duhovni i tjelesni elementi medusobno isprepleteni.

Po islamskom ucenju svrha (smisao) ljudskog postojanja je stalno obožavanje Allaha, dž.š., u svim raznolikim aktivnostima ljudskog života. Postizanje te svrhe – istice Asad – ostaje nemoguce sve dok svoje živote dijelimo na dva dijela, duhovni i materijalni: oni moraju biti spojeni zajedno u našoj svijesti i našim aktivnostima, u harmonicnu cjelinu. Logicna posljedica tog stava jeste daljna razlika izmedu islama i drugih religijskih sistema, jer islam, kao ucenje, bavi se definiranjem ne samo metafizickih odnosa izmedu covjeka i Tvorca, nego isto tako i zemaljskim odnosima izmedu individue i nenje društvene okoline. Zemaljski život ne smatra se samo praznom ljuskom, beznacajnom sjenom buduceg svijeta, vec je on sam po sebi potpuna, pozitivna cjelina.
Od svih religijskih sustava – smatra Asad – samo islam deklarira da je individualno savršenstvo moguce u našem zemaljskom postojanju. Islam ne odgada to ispunjenje do potiskivanja tzv. tjelesnih želja, kao što to cini kršcansko ucenje, niti obecava neprekidan lanac ponovnih radanja na progresivno višim razinama, kao u slucaju hiduizma; niti se slaže s budizmom, prema kojem se savršenstvo i spasenje može postici samo uništenjem individualnog Ja i njegovih emocionalnih veza sa svijetom. Islam je, za razliku od spomenutih religijskih sistema, sasvim jasan u tvrdnji da covjek može postici savršenstvo u svom zemaljskom individualnom životu potpuno koristeci sve svoje prirodne darove i ovosvjetske mogucnosti.

Suprotno kršcanskoj ideji da je covjek roden griješan, ili ucenju hinduizma da je on izvorno nizak i necist pa mora mucno posrtati kroz dugi niz seoba prema konacnom cilju savršenstva, islamsko ucenje tvrdi da je covjek roden cistim i potencijalno savršenim. U Kur’anu casnom je receno: “Uistinu, mi covjeka stvaramo u najboljem obliku, a zatim ga dovodimo u najniži moguci, izuzimajuci samo one koji budu vjerovali i dobra djela cinili.” (El-Inširah, 4-6)
U ovim ajetima izražena je doktrina da je covjek izvorno dobar i cist, kao i to da nevjerovanje u Boga i odsusutvo dobrih djela može razoriti njegovo izvorno savršenstvo. S druge strane, covjek može zadržati, ili ponovno zadoboti, to izvorno individualno savršenstvo ako svjesno shvati Božiju Jednocu i potcini se njegovim zakonima.

Asad je fasciniran cinjenicom da u islamu ne postoji nikakakv “prvi”, odnosno “nasljedni grijeh”, jer takav koncept je u suprotnosti ideji o Božijoj pravednosti. U Kur’anu piše: “Niko nece nositi tudi teret.” (El-Isra’, 15) A pošto nema nikakvog nasljednog grijeha, nema isto tako ni univerzalnog iskupljenja covjecanstva. Iskupljenje i osuda su individualni, jer, po Kur’anu, “covjekovo je samo ono što sam uradi.” (En-Nedžm, 39)
Jedinstvenost islamskog ucenja ocituje se, takoder, u poimanju odnosa ovog i buduceg svijeta. Dok kršcansko gledište, - pojašnjava Asad - implicira da je zemaljski život loš posao, savremeni Zapad, za razliku od kršcanstva, obožava život na isti nacin kao što proždrljivac obožava svoju hranu; on je guta, ali nema poštovanja prema njoj. Islam, pak, gleda na zemaljski život sa spokojstvom i poštovanjem. On ga ne obožava, nego ga smatra organskim stupnjem na našem putu ka višoj egzistenciji. Ali baš zbog toga što je to jedan stupanj, i to poseban stupanj, covjek nema pravo prezirati ili cak potcjenjivati vrijednost svog dunjaluckog života. Odnos islama prema ovome svijetu najbolje je iskazan u kur’anskom ajetu koji uci vjernike da mole: “Rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fi-l-ahireti haseneh!” – “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu!” (El-Bekare, 201)

Shodno ovom kur’anskom naputku, puno poštovanje ovoga svijeta i svega što on nudi nije nužno opterecenje za naše duhovne težnje. Cilj svih naših prakticnih aktivnosti treba uvijek biti izgradnja i održavanje takvih osobnih i društvenih uvjeta koji bi mogli pridonositi razvoju moralne snage kod ljudskih bica. U skladu s tim nacelom, islam covjeka vodi k svijesti o moralnoj odgovornosti u svemu što cini, bilo velikom ili malom.